Cvjetnica – Nedjelja Muke
Cvjetnicom započinje „Veliki“ ili „Sveti“ tjedan, tjedan Isusove muke, smrti i uskrsnuća. Dva događaja iz Isusova života obilježavaju Cvjetnicu kroz povijest: spomen na njegov mesijanski ulazak u Jeruzalem i spomen na njegovu muku i smrt. Ograničit ćemo se na prvi dio.
Prikaz hodočasnice Eterije
Cvjetnica kao spomen na Isusov mesijanski ulazak u Jeruzalem slavi se u Jeruzalemu od IV. stoljeća. O tome izvješćuje španjolska monahinja Eterija (Egerija?)[1] koja je potkraj četvrtoga stoljeća (381.–384.) hodočastila u Svetu zemlju i obilazila sveta mjesta. U prvom dijelu svoga dnevnika Aetheriae peregrinatio in Terra Sancta (Eterijino hodočašće u Svetu zemlju) opisuje sveta mjesta, a u drugom dijelu obrede Velikoga tjedna u Jeruzalemu i liturgijske svečanosti u drugim biblijskim mjestima, Betlehemu i Nazaretu. U Jeruzalemu su se kršćani u predvečerje Cvjetnice okupljali na Maslinskoj gori, bdjeli u molitvi spominjući se Isusova ulaska u Jeruzalem. Kad bi pala noć u procesiji bi se uputili istim putem kojim je Isus išao. U rukama bi nosili palme i maslinove grančice, želeći tako taj događaj uprisutniti i ispovjediti svoju vjeru u Isusov mesijanski ulazak u Jeruzalem[2]. Taj se običaj u osmom stoljeću proširio i na zapad. Na zapadu je od petoga stoljeća Cvjetnica stajala u znaku Isusove muke i to po Mateju. U desetom stoljeću ta su se dva događaja, jeruzalemski običaj procesije i rimski spomen Isusove muke, spojili u jedinstvenu liturgiju. To liturgijsko jedinstvo Isusova ulaska u Jeruzalem i njegove muke Crkva obilježava i slavi svake godine na današnju nedjelju Cvjetnice.
Prikaz sv. Marka
Kad se približe Jeruzalemu, Betfagi i Betaniji, do Maslinske gore, pošalje dva učenika i kaže im: »Hajdete u selo pred vama. Čim u nj uđete, naći ćete privezano magare koje još nitko nije zajahao. Odriješite ga i vodite. Ako vam tko reče: ‘Što to radite?’ recite: ‘Gospodinu treba’, i odmah će ga ipak ovamo pustiti.«
Otiđoše i nađoše magare privezano uz vrata vani na cesti i odriješe ga. A neki od nazočnih upitaše: »Što radite? Što driješite magare?« Oni im odvrate kako im reče Isus. I pustiše ih. I dovedu magare Isusu, prebace preko njega svoje haljine i on zajaha na nj. Mnogi prostriješe svoje haljine po putu, a drugi narezaše zelenih grana po poljima. I oni pred njim i oni za njim klicahu: »Hosana! Blagoslovljen Onaj koji dolazi u ime Gospodnje! Blagoslovljeno kraljevstvo oca našega Davida koji dolazi! Hosana u visinama!«
I uđe u Jeruzalem, u Hram. I sve uokolo razgleda, pa kako već bijaše kasno, pođe s dvanaestoricom u Betaniju.
Betanija se nalazi na istočnom obronku Maslinske gore, udaljena oko 3 km od Jeruzalema. Stigavši za blagdan Pashe nadomak Jeruzalema, do Maslinske gore, Isus se zaustavio. Kao da se nečega sjetio. Da, sjetio se i htio je da se toga i narod sjeti, pa i mi danas. Isus zna da Židovi očekuju Mesiju, koji će doći od Maslinske gore. „Noge će mu, u dan onaj, stajati na Gori maslinskoj koja je nasuprot Jeruzalemu na istoku“, piše prorok Zaharija (14,4). To je razlog zašto Isus želi ući u Jeruzalem od Maslinske gore, ta On je taj očekivani Mesija, i to trebaju danas svi znati.
