Crveno svjetlo (Oko crkvene cenzure i “Imprimatur”-a)

Čitali smo ovih dana, kako su neki teolozi na Zapadu komentirali izjavu Svete kongregacije za nauk vjere od 21. II. o. g., — protiv onih teologa, što diraju u neprekinutu, tradicionalnu, nauku Crkve o Presvetom Trojstvu i o Isusu Kristu kao drugoj božanskoj osobi Presvetog Trojstva, koja je sišla na zemlju i uzela na sebe čovječju narav, da svojom dragovoljnom, žrtvenom, smrću na Križu zadovolji Bogu za grijehe čovječanstva i donese mu opet milost i pravo na nebo, — kao “crveno svjetlo”, — “znak zabrane”, — teološkoj aktivnosti; udarac iz mraka, u leđa, sve bržem i plodnijem razmahu, razvitku, napretku, svete znanosti, na bazi “nove teologije”. Krivo im je, eto, što Sveta Stolica, što Papa, ustaje na obranu tih dviju, najfundamentalnijih, dogmi vjere; što brani, dogmatičke, definicije najstarijih općih sabora i teze iz “simbola”, “Vjerovanja” (nicejsko-carigradskog), što se u Crkvi moli i pjeva još od prvih kršćanskih stoljeća. Ni tu, da je po njima, ne bi Crkva smjela auktoritativno intervenirati. I to je njima napad na “kršćansku” i “akademsku” slobodu i na nesmetano ispitivanje i traženje životne i vjerske istine. I u to bi teolozi, ako im izgleda potrebno, mogli uvijek posumnjati; i to bi mogli podvrgavati kritici, osporavanju, reviziji. Drugačije rečeno, sloboda bi misli i riječi morala i u Crkvi biti neograničena, apsolutna. Ni na području fundamentalnih vjerskih zasada ne bi smjelo biti ni nadzora, ni cenzure, ni “Imprimatur”-a. Crkva bi morala da šuti, a ljudi bi u njoj, — danas teolozi, a sutra, konsekventno i logično, i svi drugi vjernici, — mogli da vjeruju i uče, što hoće. Pa, razumije se, i da rade, što hoće. Vjera su i moral neodjeljivi. Vjerovanje je uvijek, — barem u kršćanstvu, — bilo cjelovit i praktičan pogled na svijet i na život: vjera je uvijek ljudima nalagala i neke moralne dužnosti, kao, božanski, imperativ. A nema li ona prava, da to čini na polju dogme, još manje ima prava, da to čini na polju morala. Sve je to tada prepušteno slobodnoj ocjeni ljudskoga razuma, a zapravo ljudske volje ili, bolje, ljudske samovolje.

Istup je to, pojava je to vrlo značajna za, duboku, krizu, u kojoj se je danas našlo kršćanstvo, s katoličkom Crkvom na čelu. Crkvi, i mnogi njezini teolozi, naprosto odriču svaki nadljudski auktoritet; svaki božanski karakter. Od nje jednostavno traže, da prestane sebe smatrati nosiocem jedne nadzemaljske misije, glasnikom jedne, božanske i objavne, poruke. Valja da i ona sađe na zemlju, među stvari od ovoga svijeta, pa postane jednaka svemu, što su ljudi stvarali i što stvaraju, čovjek je suveren; nije više Bog. Boga ili nema, — već je lansirana i “teologija mrtvoga Boga”, — ili, ako ga i ima, on nije čovjeku govorio drukčije osim kroz njegov razum. Iz sebe čovjek mora iznijeti, stvoriti, i pogled na život, i pogled na moral, i pogled na religiju, — u koliko religiji uopće ima mjesta u takovu shvaćanju.

