Ponedjeljak, 30 studenoga

Briga za opće dobro


Uvod


Svaki je čovjek pozvan izgrađivati se u svojoj osobnosti, prepoznajući pri tome one posebne darove koje je primio od Boga kao pojedinac. Po tim Božjim darovima, talentima ili sposobnostima ponajprije će biti sposoban izgrađivati svoj život, pronalazeći istinsko zadovoljstvo i sreću u svemu onome što radi. Ukoliko to stvarno i postigne, osjećat će potrebu te svoje darove podariti i drugima: ponajprije svojoj obitelji, a onda i župi i društvenoj zajednici, svjestan da time samo zahvaljuje Bogu na darovima koje je primio. Na to nas upućuje i Sveto pismo:

„Tu dvanestoricu posla Isus uputivši ih: (…) Bolesne liječite, mrtve uskrisujte, gubave čistite, zloduhe izgodnite! Besplatno primiste, besplatno dajte!“ (Mt 10,5-8)

To je ona nerazdruživa isprepletenost osobnoga i zajedničkoga dobra, po kojoj ne može doista biti dobro pojedincu ako nije dobro i društvu, jednako kao što ne može biti dobro društvu, ukoliko je pojedinac zakinut. Naravno, riječ je o idealu kojem težimo, a ne koji je stvarno i uvijek pristutan, ali po zajedničkom zalaganju i po milosti Božjoj postaje sve više uočljiv.

U tom smislu, opće dobro je blisko značenju kraljevstva Božjega, odnosno onom boljem svijetu kojemu težimo, a koji je ispunjen međusobnim razumijevanjem, uvažavanjem i bratoljubljem, te je već i stoga razumljivo zašto bi opće dobro trebalo biti važno svakom vjerniku.


Pojam opće dobro


Opće dobro dolazi od lat. bonum commune, a označava skup svih onih uvjeta društvenoga života koji čovjeku omogućuju punije i nesmetanije usavršavanje njegove osobnosti (IVAN XXIII., Mater et magistra,  br. 65).  Kao takvo, obuhvaća materijalna dobra, ustanove i kulturne i civilizacijske vrijednosti.

Tako npr. u zajednička materijalna dobra spadaju rudna bogatstva, prometnice, izvori vode, industrija, teritorij itd., među ustanove spadaju škole, sveučilišta, instituti…, dok se kulturne i civilizacijske vrijednosti odnose na sve one vrijednosti koje smo naslijedili od svojih predaka, kao što su npr. vjera, domoljublje, kulturna i povijesna baština, itd.

Kao pojam, opće dobro postaje uvriježeno u okviru socijalnog nauka Crkve u 20. st., a njime se želi naglasiti ispravan odnos između pojedinca i društva: pojedinac je dužan djelovati za opće dobro, a društvo je dužno voditi brigu o pojedincu.

Opće dobro prvi definira i razrađuje papa Ivan XXIII. u svojim enciklikama Mater et magistra (1961.) i Pacem in terris (1963.).

Pravo na opće dobro


Pravo na opće dobro, odnosno na one resurse koji po svojoj naravi moraju biti zajednički i ne smiju se privatizirati, jedno je od temeljnih ljudskih prava. Pravednost tako nalaže da nitko ne može npr. privatizirati zrak, planinu ili more, jer po naravi stvari oni pripadaju svim ljudima. U suprotnom bi to bio znak najgrubljeg oblika kolonijalizma i totalitarizma. Stoga javna vlast mora štititi opće dobro pravednim zakonima i omogućiti da svi na njemu mogu jednako participirati.

S druge strane, opće dobro nije samo ono od čega pojedinac treba imati i ima korist, nego je i on, prema svojim mogućnostima i sposobnostima, obvezan ulagati u opće dobro. Kršćanin će te mogućnosti i sposobnosti gledati u svjetlu talenata kojima ga je Bog obdario, te će ih koristiti tako da budu ne samo njemu, nego i svima drugima na korist.

