Četvrti tjedan kroz godinu – homilije

Homilije za nedjelje

4. nedjelja kroz godinu – godina A
4. nedjelja kroz godinu – godina B
4. nedjelja kroz godinu – godina C


Ponedjeljak četvrtoga tjedna „kroz godinu“ (Mk 5,1-20)
Nitko ga nije mogao ukrotiti

Marko opisuje jednog opsjednutog čovjeka, koji je i za opsjednute bio poseban. Boravio je u grobnicama – što je za Židove bilo osobito nečisto mjesto. Nadalje, po cijele bi noći vikao i bio se kamenjem. Pokušavali su ga svezati, ali bi on sve okove raskinuo. Konačno, veli Marko, „nitko ga nije mogao ukrotiti.“ Međutim, kada je izdaleka vidio Isusa, dotrčao je preda nj i poklonio mu se, a nečisti su duhovi iz njega molili Isusa da ih ne muči. Isus im je, naravno, naredio da napuste opsjednutoga čovjeka. Nečisti su duhovi – po Isusovu dopuštenju – ušli u svinje koje su tamo pasle. One su se survale niz obronak i podavile se u jezeru. Čovjek je posve ozdravio.

Pogledajmo. Opsjednuti čovjek slika je grešnika. A svaki grešnik koji se ne kaje i ne traži oproštenje, duboko je nesretan, izobličen je kao i onaj opsjednuti. Nemiran je, slikovito govori danju i noću „viče“, ne da mira sebi ni drugima. Rastrojen je te, budući da tvrdokorno ustrajava u grijehu, nitko i ništa ne može ga ukrotiti. I što se događa kada takav grešnik susretne Isusa? Kada Isus oprosti, kada Isus iz čovjeka istjera zlo, čovjek se posvema promijeni. Isus liječi dušu čovjekovu jer ga oslobađa grijeha, ali liječi i njegov duh i njegovo tijelo, to jest njega kao čovjeka. U čovjeka se vraća spokoj, ljubav, on je ponovno u miru sa sobom, sa svojim Bogom i s bližnjima. One svinje koje su se sjurile niz obronak i podavile se, simbol su grijeha, grešnih navika i grešnih nagnuća. Isus ih je uklonio i uništio. Onaj opsjednuti je dotrčao do Isusa, poklonio mu se i – oslobodio se zla. Zato i mi uvijek iznova dolazimo Isusu, priznajemo govoreći: „Moj grijeh!“ Zato se uvijek iznova kajemo i za najmanje grijehe ne dopuštajući da se u nama zlo ukorijeni, kao u onom opsjednutom. Ovo znamo i vjerujemo: dokle god tražimo Isusa, dokle god se njemu klanjamo, dokle god smo s njime, ni jedno zlo nas ne može svladati,. Pa ako nas okalja neki grijeh, Gospodin će ga uništiti i učiniti nas dostojnima svih njegovih lijepih obećanja. To je naša nada i naša radost.

Utorak četvrtoga tjedna „kroz godinu“ (Mk 5,21-43)
Da djevojci dadnu jesti

Zamislite da se netko vrati kući nakon višegodišnjeg izbivanja. Svi ga okruže, grle, ljube, ispituju kako je bilo tamo, kako je bilo na putu. I onda se oglasi mudra baka koja kaže: „Pustite čovjek na miru! Sigurno je gladan nakon duga puta. Dok opere ruke, stavite nešto preda nj!“ Mudra žena. Zna što je u tome trenutku ipak najvažnije. Sve drugo može pričekati.

Upravo je tako jednom zgodom postupio i Isus. Nadstojnik sinagoge imenom Jair pao je Isusu pred noge i usrdno ga molio: „Kćerkica mi je na umoru! Dođi, stavi ruke na nju da ozdravi i ostane u životu!“ Djevojčica je imala dvanaest godina. I Isus je odmah krenuo za njim. Kada su došli do Jairove kuće, javili su mu da je djevojka već umrla. Međutim, Isus je ipak ušao, uzeo dijete za ruku i rekao: „Talita, kum!“, što znači: „Djevojko ustani!“ I ona odmah ustane i počne hodati. Ona, koja je tko zna koliko vremena bolovala u krevetu, ona koja je već bila mrtva, smjesta ustaje i hoda! Možemo samo zamisliti oca, osobito majku. Od sreće ne znaju što bi. U suzama grle svoje dijete, ljube ga i ne mogu prestati. I što čini Isus? Nešto sasvim prizemljeno. Piše Marko: „Reče da djevojci daju jesti“. Pa naravno! Bolovala je toliko vremena, u bolesti nije mogla jesti, tijelo joj je posve oslabilo. Dajte joj jesti!

To je poruka. Bog je čovjekoljubac. Bogu je itekako stalo do nas. Zna da nam je potreban kruh svagdanji i sve ono što nam je za život potrebno. Stalo je Bogu do nas. Konačno, nije li Bog za nas dao najdragocjenije što ima: svoga Sina. Kaže Pavao: „Bog ni svojega Sina nije poštedio, nego ga je za sve nas predao! Kako nam onda s njime neće sve darovati?“ Bog nam daje ovozemna dobra, Bog nam daruje cijelu vječnost. Velika je stvar živjeti u toj vjeri i u toj nadi.

