Giotto i Kupareo o ulasku u Jeruzalem
O važnosti ulaska u Jeruzalem za Isusovu i našu povijest govori činjenica da se pojavljuje u sva četiri evanđelja.
Giotto
Ambrogiotto Bondoneov zvani Giotto (Vespignano blizu Vicchia 1267. – Firenca, 8. siječnja 1337.), sin kovača Bondonea iz Firence, bio je slikar, mozaičar i arhitekt koji je djelovao u Firenci, Padovi, Milanu, Riminiju, Napulju i Rimu. Ime mu je odmilica od Ambrozije (talijanski Ambrogio, od milja Ambrogiotto, skraćeno Giotto). Giottovi krajolici i likovi svedeni su na bitno, sugestivno prenoseći i narativni sadržaj i osjećaje.
Ulazak u Jeruzalem prizor je između svega što je Isus činio i naučavao i svega što mu predstoji od nasilja, izdaje i smrti. Vrijeme tajnovitosti je prošlo. Prije ove dramatične točke u svom životu Isus je bio na putovanju iz Galileje u Jeruzalem. Putem je poučavao i liječio, ali je isto tako pripremao učenike za ono što je pred njima. Evanđelist bilježi da je o svrsi toga putovanja učenicima prenio:
„Otada poče Isus upućivati učenike kako treba da pođe u Jeruzalem, da mnogo pretrpi od starješina, glavara svećeničkih i pismoznanaca, da bude ubijen i treći dan da uskrsne.“ (Matej 16, 21)
„A kad su se skupili u Galileji, reče im Isus: Sin Čovječji ima biti predan ljudima u ruke i ubit će ga, ali on će treći dan uskrsnuti. I ožalostiše se silno.“ (Matej 17, 22–23)
„Dok je Isus uzlazio u Jeruzalem, uze dvanaestoricu nasamo te im putem reče: Evo, uzlazimo u Jeruzalem i Sin Čovječji bit će predan glavarima svećeničkim i pismoznancima. Osudit će ga na smrt i predati poganima da ga izrugaju, izbičuju i razapnu, ali on će treći dan uskrsnuti.“ (Matej 20, 17–19)
Isus, učenici i mnoštvo otišli su iz Efrajima (Ivan 11, 54) preko Jerihona (Matej 20, 29; Luka 19, 1) u Betfagu (Matej 21, 1; Marko 11, 1; Luka 19, 29) i Betaniju (Marko 10, 46; Luka 19, 29; Ivan 12, 1).
Svi sinoptici, dakle, navode da je Isus putovao preko Betfage. A upravo se iz Beftage obično dovodilo vazmeno, žrtveno janje (קרבן פסח / korban Pesaḥ) u Jeruzalem, da bi se zaklalo u predvečerje četrnaestoga dana mjeseca nisana kada se slavila Pasha, blagdan oslobođenja iz egipatskoga ropstva, i blagovalo s beskvasnim (prijesnim) kruhom i gorkim zeljem (travama) (Izlazak 12, 6.8).
Između Betanije (istočno) i Jeruzalema (zapadno) nalazi se Maslinska gora. Prorok Zaharija navijestio je da će Mesija doći u Jeruzalem s Maslinske gore:
„Noge će mu, u dan onaj, stajati na Gori maslinskoj koja je nasuprot Jeruzalemu na istoku. I raskolit će se Gora maslinska po srijedi, između istoka i zapada, u golemu dolinu: jedna će se polovina pomaknuti na sjever, druga na jug.“ (Zaharija 14, 4)
To bi značilo da Giotto slika prizor gledajući sa sjevera.