Isus se sjetio još jednoga mesijanskoga proročanstva od istoga proroka i htio je da ga se i narod sjeti i uvidi da se to na njemu ispunja. Prorok Zaharija prorekao je 500 godina prije nego će se to na Isusu ostvariti, da će Mesija, kad bude došao, ući u Jeruzalem na magaretu. „Klikni iz svega grla, Kćeri sionska! Viči od radosti, Kćeri jeruzalemska! Tvoj kralj se evo tebi vraća: pravičan je i pobjedonosan, ponizan jaše na magarcu, na magaretu, mladetu magaričinu“ (Zah 9,9-10).
Svjestan toga proročanstva Isus šalje dvojicu svojih učenika u selo da mu dovedu magare. Otiđoše i nađoše magare, točno kako ga je Isus opisao, magare koje još nitko nije jahao privezano uz vrata, vani na cesti, i odriješiše ga. A na upit nazočnih: „Što radite? Što driješite magare?“, odgovoriše kako ih je Isus poučio: Gospodinu treba i pustiše ih. To je jedino mjesto u Markovu evanđelju gdje se Isus naziva Gospodin. I dovedu magare Isusu, prebace preko njega svoje haljine i on zajaha na nj“ (Mk 11,2-7). Sv. Luka u svom opisu veli da su ga učenici „posjeli“, odnosno podigli na magare. To je simbolička gesta kojoj Luka značenje zna i želi da ga i mi saznamo. Luka iz rijetka citira Stari Zavjet, a često se događa da je svakoj važnijoj zgodi iz Isusova života podloga Stari Zavjet. Tako i ovdje. Luka upotrebljava isti grčki izraz epibibazo (posjesti, podići na) koji susrećemo u Starom Zavjetu kod ustoličenja mladoga Salomona za kralja (Lk 19, 35). Kralj David potkraj svoga života naređuje velikom svećeniku Sadoku, proroku Natanu i Beniji:
„Uzmite sluge svoga gospodara sa sobom, posadite moga sina Salomona na moju mazgu i odvedite ga do Gihona. Ondje neka ga svećenik Sadok i prorok Natan pomažu za kralja nad Izraelom. Zatrubite tada i obznanite: ‘Živio kralj Salomon!’“ (1Kr 1,33-34).
Iz toga prizora Luka iščitava Isusovo kraljevsko ustoličenje koje će se dogoditi na križu.
I u Matejevu prikazu Isusova ulaska u Jeruzalem krije se jedna simbolika. Za razliku od drugih evanđelista, Matej je jedini koji uz magare spominje i magaricu (21,2-7). Prema nekim komentatorima Isus je iz simboličkih razloga naizmjenično jahao jedno pa drugo. Magarica simbolizira sinagogu, koja nosi jaram zakona, a magare je neobuzdani, bezakonski, poganski svijet. Isus je htio sebi pokoriti jedno i drugo, uvesti ih zajedno u Jeruzalem Crkve i neba i pritom se iskazati kao ponizni Knez mira u skladu s proročanstvom proroka Zaharije (Zah 9,9-10).[3]
Dosada je Isus – izuzevši kad se vozio po jezeru – stalno pješačio, a sada mijenja način putovanja. Ne želi ući u sveti grad kao hodočasnik pješice, nego kao obećani Mesija na magaretu, kako ga je prorok Zaharija najavio.
Koliko je svetomu Marku stalo da Isus uđe u Jeruzalem baš na magaretu, vidi se iz činjenice da od deset redaka koliko ih cijeli prizor ima, sedam od njih posvećuje pribavljanju magareta. Magare na kojem još nitko nije jahao upućuje prema nekim komentatorima „na božansko dostojanstvo jahača, slično kao čisto platno i novi grob za Isusovo tijelo (Mt 27,59-60), kao nova kola za Kovčeg Božji (2Sam 6,3), kao kamen od kamenoloma za gradnju Hrama i oltara (1Kr 6,7), kao životinje za žrtvu što još nisu radile” (Pn 21,3).[4] Isus ne ulazi u sveti grad kao hodočasnik niti kao neki učitelj ili čudotvorac, već kao obećani Mesija, kako ga je najavio prorok Zaharija:
„Klikni iz svega grla, Kćeri sionska! Viči od radosti, Kćeri jeruzalemska! Tvoj kralj se evo tebi vraća: pravičan je i pobjedonosan, ponizan jaše na magarcu, na magaretu, mladetu magaričinu. On će istrijebiti kola iz Efrajima i konje iz Jeruzalema; on će navijestiti mir narodima; vlast će mu se proširiti od mora do mora i od Rijeke do rubova zemlje“ (Zah 9,9-10).