Srijeda četvrtoga tjedna „kroz godinu“ (Mk 6,1-6)
Nije li ovo drvodjelja?

Isus dolazi u svoj grad Nazaret, među svoje. Svi su ga poznavali kao čestitog i pobožnog mladića. A evo, odjednom je on postao poznat u cijelom Izraelu, poštovan kao prorok i kao čudotvorac. Silno mu je mnoštvo povlađivalo i divilo mu se. U takvom slučaju mnogi bi se radovali uspjehu svoga sugrađanina. Ali ne i Nazarećani. Oni su u nevjerici vrtjeli glavom i govorili: „Odakle to ovome? Kakva li mu je mudrost dana? I kakva se to silna djela događaju po njegovim rukama? Nije li ovo drvodjelja, sin Marijin, i brat Jakovljev, i Josipov, i Judin, i Šimunov? I nisu li mu sestre ovdje među nama?“ Ništa od onoga što je Isus govorio nisu čuli. Nisu obratili pozornost na nekoliko ozdravljenja koja je pred njima učinio. Njihovo je postavka bila jasna: onaj Isus kojega poznaju kao posve običnoga čovjeka nikako ne može biti prorok. I Isus se iznenadio takvom stavu. Čudio se njihovoj nevjeri.

Upravo to činimo. Evo, dogodi se da nas nečije riječi pogode tako da duboko u sebi osjetimo kako su istinite – a odnose se na nešto loše u nama. Ili nam tako netko ukaže da smo – u nekim prilikama – lijeni, neodgovorni, agresivni, neuviđavni, nedosljedni. I kako reagiramo? Ne želimo razmisliti o onome što nam govore, ne želimo sagledati jesu li i u kojoj su mjeri u pravu, nego se okomimo na onoga tko nam to govori. I onda dolaze etikete. Kazat ćemo da je onaj koji nam to govori već ostario, pa ne zna što govori ili pak da je premlad te da još nema pojma o životu ili da je neškolovan, da je običan seljak. A ako je i visoko obrazovan reći ćemo da mu njegov diploma ništa ne vrijedi… Naprotiv, mudar čovjek, rekao bih Božji čovjek, bit će spreman saslušati – ne nužno poslušati! – svakoga, te će se u svoj jednostavnosti dati poučiti i od djeteta. Ne želimo biti kao oni Nazarećani. Naprotiv, želimo slijediti Isusa u svemu što govori a u isto vrijeme ćemo ponizno slušati što nam govori i Crkva i svećenik i toliki dobrohotni ljudi, jer Bog nam često govori preko ljudi. Ljudi koji nam govore mogu biti nesavršeni a da u isto vrijeme nama govore spasonosne, Božje riječi. Dobro je nad tim zastati.

Četvrtak četvrtoga tjedna „kroz godinu“ (Mk 6,7-13)
Samo sandale

U Markovu evanđelju čitamo kako Isus šalje učenike da idu propovijedati: „I zapovjedi im da na put ne nose ništa osim štapa: ni kruha, ni torbe, ni novaca o pojasu, nego da nose samo sandale i da ne oblače dviju haljina.“ Tako malo prtljage? Sigurno je, međutim, da apostoli na svome putu nisu oskudijevali. U ono je vrijeme gostoprimstvo bilo veoma važno. Uvijek su oni mogli naći prenoćište i ponešto za jelo. Nakon određenog vremena vratili su se živi i zdravi, puni prekrasnih dojmova o uspješnosti svoje misije.

Kada bolje pogledamo, toliko toga nabavljamo. Zatrpavamo se stvarima. Ne treba odmah pomisliti samo na žene čiji su ormari prepuni odjeće i obuće. Svi mi, ovisno o sklonostima, moramo imati, moramo kupovati, moramo se opskrbiti, moramo imati najnovije modele. Novi mobitel, novi tablet, nove aplikacije, a o dječjim igračkama da ne govorimo. I onda svim tim starim stvarima punimo kutije, koje onda stavljamo na tavan ili u garažu. Kao da nam te stvari daju sigurnost, kao da bismo bez njih bili ogoljeni, slabi, nezaštićeni. A nije tako. Veli Isus: „Klonite se i čuvajte svake pohlepe: koliko god netko obilovao, život mu nije u onom što posjeduje.“ (Lk 12,15) Nije nam život u onome što posjedujemo. Bogati smo kad smo u Bogu i kad smo Bogom. Bogati smo kad obilujemo ljubavlju prema bližnjima, osobito prema vlastitim ukućanima. Bogati smo kada smo nalik Isusu koji u svemu vrši volju svoga Oca i koji je sebe predao za nas. Božanska je to mudrost. Dobro je nad tim zastati.

Petak četvrtoga tjedna „kroz godinu“ (Mk 6,14-29)
Glavu Ivana Krstitelja!