Moglo bi se u tom smislu reći da pojedinac ima pravo na blagodati općega dobra, ali i da opće dobro ima pravo na udio pojedinca u ostvarenju zajedničkih blagodati.


Načelo supsidijarnosti


S obzirom na navedeno, posebno mjesto zauzima načelo supsidijarnosti. Supsidijarnost je pojam koji dolazi od lat. subsidium – pomoć, zaklon, pričuva, a označava samostalno odlučivanje niže vlasti za svoje područje, bez nepotrebnoga uplitanja više vlasti. Ideal je što više se približiti odlučivanju samih građana, kako bi osjetili da su aktivni sudionici u kreiranju općega dobra. Pri tome se pretpostavlja i zahtijeva njihova razboritost i pravednost, a tek ukoliko bi to izostalo, onda bi viša vlast mogla intervenirati.

I pojam supsidijarnost potječe iz nauka Katoličke Crkve, a prvi ga obrađuje papa Lav XIII. u svojoj enciklici Rerum novarum (1891.), koja je ujedno i prva socijalna enciklika unutar nauka Katoličke Crkve, a njegovo značenje nadopunjuje enciklika pape Pija XI. Quadragesimo anno (1931.).

Načelo supsidijarnosti označava služenje više vlasti nižoj, odnosno podrazumijeva da su viša državna tijela u službi onima nižima, dok su ova u izravnijoj službi građanima kao pojedincima i skupinama, a kojima onda otvaraju prostor za aktivno sudjelovanje u društvenom životu. To se aktivno sudjelovanje najviše očituje u djelovanju građanskih udruga i sličnih skupina.

Međutim, takvo djelovanje može biti i na štetu općem dobru, a prije svega očituje se u onim slučajevima kada pojedinci i skupine djeluju za svoj ili nečiji tuđi interes, bez uvažavanja potrebe općega dobra. U takvim je slučajevima ne samo potrebna, nego i nužna intervencija više vlasti, kako bi odstranila nečiju samovolju i ugrožavanje općega dobra.


Uvjeti za ostvarenje općega dobra


Da bi se opće dobro  moglo ostvariti, potrebna su tri uvjeta, a omogućuje ih javna vlast: poštivanje osobe, društveno blagostanje i mir.

Poštivanje osobe označava da javna vlast mora omogućiti poštivanje temeljnih i neotuđivih prava svakog pojedinca, a u koja spadaju pravo na život, pravo da svatko radi prema svojoj savjesti, pravo na zaštitu privatnog života, pravo na vjersku i nacionalnu slobodu, i sl. Poštivanje tih prava u jednom društvu pokazuje koliko se ono približilo idealu općega dobra, jednako kao što nepoštivanje pokazuje koliko je daleko od toga ideala.

Društveno blagostanje i razvitak označava da javna vlast svakome mora omogućiti sve ono što mu je potrebno za doista ljudski život. Drugim riječima, svatko mora imati osiguranu hranu, odjeću i barem elementarne uvjete života, odnosno ukoliko si to opravdano ne može priskrbiti svojim radom (npr. invalidi, bolesnici, starci i sl.), to mu je, u ime općega dobra i pravedne raspodjele dobara, dužna osigurati javna vlast. Jednako je tako javna vlast dužna i spriječiti eventualnu zloupotrebu, odnosno bdjeti nad tim da si ne bi netko nepravednim sredstvima priskrbio navedeno, iako na to po sebi nema pravo (npr. neopravdano je davati socijalnu pomoć onome tko može, a ne želi raditi).

Javna vlast mora i skrbiti za mir, odnosno poštenim sredstvima osiguravati sigurnost društva i svih njezinih članova. Kao takav, mir se ne odnosi samo na odsutnost rata, nego i na osjećaj sigurnosti u svakodnevnom životu, bez straha od terorizma, kriminala i različitih oblika prijevara, kao i na osjećaj postojanja pravde i pravednosti u društvu.


