Dijalog u liturgiji

Božje spasenje kao dijalog Boga i čovjeka

Trinitarna nam teologija govori o tome kako je Bog u sebi nužno trojstven i kako je relacija, suodnos bitna oznaka njegova božanskog života. Jednako tako, od samih početaka, Bog uspostavlja partnerski odnos s čovjekom. Bog i čovjek razgovaraju, Bog čovjeka upućuje na dobro i očekuje da on to dobro i prihvati, kao u onoj slikovitoj zgodi s drvetom spoznanja dobra i zla. Konačno, Bog je s narodom sklopio Savez, gdje se obje strane obvezuju. To onda Mojsije i podvlači: Danas preda te stavljam: život i sreću, smrt i nesreću. Ako poslušaš zapovijedi Jahve, Boga svoga (…), živjet ćeš (…). Ako se srce tvoje odvrati i ne poslušaš (…), nećete dugo živjeti na zemlji (…) Život, dakle, biraj… (Pnz 30,15-19). Bog, dakle, ulazi u aktivan dijalog sa svojim narodom. Bog nikada ne nameće ni sebe ni svoje spasenje. I tako je to bilo tijekom cijeloga Staroga zavjeta. Bog se obraća narodu preko proroka i traži od njih da – za svoje spasenje – budu vjerni Savezu.

Poslanica Hebrejima to sažima: Više puta i na više načina Bog nekoć govoraše ocima po prorocima; konačno, u ove dane, progovori nama u Sinu (Heb 1,1-2). Ovo je vrhunac Božjeg dijaloga s ljudima. On šalje svoju vječnu Riječ, svojega Sina. Sam Bog dolazi ljudima u Kristu koji je slika Boga nevidljivoga (Kol 1,15). Kako se ostvaruje naše spasenje? U dijalogu i u međusobnom darivanju. Veli Pavao: Ta poznate darežljivost Gospodina našega Isusa Krista! Premda bogat, radi vas posta siromašan, da se vi njegovim siromaštvom obogatite (2 Kor 8,9). To je ono što božićna liturgija naziva admirabile commercium – čudesna razmjena: Vječni Božji Sin uzima od nas ljudsku narav, da bi nas podario svojom božanskom naravi. Još dok je propovijedao, Isus je uvijek ulazio u dijaloški odnos s čovjekom, potrebitim spasenja: Ako hoćeš ući u kraljevstvo Božje… Isus pretpostavlja dvoje: Božje milosno i besplatno djelovanje i čovjekovo prihvaćanje.

Dijalog Boga i čovjeka u liturgiji

Konačno, Isus nas je spasio tako što je prinio sama sebe, poslušan i ponizan sve do smrti, smrti na križu. Nadalje, vjerujemo da je to Kristovo spasenje nazočno, djelatno i stvarno upravo u bogoslužju Crkve, to jest da se među nama ostvaruje svaki puta kada slavimo njegova otajstva. Liturgija nije samo sjećanje na prošle događaje spasenja, nego je ona ponazočenje i uprisutnjenje. Prisjetimo se. Na Posljednjoj večeri Isus govori o svome tijelu koje se predaje i krvi koja se prolijeva. To je svevremenski prezent![1] I upravo se to događa u liturgiji, ponajpače u euharistiji koja je vrhunac i izvorište: u misnim darovima mi zapravo prinosimo sami sebe, sjedinjujemo svoju duhovnu žrtvu (u vršenju volje Božje) s Kristovom žrtvom. Mi prinosimo sebe u kruhu i vinu, a Bog nam daje udjela u otkupiteljskoj žrtvi svoga Sina, darujući nam njegovo Tijelo i Krv. To bogatstvo sažima darovna molitva 20. nedjelje kroz godinu: Primi, Gospodine, ove darove kojima se ostvaruje tajanstvena (lat. commercia gloriosa) razmjena naših i tvojih darova. Mi tebi donosimo što si nam dao, a ti nam u svome daru podaj sama sebe. U liturgiji je taj dijalog između Boga i njegova naroda očit. Evo, na primjer, kako to podvlači SC 7, dok se čita Božja riječ, sâm Krist govori. Tako nakon prvog čitanja tj. Božje riječi upućene nama, puk odgovara pripjevnim psalmom (koji je sa svoje strane također Božja riječ). Nakon drugog čitanja, puk odgovara poklikom Aleluja. Nakon evanđelja, puk odgovara ispoviješću vjere i sveopćom molitvom. I tako je u svakom bogoslužju. Na primjer, u bogoslužju krštenja prvo se naviješta Božja riječ – daje se da Bog progovori – a onda slijedi naš odgovor: zahvalnica i ispovijest vjere. Konačno, u samom krštenju po vidljivim znacima koje vrši služitelj i zajednica djeluje sam Bog.

