Zaručnik
U jednim dnevnim novinama opisana je jedna (ne)zgoda s neke svadbene večere. Svoju je zdravicu kum iskoristio, da bi pred svima zaprosio svoju djevojku. Nakon toga se sva pozornost skrenula na novopečene zaručnike koji su onda tražili da im se svira njihova omiljena pjesma, a zatim su to isto tražili i drugi parovi. I to je potrajalo. Nakon što su mladenci nevoljko otplesali svoj prvi ples, jednostavno su napustili svadbenu dvoranu.[1]
Ne znamo je li se ovo stvarno dogodilo, ali dobro znamo da na svadbi središnje mjesto trebaju imati upravo mladenci. Bilo bi posve neprilično da se, na primjer, svadbena večera pretvori u rođendansko slavlje svekrve koja – igrom slučaja – baš toga dana ima rođendan… Naprotiv, mladenci su u tome slavlju „kralj i kraljica“, kako se to vidi u židovskim svadbenim običajima. Ženik, u pratnji svoga oca i mladenkina oca bude doveden do mladenke koja sjedi sa svojom majkom i majkom ženika. Smisao tih pratilaca jest predstavljanje mladenaca kao kralja i kraljice.[2] Svadbeno je veselje do te mjere naglašeno, da za Židove postoji upravo obveza uveseljavati mladence. Tako se u židovskoj tradiciji spominje kako je „rav Aha plesao noseći mladoženju na ramenima“.
Idemo bliže našem argumentu. U raspravi o tome, trebaju li njegovi učenici postiti, Isus sebe naziva Zaručnikom: „Tada pristupe k njemu Ivanovi učenici govoreći: ‘Zašto mi i farizeji postimo, a učenici tvoji ne poste?’ Nato im Isus reče: ‘Mogu li svatovi tugovati dok je s njima zaručnik? Doći će već dani kad će im se ugrabiti zaručnik, i tada će postiti!’“ (Mt 9,14-15. Usp. Mk 2,19-20; Lk 5,33-35). Jednako tako i Ivan Krstitelj Isusa naziva Zaručnikom:
„Vi ste mi sami svjedoci da sam rekao: ‘Nisam ja Krist, nego poslan sam pred njim.’ Tko ima zaručnicu, zaručnik je. A prijatelj zaručnikov, koji stoji uza nj i sluša ga, klikće od radosti na glas zaručnikov. Ta se moja radost upravo ispunila. On treba da raste, a ja da se umanjujem“ (Iv 3,28-30).
Ivan nije sebe isticao, nego se, naprotiv, radovao zbog Isusa, svjestan da se on treba smanjivati, a da da Isus treba rasti.
U Otkrivenju se slika zaokružuje. Krist, Jaganjac, Zaručnik je. Zajednica spašenih predstavlja zaručnicu. To je Crkva. Tako čitamo: „Radujmo se i kličimo i slavu [Bogu] dajmo jer dođe svadba Jaganjčeva, opremila se Zaručnica njegova! I reče mi: ‘Piši! Blago onima koji su pozvani na svadbenu gozbu Jaganjčevu!’“ (Otk 19,7.9). Nadalje, u Poslanici Efežanima kao sliku ljubavi Krista prema Crkvi Pavao uzima upravo bračnu vezu muža i žene (Ef 5,25-26).
Euharistija je, dakle, „svadbena gozba Jaganjčeva“ ma koju smo mi pozvani. Jaganjac-Krist jest u središtu. A što je Crkva? Kao što znamo, ekklesia znači zajednica pozvanika (usp. Rim 1,6), onih koji su pozvani, kao što su Židovi zvukom ovnujskoga roga sazivali zajednicu. Dakle, u euharistiji Krist je onaj koji nas sabire, koji nas saziva. Krist je Zaručnik, Krist je Domaćin, on nas okuplja. To se vidi i u drevno Rimskom kanonu, gdje se moli: „Spomeni se, Gospodine, slugu i službenica svojih i svih ovih što pred tobom stoje“. Međutim, valja zapaziti da u latinskom originalu za ono „što pred tobom stoje“ piše: „omnium circumstantium“, što doslovno znači: „svih ovih što okolo stoje“, to jest što stoje oko oltara, kako je u počecima i bilo. Tako oltar predstavlja Krista koji nas sabire i okuplja.
