Drugi tjedan kroz godinu – homilije

Homilije za nedjelje

– 2. nedjelja kroz godinu – godina A
– 2. nedjelja kroz godinu – godina B
– 2. nedjelja kroz godinu – godina C

Ponedjeljak drugog tjedna „kroz godinu“ (Mk 2,18-22)
Zašto tvoji učenici ne poste?

Dvije kugle iste veličine i načinjene od stoga materijala imaju ista svojstva. U svemu su jednake jedna drugoj. Međutim, ne možemo i ne smijemo tako suditi i prosuđivati ljude. Tako su jednom neki došli k Isusu i s čuđenjem ga upitali: „Zašto učenici Ivanovi i učenici farizejski poste, a tvoji učenici ne poste?“ Znamo, Isus im je slikovito odgovorio, da ne mogu svatovi postiti dok je s njima zaručnik. Međutim, zaustavimo se načas na pitanju ovih ljudi. Smatrali su da i Isusovi učenici moraju postiti, da to pravilo u svemu vrijedi baš za sve. Naravno, ima zapovijedi koje za sve vrijede: „Ne ubij! Poštuj oca i majku! Ne ukradi! Ne poželi!“ O tome nema spora. Međutim, neke vjerske i vjerničke prakse mogu biti različite. Za nekoga je post važna i vrlo korisna duhovna vježba. Za drugoga se molitva sastoji u redovitom moljenju časoslova ili pak svakodnevno sudjelovanje u misi, dok će netko drugi, opterećen silnim radnim i roditeljskim obvezama, s dubokim pouzdanjem tijekom dana često govoriti takozvane „strelovite molitvice“ poput: „Bože pomozi! Boće oprosti! Neka bude volja tvoja“.

Što hoćemo reći? Ne treba gledati u tuđe dvorište. Ne trebam svoju duhovnost uspoređivati s duhovnošću nekoga drugoga. Jedan je duhovni otac pripovijedao kako se kao mlad klerik bio sablaznio kada je vidio kako njegov subrat u vremenu korizme za doručkom pojede čak dvije žemičke, dok je on – za pokoru – uzimao samo pola. Kada je on to ispričao svome duhovniku, on mu je mudro odgovorio: „Nemoj tako suditi svoga brata. Možda on može pojesti četiri žemičke.“ Zato, ne gledajmo u tuđe dvorište. Ne sudimo i ne uspoređujmo. Radije pomozimo jedni drugima da ustrajavamo u vršenju Božjih zapovijedi, a poglavito onih o ljubavi prema Bogu i bližnjemu. A Bog se veseli da u njegovu povrtnjaku ima različitog cvijeća i različitog korisnog bilja.

Utorak drugog tjedna „kroz godinu“ (Mk 2,23-28)
Sin Čovječji gospodar je subote

Svaki je pisani zakon nesavršen već zbog toga što je općenit i jednostavno ne može predvidjeti sve životne okolnosti koje se mogu dogoditi. Upravo će zbog toga zločesti ljudi uvijek pronaći „rupu u zakonu“ da bi svoje nedjelo učinili nekažnjivim, kao što će taj isti zakon običnog čovjeka ograničiti u njegovim pravima. Zato koji puta valja gledati na smisao zakona, odnosno na duh zakona, a ne na njegovu formu. Tako su, na primjer, u ona stroga vremena, ljudi u selu bez ikakve grižnje savjesti nedjeljom, nakon što bi se vratili s mise, pomogli siromašnom čovjeku staviti crijep na kuću. Konačno – ako ćemo biti duhoviti – svećenik upravo nedjeljom najviše „radi“.

Međutim, ovdje valja zapaziti nešto drugo. Oni su ljudi došli Isusu da mu kažu kako njegovi učenici nisu dovoljno pobožni. Tu započinju nevolje. Kada su drugi u pitanju, onda strogo tražim poštivanje svih zakona, propisa i dobrih običaja. Pa ću rado pokazivati prstom na ovoga ili onoga koji se nedolično ponaša kao čovjek i kao vjernik. A kada se ja sâm nađem u sličnim prilikama, onda drugačije gledam i mjerim i pri tome govorim onu čuvenu rečenicu: „Drugo sam ja!“ Zato, pazimo na sebe. Pazimo na sebe da Isus ne bi i nama rekao onaj prijekor koji je bio uputio farizejima: „Cijedite komarca, a gutate devu!“ (Mt 23,24) Tko ima uši, neka čuje!