A nije se tu ostalo samo kod teorije i deklaracija. Na sve strane moderni, — točnije: modernistički, — teolozi, i oni, koji za njima polaze, pretvaraju to i u praksu. Sve više stvara se danas, i u katoličkoj Crkvi, situacija, koju smo dosada gledali, — i žalili, — u protestantizmu. Puca sve dublji jaz između pozitivnog katolicizma, koji vjeruje u osobnoga Boga i u nadnaravnu, transcendentalnu, stvarnost i koji učenje o božanstvu Kristovu i o njegovoj, konačnoj i nepromjenjivoj, evanđeoskoj objavi, pohranjenoj u Crkvi, uzima ozbiljno, i onoga racionalističkog, koji u to više ne vjeruje, pa sve grublje dira u, jedinstveni, poklad vjere, što ga je Crkva, kroz sve dosadašnje vjekove, navješćivala i prakticirala. I u katoličkoj Crkvi stvara se jedno krilo, kojemu, ni na religioznom području, nije više bitni kriterij objava i naučavanje Crkve, nego ljudsko umovanje i mudrovanje. Ono pozitivističko, “znanstveno”, “savremeno”, evolucionističko i, uglavnom, materijalističko, kakovo je danas u modi vani, u “velikom svijetu”. “Nova” se teologija priklanja svijetu i čovjeku, mjesto Bogu. Svi se tradicionalni religiozni pojmovi u njoj revidaraju. I relativiziraju: već u principu. A auktoritet se Crkve, — njezina hijerarhijskog učiteljstva, — ignorira na čitavoj liniji. Postavljaju se posve nove, izrazito antitradicionalne i anticrkvene, teze: i o naravi duše, i o pojmu Boga, i o Kristovoj osobi, i o moralnom životu i odgovornosti, i o vječnosti i posljednjim stvarima, i o kršćanskom kultu, i o organizaciji vanjskoga religioznog života: o crkvenim “strukturama”; i onima bitnima. Nema skoro kršćanske istine, u koju ti “novatori” nijesu dirnuli. Često i protiv jasnoga učenja Evanđelja i svjedočanstva apostolske predaje. Ta “nova teologija” postaje sve više teologijom nijekanja i protesta. Jedan od njezinih korifeja, njemački moralista Bernard Haring, već je napisao i knjigu pod karakterističnim naslovom: “Theologie im Protest” — Teologija, koja protestira. Protestira, kontestira, prkosi. I onda, kada je, i ondje, gdje je, već progovorio i najviši crkveni auktoritet. Najprije su to učinili, — u koru, — kad je Papa, u enciklici “Humanae vitae”, reafirmirao prastaro i neprekinuto dosadašnje naučavanje Crkve o bitnoj naravi i svrsi braka. Kasnije su se, jednakim bijesom i bezobzirnošću, oborili na njegovo učenje o, opet stoljetnoj, crkvenoj disciplini celibata, — u enciklici “Sacerdotalis coelibatus”, — i na njegovo shvaćanje svećeništva kao sakramenta i posvećenja: i onda, kad je uz Papu u toj stvari stao, praktično, sav svjetski Episkopat, na jesenašnjoj Biskupskoj sinodi u Rimu. A sada im, eto, već smeta, sada ih već iritira i izaziva, i crkveno, Papino, insistiranje na misteriju Presvetoga Trojstva i na božanstvu Kristove osobe. Javili su se već, iza nje, a virtualno i protiv nje, “renomirani” (ali, da li i ortodoksni i pobožni) teolozi te orijentacije. I temeljne kršćanske moralne zasade, sve od reda, spremni su oni osporiti. I osporavaju ih. Na bračnom i seksualnom području prije svega. Haring, u svojoj, citiranoj, knjizi, ide već tako daleko, da pledira i za toleriranje, — a zapravo licenciranje, — višeženstva, u misijama: treba obrađenim poganima ostaviti sve njihove žene, dok ih se pomalo ne svikne na monogamiju, i ako Krist i apostoli, očito, nijesu tako postupali, kad su, pred dvije tisuće godina, započeli prve misije Crkve među, i tada velikim dijelom poligamičkim, narodima. A jednako se, u tim teološkim školama, sve češće javljaju glasovi, da se i crkveno nevjenčani, pa i oni, kojima je zakoniti bračni drug još živ, pripuštaju, ako su inače “dobre volje”, k sakramentima, pa i k sv. pričesti, i ako je pričest, u Crkvi, uvijek, još od sv. Pavla, vrijedila kao “sakramenat živih” i smatrala se svetogrđem, kad bi je tko primio u smrtnom grijehu (1. Kor. 11, 28. 29.). Samo što ti teolozi ništa više, s toga područja, ni ne smatraju smrtnim grijehom: ni samoblud, ni predbračne i vanbračne odnose, ni protunaravne poroke. Nikakvih, po njima, ni zakona ni zabrana ne smije biti u Crkvi. Ni liturgijskih. Liturgijski se život u tim krugovima do kraja revolucionira, a kojiput i surovo profanira: u crkvi se, pod misom i uz pričest, goste, piju, plešu, zabavljaju, flirtuju. I nikakvih ne smije biti “vječnih istina”, — “tabu”-a, kako ih oni zovu; — sutrašnje će, buduće će kršćanstvo biti iz temelja drukčije nego ono dosadašnje i sadašnje: evolvirat će i ono sa evolucijom svijeta i kulture.

