Euharistija izgrađuje zajednicu, Crkvu

„Crkva slavi Euharistiju, a Euharistija izgrađuje Crkvu“. To je poznata stara izreka koja odražava njihov odnos. Crkva je po Kristovom nalogu pozvana slaviti i ona to čini u zajednici i za zajednicu. Nema „privatne euharistije“. Ona je za zajednicu. Iz najranijih godina povijest nam svjedoči da je „zajednica bila subjekt euharistijskoga čina i slavlja“.

Stoga, nije ispravno zamišljati zajednicu kao pobožnu publiku koja promatra što se to tamo događa. Zajednica je aktivni čimbenik i djelatnik euharistije. Ali, ne sama, nego skupa s Kristom i predsjedateljem slavlja. Stoga, teolozi vele kako je misno slavlje djelo Krista i hijerarhijski uređenoga Božjega naroda u središtu njihova kršćanskoga života.

Gospodinova večera je, naime, sveti sastanak i zbor Božjega naroda koji se sastaje pod vodstvom svećenika proslaviti Gospodinov spomenčin. Riječ je, dakle, o zborovanju i zajedničkom činu Krista i hijerarhijski uređenoga Božjega naroda. Apostoli su shvatili njezino zajedničarsko obilježje, pa su

„svaki dan jednodušno i postojano hrlili u Hram, u kućama lomili kruh, te u radosti i prostodušnosti srca, zajednički uzimali hranu, hvaleći Boga i uživajući naklonost svega naroda“ (Dj 2, 46–47).

Pisac Djela apostolskih bilježi da je zajednica bila „postojana u lomljenju kruha i u molitvama“. Tako je držala i obnavljala ono što je Isus učinio na Posljednjoj večeri.

Jedan kruh i jedno tijelo

„Lomljenje kruha“ tehnički je izraz za euharistiju. Kruh se lomio, a ne rezao. To je činio kućedomaćin i davao sustolnicima. To isto je učinio i Isus na posljednjoj večeri. Promotrimo li dimenzije zajedništva koje čini obred lomljenje kruha, otkrivamo da se zajednica u tom činu povezuje s Uskrslim Gospodinom, te ispunjava njegovu oporučnu želju: „Ovo činite meni na spomen“. Tim činom i događajem ona postaje svjesna da ona, upravo po euharistiji (lomljenju kruha), s njime druguje. I otkriva da ga prepoznaje u tom jednostavnom činu, poput dvojice učenika iz Emausa koji su Uskrsnuloga „prepoznali po gesti lomljenja kruha“. Oči im se tada pa uskliknuše,

„nije li gorjelo srce u nama dok nam je putem govorio, dok nam je otkrivao Pisma?“ (Lk 24, 32).

Članovi zajednice, koja lomi kruh, bivaju uvučeni u otkupiteljsko djelo Kristovo.

Članovi zajednice po euharistiji su međusobno povezani. Nigdje tako, kao oko oltara, ljudi se ne osjećaju tako zajedno; bez razlike na starost, porijeklo, narodnost i rasu.

„Budući da je jedan kruh, jedno smo tijelo mi mnogi; ta svi smo dionici jednoga kruha“,

piše sveti Pavao (1 Kor 10, 17). Time on želi istaknuti da Euharistija čini to zajedništvo (koinonia) koje je osnovno obilježje Crkve. U spisima Didahe nalazi se slikovita molitva koja govori o simbolici zajedništva euharistijskoga kruha:

„Kao što bijaše ovaj razlomljeni kruh raspršen po brjegovima i sabran postade jedan, tako neka se sabere tvoja Crkva s krajeva zemlje u tvoje kraljevstvo“ (9, 4).

Isto se događa i s vinom koje od različitih jagoda i grozdova postaje jedno. Zato sv. Pavao piše o čaši blagoslovnoj koja je zajedništvo krvi Kristove:

„Čaša blagoslovna koju blagoslivljamo nije li zajedništvo krvi Kristove? Kruh koji lomimo nije li zajedništvo tijela Kristova?“ (1 Kor 10, 16).