Sve bi ovo trebalo biti vidljivo u euharistiji koju slavimo. Jednom su me djeca – o beata simplicitas! – na vjeronauku upitala: „Velečasni, hoćete li Vi sutra predavati misu?“ Ne, ne predajem ja misu. Na Kristovoj svadbenoj gozbi ja sam „kum“, ja sam prijatelj Zaručnikov, ja sam onaj koji nastojim sve učiniti da Krist ostane u sredini, da on govori po svojoj riječi, da on djeluje po svetim otajstvima. Tako, kada su se među vjernicima u Korintu stvorile podjele po kojima su se oni dijelili na Apolonove ili pak Pavlove sljedbenike, Pavao se čudi i kaže: „Ta što je Apolon? Što je Pavao? Poslužitelji po kojima povjerovaste – kako već komu Gospodin dade.“ (1 Kor 3,5) Evo, upravo to. Tko je Pavao? Poslužitelj. Tko je Apolon? Poslužitelj. Tko je svećenik ili pak biskup? Poslužitelj, ili, da ljepše zvuči, prijatelj Zaručnikov.
Zato je silno važno da ne svojatamo euharistijsko slavlje, kao ni bilo koje bogoslužje. Mi smo poslužitelji. Mi smo u pozadini. Mi smo nebitni. Mi ne nastupamo. To vrijedi i za predvoditelja slavlja, ali i za crkveni zbor i sve ostale liturgijske službenike. U tome smislu – toliko puta je to bilo uzalud rečeno! – pozdravi na početku slavlja se protive samoj biti slavlja.[3] Kao prvo, nitko nije došao na moju svadbu, pa onda ne trebam i ne smijem ja nikoga pozdravljati. Nadalje, još je neumjesnije i protivno temeljnom liturgijskom duhu, pa i teologiji slavlja, kada pozdravljamo po staležima: predstavnike građanske vlasti, crkvene službenike već prema stupnju njihove službe, pa onda ove ili one… A što kaže Pavao? „Nema više: Židov – Grk! Nema više: rob – slobodnjak! Nema više: muško – žensko! Svi ste vi Jedan u Kristu Isusu!“ (Gal 3,28).
Liturgija nam sve ove nedoumice jednostavno rasvjetljuje na samom početku euharistijskog slavlja. Evo. Svećenik prije nego bilo što kaže ili učini, prvo poljubi oltar. Oltar je stol Gospodnji, oltar predstavlja Krista. Svećenik kao poslužitelj, kao „prijatelj Zaručnikov“ poljupcem prvo pozdravi Domaćina, Onoga koji je i njega i sve ostale sazvao na svoju svadbenu gozbu, pozdravlja Krista-Jaganjca. I onda nakon znaka križa (koji je – da to spomenemo – dosta kasno ušao u red mise) svećenik kaže: „Gospodin s vama!“ Za ovaj dio mise Opća uredba kaže: „Zatim svećenik okupljenoj zajednici pozdravom označi da je Gospodin prisutan. Tim se pozdravom i odgovorom naroda očituje otajstvo sabrane Crkve.“ To znači sljedeće: Krist, koji nas je sazvao, kojega sam – kao predvoditelj slavlja – počastio poljupcem, sada je sa svima nama. Zaručnik se stigao, možemo započeti gozbu. On neka bude s vama i vi s njime. Naravno, kad je svećenik rekao „Gospodin s vama“ to se odnosi na sve, Židove i Grke, robove i slobodne, muškarce i žene, dječake i djevojčice, pa i nejaku djecu. A to onda uključuje i gradonačelnika i župana jednako kao i koncelebrante.
