Djela apostolska i evanđelja: pogled na godišta
Djela apostolska nastala su prije godine 62. poslije Krista, a Evanđelje po Luki sigurno prije Djela apostolskih. To se može zaključiti iz samoga njihova sadržaja, a to je godine 1912. mjerodavno potvrdilo Papinsko biblijsko povjerenstvo koje je osnovao papa sveti Pio X., upravo kako bi se suprotstavljalo djelovanju onih koji šire zablude o Svetom Pismu.
Djela apostolska, datacija evanđeljā i proroštava. Čitatelj će oprostiti takvu upornost, ali razumljivo je da se nikada ne pretjeruje s vrijednošću proroštva. Doista, nije slučajnost da se već desetljećima objavljuju monografije, članci i uvodi u svetopisamske knjige kojima se sustavno poriče stvarnost proroštva i pokušava ga se potkopati, ponajprije datiranjem biblijskih knjiga da su nastale što kasnije.
Takvo su postupanje osobito pretrpjela Evanđelja. Papa Lav XIII. i sveti Pio X. dobro su razumjeli prijetnju: prvi je, zapravo, apostolskim pismom Vigilantiae studiique (1902.) odlučio osnovati Papinsko biblijsko povjerenstvo, ne samo radi promicanja proučavanja Svetoga Pisma, nego i radi suzbijanja opasnih djelovanja onih koji šire zablude o Svetom Pismu. Drugi je ovlastio isto Povjerenstvo da dodjeljuje akademske stupnjeve i podupro objavljivanje brojnih priloga.
Rad Povjerenstva bio je doista izvanredan: od 1905. do 1921. objavljeno je šesnaest isprava, uključujući dekrete i izjave, u obliku odgovora na dvojbe koje su jasno izrekle prevladavajuća problematična stajališta toga vremena. Godine 1908., primjerice, u dokumentu De libri Isaiae indole et auctore odbačene su teze onih koji su vjerovali da Izaijina knjiga ne sadržava „proročanstva u pravom smislu“, nego „pripovijesti sastavljene nakon događaja“, kao i zamisao da proročanstva nisu „nadnaravna objava od Boga“, nego predviđanje zbog „određene sretne mudrosti“ i piščeve „prirodne oštroumnosti“.
Vratimo se Djelima apostolskim i vremenu nastanka Evanđelja. Dana 26. lipnja 1912. Papinsko biblijsko povjerenstvo odgovorilo je na nekoliko Quaestiones de Evangeliis secundum Marcum et secundum Lucam (pitanja o Evanđeljima po Marku i po Luki) koja nas posebno zanimaju. Šesto pitanje, primjerice, vrlo je bitno:
„Je li dopušteno odgoditi vrijeme sastavljanja Evanđelja po Marku i Luki do uništenja grada Jeruzalema; ili, s obzirom na to da se u Luki Gospodinovo proročanstvo o uništenju toga grada čini određenije, može li se tvrditi da je barem to Evanđelje napisano kada je opsada grada već bila započela?“
Odgovor na obje tvrdnje bio je odlučno „ne“. Potvrdan je pak bio odgovor na sedmo pitanje:
„Treba li tvrditi da je Evanđelje po Luki prethodilo knjizi Djela apostolskih (1, 1–2); i budući da je ta knjiga, kojoj je pisac isti Luka, dovršena potkraj Apostolova rimskoga zatočeništva (Djela apostolska 28, 30–31), da njegovo Evanđelje nije bilo sastavljeno nakon toga vremena?“
Povjerenstvo je stoga izjavilo da Djela apostolska prethode ne samo sudbonosnoj godini 70. poslije Krista, nego i onoj iz godine 62. poslije Krista. Naznaka za tu prethodnost jest nagli prekid pripovijedanja Pavlovih dogodovština. On je „ostavljen“ u unajmljenoj kući u Rimu, u koju je stigao između godine 61. i 62. A Evanđelje po Luki, koje sadržava najdetaljnije proročanstvo o uništenju Hrama i opsadi Jeruzalema, prethodi Djelima apostolskim. O tome smo raspravljali prije, predstavljajući daljnje dokaze o postojanju Evanđelja po Luki već oko godine 54./55.