Što je postigao bolesnik koji ima vrućicu, ako razbije toplomjer? Što je postigao onaj kralj koji je dao ubiti glasnika što mu je dojavio da mu je vojska poražena? Što je postigao onaj bolesnik koji baca drvlje i kamenje na liječnika koji mu je priopćio lošu dijagnozu? Što je postigao onaj ovisnik o alkoholu ili o igrama na sreću koji se žestoko okomljuje na onoga koji mu ukazuje na njegovu ovisnost? Čovjek može ukloniti onoga koji mu govori istinu, ali istinu ne može uništiti. Ona je s njim, pa ako je ta istina bolna, ona će ga i dalje pritiskati.

Evo, kralj Herod je teško sagriješio, jer je Herodijadu, ženu svoga živoga brata uzeo sebi za ženu. Ivan Krstitelj mu je to otvoreno spočitavao. I što čini Herod? Daje Ivana uhititi i staviti u tamnicu. Herodijada je osobito mrzila Ivana. I kad joj se pružila prilika, preko svoje kćeri uspijeva privoliti Heroda da dade Ivanu odrubiti glavu. I evo, gdje joj njezina kći na pladnju donosi glavu Ivana Krstitelja. Zamislimo sada pogled te žene? Je li bila sretna? Je li bila mirna? Je li riješila sve probleme? Je li joj duša našla spokoja?

Ne i ne. Grijeh donosi samo nemir. Počinjeni grijeh čovjeka vuče u još veći grijeh, kao što pripit čovjek poseže za još jednom čašom i tako u nedogled, dok se ne sruši na zemlju. Pogledajmo sebe. Grešni smo. Svakodnevno griješimo protiv Boga, protiv svojih bližnjih i protiv nas samih. Međutim, važno je svaki grijeh priznati sebi i Bogu. Važno je uvijek iznova moliti Boga za oproštenje. A iznad svega važno je ne dopustiti da se grijeh u nama ukorijeni, pa da nas udomaćeni grijeh ne bi vukao u još veće grijehe i tako sve više i više na našu propast. Neka nas Gospodin očuva od svakoga zla i svakoga grijeha i neka nas podrži u svojoj milosti. Dobrostiv je Bog. Uslišat će svakoga koji mu se iskrena srca obrati.

Subota četvrtoga tjedna „kroz godinu“ (Mk 6,30-34)
Kao ovce bez pastira

Jednom se Isus sa svojim učenicima htio povući na osamljeno mjesto da malo otpočinu. Međutim, kada je Isus vidio „silan svijet i sažali mu se jer bijahu kao ovce bez pastira pa ih stane poučavati u mnogočemu.“ Ovce trebaju pastira. Ljudsko društvo treba imati one koji će se – ako su čestiti – brinuti za opće dobro. Neko društveno ustrojstvo jednostavno mora postojati. Pri tome je očito da je svako ljudsko ustrojstvo po sebi nesavršeno, jer su ljudi nesavršeni. Pogledajmo. Neke su nam propale ideologija naviještale da će jednoga dana zavladati „besklasno“ društvo u kojem neće biti ni države, nego će svi ljudi biti ravnopravni i gdje će svatko uzimati onoliko koliko mu je potrebno, bez ikakvih vanjskih zakona i ograda… Puste želje. Koliko god društvena uređenja bila nesavršena, jednostavno ne možemo bez njih.

Danas se, međutim, ne govori o „odumiranju države“ nego više o odumiranju svakoga moralnog autoriteta, svakog moralnog pravila te o uklanjanju svih ograda. Svatko može birati kako će se ponašati (sve dok ne počini neko kažnjivo djelo). Nisu više važni ni moralni ni Božji zakoni. Prema onoj prvoj napasti neki ljudi stvarno žele biti „kao bogovi koji razlučuju dobro i zlo“ (Post 3,5).

Naprotiv, mi vjernici znamo i vjerujemo: od Boga dolazimo, Bog nas je stvorio na svoju sliku, Bog nam zapovijeda uvijek samo ono što je za naše dobro, kako nam poručuje po proroku Izaiji: „Ja, Gospodin, Bog tvoj, tvojem dobru te učim, vodim te putem kojim ti je ići.“ (Iz 48,17) Zato prihvaćamo njegov zakon i njegove zapovijedi i onda kad baš ne razumijemo zašto baš to Bog od nas traži, zato s povjerenjem idemo za Isusom i onda kada nam kaže da trebamo nosi svoj križ. Jer Bog je naš Pastir, on nas sigurno vodi, baš kako lijepo kaže psalam: „Gospodin je pastir moj: ni u čem ja ne oskudijevam; na poljanama zelenim on mi daje odmora. Na vrutke me tihane vodi i krijepi dušu moju. Stazama pravim on me upravlja radi imena svojega. Pa da mi je i dolinom smrti proći, zla se ne bojim, jer si ti sa mnom.“ Neka nas Gospodin utvrdi u toj nadi i u tome pouzdanju.