Isus jašući na magarcu preko Maslinske gore i potoka Cedrona sve do Hramske gore ulazi kao Pomazanik (Mesija). Na sjevernom dijelu istočnoga zida Hramske gore nalaze se Zlatna vrata. U židovskom vjerovanju ona se nazivaju „Vrata milosrđa“ (שער הרחמים / Ša’ar Harahamim) i smatraju se mjestom odakle će Mesija ući na kraju danâ. Prema židovskoj predaji, Šekhina (שכינה) (Božanska nazočnost) se pojavljivala kroz istočna vrata, a pojavit će se ponovo kada Pomazanik dođe:
„Potom me odvede natrag k izvanjskim vratima Svetišta, koja gledaju na istok: bijahu zatvorena. I reče mi GOSPODIN: Ova će vrata biti zatvorena; neka se ne otvaraju i nitko neka ne ulazi na njih, jer ja, GOSPODIN, Bog Izraelov, kroz njih prođoh – zato neka budu zatvorena. Samo knez, jer je knez, smije sjesti tu i blagovati pred GOSPODINOM; tada neka uđe kroz trijem vrata i istim putem neka izađe.“ (Ezekiel 44, 1–3)
Kršćanska je predaja kako je Isus kroz ta vrata ušao u Jeruzalem na Cvjetnu nedjelju, potvrđujući i na taj način da je Mesija.
Giotto je na freski postavio Isusa u središte, s apostolima s lijeve strane i mnoštvom koje izlazi iz Jeruzalema s desne strane. Na blistavo plavom nebu iza njega dvoje razdraganih ljudi iz gomile njišu se na drveću berući grane kako bi mu odali počast, dok jedan čovjek razgrće svoj ogrtač gestom prikladnom samo za kraljevske obitelji. Umjetnik je uključio i mlado magare koje spominje Matej (21, 2.5.7). Druga evanđelja, Marko 11, 1–11 i Luka 19,28–41, spominju samo magare i dodaju „koje nitko nikada nije jahao“. Ivan 12,12–19 govori samo da je Isus pronašao mlado magare.
Apostoli su zbijeni zajedno na lijevoj strani, a jasno se mogu vidjeti lica samo četvorice. Ostale sugeriraju vrhovi njihovih glava i niz bogatih zlatokruga. Svi su muškarci. Stoje iza Isusa, nepomični, rame uz rame, tvoreći čvrstu masu. Budni su, prisebni, pozorno i oprezno promatraju gomilu. I trebaju. Od Isusa su tri puta čuli kako će biti uhićen i ubijen u Jeruzalemu. Boje se za Njega, ali i za sebe. Ne zna se što se valja iza brda. Ovaj izljev hvale i vike za njih je nada, ali i uznemirenje.
Izražavatelji dobrodošlice s desne strane sasvim su drukčiji. Ima i muškaraca i žena, oko njih je prostor i jasno se vidi svaka osoba i svako lice. Luka 19, 37 kaže:
„A kad se već bio približio obronku Maslinske gore, sve ono mnoštvo učenika, puno radosti, poče iza glasa hvaliti Boga za sva silna djela što ih vidješe“.
Ivan 12, 17–18, dalje razrađuje:
„Mnoštvo koje bijaše s njime kad Lazara pozva iz groba i uskrisi od mrtvih pronosilo je svjedočanstvo o tome. Stoga mu je i izišao u susret silan svijet: pročulo se da je on učinio to znamenje.“
Ljudi se penju po drveću i trgaju grane, jedan čovjek odlaže kaput na cestu. Improvizirani „crveni tepih“ obilježava dolazak velika dostojanstvenika. Druga dvojica svlače plašteve, a treći maše palminom granom. Usta su im otvorena da kliču: Hosana! Mnoštvo razumije da je Isus obećani Kralj.