Isus ne ulazi u Jeruzalem na konju, simbolu snage i ratnika, nego na magaretu simbolu skromnosti, mira i nenasilja. Nigdje Isus nije bio tako svečano dočekan kao na putu u Jeruzalem. Sveti Marko primjećuje da su mnogi prostirali haljine ispred njega, drugi bacali zelene grane, a svi klicali
„Hosana! Blagoslovljen Onaj koji dolazi u ime Gospodnje! Blagoslovljeno kraljevstvo oca našega Davida. Hosana u visinama“ (Mk 11,8-10)[5].
Prostiranje haljina ispred njega po putu uz klicanje spada u obred kraljevskoga ustoličenja. To nam potvrđuje pisac Druge knjige o kraljevima. Kad je prorok Elizej Jehua pomazao za kralja i kad su njegovi časnici to saznali, „uzeše svoje ogrtače i prostriješe ih pred njim po stepenicama, zatrubiše u rogove i povikaše:’Jehu je kralj!’“ (2Kr 9,13). I ta simbolika upućuje na skoro Isusovo uzdignuće za kralja.
Klicanje povorke „Hosana! Blagoslovljen Onaj koji dolazi u ime Gospodnje!“ (Mk 11,9) podsjeća na pashalni Psalam 118,26 kojim su svećenici dočekali hodočasnike na hramskim vratima i koji je dodatkom „Blagoslovljeno kraljevstvo oca našega Davida koje dolazi! Hosana u visinama“ (Mk 11,10) shvaćen mesijanski, kao svečani pozdrav prije Isusova ustoličenja za Kralja. Prema Marku Isus je došao u Jeruzalem da bude ustoličen, ali ne na način kako je povorka zamišljala. Ustoličenje će se dogoditi na križu na kojem će stajati i kraljevski naslov: „Kralj židovski“.
Na kraju Marko samo pripominje da je Isus ušao u Jeruzalem, u Hram, sve uokolo razgledao i kako je već bilo kasno, vratio se u Betaniju. Čudan završetak. Očekivali bismo prikaz zbivanja kako u gradu tako i u Hramu. Sveti Matej (21,12-17) i Luka (19,45-46) u svom prikazu donose čišćenje Hrama, a Marko je to odgodio za slijedeći dan. Ovdje je Marko stavio naglasak na Isusov kružni pogled, koji u Markovu evanđelju češće susrećemo bilo kao pogled naklonosti prema onima koji ga slušaju (Mk 3,34), bilo kao pogled srditosti i oštrine prema onima koji ga uhode (3,5). S kakvim je pogledom Isus napustio grad i Hram, pokazat će sutradan trgovcima i bankarima koji su Dom molitve pretvorili u pećinu razbojničku (Mk 11,15-17).[6]
[1] Ne zna se točno kako se ta španjolska hodočasnica zvala, da li Eterija ili Egerija. Marijan Mandac preveo je njezin spis pod naslovom: Egerija, Putopis, Služba Božja, Makarska, 1999.
[2] Vidi o tome u Marijan Mandac, Egerija, 214.
[3] Vidi u Dorothea Forszner OSB, Die Welt der christlichen Symbole, Tyrolia-Verla, Innsbruck 1977, Esel, 253-255.
[4] W. SCHMITHALS, Das Evangelium nach Markus, II., 488.
[5] Hosana (Hošiana = „Pomozi“) potječe iz Ps 118,25, a znači: „O Jahve, spasenje nam daj“. Radosni poklik u čast Bogu, pa i kralju (2 sam 14,4). Upotrebljavao se u bogoslužju, napose na blagdan Sjenica. Sedmoga dana toga blagdana nosile su se grane maslina i palmi te pjevale litanije s pripjevom „Hosana“. Tim poklikom pozdravilo je mnoštvo Isusa kao Kralja-Mesiju. Taj poklik sačuvao se u euharistijskom slavlju.
[6] Vidi u: JEAN DELORME, Lecture de l’evangile selon saint Marc 1/2; Cahiers evangille, editions du Cerf, 96.