Dvojica sumnjivaca na putu u Emaus
Isusova smrt na Veliki petak ostavila je strašnu pustoš u dušama njegovih učenika. Puni straha i beznađa, počeli su se razilaziti. Dvojica od njih krenuše trećega dana u zaseok, dvanaestak kilometara udaljen od Jeruzalema, zvani Emaus. Žalosni pod dojmom tragičnih događaja, razmišljaju i razgovaraju o svemu što se dogodilo. Ne mogu se pomiriti s činjenicom da Učitelja više nema. Bio je uistinu velik, zračio dobrotom, vratio ponos i budio nadu u oslobođenje. Kivni su ne samo na rimsku vlast, koja ga je likvidirala, nego i na svoje sunarodnjake koji su ga optuživali da zavodi narod i za sebe tvrdi da je Mesija, kralj (Lk 23,2). Ljuti su bili i na svjetinu koja mu je na Cvjetnicu klicala „hozana“, a onda tako brzo okrenuše se protiv njega. Predbacuju sebi i svim njegovim prijateljima, koji su se kukavički ponijeli i ništa nisu poduzeli da ga spase.
Nenadani susret sa „Strancem“
Dok su tako razmišljali i razgovarali, sustiže ih neki „Stranac“, vedra i raspjevana raspoloženja te pođe s njima. Ali prepoznati ga – bijaše uskraćeno njihovim očima (Lk 24,16). Pronicavim pogledom primijetio je da su potišteni. Vještinom vrsnoga psihologa ulazi u njihov svijet pa ih pita: Što to putom pretresate među sobom? (Lk 24,17). Oni, snuždeni i začuđeni, zaustave se te mu jedan od njih, Kleofa, reče: Zar si ti jedini stranac u Jeruzalemu, pa ne znaš što se u njemu dogodilo ovih dana? (Lk 24,18). Neobični „Stranac“ pravi se kao da ne zna i pita što se to dogodilo. U svom odgovoru oni mu iznesoše ukratko sve svoje nade koje su polagali u njega, kao i veliko razočaranje zbog svega što se dogodilo na Kalvariji.
Nakon što su izlili svoju dušu, malo im je odlahnulo. Pozornost ovoga neobičnoga „Suputnika“ ulijevala im je neki mir. A kad je progovorio, riječi su njegove padale ko melem na ranu. Upijali su svaku njegovu riječ, a on im je govorio i tumačio ono što su o njemu pisali Mojsije i proroci. Uvjeravao ih je da su događaji Velikoga petka bili u Božjem planu i da je trebalo da njihov Učitelj sve to pretrpi i tako uđe u svoju slavu (24,26-27).
Kad su se približili selu Emausu, Suputnik je htio produžiti, ali oni navaljivahu: Ostani s nama jer zamalo će večer i dan je na izmaku (Lk 24,29). Suputniku se svidjela njihova gostoljubivost, pa je te večeri ostao s njima. No, za vrijeme večere preuzeo ulogu domaćina, uzeo kruh, blagoslovio ga i pružio da jedu (Lk 24,30). Njima se tada otvoriše oči, pa ga prepoznaše po toj gesti lomljenja kruha. A on im iščeznu s očiju (Lk 24,31).
Nakon toga oni bivaju svjedocima Uskrsnuća (Lk 24,31-35)
Suputnik – Stranac otvorio im je novi i drugačiji svijet. Više nisu bili snuždeni, već ushićeni: „Nije li gorjelo srce u nama dok nam je putom govorio, dok nam je otkrivao Pisma? (Dj 24,32). Ova dvojica sumnjivaca sada bivaju svjedocima uskrsne radosti. Žure istu večer natrag u Jeruzalem donijeti radost jedanaestorici da su „prepoznali Isusa u lomljenju kruha“. A oni ih dočekaše s viješću kako je „Gospodin doista uskrsnuo i ukazao se Šimunu“ (Lk 24,34). Budući da Luka voli temu „biti na putu“, dalo bi se naslutiti kako smo i mi „kršćani ljudi od puta“ (Dj 16,17). Na tom putu nekada nas uhvati „tama Velikoga petka“, a nekada i „zora uskrsnoga jutra“. Jedni, naime, tumaraju jer su „bezumni i spora srca da vjeruju“; a kod drugih „srce gori od žara uskrsne radosti“.