I kod nas se to već osjeća: sve više. Svaki čas, i kod nas, čuješ, gdje se mladi teolozi i doktori iščuđuju, kako još itko pametan može, u kristologiji, stajati uz formule iz 4. i 5. vijeka; gdje za celibat, — i sada, iza odluka Biskupske sinode iz g. 1971., — govore (i teologinje, ne samo teolozi), kako se on, “kao slobodni Božji dar”, ne može nikome nametati; gdje sa sažalnim osmjehom kažu za supstancijalnost i besmrtnost ljudske duše, da je to Platonova fantazija; gdje nas uče (ili barem govore s oltara), kako su karizme vjernika u biti istovjetne s karizmom crkvenog učiteljstva i kako je “institucionalna” Crkva glavna zapreka obnovi kršćanstva, — ne okreće se k pravim ljudskim problemima; — kako naše crkve nijesu svete same po sebi (a Euharistija u njima?), nego po tome, što se u njima okuplja vjerska zajednica, u kojoj se aktualizira, u vjeri, prisutnost Kristova; kako smo već i previše dugo “plazili jezik Kristu” (pričešćivanjem u usta). I kod nas već neki, i u javnosti, koketiraju sa Halbfassovom “Fundamentalnom katehetikom” ili s udivljenjem gledaju na bečkoga “progresističkoga” ideologa Dr.-a Holla, — “Die Neue Bildpost” nazvala ga je “austrijskim Lutherom”, — i njegovu skupinu mladih. I kod nas se već, bez ikakve rezerve, recenziraju Schillebeeckx-ove i Houtart-ove knjige. I naša se je (profesorska) “teološka komisija” opredijelila za Steinerovu, “francusku”, interpretaciju Papine enciklike “Humanae vitae” i tako desauvirala svoje (i naše) biskupske šefove i njihovu auktoritativnu pastoralnu “Instrukciju” o toj stvari (Fra Karlo Nola: “Doktrinalna komisija Biskupske konferencije Jugoslavije i ‘Humanae vitae'”, “Služba Božja”, g. 1972., br. 2., str. 125.). I kod nas su se već javili prvi branitelji siromašnih žrtava crkvenog rigorizma u promašenim i nesretnim brakovima. I kod nas se već, vidljivo, izbjegava svako spominjanje grijeha, suda, đavla i pakla kao pastoralno neoportuno, a svetopisamski se tekstovi, koji o tom govore, preskaču i prešućuju. I kod nas se, već po drugi put, ovaj put na slovenskom, izdaje “Holandski katekizam” i opet, na veliko, reklamira “duhovska” holandska Crkva. I kod nas se već objavljuju i populariziraju problematične ankete sa Zapada o masovnom nevjerovanju u prekogrobni život i u uskrsnuće tijela. A kako smo, toliki, širokih rukava i u crkvenoj disciplini i u moralu, i kad ga učimo i kad ga provodimo, žalosno je i spominjati. Kako olako uzimamo kanonsku (i asketsku) obvezu moljenja časoslova, i u koru i privatno, kako zanemarujemo i potcjenjujemo ispovijed, molitvu, adoraciju, tradicionalne kršćanske i “pučke” pobožnosti, — i u svom i u vjerničkom životu, — kako laksno i neodgovorno komentiramo, — i u štampi, — razne filmove: ne smetaju nam, da ih preporučimo, ni gole scene u njima, ni veristički prikazi seksualnih intimnosti, ni “naravoučenija” iz “Oca Vicentija” o duhovnoj inferiornosti onih, koji se “boje Boga”, i praznovjerju onih, koji mu se mole za Božje Proviđenje!

U takvoj situaciji mi zaista ne vidimo, zašto bi trebalo svaku intervenciju Crkve i Svete Stolice u zaštitu integriteta kršćanskog vjerovanja i kršćanskog morala dočekivati s otklonom i s ironijom. Pa i ovu zadnju, — i prvu auktoritativnu, i sa najvišega crkvenoga mjesta. Naprotiv: svi joj se mi, koji stojimo uz pozitivno i evanđeosko kršćanstvo, moramo obveseliti. I moramo je pozdraviti. Željno smo je i, pomalo, nestrpljivo čekali. Čaša se je odista bila već prepunila. Morao je već jednom doći kraj i više nego očinskoj strpljivosti i blagosti Svetoga Oca u ovom, pokoncilskom, vremenu slobode i spontanosti. Ne može u Crkvi objave biti neograničene slobode, pa ni one učenjačke, “akademske”. Crkva ima svoju istinu, u koju vjeruje i koju, cjelovito, ispovijeda i brani. Ona zna čekati. Ali ona nikada ni ne će, ni ne može, postati Crkvom zavezanih i zapečaćenih usta. Nije to bila ni u apostolsko doba. Žigosala je ona, i kroz apostolska usta, poroke, proskribirala hereze, krive proroke i krive učitelje (Ef. 4, 14.; 1. Tim. 1, 10.; 4, 2.; 6, 3.-5. 20. 21.; Hebr. 13, 9.; 2. Iv. 10.), čuvala i branila “poklad” (1. Tim. 6, 20.), upozoravala i opominjala (2. Tim. 4, 2.; Tit. 1, 13.; 2, 1.; 3. Iv. 10.; Otkr. 2, 4. 5. 14. 20.; 3, 1. — 3. 15. — 19.). Uvijek je ona, i onda, imala svoje “cenzure” i svoje “kanone”: pod ovim ili pod onim imenom. I svoje “ekskomunikacije” (1. Kor. 5, 5.; Gal. 1, 8. 9.).

II. vatikanski sabor sveo je, znamo, formalne, sankcije te vrsti na najmanju mjeru. Ali odrekao ih se nije. Ostala je “Kongregacija za vjerski nauk”; ostali su na snazi i kanonski propisi o “cenzuri” i “Imprimatur”-u knjiga, koje rade o vjersko-moralnim pitanjima, i o općem nadzoru nad katoličkim tiskom (kan. 1384. — 1395.). Na tom minimumu morat će Crkva i ubuduće insistirati, ako neće, da joj nesavjesni ljudi unesu u njezine redove pometnju, bezvlađe, pa i nevjeru: osobito, kad su se toliki od njih pokazali pravom duhovnom djecom i nevrijednima povjerenja, koje je ona htjela da pokloni današnjem, “punoljetnom”, kršćanskom naraštaju.

