Božićna idila
„Neobično volim promatrati djecu. Izvanredno je zanimljiva u njih prva samostalna manifestacija u životu.“ (Fjodor Mihajlovič Dostojevski, Božićno drvce i svadba)
Pablito se rodio na Božić. Ovo je četvrti put da svoj rođendan slavi s Isusovim rođenjem. Baka mu je bila iz Dalmacije, a majka, rođena u Čileu, razumijevala je, a ponešto i govorila hrvatski. Došao sam na Badnjak Pablitu čestitati rođendan, jer na Božić to ne bih mogao.
Srebrna zvijezda ispod oltara u špilji Rođenja u kripti Crkve Kristova rođenja u Betlehemu označava mjesto za koje se vjeruje da je na njemu Blažena Djevica Marija rodila Isusa.
Autor priče od 1950. do 1971. živio je u Čileu kao svećenik-dominikanac i profesor estetike i aksiologije. Priča je prvi put objavljena 1984. godine u časopisu Crkva u malom u Zagrebu (br. 9, str. 21-24).
Prešao sam malo, ograđeno dvorište i nečujno ušao u otvoreno predsoblje. Pablito je sa sestrom kitio bor. Kad su me opazili, dotrčali su do mene. Pablito je odmah počeo brbljati:
– Znaš, dobit ćemo seku.
– Tko ti je to rekao? mama?
– Ne, nego Marisol.
Marisol je bila njegova osmogodišnja sestra.
– Jest, jest – s uvjerenjem je govorila Marisol. – Nama je to rekla zvijezda.
– Koja zvijezda?
– Pablito i ja smo neku večer promatrali nebo kad se jedna zvijezda otkopčala i poletjela prema zemlji. A bila je lijepa, lijepa s dugom, zlatnom kosom poput neke djevojčice. Baš kao ona zvijezda repatica što visi na boru.
– Tko ti je kazao da zvijezde donose djecu? Mislio sam da to čine rode, a sad najednom zvijezde. Tko ti je to rekao?
– Mama.
Mama se pojavila na vratima. Pekla je kolače u kuhinji, ali je čula naš razgovor. Tate nije bilo u kući. Otišao je u grad naručiti svježi snijeg i drugi nakit za bor.
Srdačno sam se pozdravio s gospođom, svojom nekadašnjom studenticom, i zapitao:
– Zar se i vi bavite astrologijom? Od koga ste čuli da zvijezde donose djecu?
– Pa to je ljepše nego priča o rodama kojih i onako nema u Santiagu.
– Zbilja očekujete prinovu? – zapitah znatiželjno.
– Izgleda mi da se vaš doktor Ogino prevario. – odgovorila je smijući se.
U prvi mah se nisam snašao, ali budući da se ona još i dalje smijala, moje je pamćenje naglo proradilo. Sjetio sam se da sam tom mladom, tek okućenom paru, koji se tužio da nema sredstava za uzdržavanje djece, savjetovao da se obrate poznatom ginekologu, mojem prijatelju. On im je savjetovao i rastumačio kako da se pridržavaju već poznate Ogino–Knausove metode, jer drugih suvremenijih metoda tada još nije bilo.
– Da li ste ipak zadovoljni što se doktor Ogino prevario?
– Presretna! Ne samo stoga što su mi uvijek zvučale u ušima riječi: Tko primi jedno ovakvo dijete, mene prima, nego i stoga što sam opazila neke promjene u ponašanju svojega dječaka. Pablito ne podnosi da ga Marisol smatra svojom lutkom. Ona je mnogo starija od njega, a on bi se htio tući, nametnuti svoj ja, jer on je ipak muško. Njemu treba mlađi brat ili sestra da se s njima igra i da ih pouči dobrom ponašanju. Ne može zapovijedati starijoj i jačoj sestri.
Mislio sam da djecu ne zanima naš razgovor, ali Marisol najednom reče:
– Bila bih ja slušala jednom šmrkavca. Tu riječ šmrkavac (mocoso) naglasila je gledajući brata tako da je ovaj skočio da je udari, ali majka ga je predusrela jednom riječju Pablo. On je to shvatio i vratio se na svoje mjesto.