Ako u nama tinjaju znakovi uskrsne nade, onda valja zahvaliti našim pređima što su u teškim razdobljima povijesti ustrajali i ostali vjerni Uskrslom Kristu, Crkvi Katoličkoj i svojim narodnim korijenima. A znamo kako nije bilo nimalo lako. Brojni su zavodnici i neprijatelji križa i evanđelja obilazili ovim našim krševitim kamenjarom, zavodili i odvodili, plašili i progonili ljude kako bi vjeru zatrli, a narodna i kulturna obilježja izbrisali. Zaboravili su, međutim, „tko je na goloj stini svoju povist naučio pisati, tom ne može nitko spomen izbrisati“. Ispunjen vjerom u Uskrsloga naš je čovjek i u najtežim trenutcima znao da će „minuti svaka bol i nestati jad, a na stijeni slobode vječno će stajati narod i grad, neoboriv, neosvojiv i nepokoriv“.
Naša Crkva svjedoči radosnu vijest spasenja
Na samom početku trećeg tisućljeća naša Crkva, opća i partikularna, svjedoči i propovijeda istu radosnu vijest spasenja: „Uskrsnuo je kako je rekao, aleluja! Upirući svoj pogled prema nebu, a nošena snagom Duha Svetoga, ona se ne umara iz svega srca pjevati: „Znamo da si doistine, uskrsnuo Božji Sine“. Kao što nas božićna noć svake godine obraduje rođenjem djeteta koje donosi radost, nadu i toplinu, uskrsna noć još nas više raduje. Uskrs pokazuje kako Bog ne može nikada izgubiti, jer njegova uvijek zadnja. Zapravo to je pobjeda svjetla nad tamom, ljubavi nad zloćom, istine nad lažima i duha nad materijom. Uskrsnuli Krist pravo je svjetlo u povijesti ljudskog mraka. On je središte i raskrižje povijesti, njezin smisao i njezino otkupljenje.
Uz veliki crkveni jubilej mi ove godine obilježavamo veliku obljetnicu Splitskih sabora kad je kralj Tomislav prije 1100 godina okupio biskupe u Splitu. U kontekstu te velike obljetnice molit ćemo Gospodina neka blagoslovi naše narodno i obiteljsko zajedništvo. O tom zajedništvu hrvatski biskupi su razmišljali prije 46 godina, pa na devetgodišnjem narodnom hodočašću od Solina do Marije Bistrice, zaustavili se 1979. u Branimirovoj godini kod Nina. Tamo su u osam jednostavnih riječi u Ninskom geslu pronašli temelje takva zajedništva:
Hrvatska katolička obitelj dnevno moli i nedjeljom Misu slavi
Stoga, u ovoj svetoj jubilarnoj godini preporučit ćemo Gospi i našim svetim zaštitnicima neka nam svećenici i učitelji, roditelji, odgojitelji i katehete budu među djecom i mladima širitelji uskrsne radosti, pouzdanja i nade.
Predstavnici pak društvenih zajednica i institucija neka u temelje društva i Domovine ugrađuju vrjednote mira, tolerancije, pravde, poštenja i solidarnosti. U tom važnom zadatku neka im pomažu suci i branitelji pravde i ljudskoga dostojanstva.
Molimo na koncu neka uskrsni duh radosti i nade zavlada i među našim obrtnicima, ratarima i pomorcima i svima koji u znoju lica svoga zarađujete kruh svoj svagdanji.
Svima poručujemo, potičemo i pozivamo neka ispunjeni uskrsnim duhom ne daju prostora malodušju i pesimizmu. Ni u svom domu, ni u svom radnom okruženju. Jer, Uskrsli je naš Put, Istina i Život. On je središte i smisao svega. Nema pod nebom drugoga imena dana ljudima, po kojem se možemo spasiti, osim imena uskrsnuloga Krista (Dj 4, 12). Njemu slava u vijeke vjekova.
