Čovjekova kreativnost u perspektivi igre, odsjaj Božjeg stvaralaštva  

Uz dobro poznati antropološki aksiom kako je čovjek “društveno biće” – (lat. animal sociale), jedna, manje poznata činjenica je da je on  “biće igre” – (lat. homo ludens). Dakako ona nije pridržana samo čovjeku, ta i druga su bića sklona igri, na primjer životinje, no čovjek ovoj pristupa na nešto drugačiji, kreativniji način. Riječ je o području koji razvija filozofija kulture. Polazište ovog promišljanja jest  antropološke naravi, jer tema progovara o jednome vidu čovjekove naravi koja se često pogrješno tumači ili biva pridržana samo mladima, to jest djeci.

Još u  antičkim vremenima igra je bila važna dimenzija čovjekova, ostvarenja, ali i izražavanja. Olimpijske igre u helenističkom svijetu bile su izvrsna prilika vještinom i skladom, energijom i kreativnošću pokazati svu ljepotu bića inteligibilne naravi, ali i tjelesnih predispozicija. Osim ergološke[1] uvjetovanosti koja ga uvijek tjera da bude onaj koji privređuje, skrbi za svoje, ali i dobro drugih, igra je vrijedna dimenzija koja pri tome aktivira hilemorfistički aristotelovski princip o koherentnosti koja vlada između sastavnica duha i tijela. Stoga je igra jedan od načina aktualizacije tog, često drugotnog načina izražavanja, te relacije s drugim i drugačijim. Bilo onoga s kojim surađujem, bilo onoga s kojim se nadmećem.

Svjedoci smo kako počesto sportski uspjesi, usprkos našoj pasivnosti (samo promatranju), imaju itekako učinkovit odjek u čovjekovoj nutrini, ali i onom empirijskom (vidljivom). Antropološka, socijalna, te druga područja tom prilikom na originalan način pobuđuju osjećaj ponosa, najposlije radosti. Tim više katkada je nužno učiniti odmak od današnje konzumerističke kulture izbjegavajući ono što, na prvu, ne donosi zadovoljstvo. Hedonistički gledano. Igra je, dakle jedan od načina da se učini taj „odmak“, iskorak. U suprotnome jedna vrijedna dimenzija bića ostaje osiromašena, posljedično neostvarena. Pasivno, ili pak aktivno sudjelovanje u nekoj igri (bilo sportu, društvenoj ili slično) razvija osjećaj za suradnju. Biti u relaciji – suradnji s drugim iziskuje odricanje od vlastitih, sebičnih interesa, te nas animira da stvaramo, “oblikujemo” uspjeh. Zanemarimo li to, imanencija[2] koja nas gravitira na dohvatljivo, neće i ne može zadovoljiti plemeniti, stvaralački ljudski duh koji uvijek traži i želi više, onkraj ove vidljive zbilje, on traga za transcendencijom.[3]

Nadalje, pitamo se: ima li u takvoj vrsti aktivnosti mjesta za biće koje nas do u beskraj nadilazi, Boga? Pođemo li pak od činjenice kako je upravo stvaranje “ni iz čega” (lat.ex nihillo) odraz Božjeg stvaralaštva, ali i kreativnosti koja nema mjeru, pozvani smo da i sami (u našoj mjeri) ostvarimo tu moć stvaralaštva, od Boga bitno različitu, ali vrijednu. Zanemarimo li to, postoji opasnost da u nedostatku htijenja ostanemo paralizirani u perspektivi svakidašnjice, kojoj često nedostaje novost, ovim rječnikom „radost igre“! Igrajući se, čovjek oživljuje onu biblijsku: “Ne budete li kao djeca, nećete ući u kraljevstvo nebesko” (Mt 18,13). Upravo djeci, koja su primjer bezazlenosti, pridajemo pravo da svoju nepatvorenost prezentiraju na ovaj jednostavan, ljudski način. Ne dopustimo li da darovanost – stvaralaštvo  igre „oboji“ horizont pasivnosti, ostat ćemo do jedne mjere prazni. Ljudski duh čezne za onostranim koje na ovom svijetu ne može dohvatiti, no u ljepoti igre transcendira – uzdiže se prema još ne ostvarenome. Na taj način uvijek iznova kogitivno[4] biće pronalazi rješenja za nove prilike u kojima se za vrijeme igre nalazi. Osim, kako rekoh, duhovne angažiranosti ovaj način zahtijeva tjelesnu aktivnost koja ima vrlo pozitivan učinak na tijelo. Jačanjem fizičke snage, čovjek jača psihološku dimenziju, te se lakše nosi s novonastalim životnim  situacijama i problemima. U donošenju odluka, bitnoj karakteristici igre, odgajamo vlastitu osobu da “sutra” bude sposobna donijeti važnu odluku o kojoj će ovisiti budućnost.

Često se susrećemo s predrasudom da je igra namijenjena isključivo djeci, te kako je to “gubljenje vremena!” Antropološko-psihološki pristup, kao i filozofija kulture, uče nas da je riječ o bitno drugačijim posljedicama. Ovaj način opuštanja, ali kako rekoh i ostvarenja, ima za rezultat uzdizanje iz “sivila svakidašnjice”. Aktivno, kao i pasivno sudjelovanje u jednoj ovakvoj aktivnosti bitno traži relaciju koja u drugome, očima vjere, odsjeva “sliku Božju” (lat. Imago Dei), izraz te divne nezaslužene ljubavi Stvoritelja prema stvorenome. 

[1] Ergološka kultura – kultura rada.

[2] Ono što ostaje u sebi, spoznatljivo. 

[3] Ono što nas nadilazi.

[4] Ono koje ima sposobnost spoznaje.

Stjepan Guzanović