Ponedjeljak, 21 lipnja

Cijepljenje protiv bolesti COVID-19 i mogući postabortivni sindrom


Cijepljenje protiv bolesti COVID-19 u Hrvatskoj je u punom zamahu, a iako su sva dostupna cjepiva izravno ili neizravno okaljana pobačajima, o tom se problemu gotovo u potpunosti prestalo govoriti. Medijsko isticanje kako se papa Franjo cijepio i kako se gorljivo zalaže za cijepljenje zasjenilo je činjenicu kako je to tek njegova osobna stvar, koja nema obvezujuću snagu, a ono što bi trebalo biti mjerodavno tiče se Bilješke o moralnosti upotrebe nekih cjepiva protiv bolesti COVID-19 Kongregacije za nauk vjere od 21. prosinca 2020. Prema toj bilješci, koju je Papa odobrio, cijepljenje je spornim cjepivima moralno dopušteno ukoliko nisu dostupna nesporna cjepiva, ali ono nipošto ne smije biti izraz prisile, nego se temelji na slobodnoj odluci i vjernosti vlastitoj savjesti.

No, iako se u počecima, i u društvu i u Crkvi, naglašavala slobodna odluka o cijepljenju, danas vidimo kako se ta sloboda prilično stanjila i da se polako uvode različite restriktivne mjere zbog kojih postoji velika vjerojatnost da će necijepljene osobe postati građani drugog reda, bez prava na rad i društveni život. Na takvo stanje, koje se sve više udaljava od primarnog problema same bolesti i njezine eventualne opasnosti i prelijeva se na neka druga, često ispolitizirana područja, tek se ponekad u javnosti probije kakav slabašan glas kritike, a češće se može čuti, pa i iz crkvenih krugova, odobravanje takvih mjera, pod opravdanjem postizanja većeg dobra. Gledano očima onih koji se po svojoj savjesti ne žele cijepiti, čini se kako i Država i Crkva podjednako sudjeluju u zločinu stvaranja današnjih koncentracijskih logora. Stoga je posve razumljivo kako će se i jedan dio vjernika, a za koji pretpostavljamo kako nije neznatan, zbog straha od takve segregacije ipak cijepiti, iako to vjerojatno ne bi učinili kada bi imali punu slobodu izbora. Uz to, prebacivanjem naglasaka na taj vid gušenja ljudskih prava i sloboda, moralna problematika okaljanosti cjepiva pobačajima postala je gotovo nebitna, a mogući prigovor savjesti dodatno je utišan primjerom pape Franje i opravdavajućom Bilješkom Kongregacije za nauk vjere.

Naši su se biskupi o tome službeno i zajednički osvrnuli tek kratko, izdvojivši važnost slobode savjesti (usp. Vjernici pred izazovom pandemije i potresa, 19. siječnja 2021., br. 4), a bez ulaženja u moralnu ili neku drugu kvalifikaciju cjepiva i cijepljenja, s tim da se više puta moglo čuti kako je Crkva u Hrvatskoj za cijepljenje, jer se time postiže veće dobro. Pri tome valja primijetiti kako su se naši biskupi odlučili na šutnju s obzirom na okaljanost cjepiva pobačajima, što znači da najveći broj vjernika uopće ne zna ništa o tome ili pak misli da su takve tvrdnje neistinite. Papino javno poticanje na cijepljenje raspršuje kod mnogih svaku sumnju, iako je veliko pitanje koliko bi se između njih doista htjelo cijepiti kada bi imali dostupne sve potrebne informacije. Nasuprot tome, može se reći kako za većinu vjernika ne postoji informirani pristanak te da se mnogi cijepe na temelju nesavladivog neznanja. Držimo da je bila moralna dužnost biskupa upoznati sve vjernike s problemom okaljanosti cjepiva pobačajima, kao i s tumačenjem Kongregacije, a onda prepustiti svakome da po svojoj savjesti odluči što učiniti. Jednako tako držimo da je dužnost biskupa, kako to i predlaže Kongregacija za nauk vjere, vršiti pritisak na vlast da osigura moralno nesporna cjepiva, kao i da prizna pravo na slobodu cijepljenja, a o tome, nažalost, nismo pročitali ni jednog slova. Bez takvog pritiska razumljivo je da vlast nije imala baš nikakvu potrebu nabavljati etički prihvatljiva cjepiva, a mi se pitamo vrijedi li u takvim okolnostima pasivnosti naših biskupa moralna dopuštenost cijepljenja dostupnim cjepivima, s obzirom da je to u Bilješci Kongregacije za nauk vjere navedeno kao uvjet? 