Isus je postavljen u središte prizora. On je ujedno i najveći lik na slici. Glava mu je okružena vedrim plavim nebom i smještena između okomitih crta drveća koje se lagano njiše. Magarica, relativno velika, u samoj sredini, korača hrabro i poslušno. Njoj uz bok njezino je pȕle (magarčić, mlado magare), koje zrcali Isusa kao vjernoga slugu Božjega. S očima punim dobrote i umnosti, ona je očito – za razliku od učenika i mnoštva – potpuno svjesna onoga što se događa, poput magarice u Izaiji 1, 3 koja poznaje svoga gospodara dok „Izrael ne poznaje, ne razumije“. S jednim uhom usmjerenim unatrag, a drugim naprijed, jednim uhom usklađenim sa svojim gospodarem, a drugim s gomilom, kao neka vrsta mosta između onoga što je prošlo i onoga što je pred njom.
Matej 21, 4 ističe da se to dogodilo da se ispuni što je rekao prorok:
„Klikni iz svega grla, Kćeri sionska! Viči od radosti, Kćeri jeruzalemska! Tvoj kralj se evo tebi vraća: pravičan je i pobjedonosan, ponizan jaše na magarcu, na magaretu, mladetu magaričinu.“ (Zaharija 9, 9; Matej 21, 5).
Iako je Isus nekoliko puta bio u Jeruzalemu kako bi slavio hodočasničke blagdane, njegov konačni slobodni ulazak u Jeruzalem (kasnije će ga još voditi, ali uhićena, na mučenje i suđenje) imao je posebno značenje. Svečano je ušao kao ponizni Knez mira. Ulazak u grad na magarcu, jednostavnoj tovarnoj životinji, označava dolazak u miru. Zato On ne dolazi kao osvajač, kralj-ratnik na konju.
„Magare koje još nitko nije zajahao“ (Luka 19, 30), jest ono koje je prikladno za svetu uporabu i podsjeća na starozavjetna mjesta:
„neka ti dovedu crvenu junicu, zdravu, na kojoj nema mane i na koju još nije stavljan jaram“ (Brojeve 19, 2)
„Starješine toga grada neka tada uzmu junicu što još nije radila: što još pod jarmom nije vukla“ (Ponovljeni zakon 21, 3)
„Pripremite sada jedna nova kola i uzmite dvije krave dojilice koje još nisu nosile jarma“ (Prva Samuelova 6, 7)
Ljudi su pozvani silno se radovati i dočekati Kralja koji dolazi radi njihova spasenja. Njegov značaj je opisan. On ima pravo s Bogom i sa svima drugima. Nema nikakve mrlje nepravde na njegovim pobjedama, njegovu upravljanju ili njegovoj ćudi. Samo On ima spasenje. Ne dolazi kao ratnik na propinjućem ratnom konju, ni kao politički revolucionar da sruši Rim. Ulazi u Jeruzalem jašući na skromnu magarcu, predan raskinuti ropstvo grijeha i smrti, donijeti iscjeljenje, nadu i mir.
Jasno je da mnoštvo razumije. Ono prikladno kliče:
„Hosana Sinu Davidovu! Blagoslovljen Onaj koji dolazi u ime Gospodnje! Hosana u visinama!“ (Matej 21, 9)
„Hosana! Blagoslovljen Onaj koji dolazi u ime Gospodnje! Blagoslovljeno kraljevstvo oca našega Davida koji dolazi! Hosana u visinama!“ (Marko 11, 9–10)
„Blagoslovljen Kralj, Onaj koji dolazi u ime Gospodnje! Na nebu mir! Slava na visinama!“ (Luka 19, 38)
„Hosana! Blagoslovljen Onaj koji dolazi u ime Gospodnje! Kralj Izraelov.“ (Ivan 12, 13)
To su riječi iz Psalma 118, 25–26:
„O GOSPODINE, spasenje nam daj! GOSPODINE, sreću nam daj! Blagoslovljen koji dolazi u imenu GOSPODINA! Blagoslivljamo vas iz Doma GOSPODINOVA!“
Psalam 118 dio je tradicionalnoga svečanoga Halela (zbirke od šest psalama, br. 113–118) koju vjerni židov izgovara prve dvije noći i dana Pashe (Pesaha), na Blagdan sedmica (Šavuot), svih sedam dana Blagdana sjenica (Sukot) i osam dana Posvete Hrama (Hanuke), pa bi svaki bogobojazni vjernik u Izraelu znao te riječi.