Srijeda drugog tjedna „kroz godinu“ (Mk 3,1-6)
Vijećanje protiv njega kako da ga pogube

U ondašnjem „visokom“ građanskom i vjerskom društvu bilo je onih koji su bili zagriženi Isusovi protivnici. Oni nisu htjeli priznati da bi Isus bio Mesija ili bar Božji prorok, ma što Isus naučavao, ma što Isus činio. Bili su posve zatvoreni za Božju milost. Kako je bilo očito da Isus ispravno naučava te da je bilo dobro sve što je činio, nastojali su ga „uhvatiti u riječi“, pa da ga mogu optužiti. I evo, kada je Isus u subotu izliječio čovjeka usahle ruke, bili su izvan sebe od bijesa. Bilo im je posve nevažno da je Isus izliječio teško bolesnog čovjeka koji je sada konačno mogao zarađivati kruh svojim rukama i tako skrbiti za svoju obitelj. Bila im je nevažna Isusova ljubav i sućut prema tome čovjeku. Konačno, njima je bilo nebitno što je Isus „prekršio“ subotu. Oni su našli povoda da ga optuže, pa su se dali na vijećanje kako da Isusa ubiju.

Čuvajmo se toga. Evo, samo ako imaju neke svoje razloge ili samo ako to neki moćnici zatraže, novine će lako otkriti neki „skandal“ o bilo kojem čovjeku i lako će ga ocrniti velikim slovima na naslovnicama. Međutim, zastanimo. Novine čine što čine i oni znaju zašto to čine. Svatko će za svoje čine pred Bogom dati račun. Međutim, mi obični ljudi, mi vjernici to isto znademo činiti. Pa se upravo trudimo tražiti mane na onima koji nam nisu dragi i onda to iznosimo svojim zločestim jezikom ili pak širimo na društvenim mrežama. Koliko tek tamo ima podmetanja, laži, zluradosti… Naše je da gledamo na svakog čovjeka očima Isusa Krista. Naše je da gledamo u svoje srce te da svakodnevno govorimo: „Gospodine Isus, Sine Božji, smiluj se meni grešniku!“ Mudar je čovjek, Božji je čovjek onaj koji tako čini.

Četvrtak drugog tjedna „kroz godinu“ (Mk 3,7-12)
Bacali su se na nj

Što li sve neće učiniti bolestan čovjek, samo da bi ozdravio! Prijeći će brda i doline, samo da dođe do žuđenoga lijeka. U Isusovo vrijeme jedva da se moglo govoriti o liječništvu u današnjem smislu, a o nekim lijekovima jedva da je moglo biti govora. Bolesnik se samo mogao nadati da će se bolest sama povući – poput vrućice – ili da će Bog učiniti čudo. I onda, kada se pročulo da je Isus čudotvorac, mnogi su bolesnici pohrlili k njemu. U tome su znali čak biti i nasilni. Piše Marko: „Isus reče učenicima neka mu se zbog mnoštva pripravi lađica da ga ne bi zgnjeli. Jer mnoge je ozdravio pa su se svi koji bijahu pogođeni kakvim zlom bacali na nj da bi ga se dotakli.“ Bacali su se na nj! Treba razumjeti te ljude i ne osuđivati ih. Silna ih je nevolja nagnala da budu nasrtljivi i neprilični.

Evo i nas pred Isusom. Donosimo svoje strahove, svoje tjeskobe, svoje nevolje, svoje križeve, a iznad svega dolazimo pred njega kao slabi, kao nedosljedni, kao grešni ljudi. Tko nam može pomoći? Tko nas može izbaviti? Sve su ljudske ustanove privremene, nedovoljne i nedostatne. Izbaviti nas može samo Isus. On je jedini Spasitelj. On je naš Otkupitelj. U tome smislu nas tješi i ohrabruje sveti Pavao: „Krist Isus umrije, štoviše i uskrsnu, on je i zdesna Bogu – on se baš zauzima za nas! Tko će nas rastaviti od ljubavi Kristove? Nevolja? Tjeskoba? Progonstvo? Glad? Golotinja? Pogibao? Mač? U svemu tome nadmoćno pobjeđujemo po onome koji nas uzljubi.“ (Rim 8,34-35.37) Zato, s pouzdanjem pristupimo Isusu. Njemu se obraćajmo. Uvijek iznova tražimo njegovu milost. U trenucima posebne potrebe možemo se i „bacit na nj“. On nikada neće od nas okrenuti glave. Jer je on, Sin Božji, „radi nas i radi našega spasenja sišao s nebesa i postao čovjekom“. On je radi nas umro i uskrsnuo da bismo mi postoli dionici njegove božanske naravi. To je naša nada i naša radost.

Petak drugog tjedna „kroz godinu“ (Mk 3,13-19)
I Judu Iškariotskoga?