Sve nas to vodi pitanju koliko se današnji vjernici – oni koji su upoznati s podrijetlom cjepiva – doista cijepe čiste savjesti, ili ipak u dubini svoje duše osjećaju kako to nije u potpunosti u skladu s Božjom voljom? Još više nas to pitanje zanima s obzirom na svećenike, redovnike i biskupe, kao one kojima istina okaljanosti cjepiva pobačajima nije nepoznata, a ne bi im trebala biti nepoznata ni navedena obvezanost pritisaka na vlast ni pravo na poštovanje slobode savjesti, koje proizlaze iz Bilješke Kongregacije za nauk vjere. Ne bi im trebalo biti ni nepoznato da je sama Kongregacija za nauk vjere svoje objašnjenje donijela ponajviše na temelju jedne bilješke Papinske akademije za život, iz 2017. god., a u kojoj se izričito nagoviješta usklađivanje nauka Crkve s današnjim načinima pripreme cjepiva, tj. na temelju pobačaja. Nije ni zanemariv podatak kako se u toj Papinskoj akademiji za život kao punopravni članovi nalaze i nekatolici, ateisti i pobornici pobačaja i civilizacije smrti, a jednako tako nije ni zanemariv podatak kako Kongregacija za nauk vjere u zadnje vrijeme daje, blago rečeno, čudne smjernice s obzirom na grijeh pobačaja. Pri tome posebno mislimo na Pismo njezina prefekta, kardinala Luisa Ladarije Ferrera od 7. svibnja 2021., upućenog američkim biskupima koji su odlučili uskratiti pričest političarima proabortistima, a u njemu, sažeto rečeno, traži od tih biskupa da u toj stvari postignu potpuno suglasje unutar svoje Biskupske konferencije, što je naravno, pored nekolicine vrlo liberalnih biskupa, nemoguće. Štoviše, čini se kako su baš ti liberalni biskupi imali presudan utjecaj na sadržaj Pisma, čime se ujedno i sama Kongregacija ozbiljno kompromitirala, o čemu svjedoči i njezin bivši prefekt, kardinal Gerhard Ludwig Müller

Pitamo se stoga može li se ijedan svećenik, redovnik ili biskup u ovakvim okolnostima doista cijepiti potpuno čiste savjesti? Ako to čak i može, ostaje i dalje velika vjerojatnost da će njegov čin cijepljenja neke vjernike sablazniti, jer ga tumače kao izravno podržavanje pobačaja ili čak kao sudjelovanje u tom grijehu, a druge će potaknuti da se i sami cijepe, iako možda nemaju potpunu moralnu sigurnost da pri tome čine dobro.

Ispovjednici znaju kojiput reći kako grijeh pobačaja ne jenjava s godinama, nego ga naprotiv obično osobe bivaju svjesnije kako stare, a ta činjenica se može pokazati ozbiljnom i u ovom slučaju. Naime, iako se trenutačno možda ne razmišlja previše o cijepljenju pod vidom mogućega grijeha, nego se naprotiv na njega gleda kao na čin ljubavi i brige za bližnjega, ne treba odbaciti vjerojatnost da će mnogi teško žaliti zbog učinjenog. Hipotetički gledano, ako se u narednom vremenu pokaže da je samo cijepljenje bilo nepotrebno ili, još više, ako se pokaže da su cjepiva nanijela velike i nepopravljive štete, a pritom se na određeni način žrtvovalo učenje Crkve o svetosti i nepovredivosti ljudskog života, svijest o vlastitom sudjelovanju u tome kroz pristanak na cijepljenje može se pokazati vrlo kobnim u moralnom smislu. Iako neki cijelo vrijeme upozoravaju na takav scenarij, on se redovito i u crkvenim krugovima dočekuje s ismijavanjem, no ukoliko se pokaže istinitim, bol žaljenja zbog učinjenog mogao bi biti dvostruko jači. 

Čini nam se da bi o tome trebao porazmisliti svaki vjernik prije no što se odluči cijepiti, a pogotovo svaki svećenik, svaki redovnik i svaki biskup. Imajući u vidu kako jedan dio onih koji su sudjelovali u grijehu pobačaja ni nakon oproštenja u sakramentu pomirenja ne mogu sebi oprostiti ubojstvo nerođenog djeteta, možemo pretpostaviti da se isto može dogoditi i svećenicima, biskupima, redovnicima i općenito vjernicima koji se odluče na cijepljenje, ako počnu razmišljati da je ulog bio prevelik, a dobit nikakva. 

Zato je iznimno važno da se konačno u crkvenim krugovima, na najvišim razinama, kao i u vodećim katoličkim medijima, počne problematika vezana uz bolest COVID-19 sagledavati sa svih strana, a ne da se kao do sada ne dozvoljava nikakav dijalog, pa tako, između ostaloga, niti propitivanje o potrebi i vrijednosti cjepiva. Izlazak iz takvog dosadašnjeg jednoumlja, nadamo se, nagovješćuje krčki biskup Ivica Petanjak, koji je ovih dana primio skupinu katoličkih intelektualaca koji traže slobodu drugog mišljenja i pristupa medijima u vremenima koronakrize. S obzirom da je na stranici Krčke biskupije objavljen njihov poduži i argumentirani prilog u kojem sveobuhvatno upozoravaju na širinu problematike, možemo pretpostaviti da je biskup Petanjak njihov glas poslušao i odlučio poduzeti potrebne korake. Ako je to tako, možemo samo reći: Bogu hvala, hvala potpisanim katoličkim intelektualcima i hvala biskupu Petanjku! I naravno s dubokim se pouzdanjem prepustiti Božjoj Providnosti da će sve ovo okrenuti na dobro…