Drugi dio došašća: 21. prosinca – homilija

Čitanja: Pj 7,8-14 ili: Sef 3,14-18a; Ps 33; Lk 1,39-45

Današnje nam čitanje donosi prekrasne stihove. Ljubavne stihove. Stihove koje je možda jednom djevojka namijenila svome dragome, ali koje danas Crkva osjeća kao svoje, jer ti stihovi izražavaju najdublju čežnju srca koju Crkva osjeća za svojega Zaručnika, Krista Gospodina.

Glas dragoga moga! Evo ga, dolazi,
prelijeće brda, preskakuje brežuljke.
Dragi je moj kao srna,
on je kao jelenče.
Evo ga za našim zidom,
gleda kroz prozore,
zaviruje kroz rešetke.
Dragi moj podiže glas i govori mi:

“Ustani, dragano moja, ljepoto moja, i dođi,
jer evo, zima je već minula,kiša je prošla i nestala.
Cvijeće se po zemlji ukazuje,
vrijeme pjevanja dođe
i glas se grličin čuje
u našem kraju.
Smokva je izbacila prve plodove,
vinograd, u cvatu, miriše.
Ustani, dragano moja, ljepoto moja i dođi.”

Bili su to, kako vidimo, ljubavni stihovi. Zar ne, da nam to otvara novi pogled.

Bog u svome Sinu svom ljubavlju čezne za nama. To i jest jedini razlog zašto je on postao čovjekom, zašto je učinio za nas sve što je učinio. Kad velimo da nas Bog voli i da se Krist za nas predaje u ljubavi, možda nam je i nesvjesno pred očima neka nadzemaljska sterilna ljubav. Međutim, Sveto nam pismo često prikazuje Boga koji ljubi čovjeka nježnom ljubavlju, koji čezne za čovjekovim prijateljstvom kao što čezne zaručnik za zaručnicom ili žena za mužem. Biblijske su to slike!

Bog nas traži. Bog za nama čezne. Bog nas ljubi savršenom, vječnom i trajnom ljubavlju. A tamo gdje je ljubav, straha nema. Ostaje radost, radost susreta, radost drugovanja, radost zajedništva. Uznastojmo da se ovih svetih božićnih dana ta Božja radost i ta Božja ljubav iz nas prelijevaju na našu braću i sestre.