Euharistija ne samo da simbolizira zajedništvo, nego ga i čini, stvara. Euharistija sabire zajednicu, a po njoj zajednica raste.

A vi ste svi braća

Tko to ljude sabrane s različitih mjesta, dobi, zanimanja i naobrazbe ujedinjuje u jedno Tijelo? To je Duh Sveti koji nas upravo po Euharistiji sabire oko Krista uskrsloga. Svi se sabrani oko stola Gospodnjega prepoznaju kao braća i sestre koji imaju zajedničkoga Oca. Ta „jedan je Otac vaš – onaj na nebesima, a svi ste vi braća“ (usp. Mt 23, 8–9). Koliko su slavljenje Euharistije i zajedništvo bili međusobno povezani očito je iz činjenice da su izopćenja bile velike kazne za članove zajednice po kojima im se zabranjivalo sudjelovanje na pričesti, jer su bili „isključeni i izopćeni“. Tako je u svijesti vjernika bila prisutna jednadžba: blagovati Euharistiju, lomiti kruh isto je što i biti u zajednici, biti u Crkvi, biti u zajedništvu s članovima Crkve.

To je zajedništvo tako uočljivo da su „postajali jedno srce i jedna duša“ i „sve im je bilo zajedničko“. Stoga je Euharistija središnja stvarnost Crkve. Ona, naime, sadržava svekoliko duhovno dobro, tj. samoga Krista koji je „naš Vazam i živi Kruh“ (PO 5). Stoga, nijedna kršćanska zajednica „ne može izgrađivati ako nema svoj korijen i stožer u svetkovanju presvete Euharistije“ (PO 6). A kad se na oltaru žrtvuje Krist, „naše novo vazmeno Janje“ (1 Kor 5, 7), obavlja se djelo našega otkupljenja i stvara jedinstvo vjernika koji tvore jedno tijelo u Kristu. Osjećamo tako dubinu naslova da „Euharistija izgrađuje zajednicu, Crkvu. Crkva čini Euharistiju, a Euharistija izgrađuje Crkvu. To nisu dvije odvojene stvarnosti, postavljene jedna kraj druge. Ne! One su međusobno povezane i prožimaju se. Jedna drugu očituju i ostvaruju. U Euharistiji se učvoruje sav život Crkve, jer sva dinamika njezinoga života proistječe iz Euharistije i u nju uvire.

Smijemo li na koncu postaviti konkretno pitanje nama konkretnim članovima ove zajednice? Što je s našim zajedništvom? Mogu li stranci, inovjerci i ateisti u nama prepoznati određene znakove euharistijskih plodova zajedništva? Bi li se moglo reći da nas naša praksa često demantira? Previše podijeljenosti, nezdrava rivalstva, zavisti, ogovaranja i mržnje sigurno nisu plodovi ni koinonije, a ni Euharistije. Ne smijemo zaboraviti da je zajedništvo plod Božjega blagoslova i ljudskoga napora. Ne dolazi samo od sebe.

Euharistija je ponuda određenoj zajednici za njezin vlastiti rast i napredak. Ona može izgraditi zajedništvo Božjega naroda samo ako to pojedinci i zajednica žele i hoće. I kao što zajedništva i crkvenosti nema bez Euharistije, tako nema ni zajedništva bez nas, bez naše želje, volje i spremnosti da Euharistija i nas preobrazi. Stoga, Nauk Apostolski (14, 1–2) poznat kao „Didahe“ preporučuje vjernicima:

„U dan Gospodinov saberite se lomiti kruh i vršiti Euharistiju, ispovijedajući prethodno svoje prijestupe, da vaša žrtva bude čista. A nijedan, koji ima spor sa svojim drugom, neka se ne pojavi na vašem sastanku dok se nisu pomirili, da se ne okalja vaša žrtva“.

Bože, ti ujedinjuješ srca vjernika da isto hoće i za istim teže. Sveta Pričest, koja poglavito označava zajedništvo svih vjernika s tobom, daj da urodi jedinstvom u tvojoj Crkvi. Amen.