Braća po ocu
1.
Đuka je bio gazdin sin, jedinac. Otkako se rodio u bogatoj slavonskoj obitelji zna samo za dobro, za bogatstvo, svjestan da su njegovi najbogatiji u selu. Riječima, hodom, pjesmom, svime što je činio ponašao se kao gazdin sin. Hvalio se lijepim konjima koje je tjerao sokacima, vezao za šaraglje pred gostionicom. Takav je i s curama misleći da može koju hoće, a one moraju biti sretne ako s njome stane, izađe, pokloni joj mali znak pažnje. Ivka je bila sretna kad bi je pogledao ispod naherena šešira.
Rado se odazivala na zabave, ples, šetnju poljem po mjesečini, ne toliko zbog njegova imanja, kako su neki pomislili. Njeni su oduvijek živjeli skromno, zato su i došli iz Bosne u Slavoniju da im bude lakše prehraniti petero djece. Ostala je očarana njegovom ljepotom, obećanjima da je voli i želi s njom provesti život. “Ništa nemam osim ljepote i dobra srca”, jadala se prijateljici. “Hoće li im to biti dosta da me zavole njegovi?” Dogodilo se ono što nije željela. Ostala je trudna. Ništa se nije moglo sakriti. “Rekao si da me želiš oženiti što prije, odmah”, govorila mu je ozarena nekom nutarnjom ljepotom majčinstva koje je bujalo u njoj. Dugo je šutio. Gledao je nekud, kao da kroz nju gleda. Nije mu bilo drago, nespreman da bi tek tako prekinuti momački, bećarski život. “Kako ću to reći svojima?”
“Misliš li da je meni lakše?” Otišao je bez pozdrava. Ostala je sama u parku podno crkve. Jata golubova nad selom. Nije znala što će reći svojima, Bogu da se opravda. Nagovarao ju je na pobačaj, da je odvede u veliki grad kod doktora koji takve stvari rješava. “Nitko neće saznati,” govorio je zabrinut. Pobunila se. “Bog zna i ja znam da je to ubojstvo nerođenog. Ako to želiš, ubij i mene pa budi slobodan za nove avanture.”
Vijest se proširila vrlo brzo, od usta do usta. “Došlja Ivka ponadala se ući u gazdinu kuću i zato je ostala trudna”, rekoše one koje sve znaju o drugom. Nitko nije spomenuo da se ona stvarno zaljubila u njega, da mu je mislila biti najboljom ženom, da mu je htjela roditi djecu. Njezin grijeh je bio što nije bila njihova Slavonka, talaruša, dukatara iz bogate obitelji, već skromna, radišna djevojka iz Bosne.
Ne zna se tko je više bio žalostan, ona ili njena familija, jer ih je osramotila. Trudna cura oduvijek je bila velika sramota.
Nesretni su bili i ukućani njegova oca gazde Ilije, nezadovoljni da njihov sin oženi siroticu bez miraza.
Ivka je rodila ujesen. Dok se vozila iz rodilišta činilo joj se da nebo plače. I ona je plakala kada je pokunjena donijela svoga sina kući.
Majka je primi u zagrljaj, starija sestra prihvati dijete da joj ne ispadne iz ruku. Otac je šutio. “Ćaća”, reče idući mu ususret. Nije prihvatio njezine ispružene ruke. “Dijete će ti biti najveća radost i bol ujedno”, napomenu majka. Na krštenju su mu dali ime Zlatko. Dijete je raslo, napredovalo kao za inat svima u selu koji su ga gledali ispod oka i tražili bilo kakav znak i sličnost s ocem.
Za mnoge je bio “kopile”. Školovao se sa svojim vršnjacima. Bio je uzor u učenju i vladanju. Bio je ministrant u župnoj crkvi. Župnik se nije osvrtao na one kojima je to bila sablazan. Na pričesti je prvi recitirao. Ivka nije ništa čula, još manje vidjela od suza. Roditelji su pratili prvopričesnike. Đuka je imao drugu ženu i djecu s njome.
2.
Jedino je njezin Zlatko bio bez oca.
Zlatko ga nije više zanimao, njegova majka Ivka nikada mu i nije bila posebno važna u životu. Oženio je curu iz susjednog sela, šokicu Višnju, jedinicu u oca i matere, podjednako bogatu, dobio i kćer i sina, a avantura iz mladosti za njega je bila samo prošlost, potvrda razularenog momačkog života.
Godine su prolazile, viđali su se u selu i on i sin mu Zlatko, znali su tko su – ali nikada ni riječi nisu progovorili. Znao je Zlatko da ima i sestru i brata. Znale su obje da su vezane za istog čovjeka. Dječaci su imali svaki svoj život dijelili istu školu, istu crkvu, istim su stazama prolazili. Njihove se majke nisu sastajale. Jedna drugu je izbjegavala gdje je to bilo moguće. Tu i tamo, nehotice, susreli bi im se pogledi.