Hosana je hebrejski izraz koji znači „spasi“ ili „spasi sada, Gospodine“ koji se rabio više kao uzvik hvale nego kao molitva. Upućuje se Bogu koji spašava svoj narod od vanjskih zala.[1] Mnoštvo prepoznaje Isusa kao Sina Davidova, Onoga koji donosi spasenje.
Slavodobitni ulazak i uporaba palminih grana (Ivan 12, 13) nalikuju proslavi židovskoga oslobođenja jeruzalemske Tvrđe kada su Židovi ušli u Tvrđu slavodobitno, uz mahanje palminih grančica, uz svirku s harfâ, cimbalâ i lirâ, uz pjevanje pjesama i hvalospjeva, što je bio uništen veliki izraelski dušmanin:
„Židovi su u nju [jeruzalemsku Tvrđu] ušli […]. Klicali su noseći palmine grane, pjevali himne i hvalospjeve uz citare, harfe i cimbale, jer velik neprijatelj bijaše slomljen i izbačen iz Izraela.“ (Prva o Makebejcima 13, 51)
Primijetiti je kako čovjek na drvetu s desne strane drži ruke u raspetom položaju, čime Giotto nagovješćuje kakav će biti krajnji ishod Isusova ulaska u Jeruzalem.
Dok gomila navire i viče na ulicama, Giotto hvata jednu nepomičnu točku: Isusa s mesijanskim dostojanstvom kako sjedi usred svega toga, nudeći gestu mira i blagoslova. Dok to čini, pokazuje kakva je narav Njegova kraljevstva:
„Tako i Sin Čovječji nije došao da bude služen, nego da služi i život svoj dade kao otkupninu za mnoge.“ (Matej 20, 28)
„Jer ni Sin Čovječji nije došao da bude služen, nego da služi i život svoj dade kao otkupninu za mnoge.“ (Marko 10, 45)
„Kraljevi gospoduju svojim narodima i vlastodršci nazivaju sebe dobrotvorima. Vi nemojte tako! Naprotiv, najveći među vama neka bude kao najmlađi; i predstojnik kao poslužitelj. Ta tko je veći? Koji je za stolom ili koji poslužuje? Zar ne onaj koji je za stolom? A ja sam posred vas kao onaj koji poslužuje.“ (Luka 22, 25–27)
Na vrhuncu svega što će se otkriti u Jeruzalemu, laži i neprijateljstva, napuštenosti, okrutnosti, ismijavanja, besmislena nasilja i jezive smrti, Isus nije usredotočen na Sebe. On odražava mir i daje blagoslov drugima. Dva prsta usmjerena prema gore tradicionalno također označavaju njegovu božanstvenost i ljudskost (jedna osoba, dvije naravi).
Kupareo
Rajmund Kupareo (1914.–1996.) odrastao je među maslinama, od kad zna sa sebe posluživao je oko oltara, pa su i događaji Velikoga tjedna srasli s njegovim bićem. U pjesmi Na Cvjetnicu, prvi put objavljenoj godine 1935. pjeva:
Širite ruke, umorne ruke, masline drage,
Mašite na pozdrav dlanom od srebra!
Tisuće ptica iz vaših pjeva kvrga,
Tisuće kljunova zelene grančice kida,
Jer prolazi veliki Kralj
Na magarčetu.Onaj isti, onaj isti što je jahao na živini
Kao dijete u krilu Djevice,
Taj isti, taj isti narastao je kao gora,
Silan Kralj.