Druga vrjednovanja podupiru odgovore Papinskoga biblijskoga povjerenstva. Prije svega, opažanje da ništa manje čudno od šutnje o mučeništvu svetoga Pavla ne bi bilo šutjeti i o mučeništvu svetoga Petra i o razorenju Hrama. Tri događaja koja su se zbila u nekoliko godina između 64. i 70. Djela apostolska pokazuju stalnu usredotočenost na događaje koji utječu na jeruzalemsku zajednicu: u prvim poglavljima, Pedesetnica, Petrov govor, propovijedanje Petra i Ivana; zatim, nasilnički progon (usp. 8, 1), koji je prisilio kršćane da se rasprše po Judeji i Samariji; mučeništvo apostola Jakova od ruke Heroda Agripe godine 42., što je ohrabrilo toga kralja da stavi ruku i na Petra, koji je čudesno oslobođen; i još, prvi sabor u Jeruzalemu (godine 49.) te uhićenje Pavla, koji se bio vratio u Jeruzalem.
Dakle, bi li Luka ispričao uhićenje Petra i Pavla, ali ne i njihovo mučeništvo? Bi li izvijestio o mučeništvu Jakova, ali ne i o mučeništvu dvojice apostola? Bi li govorio o dijaspori kršćana iz Jeruzalema tijekom progona, a ne o njihovom bijegu zbog Židovskoga rata?
Euzebij Cezarejski izvješćuje o vrlo važnoj činjenici bijega kršćana iz Jeruzalema u Pelu:
„Narodu Crkve Jeruzalemske nekim proroštvom, po objavljenju, upravljenim tamošnjim odličnicima bilo je zapovjeđeno da prije rata napuste grad i nastane se s one strane Jordana, u Pereji, u gradu koji se zove Pela. Tamo su se iz Jeruzalema preselili oni koji su povjerovali u Krista. Tako su sveti muževi u potpunosti ostavili taj židovski kraljevski glavni grad kao i cijelu judejsku zemlju“ (Crkvena povijest, III, 5, 3).
Ista pozornost prema tim činjenicama nalazi se i u Epifanijevu Panarionu (29, 8).
Strašni neredi Židovskoga rata započeli su već godine 66. poslije Krista, i vjerojatno je da su se kršćani, vidjevši što se događa, sjetili Isusovih proročanskih riječi – prema Euzebiju, ponovo rasplamsanih nekom privatnom objavom – i doslovce pobjegli u planine (usp. Matej 24, 16), to jest u gileadska visočja, istočno od Jordana, u podnožju kojih se nalazio grad Pela. Činjenica da autor Djela apostolskih ne spominje ovaj zapanjujući zbjeg, koji bi štoviše imao izvanrednu apologetsku vrijednost u potvrđivanju Gospodinova proročanstva o kojem je sȃm izvijestio u svom Evanđelju, daje razložno pretpostavljati kako on, u vrijeme kada je završio svoju drugu knjigu, o tome nije ništa znao, jer se još ništa nije bilo dogodilo.
Još jedno zanimljivo obilježje jest šutnja u Djelima apostolskim o jednom drugom slavnom mučeništvu: onomu Jakova, „brata Gospodinova“, znana kao „Pravedni“, koji se općenito poistovjećuje s Jakovom Malim. Bez obzira je li to poistovjećivanje potvrđeno ili ne, ostaje činjenica da je Jakov Pravedni bio istaknuta osoba u Crkvi jeruzalemskoj; njegovo mučeništvo dogodilo se godine 62., a Djela apostolska i o njemu neobično šute. Vrijedi napomenuti kako je godina 61./62. ujedno i ona u koju se vremenski smješta Pavlovo putovanje u Rim, a to je posljednja vijest koju nam Luka prenosi u svom djelu.