Isus ustanovljuje dvanaestoricu apostola. Marko nabraja njihova imena a kao posljednjeg navodi „Judu Iškariotskoga, koji ga izda.“ Isus, kojemu ništa nije skriveno, uzima i Judu da bude među dvanaest apostola! Kako? Zašto? Netko bi rekao, da ga Isus nije bio izabrao, Juda uopće ne bi imao prilike izdati svoga Učitelja i nakon toga tako strašno završiti. Pa će onda netko ići još dalje pa se upitati, kako je Bog uopće dopustio da se rode takvi silnici i zločinci, poput Heroda koji je dao poubijati nevinu dječicu, poput onih tirana koji su silno mnoštvo ljudi dali pobiti a još veći broj njih kao nedužne poslali u tamnice i logore. A Bog sve vidi, sve zna, sve može učiniti. I to Bog koji je ljubav! Zašto, Bože? Bilo je ljudi – a ima ih i danas – koje ova pitanja strašno muče.

Budimo jasni. Ne možemo odgovoriti na ova strašna pitanja. Međutim, ovdje nas uvelike prosvjetljuje riječ apostola Pavla: „O dubino bogatstva, i mudrosti, i spoznanja Božjega! Kako li su nedokučivi sudovi i neistraživi putovi njegovi! Doista, tko spozna misao Gospodnju, tko li mu bi savjetnikom?“ (Rim 11,33-34) Upravo to. Ne znamo. Ovdje na zemlji ne možemo znati. Ovdje na zemlji nikada nećemo saznati. Neki će reći da je Bog mogao učiniti da se Juda u zadnjoj desetinki sekunde prije svoje strašne smrti iskreno pokaje i zamoli Boga za oproštenje, te tako ipak uđe u nebesko kraljevstvo. Naravno da je to moguće. Međutim, nije naše da sudimo i prosuđujemo Judu i tolike svjetske silnike koji su počinili strašne zločine. Ne. Mi jednostavno vjerujemo da Bog vidi, da Bog zna, da je Bog dobrostiv, da je Bog ljubav. Mi vjerujemo da Bog „hoće da se svi ljudi spase i dođu do spoznanja istine.“ (1 Tim 2,4) Zato, koliko je do nas, mi ćemo uvijek nastojati ostati Bogu vjerni a u isto vrijeme moliti Gospodina da se ostvari njegova želja „da se svi ljudi spase i dođu do spoznanja istine.“ Konačno, naš Spasitelj je zbog toga i došao na zemlju. Dao Bog da njegovo otkupljenje bude spasonosno baš za svakoga čovjeka.

Subota drugog tjedna „kroz godinu“ (Mk 3,20-21)
Izvan sebe je!

Jedna zločesta poslovica kaže: „Dobar i lud – to su dva brata!“ Ni Isus takvih primjedbi nije bio pošteđen. Evo. Isus i apostoli su toliko bili zaokupljeni silnim mnoštvom da skoro nisu imali kada ni jesti. I onda, piše Marko: „Čuvši to, dođoše njegovi da ga obuzdaju jer se govorilo: ‘Izvan sebe je!’“ Ono „izvan sebe je“ pristojan je izraz za ono što bi se reklo: „Poludio je!“ Idemo iz početka. Evo. Sin Božji od vječnosti, pravi Bog, istobitan je s Ocem i Duhom Svetim. Dakle, savršen je. Ništa mu ne nedostaje. Pa ipak, Božji Sin postaje pravim čovjekom i to tako da on – u jednoj osobi – ima i božansku i ljudsku narav. Zašto? Reki bismo, što je to njemu trebalo? Je li poludio? Je li, kako rekoše neki od njegovi, „izvan sebe? Nadalje, ne samo da je Sin Božji postao čovjekom, nego je samoga sebe predao da bude nepravedno osuđen i razapet te da tako umre kao zadnji zločinac. Zašto? Kako to objasniti? Samo je jedan odgovor, odgovor koji ne možemo do kraja razumjeti: ljubav. Tko može razumjeti ljubav, Božju ljubav? Jer, onaj koji ljubi, lud je u očima ovoga svijeta. Pogledajmo: jesu li apostoli bili ludi, što su ostavili svoj redovan i miran život i pošli za Isusom da bi kasnije išli „glavom preko svijeta“ naviještati evanđelje? Je li Pavao bio lud, što se odrekao i svoga ugleda među Židovima i svog dobrostojećeg života „srednje klase“, da bi postao apostolom? Je li sveti Franjo bio lud, što je odlučio slijediti Isusa siromaha? Je li bila luda Majka Terezija koja je služila najsiromašnijima od siromašnih? A što reći o običnim judima koji su i danas „ludi“ poput roditelja koji se odriču komotnosti života bez obaveza i prihvaćaju svoju djecu u trudi i naporu, ali s velikom ljubavlju? Je li lud onaj koji prašta, koji čini dobro i neprijateljima, koji u svome životu provodi ono što Isus veli: „Ne živi čovjek samo o kruhu? Sveti Pavao nam daje jasan odgovor: „Ludo Božje mudrije je od ljudi i slabo Božje jače je od ljudi.“ (1 Kor 1,25) Zato ne malakšemo. Služimo Bogu svim srcem, makar u očima ovog svijeta izgledali ludi.