Al’ dobra živina još snage ima
Da ga nosi.O, dobri magarče, što Boga nosiš,
Zvijezde bi drhtale pod njegovim nogama;
O, dobra živino, tisuće bi htjele
Podijeliti s tobom taj sveti teret;
O, dobri magarče, ti mudrost znadeš pravu,
Jer nisi zbacio Gospodnji jaram!Širite ruke, umorne ruke, masline drage,
Jer nas je strah pružiti ih pred Bogom!
Zvoni zvoncem što ti visi o vratu, dobri magarče,
Da bar glavu prignemo kad Gospodin prođe!
Četiri desetljeća kasnije, godine 1976., napisao je još jednu pjesmu posvećenu ulasku u Jeruzalem, Cvjetnica:
Još i danas jašeš na živini
da lakše čuješ neusiljene usklike
djece i priprostih.
Tvoji učenici odmagliše daleko
u novim kolima.
Vremena se mijenjaju.
Sreća, da se ne mijenjaš Ti,
ni pogled Tvojega magarca!
Između toga, godine 1941. objavio je pjesmu Blagdan šume:
Djeci su jutros nabrane grane
Čudnu tajnu odale:
Da su po njima u davne dane
Tvoje noge hodale.Još uvijek priča šuma ta crna
Da si u njoj molio,
I da plaha srna pozna mjesto
Gdje si znoj krvavi prolio.I priča da su njeni se dlani
U jaslice svinuli.
Na svakoj da se poznaje grani
Dokle su Tebi čavle rinuli.Djeca već znaju da šuma stara
Zbog muke Tvoje stoji sabrana.
Cvjetnica blagdan njenog je dara:
Mladica kad je za Te nabrana..
Koga zanima više:
Thena Ayres, The Entry into Jerusalem by Giotto
Rajmund Kupareo, Korizmene elegije
[1] Hosana je izvedenica od hebrejskoga glagola יָשַׁע / jaša (izbaviti, spasiti), koji se ovako pojavljuje u hebrejskome izvorniku Svetoga Pisma:
„Ta GOSPODIN, Bog vaš, ide s vama da se bori za vas protiv vaših neprijatelja i da vas spasi.“ (Ponovljeni zakon 20, 4)
„Bog, Bog GOSPODIN, Bog nad bogovima, GOSPODIN zna i neka zna Izrael: ako je to bila pobuna ili nevjernost prema GOSPODINU, neka nam uskrati svoju pomoć danas“ (Jošua 22, 22)
„Tad Izraelci zavapiše GOSPODINU i GOSPODIN im podiže izbavitelja, Otniela, sina Kenaza, mlađega brata Kalebova, da ih oslobodi.“ (Sudci 3, 9)
„Gideon reče Bogu: Ako zaista hoćeš osloboditi Izraela mojom rukom, kao što si obećao, evo ću metnuti ovčje runo na gumno: ako bude rose samo na runu, a zemlja ostane suha, tada ću znati da ćeš mojom rukom izbaviti Izraela, kao što si obećao.“ (Sudci 6, 36–37)
„Tad GOSPODIN reče Gideonu: S one tri stotine ljudi koji su laptali vodu ja ću vas izbaviti i predat ću Midjance u vaše ruke. Svi drugi neka se vrate svaki svojoj kući.“ (Sudci 7, 7)
„Ali vi ostaviste mene i uzeste služiti drugim bogovima. Zbog toga vas ne ću više izbavljati.“ (Sudci 10, 13)
„Tako je GOSPODIN udijelio pobjedu Izraelu u onaj dan, a boj se raširio sve do preko Bet Horona.“ (Prva Samuelova 14, 23)
„Jer, živoga mi GOSPODINA, koji daje pobjedu Izraelu, ako se nađe krivnja ma i na mome sinu Jonatanu, mora umrijeti! – Ali nitko se iz naroda ne usudi odgovoriti Šaulu.“ (Prva Samuelova 14, 39)