Praktične napomene

U samim počecima liturgijska su slavlja bila doista dijalog Boga i njegova naroda, pri čemu su u samom slavlju bile različite uloge. Biskup bi predsjedao, đakon poticao narod na sudjelovanje i na neki način „moderirao“ samo slavlje, puk je pjesmom, molitvom i zahvalom sudjelovao. Tako sredinom 2. st. svjedoči Justin kako je puk govorio molitvene nakane nakon homilije. Međutim, uskoro se bogoslužje sve više klerikaliziralo (u većoj mjeri zbog nerazumljivog latinskog jezika), tako da je zamro onaj unutrašnji dijalog u zajednici. Klerici-profesionalci su nosili cijelo bogoslužje, a puk je tek „slušao“ (a uglavnom nije mogao ni to, jer su znatniji dijelovi mise bili tiho recitirani). S Drugim vatikanskim saborom se opet želimo vratiti na izvore: puk treba sudjelovati u bogoslužju, za što je bio osnovni preduvjet narodni jezik. Opća uredba Rimskog misala (br. 18) ističe kako je važno da se svekoliko slavlje tako uredi te ono uvede vjernike u ono svjesno, djelatno i potpuno sudjelovanje tijelom i duhom, prožeto vjerom, ufanjem i ljubavlju, koje Crkva jako želi i koja zahtijeva sama narav slavlja, a kršćanski narod ima snagom krštenja na nj pravo i dužnost. Dakle, ne samo zbog nekog izvanjskog efekta, nego po samoj naravi stvari svi trebaju sudjelovati i pjesmom i molitvom i djelovanjem, pri čemu, naravno, valja poštovati određene službe. Tako po sebi samo svećenik čini ono što je njemu pridržano, jednako tako i đakon. No s druge strane, nije prikladno da svećenik uzima ono što je po sebi predviđeno za laike kao npr. čitati čitanja, voditi pjevanje, govoriti molitvene nakane… U praksi se dijalog u liturgiji ostvaruje tako da svatko čini ono što je njegovoj službi primjereno. U tome smislu kao lijep primjer može poslužiti način na koji se donedavno na selu odvijalo svadbeno slavlje. Točno se znalo koju ulogu imaju mladenci, koju njihovi roditelji, braća i sestre, koju kumovi, koju kuharice, svirači… Svi su sudjelovali i nitko se nije osjećao prikraćenim što nema neku dugu ulogu. U tome smislu treba vjernike uvijek iznova poticati da sudjeluju u bogoslužju molitvom i pjesmom, da rado preuzimaju određene službe u bogoslužju, jer je to njihovo pravo i dužnost, kako veli spomenuta Opća uredba rimskog misala. No, s druge strane, valja se čuvati i druge krajnosti – teatralnosti, gdje se upravo vidi kako određeni sudionici „nastupaju“.[2] Kako je u svoje vrijeme pisao današnji papa, liturgija nije zabavni program (show),[3] nego sveto ponavljanje, otajstveni dijalog Boga i čovjeka, sveto slavlje u kojoj svaki vjernik ima svoju bitnu i nezamjenjivu ulogu, a u kojem svatko može – u toj čudesnoj razmjeni – postati dionikom božanske naravi.

[1] Nažalost u našoj je liturgiji još uvijek prisutan Jeronimov krivi prijevod, pa umjesto prezenta stoji futur: Koje će se predati i koja će se proliti.

[2] Osobito je zazorno ako netko pri tome koristi svoj društveni ili politički utjecaj.

[3] Kako se to može vidjeti u crkvama njemačkog govornog područja, ali koji puta i na našim zornicama i prigodnim bogoslužjima.