– Eto, to vam je zvijezda moje djece. A sad nam zapjevajte koju hrvatsku božićnu pjesmu, ali ne onu uvijek istu U se vrime godišća, koju i moja mama pjeva.
Djeca su podržavala majčinu molbu. Nisam mogao odbiti i zapjevao sam Spavaj, spavaj, Djetiću.
– A što to znači na španjolskom? – zapitao me Pablito.
Nije mi bilo teško odgovoriti, jer sam tu pjesmu već bio preveo na španjolski jezik za jedan ženski zbor.
– To bi se na španjolskom reklo otprilike ovako: Duerme niño celestial, duerme en un vil portal.
– Divno, divno! – govorila je Marisol i potražila teku da zapiše sve riječi.
– Ah, koliko je morao trpjeti od studeni Mali Isus! – zamišljeno je govorio Pablito sipajući preostali lanjski snijeg po božićnom drvcu. Zašto se nije rodio u Čileu nego negdje tamo daleko, daleko? Ovdje bi mu bilo toplo; ni pokrivača ne bi trebao. Mogao bi biti cijelu noć s nama na dvorištu.
Ušao je tata s paketićima. Pablito skoči da prihvati pakete i zapita:
– Tata, tata, gdje si sakrio Reyes Magos (Tri Kralja)?
– Nisam ih sakrio. Oni uvijek stižu poslije Isusova rođenja.
– A zašto si onda stavio njihovu zvijezdu na bor? – upadne mu u riječ Marisol.
– Ona ima dugi, dugi, zlatni rep. Baš kao i ona koju smo Marisol i ja neku večer vidjeli na dvorištu – nadoda Pablito.
Profesor se zaustavio da me pozdravi. Djeca su ga uporno vukla prema boru.
– Tata, daj donesi Reyes Magos!
Da ih smiri, tata je izvukao iz ormara Tri Kralja i postavio ih pokraj bora. Pablito nije bio zadovoljan. Htio ih je razmjestiti okolo jaslica.
– Čekaj, Pablito! – zaustavljala ga je Marisol. – Najprije su stigli pastiri i ovce, a tek onda Reyes Magos.
– Padre! – obratila se naglo k meni. – Da su to kraljevi, razumijem, jer imaju krunu na glavi, ali zašto se zovu magos?
– Ja sam gledao u cirkusu onog smiješnog El Gran Mago – (Veliki Čarobnjak) pljeskao je rukama Pablito. – Aha! sad znam zašto se zovu magos: došli su da razvesele Malog Isusa kome je bilo hladno u štalici. Iz velikog šešira vadili su zečiće, kokice, jaja i rupčiće. A Isus se smijao i pljeskao rukama kao i mi u cirkusu.
Nisam nikada pomislio da dotle može dospjeti dječja mašta.
– Šuti, brbljivče! – prekori ga mama.
– Djeco! – započeo sam praveći ozbiljno lice. Varate se!
Tamo gdje se rodio Isus, el mago ne znači čarobnjak (prestigiador) nego mudar, pametan čovjek, kao primjerice vaš tata.
– Profesor? – prekinuše me.
– Da, tako nešto! – nastavih. – Znali su dobro računati i po kretanju zvijezda izračunati kada i gdje se imao roditi Isus.
– Uh! – prekine me Pablito. – Da ja znam računati, motrio bih zvijezde da doznam kad će stići seka.
Roditelji se pogledaše i nasmijaše.
– Stići će, srce! – govorila je mama. – Stići će sigurno prije sljedećega Božića.
– A kako ti to znaš, mama?
– Rekao mi je doktor.
– Onaj s bradicom što je bio kod nas kad sam imao hunjavicu?
– Ne on, nego jedan drugi, mnogo stariji, koji zna točno izračunati kad mora stići seka.
– Reci, mama, kako se zove taj pametan doktor?
– El mago – upadne Marisol.
– Ne, ne! – smijali su se roditelji.
– Nego kako? – uporno je tražio odgovor Pablito.
– Doktor Ogino – prasnuše u smijeh roditelji. I ja s njima.
Rajmund Kupareo