„Ali GOSPODIN nije odlučio izbrisati ispod neba ime Izraelovo: spasio ga je rukom Jeroboama, sina Joaševa.“ (Druga o Kraljevima 14, 27)
„Grad ću ovaj štitit, spasiti ga, sebe radi i rad sluge svoga Davida.“ (Druga o Kraljevima 19, 34)
„Spasi nas, o Bože, Spasitelju naš, i saberi nas i izbavi nas od bezbožnih naroda, da slavimo tvoje sveto ime, da se ponosimo tvojom slavom.“ (Prva Ljetopisa 16, 35)
„Kad navali na nas kakvo zlo, osvetni mač ili kuga, ili glad, te kad stanemo pred ovim domom i pred tobom, jer je tvoje ime u ovom domu, i zavapimo k tebi iz svoje nevolje, usliši nas i spasi.“ (Druga Ljetopisa 20, 9)
„Ustani, o GOSPODINE! Spasi me, o Bože moj! Ti udaraš po obrazu sve neprijatelje moje, opakima zube razbijaš.“ (Psalam 3, 8)
„Vrati se, GOSPODINE, dušu mi izbavi, spasi me rad’ svoje dobrote:“ (Psalam 6, 5)
„O GOSPODINE, Bože moj, tebi se utječem, od svih progonitelja spasi me, oslobodi,“ (Psalam 7, 2)
„Spasi narod svoj i blagoslovi svoju baštinu, pasi ih i nosi ih dovijeka!“ (Psalam 28, 9)
„Rasvijetli lice nad slugom svojim, po svojoj me dobroti spasi.“ (Psalam 31, 17)
„Spasi me, Bože, svojim imenom i jakošću svojom izbori mi pravdu!“ (Psalam 54, 3)
„A ja ću Boga prizvati, i GOSPODIN će me spasiti.“ (Psalam 55, 17)
„Nek’ pošalje s nebesa i spasi me, nek’ postidi one što me progone: neka Bog pošalje dobrotu svoju i vjernost!“ (Psalam 57, 4)
„Spasi me, Bože: vode mi dođoše do grla!“ (Psalam 69, 2)
„Jer Bog će spasiti Sion – on će sagradit gradove Judine – tu će oni stanovat, imati baštinu“ (Psalam 69, 36)
„U pravdi me svojoj spasi i izbavi, prikloni uho k meni i spasi me!“ (Psalam 71, 2)
„Budi mi hrid utočišta i čvrsta utvrda spasenja: jer ti si stijena i utvrda moja.“ (Psalam 71, 3)
„Al’ on ih izbavi rad’ imena svoga da pokaže silu svoju.“ (Psalam 106, 8)
„Spasi nas, GOSPODINE, Bože naš, i saberi nas od bezbožnih naroda da slavimo tvoje sveto ime,“ (Psalam 106, 47)
„Pomozi mi, GOSPODINE, Bože moj, po dobroti me svojoj spasi!“ (Psalam 109, 26)
„O GOSPODINE, spasenje nam daj! GOSPODINE, sreću nam daj!“ (Psalam 118, 25)
„Tvoj sam, Gospodine: spasi me, jer tvoje ja ištem naredbe“ (Psalam 119, 94)
„K tebi vapijem, spasi me, tvojeg ću se držat svjedočanstva.“ (Psalam 119, 146)
„Kroz nevolje kad budem kročio, život mi čuvaj, pruži ruku proti gnjevu mojih dušmana; nek’ me tvoja spasi desnica!“ (Psalam 138, 7)
„Nemoj govoriti: Osvetit ću se za zlo; čekaj GOSPODINA, i on će te spasiti.“ (Mudre izrjeke 20, 22)
„I reći će se u onaj dan: Gle, ovo je Bog naš, u njega se uzdasmo, on nas je spasio; ovo je GOSPODIN u koga se uzdasmo! Kličimo i veselimo se spasenju njegovu“ (Izaija 25, 9)
„Jer GOSPODIN je sudac naš, GOSPODIN naš vojvoda, GOSPODIN je kralj naš – on će nas spasiti.“ (Izaija 33, 22)
„Recite preplašenim srcima: Budite jaki, ne bojte se! Evo Boga vašega, odmazda dolazi, Božja naplata, on sam hita da nas spasi!“ (Izaija 35, 4)
„Grad ću ovaj štitit, zakriliti ga, sebe radi i rad sluge svoga Davida.“ (Izaija 37, 35)
„U pomoć mi, GOSPODINE priteci, i mi ćemo pjevati uz harfe sve dane svojega života pred hramom GOSPODINOVIM.“ (Izaija 38, 20)
„Ja sam prorekao, spasio i navijestio, i nema među vama tuđinca! Vi ste mi svjedoci“ (Izaija 43, 12)
„Da, ovako govori GOSPODIN: Bit će oduzet sužanj junaku, pobjeći će plijen pobjedniku! S onima koji se s tobom spore ja ću se sporiti, tvoju djecu ja ću izbaviti“ (Izaija 49, 25)
„Nije slao poslanika ni anđela, nego ih je sâm spasio. U svojoj ljubavi i samilosti sâm ih je otkupio, podigao ih i nosio u sve dane od davnine.“ (Izaija 63, 9)
„koji govore drvetu: Ti si otac moj! a kamenu: Ti si me rodio! jer mi leđa okreću, a ne lice, ali u nevolji svojoj zapomažu: Ustani, spasi nas!“ (Jeremija 2, 27)
„Iscijeli me, GOSPODINE, i bit ću zdrav, spasi me, i bit ću spašen, jer ti si pjesma moja.“ (Jeremija 17, 14)
„Jer ovako govori GOSPODIN: Kličite od radosti Jakovu, pozdravite burno prvaka naroda! Neka se ori vaš glas! Objavite slavopojkom: GOSPODIN spasi narod svoj, Ostatak Izraelov!“ (Jeremija 31, 7)
„Ja ću izbaviti ovce svoje da više ne budu plijenom i sudit ću između ovce i ovce.“ (Ezekiel 34, 22)
„a omiljet će mi kuća Judina, spasit ću je GOSPODINOM, Bogom njihovim, a ne ću je spasiti lukom, mačem ni kopljem, ni konjima ni konjanicima.“ (Hošea 1, 7)
„GOSPODIN, Bog tvoj, u sredini je tvojoj, silni spasitelj! On će se radovati tebi pun veselja, obnovit će ti svoju ljubav, kliktat će nad tobom radosno“ (Sefanija 3, 17)
„Evo svladavam sve tvoje tlačitelje. U ono vrijeme izbavit ću sve hrome, sabrat ću prognane, pribavit im hvalu i diku po svoj zemlji gdje ih sramota bijaše dopala.“ (Sefanija 3, 19)
„Ovako govori GOSPODIN nad Vojskama: Evo spasit ću svoj narod iz zemlje istočne i iz zemlje sunčanog zapada.“ (Zaharija 8, 7)
„I kao što bijaste prokletstvo među narodima, dome Judin i dome Izraelov, tako ću vas spasiti da budete blagoslovom! Ne bojte se, nek vam jake budu ruke!“ (Zaharija 8, 13)
„Jahve Bog njihov spasit će ih u dan onaj; kao stado on će pasti narod svoj; kao drago kamenje krune oni će blistat u zemlji njegovoj.“ (Zaharija 9, 16)
„Ojačat ću dom Judin, spasiti dom Josipov. Opet ću ih naseliti, žao mi ih, i bit će kao da ih nisam odbacio, jer ja sam GOSPODIN, Bog njihov – uslišat ću ih.“ (Zaharija 10, 6)
„GOSPODIN će najprije spasiti Judine šatore da se ponos doma Davidova i ponos Jeruzalemaca ne izdigne iznad Jude.“ (Zaharija 12, 7) i dr.