Opće dobro i zauzimanje za mir


Mir se može promatrati pod tri vida: u političkom smislu, kao odsutnost rata, u obiteljsko-društvenom smislu, kao dobri odnosi iskrenoga suživota unutar obitelji, među poznanicima, kolegama, u društvenoj zajednici, a također i u Crkvi, te u osobnom smislu, kao mir u duši, pouzdanje u Božju providnost i Njegovu ljubav, koji kao takav može biti neovisan od obiteljsko-društvenoga i političkoga oblika mira.


Mir u Svetom pismu


Razumijevanje mira u Svetom pismu je znatno dublje i šire od današnjega poimanja. Ponajprije, mir se može razumjeti u slici narušenih bratskih odnosa između Kaina i Abela, a prema kojoj su dvojica braće živjela u miru i skladu sve dok u Kainovo srce nije ušao nemir, odnosno zavist i uvjerenje da su svi prema njemu nepravedni, pa tako i Bog. Nakon što je dozvolio da se taj nemir i zavist razbuktaju, Kajin je ubio svoga brata Abela, ali tek tada je osjetio što znači biti nemiran, jer je kažnjen znakom na čelu i postao je vječiti lutalica. Slika je to koja upozorava na važnost mira u srcu, a koji nitko i ništa ne može istisnuti ako je utemeljen u Bogu.

Lijepo o tome kaže Psalam 62:

Samo je u Bogu mir, dušo moja,
samo je u njemu spasenje.
Samo on je moja hrid i spasenje,
utvrda moja: neću se pokolebati. (…)

Samo je u Bogu mir, dušo moja,
samo je u njemu nada moja.
Samo on je moja hrid i spasenje,
utvrda moja: neću se pokolebati.

U Boga je spasenje moje i slava;
Bog mi je hridina silna, utočište.
U nj se, narode, uzdaj u svako doba;
pred njim srca izlijevajte:
Bog je naše utočište! (…)


Mir – šalom


Svetopisamsko shvaćanje mira sažeto je u značenju hebrejske riječi šalom, jednom od najvažnijih pojmova Staroga zavjeta. On se obično prevodi kao mir, punina, neokrnjenost, zdravlje, spas, ali time nije iscrpljeno njegovo značenje. Prema Starom zavjetu mir označava prije svega život s Bogom, a potom i mir sa samim sobom, s obitelji, s drugim ljudima. Drugim riječima, onaj tko živi mir, taj je ujedno i pun, sretan, zadovoljan, odnosno taj je zdrav, spašen

Uz to, pojam mira je usko povezan s pravdom: samo ondje gdje vlada pravda i pravednost može se ostvariti mir, a da bi se ostvarila pravda, potrebno je zalaganje i nastojanje svakog pojedinca oko izgradnje mira. To upućuje na razumijevanje kraljevstva Božjega, nove pravednosti koju je Krist donio na Zemlju.


Mir i kraljevstvo Božje


Kraljevstvo Božje je već, ali još ne, odnosno započeo ga je Krist, ali se širi preko našeg djelovanja i zalaganja, dok će se u potpunosti ostvariti u vječnom životu. Zato smo svi pozvani ostvarivati mir na zemlji i na takav način pretvarati ovaj svijet u kraljevstvo Božje – mjesto u kojem će cvjetati pravda, poštovanje i mir u punom smislu riječi.

