Duhovi (B) – nacrt za homiliju
Uvod i pokajnički čin
Danas slavimo dan kada je silinom Duha Svetoga rođena Crkva i zahvaljujemo Bogu što po tom istom Duhu Crkva i danas utjelovljuje Krista i njegovo spasenje. Mi smo udovi Tijela Kristova koje je Crkva, tijela koje uzglobljuje i povezuje upravo Duh Sveti. Molimo Gospodina da Duh Sveti bude djelatan u Kristovoj Crkvi i u čitavom svijetu.
- Gospodine, u počecima svijeta tvoj je duh lebdio nad vodama. Gospodine, smiluj se!
- Kriste, kod krštenja u Jordanu na tebe je sišao Duh Sveti. Kriste smiluj se!
- Gospodine ti i na nas kao nekoć na apostole izlijevaš snagu Duha Svetoga. Gospodine, smiluj se!
Nacrt za homiliju
Pomislite što bi se dogodilo kad u cijeloj državi ne bi bilo struje tjedan dana? Ne radi se uopće o tome što bismo navečer morali paliti svijeću. Iznenadili bismo se kako nam život u veoma velikoj mjeri ovisi o struji. Svi bankovni terminali traže struju. Sva računala, svi signalni uređaji, vjerojatno svi strojevi u tvornicama… Ništa nam ne bi koristila sva ta skupa oprema. Stali bi svi uređaji, život bi nam izgledao nemoguć… Svi ti strojevi, sve te funkcije, ništa su bez energije, bez struje, baš kao što ni život na zemlji ne može opstati bez sunca.
Primite Duha Svetoga
Uskrsnuli Isus dolazi apostolima i daje im vlast da naviještaju evanđelje i da u njegovo ime praštaju grijehe. Kako? Snagom Duha Svetoga. Pogledajmo. Isus je apostole poučavao tri godine, oni su bili svjedoci svih njegovih djela, oni sada na neki način trebaju ostvarivati njegovo spasenje naviještanjem evanđelja i slavljenjem otajstava. I apostoli kao da cijelo to vrijeme nisu bili dorasli tome zadatku. Maštali su o nekakvom obnovljenom židovskom kraljevstvu, a s druge strane kad su trebali pokazati hrabrost i odlučnost, razbježali su se. Nakon trogodišnjeg naukovanja u Isusovoj školi! Morao se dogoditi neki pomak, nešto posebno u njihovu životu, pa da apostoli doista postanu ono na što ih je Isus pozvao. Bio je to silazak Duha Svetoga. Eto. Na sve ono što je Isus govorio i činio, pa i na samu njegovu smrt i uskrsnuće dolazi Duh Sveti po kojem sve dobiva snagu i smisao. Po Duhu Svetom sve to postaje povezano, protočno, primjenjivo, živo i djelatno. Nije li to možda ipak samo pobožan način govora? Sama će nam Božja riječ to objasniti u dvije slike.
Prokletstvo jezika i čudo jezika
Biblija nam pripovijeda kako su ljudi u davna vremena jednom, vođeni duhom svoje taštine, ushtjeli sagraditi sebi kulu do neba, ne bi li se na neki način s Bogom izjednačili. Znamo kako Biblija slikovito opisuje što se potom dogodilo. Bog im je pobrkao jezike. Do tada su, naime, svi govorili jednim jezikom, a onda su se iznenada našli u situaciji da su počeli govoriti različitim jezicima, pa tako nisu mogli dovršiti svoje djelo. Očito te ljude nije vodio Duh Božji, nego duh oholosti i umišljenosti. Duh potrebe za samodokazivanjem i izdizanjem jednih iznad drugih, prema onoj prvotnoj napasti u zemaljskom raju: „Bit ćete kao bogovi…“ I što se dogodilo kad su se ljudi dali zavesti i povesti tim duhom? Osta im kula nesagrađena.
Danas nam Božja riječ pripovijeda nešto posve drugo (Dj 2, 1-11; Gal 5, 16-25; Iv 15, 26-27; 16, 12-15). Kada je Božji Duh sišao na apostole, ne samo da su se oni ispunili hrabrošću i odlučnošću, nego se opet dogodilo čudo jezika, ali ovoga puta sa suprotnim učinkom. Naime, Petrovu su propovijed razumjeli ljudi različitih jezika. Božji Duh daje snagu, rađa jedinstvom i slogom. To je predivna slika. Pogledajmo. Grčka riječ diabolos – đavao označava onoga koji razbacuje, rasipa, razgrađuje. To je slika onoga duha uznositosti i oholosti po kojem je ostala nedovršena ona kula u Babilonu. Nasuprot tomu, tamo gdje je Duh Božji, tamo je radost, jedinstvo, tamo nastaje Crkva. Kasnije će sv. Pavao opisivati Crkvu kao jedno tijelo koje ima više udova, a da se ipak radi o jednome tijelu. Eto. Temelj i načelo toga jedinstva jest upravo djelovanje Duha Svetoga.
Duh Božji i duh ovoga svijeta
Evo za nas jednostavne pouke i naputka. Veli Božja riječ: „Bez mene ne možete ništa učiniti.“ Ta tko su to bili apostoli? Ljudi obični, ljudi neuki, ljudi plašljivi i nepostojani. Ali snagom Duha Svetoga postaju čvrst temelj Kristove Crkve, postaju hrabri i vjerni svjedoci. Ne kao savršeni ljudi, nego kao ljudi koji su dopuštali da ih vodi Duh Sveti, ne tražeći svoju slavu i ne umišljajući da oni sami nešto vrijede.
To je naš put. Put podložnosti Duhu Božjem. Doista, Božju silu i snagu Duha Svetoga, štoviše samog Duha Svetoga primili smo na poseban način u času našega krštenja, na poseban način u sakramentu potvrde, ali je taj isti Duh na poseban način prisutan i djelatan u svakom bogoslužnom činu, pogotovo u slavlju sakramenata. Zato se ne bojimo onoga što je pred nama. Duh će nam dati mudrosti da posvjedočimo za evanđelje tamo gdje je potrebno, dat će nam snage za borbu protiv sila zla, dat će nam snage da mislimo, činimo i govorimo ono što je dobro. Po Duhu Svetom mi uspijevamo biti živa slika Kristova u svijetu, baš kao što je po tom istom Duhu Crkva pravo Tijelo Kristovo.
Zahvaljujemo danas Bogu na najvećem daru koji nad uporno daje i šalje svakoga dana. Zahvaljujemo što smo članovi Crkve i molimo ga da nam po tome istom Duhu podari snage i mudrosti da budemo vrijedni i dostojni svjedoci spasenja u Isusu Kristu.
