Utorak, 26 listopada

Dobro postaviti pitanje – razmišljanje uz 28. nedjelju kroz godinu (B)


Čitanja: Mudr 7, 7-11; Ps 90, 12-17; Heb 4, 12-13; Mk 10, 17-30


Onima koji imaju iskustva u razgovoru s ljudima, dobro znaju koliko je važno znati postaviti pravo pitanje, jer ono otkriva stanje i raspoloženje duše onoga koji postavlja pitanje. Iz pitanja se pokazuje koliko je razumio dobar dio sadržaja za koji se zanima, te koliko usmjerava razgovor u ispravnom smjeru. Primjer jednog dobro postavljenog pitanja imamo u današnjem evanđeoskom odlomku u kojemu jedan čovjek dolazi pred Isusa s pitanjem: “Učitelju dobri, što mi je činiti da baštinim život vječni?” Iz nastavka razgovora vidimo da je ovo pitanje sadržavalo dva važna elementa iz kojih se zaključuje da je ovaj čovjek dobro razumio bitnu problematiku života.

Kao prvo shvatio je da u životu nisu dostatne riječi, već su neophodna djela, a kao drugo da je važno biti motiviran motivacijom života vječnoga u svim svojim nastojanjima. Ovo dvoje je prevažno znati, jer danas se život svodi na neplodne rasprava i isprazna nadmudrivanja, te pitanje djela ostane u drugome planu. Pogotovo kad se rasprave tiču vjere i Boga, spasenja i vječnosti, onda su to teme o kojima svim pričaju, ali je malo onih koji se daju uvući u ispravno djelovanje i dosljedan život koji bi morao biti rezultat i posljedica svijesti koju imamo o Bogu. Tako da danas vidimo da ima mnogo onih koji čine mnoge isprane stvari iz općeg ćudoređa, ali su bez ikakvog vitalnog kontakta s Bogom. S druge pak strane dobar je broj onih koji samo raspravljaju o vjeri i ćudoređu kao intelektualnim problemima, ali se ne opredjeljuju za djelovanje i provođenje u konkretan život svojih uvjerenja. Jer u biti i nemaju stalnih uvjerenja, već samo određenih teorija o Bogu koje su pune sumnja i dvojbi. Oni ničim ne pokazuju da su u živom i životnom odnosu s Bogom, te stoga i nemaju konkretna djela, jer ih ne nadahnjuje živi Bog. Sve što znaju o Bogu samo je isprazno ljudsko znanje, a ne ono znanje kojim sam Bog prosvjetljuje dušu kad je vodi putem života vječnoga. Osim toga, živimo u svijetu i vremenu kada se mnogi ne opterećuju onom konačnom motivacijom, to jest vjerom u život vječni. Većina ljudi zabija glavu u pijesak zemaljskih vrijednosti, te i ne misle da bi sve zemaljsko trebali izgrađivati imajući u vidu spasenje i vječni život. Uglavnom su i to odvojene kategorije, te ljudi ne znaju da bi svo zemaljsko djelovanje trebalo biti prožeto sviješću da smo hodočasnici na putu prema vječnosti, a ne samo da su motivirani potrebom dobre zarade ili nekim drugim zemaljskim motivom.

Ovaj čovjek koji je došao pred Isusa postavio je dobro pitanje, to jest dobro je detektirao problem. Znao je da za život vječni ne pomažu ni teorije ni samo znanje, već da treba živjeti ispravno, to jest činiti dobra djela koja nas vode u život vječni. A ta dobra djela odgovaraju ćudorednom kodeksu koji je objavio sam Bog kroz zapovijedi koje je dao svome narodu. Za tako dobro postavljeno pitanje i za onaj prvi odgovor koji je dao, Isus ga je pohvalio. Nije dostatno činiti tek izvanjsko pristrano ćudoređe u onoj mjeri u kojoj sami izabiremo koje ćemo zapovijedi slušati a koje odbiti, već u mjeri posluha Božjih zapovijedi koje su nam dane objavom. Štoviše, nije dovoljno samo po sebi niti vršiti zapovijedi, već je neophodno vršiti ih s osjećajem žive Božje prisutnosti, to jest osjećajem da sve što činimo, činimo slijedeći Isusa – živoga Boga. Daleko je bitnije biti prožet sviješću o Bogu i vođen tom sviješću ulagati svoja dobra za spasenje i život vječni, nego tek formalno živjeti ćudoređe, a biti motiviran stjecanjem bogatstva i zemaljskih dobara.

Baš zato što je u njemu osjetio dozu dobe volje da dobro detektira problem, Isus je ovog čovjeka htio usmjeriti i na najsigurniji put, to jest na najdublje iskustvo koje je kao čovjek mogao steći pred Bogom, a to je da se liši svega i ostane bogat samo Bogu u svom biću. Time bi odmah stekao blago na nebu i skratio put dolaska u život vječni za koji se zanimao. Time ga je Isus htio dodatno poučiti da najvažnije odluke u životu pretpostavljaju zajedništvo s Bogom koji ja ona istinska baština prema kojoj težimo kad govorimo u životu vječnome. A za tu baštinu treba se pripremiti odričući se zemaljskih dobara i sigurnosti kako bismo već sada iskusili bogatstvo života koje se ne sastoji u zemaljskim dobrima, već, naprotiv, u odricanju od njih poradi kraljevstva nebeskoga. Tek tu pitanje dolazi do svoga punoga smisla, jer se postavlja do kraja radikalno, te uključuje cijeli život, a ne samo jedan njegov dio. Na žalost ovaj čovjek nije otkrio Boga kao toliku vrijednost poradi koje bi žrtvovao svoje bogatstvo i životne sigurnosti.

Neka nas Isusova riječ usmjeri ne samo prema postavljanju pravih pitanja, već neka nam dadne snage davati i ispravan i konkretan odgovor vlastitim životom. Jer mnogo je lakše poznavati pravila, odredbe i zapovijedi, nego upoznati živoga Boga koji te motivira na određene izbore i u tebi potiče odluke. No upravo poznavanje Boga je najbolja, najsnažnije i najuvjerljivija motivacija života. Dopustimo da nas Gospodin motivira, povede za sobom i obogati iskustvom svoje prisutnosti poradi koje smo spremni odreći se zemaljskih interesa i odvažno ići za njim osjećajući da imamo u još za života izuzetnu baštinu kraljevstva nebeskoga koju nam nitko ne može oduzeti.