Isus naviješta kraljevstvo Božje, a također šalje i svoje učenike da i oni isto čine, naređujući im da svakoj kući u koju uđu navijeste mir. Zato je kršćanstvo poruka mira: biti u miru znači živjeti zajedno s Kristom i truditi se u svakom drugom čovjeku prepoznavati Krista. To je najbolji put ostvarenja mira. Takav smo mir pozvani svi ostvarivati, a posebno oni koji se izravno bave brigom za opće dobro. U tom smislu vrlo poticajno zvuče Blaženstva političara:

Blažen političar kojega resi uzvišeni osjećaj i duboka svijest o vlastitoj ulozi.
Blažen političar koji je oličenje vjerodostojnosti.
Blažen političar koji radi za opće dobro, a ne za vlastiti interes.
Blažen političar koji je vjeran i dosljedan.
Blažen političar koji se zalaže za jedinstvo.
Blažen političar koji se zalaže za radikalnu promjenu.
Blažen političar koji zna slušati.
Blažen političar koji nema straha. (Vijetnamski kardinal François-Xavier Nguyen Van Thuan)


Crkva i mir


Crkva ima trajnu zadaću naviještati kraljevstvo Božje, odnosno naviještati Kristov mir. Zato uvijek diže svoj glas protiv svake vrste nepravde i nasilja, upozoravajući da istinski mir počinje u duši, a onda se preko obitelji prenosi i na šire razine. Kršćani, naime, uvijek – i u ratu i u miru – moraju biti mirotvorci, odnosno oni koji se zauzimaju za trajno ostvarenje mira.

Ipak, trajni je nauk Crkve da u slučaju nepravednog rata svatko ima pravo na zakonitu obranu, tj. braniti svoj život, život članova svoje obitelji, prijatelja, domovine. Zakonita obrana označava upotrebu razmjernih sredstava, što isključuje svako neopravdano i nenužno djelovanje.


Socijalni nauk Crkve i mir


Crkva u više svojih dokumenata progovara o miru, a posebno u enciklici Populorum progressio pape Pavla VI., gdje se naglašava da je cjeloviti razvoj naroda drugo ime za mir, zatim u enciklici Sollicitudo rei socialis pape Ivana Pavla II., gdje se posebno naglašava da je mir djelo solidarnosti, te u enciklici Caritas in veritate pape Benedikta XVI., u kojoj papa uzrok siromaštva i gubitak mira vidi u pomanjkanju bratstva.


Svjetski dan mira


Htijući naglasiti važnost mira, Crkva je potaknula i utemeljenje Svjetskoga dana mira, a koji se obilježava od 1968. god., i to na svetkovinu Svete Marije Bogorodice, 1. siječnja. Svjetski se dan mira počeo obilježavati na poticaj pape Pavla VI., koji je izvor za to pronašao u enciklici pape Ivana XXIII. Pacem in terris, te ga sadržajno dopunio u svojoj enciklici Populorum progressio. Od tada pape svake godine za Svjetski dan mira upućuju tematske poruke vjernicima, razmišljajući o nekim konkretnim situacijama mira, pravde, ljudskih sloboda i drugim temama iz područja socijalnog nauka Crkve.


Problemi koji izravno utječu na mir


Da bi se ostvario mir u svijetu potrebna je pravedna politika na svim područjima, a posebno s obzirom na poštivanje ljudskih prava, te nastojanja oko smanjivanja nepravednih razlika među narodima. Te su nepravedne razlike posebno vidljive u pristupu općim dobrima, kao što su voda, hrana, lijekovi, mjesta stanovanja, a koja moćnije zemlje pridržavaju sebi. Na takav način beskrupulozna trka za materijalnim dobrima i pravo na resurse rađa mnoge nepravde, u kojima siromašniji postaju još siromašniji, a bogati još bogatiji.


Zaključak


Kao vjernici pozvani smo se uvijek zauzimati za ostvarenje kraljevstva Božjega i zalagati se za mir. Posebno trebamo svoje talente staviti u službu ostvarenja kraljevstva Božjega, jer time nastavljamo Kristovo poslanje i pokazujemo važnost kršćanske ljubavi.


Uz temu “Briga za opće dobro”, kao dijelu gradiva namijenjenoga za nastavu Katoličkoga vjeronauka u 4. razredu srednje škole, donosimo nekoliko priloga:


Ostali materijali za četvrto godište:


Svi materijali za sva četiri godišta: