Cvjetnica (A) – nacrt za homiliju
Što reći danas na Cvjetnicu? Prisjetimo se kako se ovaj blagdan zove punim imenom. Cvjetnica – nedjelja muke. Taj blagdan ima u sebi na svoj način oba bitna dijela otajstva Kristova: smrt i proslavu. Naime, svečani ulazak Kristov u Jeruzalem prije njegove muke naznaka je one slave u koju je ušao uskrsnuli Krist.
Gledati dalje i dublje
Kada je netko neiskusan i neuputan veli se da ne vidi dalje od nosa. Običan čovjek, površan čovjek vidi samo ono što je danas i sada, a često ni to pravo ne razumije. Eto, što je mogao vidjeti i zaključiti takav jedan površni promatrač onoga dana kada je Isus svečano ušao u Jeruzalem? Zacijelo ono isto što i apostoli. Jer, uz dužno poštovanje, upravo su oni bili ti površni promatrači koji nisu vidjeli dalje od nosa. Ta, na njih još nije bio sišao Duh Sveti.
Na zemlji – iza slave vidjeti križ
Možemo samo zamisliti čuvstva apostola, baš kao i onoga silnoga svijeta koje je s oduševljenjem klicalo Isusu. Naime, Isus je propovijedao, činio velika čudesa, osvajao srca mnogih ljudi. Tako su u njemu mnogi vidjeli Mesiju, onoga koji bi – po njihovu shvaćanju – trebao obnoviti židovsko kraljevstvo i uspostaviti novo veliko kraljevstvo oko kojeg bi se okupili svi narodi. Međutim Isus se ponajviše sklanjao i gotovo sakrivao. Nije rado propovijedao po trgovima velikih gradova, nije baš htio podizati veliku prašinu, a kad bi i propovijedao u hramskom dvorištu, nije to bilo najavljivano, nego više onako usput. Međutim, evo, danas Isus javno ulazi u Jeruzalem slavljen i uzvisivan od brojnoga mnoštva. Većina njih – zajedno s apostolima – zacijelo su pomislili kako Isus konačno izlazi u javnost u punom sjaju. Očigledno je – mislili su – dugo pripremao ovaj trenutak. I mnoštvo je počelo oduševljeno klicati: “Hosana! Blagoslovljen onaj koji dolazi u ime Gospodnje! Blagoslovljeno kraljevstvo oca našega Davida koje dolazi!” Klicali su, dakle, Isusu kao Mesiji, Spasitelju, Davidovu potomku, Kralju. I svi su očekivali da će se to ostvariti. Isus će ući u Jeruzalem, sav će svijet za njim pohrliti, narodne starješine priznat će ga kraljem i onda će Božjom snagom Isus protjerati mrske Rimljane i udariti temelje novome Božjemu kraljevstvu…
Međutim, Isus se pripravlja za svoju muku. Isus zna da je zemaljska slava propadljiva a ljudska hvala nestalna. Ne da se Isus zabljesnuti klicanjem “Hosana!”, baš kao što se nije dao zavesti ni Napasnikovim pozivom da mu se pokloni, pa da bi dobio sva kraljevstva ovoga svijeta.
U konačnici – nakon tmine
Velikog petka dolazi uskrsno jutro
I u drugome dijelu današnjega slavlja vidimo Isusa Patnika, Isusa na križu (Mt 26,14 – 27, 66). Posve suprotna situacija. Ako ga je narod još prije nekoliko dana veličao kao najvećeg sina svoga naroda kličući mu “Hosana!”, sada ga smatra najvećim gubitnikom. Najveći dio njih smatrao je da je s Isusom sve gotovo te da je bilo ili lažno ili uzaludno sve što je on činio. Onaj tko je mrtav, mrtav je zauvijek, mislili su. Međutim, Isus i ovdje izdiže pogled iznad onoga što obične ljudske oči vide i ljudski razum poima. Isus, znajući da ga čeka smrt, hrabro svjedoči: “Od sada ćete gledati sina čovječjega gdje sjedi zdesna Sile i dolazi na oblacima nebeskim”. Isus svjedoči da iza naših zemaljskih kušnji i boli, iza same smrti dolazi ono što je trajno i ono što je vječno, a to je život s Bogom i život u Bogu.
To je i naš put. Ne bismo se trebali dati zavesti uspjesima i slastima ovoga svijeta. Ako nešto dobra učinimo pa nas ljudi pohvale, hvala Bogu, njegova je to zasluga. Ne želimo se zanositi ljudskom slavom i pohvalom.
S druge pak strane, kad nas pogode nevolje i nesreće, tegobe i tjeskobe, znamo: Bog je iznad nas, Bog je uz nas. Kao što je hrabrio i jačao svojega Sina i nas će. Kao što je svojega Sina po muci i smrti doveo do slave uskrsnuća, i nas će po našim križevima i preko naših križeva uzdići u istu nebesku slavu. Jer Bog se ne da darom nadmašiti.