Ali onda poput groma prolomio se glas selom da je Đukin sin Josip – bolestan od leukemije. Pričali su ljudi da mu je otac lud od boli, zapustio gospodarstvo, malo govori, ne jede, samo pije. Crkvu je odavno zamijenio gostionicom, spreman prodati sve dukate i zemlju samo da spasi sina! Obišli su sve doktore, od Osijeka do Zagreba i u Njemačkoj i svi rekoše da ga može spasiti samo presađivanje koštane srži bližih srodnika. Nada je kratko trajala. Nitko od familije nije mogao biti darovatelj. Po selu se pričalo svašta da je Josip sve slabiji, da su svi u familiji već na rubu živaca, da se Đuka želi ubiti, da ne dočeka smrt svoga djeteta. “Mama, šutiš, a čula si da je sin moga oca Đuke bolestan?”, reče. “Nažalost, njegovo dijete nije zaslužilo takav kraj.” “Molit ćemo za njega, preporučiti ga Bogu, Gospi.”
“Rekla si da Bog preko nas čuda čini. Moram ti priznati da sam razgovarao s liječnikom. Rekao je da bez presađivanja srži, ili tako nešto, nema ozdravljenja. Večeras poslije mise idem kod tate i polubrata!” Skamenila se od straha široko otvorenih očiju. “Odlučio sam darivati ono što bi mu vratilo zdravlje.”
Nedjelja predvečerje. Prije nego je pošao na večernju misu za mlade, dođe majci u kuhinju i poljubi je. “Idem, mama, pa što Bog da, reče držeći se za srebreni križ koji je nosio oko vrata. “Ma kakva da sam pred drugima u tebi sam podigla sebi spomenik ljubavi prema Bogu i bližnjemu. Učini ono što si naumio. To je lančić koji mi je darovao tvoj nesuđeni otac. Prepoznat će ga. Ovaj mali dar ponesi Josipu.”
U ruci je držao mali kipić svetog Antuna.
On je još jače zagrli. “Mi smo braća po ocu, iste krvi, možda sam mu bliži nego ostali, možda nas je Bog tako povezao da nas nikada nitko ne može razdvojiti.” Dugo je gledala za njim dok je odmicao prema Crkvi. “Bože, isti stas i korak kao da njega gledam”, pomisli uznemirena. Nakon Mise uputio se k njima.
Pas ga oda lavežom. Pokuca. Vrata se bešumno otvoriše. Sjedili su za stolom i večerali. “Hvaljen Isus i Marija”, pozdravi. Pogledom potraži bolesnika. Sjedio je na ležaju, podno slike Srca Isusova. “Što hoćeš?”, upitaše ga. “Došao sam spasiti brata”, promuca uznemiren, ponuditi dio sebe, koštanu srž. Doktor je rekao da bi mogao. Tvoje smo krvi obadvojica.” Žena se diže, priđe sinu raširenih ruku kao da ga od nekoga brani. Plakala je na glas. Oprostite mi teta Višnja, iako ste znali da je napustio mamu, vjenčali ste se za njega. Majka i ja smo ostali sami. Dopustite mi, da ono što je Bog povezao ostane svezano!” Dok je govorio približio se bolesniku.
3.
Gledali su se kao da se prvi put vide. Padoše jedan drugome u zagrljaj. “Brate, brate”, povikaše u glas. Plač se začu uokolo. “Ne boj se, tješio ga je, ja sam zdrav za obojicu.”
Odnekud se oglasio lavež psa i nečiji pjev na sokaku. Đuka se diže od stola. Činilo se kao da će u prolazu dodirnuti mladića. Netremice ga je gledao tražeći svoje crte lica na njegovom. Pogled mu se zaustavi na srebrenom lančiću i križu. Izašao je u mrak. Čuli su ga kako plače na trijemu isprekidanim jecajima kao da želi sve što je nepravedno učinio isplakati. Zlatko je ostao duže nego što je mislio. Držao je bolesnog brata za ruku bojeći se da mu stiskom, nehotice, ne polomi duge tanke prste. Pričali su uglas u želji da što više nadoknade izgubljeno vrijeme drugovanja i djetinjstva. “Hvala Bogu da te imam”, tihim glasom promuca bolesnik. “Mi smo braća po ocu”, reče i ponovi nekoliko puta. Zlatko mu vrati širokim osmijehom i zagrljajem. “Gdje si, zaboga, sine moj”, upita mama.” “Kako je bilo?” Smirila se nakon njegova kazivanja.
Dogovorili su da će već u srijedu krenu u Zagreb na testiranje. Ponudili su mu platiti prijevoz i hotel. Sve je odbio želeći iz ljubavi pomoći svom bratu po ocu. Sjedio je sam u vagonu i razmišljao o svome djetinjstvu o majci koja ga je uz svu sramotu i neimaštinu odgojila bez imalo mržnje, zavisti, o ocu koji je uvijek sve imao jer je uvijek sve kupovao, i ljude i imanje, a sada prvi puta dočekao da nešto ne može kupiti. Vlak je prolazio ravnicom uz mimohod sela, šume i kukuruzišta.
Nakon dvije nedjelje, poslije večernje Mise, otvoriše se Ivkina vrata a u njima Đuka i Višnja. Došli su reći da Zlatko može biti darovatelj. Molio je da mu oproste, ponudio je pomoć novac za školovanje.
“Želim ga, Višnja se slaže, priznati svojim. Dat ću mu sve što zatreba i prezime i…” “Sad je kasno. Moje mu lijepo pristaje. Nosi ga s ponosom.” Teška bolest spojila dva brata koje je Bog davno krvlju povezao. Razgovarali su dugo u noć, ni primijetili nisu da je zabijelila zora.