Neka u Crkvi “crvenoga svjetla”! Neka u njoj signala opasnosti! Bit će ih još, mi se nadamo. Još ima heretičkih teza, koje valja osuditi. Još ima dogmi, koje valja zaštititi. Nijesu sve one centralne, kao ove, o kojima je Kongregacija progovorila. Ali svima je njima, sa stanovišta objave, ista obvezatnost, isti temelj i motiv. Dogmatičkoj i moralnoj anarhiji u crkvenom životu valja već jednom napraviti kraj. Ne može Crkva Božja biti liberalnija od svjetovnih zajednica i država, koje sve, — ne samo one totalitarističke, — nadziru prevratničke i nemoralne pokrete i ideje: pa i na polju informacija, pa i u štampi i filmu. Čitamo novine. Na svaku zabludu, zlorabu i sablazan u Crkvi moraju reagirati oni, koji u njoj, u ime Božje, vrše vlast: ovako ili onako. Treba pozdraviti praecedens, što ga je u tom pogledu napravio nadbiskup Kuharić svojim ograđivanjem u zagrebačkom “Službenom Vjesniku” od članka jednoga našega profesora teologije, a još više deklaraciju zadnje naše Biskupske konferencije o vjersko-moralnim zabludama u jednome od posljednjih brojeva “Svezaka” “Kršćanske Sadašnjosti”, opet u redakciji profesora Teološkog fakulteta. A minimum je, po našemu mišljenju, da se odsada, bezuvjetno i beziznimno, insistira na crkvenom “Imprimatur”-u, gdje je on propisan. Tko hoće da o vjerskim i moralnim problemima nešto piše ili izdaje, mora od Crkve dobiti za to ovlaštenje i odobrenje. I svatko, tko hoće da, u kojoj bilo formi, predstavlja Crkvu i njezino mišljenje, mora ostati pod njezinom kontrolom. I “Svesci”, i “Kana”, i (slovensko) “Znamenje”, i razni listovi, što ih izdaju studenti teologije. Ovi zadnji i pod kontrolom Ordinarija i pod, neposrednom, kontrolom i odgovornošću svojih sjemenišnih poglavara.

I za propovjednike po crkvama i po samostanima (kan. 529.) to vrijedi. I, “ex paritate rationis”, za predavače na svećeničkim i katoličkim kongresima, simpozijima, konferencijama. I za profesore teologije. Tko od njih tvrdokorno ostaje pri svojim necrkvenim idejama, valja mu oduzeti “missionem canonicam” za propovijedanje (kan. 1328., 1337. — 1341.), odnosno “veniam legendi” (kan. 1357. § 2., kan. 1360., kan. 1372. § 1., kan. 1381. — 1382.). Vjera Božjega naroda ima pravo na efektivnu zaštitu od pojedinaca i skupina, koji je ugrožavaju.

A dotle ćemo se mi odozdol, sami, braniti, kako znamo. Od svega, za što nam naša kršćanska savjest jasno kaže, da nije u skladu sa Evanđeljem. Od svega, što protuslovi Rimu. I u knjizi, i u štampi! Ne ćemo ni primati ni prihvaćati onoga, što ne odgovara našim uvjerenjima. I vraćat ćemo to, ako treba. Nijesmo ničije privatno lovište. Nijesmo “sub tutoribus et actoribus” (Gal. 4, 2.). Ne ćemo dopustiti, kako ovih dana, lijepo, piše jedan naš inteligentan svećenik sa terena, da nam “svećenici novinari — svojim pisanjem ubijaju u narodu ono, što mi s teškom mukom posijemo”.

Gospodin nas sam na to poziva. Na oprez pred “lažnim prorocima” (Mat. 7, 15. — 20.; 24, 23. — 26.). Na bijeg pred sirenskim glasovima “tuđinaca” i zavodnika (Iv. 10, 5. 8.). Na molitvu: “I ne uvedi nas u napast, nego izbavi nas oda zla!” (Mat. 6. 13.; Luk. 11, 4.).

Dr. Čedomil Čekada

Tekst je prvi puta objavljen u Vjesniku Đakovačke i Srijemske biskupije, 9/1972., a pretiskan je u knjizi: Čedomil ČEKADA, Za Crkvu; za Papu. Protiv modernizma i kontestacije!, Đakovo, 1975., str. 64-70. Ostali objavljeni tekstovi iz te knjige mogu se pronaći ovdje, iz knjige Crkva, svećeništvo, svećenici ovdje, a iz knjige Kuća na kamenu: pokoncilski problemi Crkve ovdje.