Opća uredba nadalje kaže: „Pozdravivši narod svećenik, đakon ili služitelj laik može vrlo kratko uvesti vjernike u misu dana.“ Ovdje uočavamo tri odredbe. Prvo, na početku mise svećenik, đakon ili pak poslužitelj laik može a ne mora uvesti vjernike u misu dana. Prema tome, nije nužno uvoditi vjernike u slavlje. Umjesto toga svećenik može jednostavno reći poziv na pokajnički čin onako kako stoji u Misalu. Samo da se podsjetimo. Kardinal Ratzinger je upravo tako i učinio kad je sprovodnu misu za papu Ivana Pavla II. misu započeo riječima iz Misala: „Braćo, priznajmo svoje grijehe da mognemo dostojno slaviti ove sveta otajstva“. Tako piše u Misalu. A sva svjetska elita bila je tada na Trgu svetoga Petra!
Drugo, svećenik može na početku mise – što? „Uvesti vjernike u misu dana“. Nema riječi o nekim pozdravima. To Misal ne predviđa. To nikada nije bilo predviđeno u liturgijskim knjigama.
I treće, ako već uvodi vjernike u misu dana, svećenik to može učiniti kratko. Dulje od tri minite nije kratko. Po sebi bi i dvije minute bile dovoljne.
Čemu ove, naizgled sporedne liturgijske odredbe i čemu ovaj cijeli članak? Nije ovdje riječ o nekim pravilima kojih se trebamo držati, jer je to netko tako odredio. Radi se o samoj naravi, o samoj biti našega bogoslužja. Krist je onaj koji nas je sazvao. Krist je onaj koji nam govori u naviještanju Božje riječi. Krist je onaj koji je djelatan u svetim otajstvima. Sve je njegovo. Mi smo tek poslužitelji.
Velika su nam otajstva povjerena. Veli Pavao: „Bog zasvijetli u srcima našim da nam spoznanje slave Božje zasvijetli na licu Kristovu. To pak blago imamo u glinenim posudama da izvanredna ona snaga bude očito Božja, a ne od nas“ (2 Kor 4,6-7). To nije naše blago, nego nam je ono povjereno. Mi trebamo biti tek brižni nositelji toga blaga „u glinenim posudama“, mi trebamo biti tek pažljivi služitelji i upravitelji svetih otajstava kako veli Pavao: „Neka nas svatko smatra službenicima Kristovim i upraviteljima otajstava Božjih“ (1 Kor 4,1). I onda Pavao nastavlja: „A od upravitelja iziskuje se napokon da budu vjerni.“ Dao Bog da budemo vjerni, vjerni otajstvima koje slavimo te da naše bogoslužje bude na spasenje i predvoditeljima slavlja kao i cijelom Božjem narodu. Jer svi smo mi pozvanici – Crkva Kristova.
Na koncu, uvijek bismo iznova trebali sami sebi ponavljati riječi psalma „Ne nama, Gospodine, ne nama, već svom imenu slavu daj“ (Ps 115,1). Da nam se, slikovito govoreći, ne bi dogodilo, kao na onoj spomenutoj svadbi, da mi slavimo bogoslužje, a da Zaručnik-Krist jednostavno ode, jer to slavlje nije više njegovo slavlje…
[1] Usp.: https://www.vecernji.hr/lifestyle/kum-je-usred-zdravice-nama-zaprosio-svoju-djevojku-pa-smo-mi-otisli-sa-svog-vjencanja-1713770 (pristupljeno 3. 10. 2023.).
[2] Inzistira se da budu prisutna dva oca i dvije majke. Ako je koje od roditelja umrlo, zamjenjuje ga netko iz rodbine.
[3] Ako se baš smatra potrebnim, sve obavijesti, najave i pozdravi mogu biti, prije samoga slavlja, to jest prije nego što misa uopće započne.