Glagol koji datira četvrto Evanđelje
Različita tumačenja Četvrtoga evanđelja isključuju mogućnost da glagol u sadašnjem vremenu koji dolazi u izvješću o ribnjaku[1] Bethzatha ukazuje na sastavljanje toga evanđelja prije 70. godine. To se isključuje iz nekoliko razloga: neki ga smatraju povijesnim prezentom, drugi mu ne daju „previše težine“, a treći pak tvrde da je to običajni prezent. Pa ipak, taj glagol u prezentu i dalje se opire pokušajima da ga se „diskvalificira“, i zato…
„U Jeruzalemu se kod Ovčjih vrata nalazi kupalište koje se hebrejski zove Bethzatha, a ima pet trijemova. U njima je ležalo mnoštvo bolesnika – slijepih, hromih, uzetih“ (Ivan 5, 2–3).[2]
Glagol „biti“ u prezentu (ἔστιν/éstin) kojim počinje drugi redak pete glave Evanđelja po Ivanu veliki proučavatelji četvrtoga Evanđelja nisu ozbiljno shvatili kao pokazatelj vremena sastavljanja prije 70. godine poslije Krista; godine u kojoj je – sjetimo se – rimska vojska pod zapovjedništvom Tita sravnila Jeruzalem sa zemljom.
Pisci koji isključuju tako rano datiranje slažu se s izjavom poznatoga njemačkoga biblijskoga znanstvenika Rudolfa Schnackenburga (1914.–2002.) u njegovu četverosveščanom djelu o tom Evanđelju:
„Iz porabe prezenta ἔστιν gotovo je nemoguće zaključiti da je građevina još uvijek postojala u vrijeme kada je izvješće napisano“.
Oni djelomično dijele razlog koji je on naveo, naime da bi to „mogao biti povijesni prezent“.
Čak i među onima koji umjesto toga podržavaju datiranje četvrtoga Evanđelja prije 70. godine, čini se da ta pojedinost nije pobudila posebno zanimanje; uglavnom se zanemaruje ili joj se ne pridaje velika važnost. Iznimno znakovit autor u tom smislu, John Arthur Thomas Robinson (vidi ovdje, ovdje i ovdje), u svojem djelu Redating the New Testament („Redatacija Novoga Zavjeta“), uzima u obzir evanđelistov poseban izbor da koristi sadašnje vrijeme u Ivanu 5, 2, ali dodaje da „to ne treba previše isticati“ (str. 278).
Naravno, to rasuđivanje ne bi se trebao smatrati jedinim i odlučujućim za potporu „ranoj“ dataciji Evanđelja po Ivanu. Međutim, ono ima svoje razloge. Iako je među proučavateljima evanđelja bilo dosta načina da opravdaju takvo sadašnje stajalište, zanimljiv znanstveni članak Daniela Bairda Wallacea, objavljen u časopisu Biblica (godište 71/1990., br. 2, str. 177–205), John 5, 2 and the Date of the Fourth Gospel [„Ivan 5, 2 i vrijeme nastanka Četvrtoga evanđelja“] razmatra ih jedan po jedan, pokazujući da su sve samo ne uvjerljivi.
Neki autori drže, doduše bez puno kritičkoga ispitivanja, da Ivan možda nije bio svjestan uništenja Jeruzalema. Ali bilo je gotovo nemoguće da bilo koji Židov toga doba ne bude svjestan tako važnoga događaja. Brz pogled na tekstove Staroga Zavjeta i židovske predaje dovoljan je da se shvati koliko je Jeruzalem, a posebice Hram, bio u središtu židovske vjere. Nadalje, Ivan se pokazuje osobito pozoran i povezan s Judejom i gradom Jeruzalemom, više nego drugi evanđelisti. Savršen mjestopis grada, iznimna točnost poznavanja židovskih obreda i blagdana te naglasak koji se, u usporedbi sa sinopticima, manje stavlja na Isusovu nazočnost u Galileji, a istaknutije na onu u Jeruzalemu, pokazuju kako je Ivan bio čovjek duboko povezan s najvažnijim gradom judaizma. Gdje god se nalazio u Carstvu godine 70., jasno je da bi do njega u kratkom vremenu bila stigla vijest o porazu.
Druga je hipoteza da se poraba prezenta u Ivanu 5, 2 ne bi trebala smatrati vremenskom, nego običajnom. Radnje koje su uobičajene, ponavljajuće, naviknute mogu se izražavati prezentom, jer bi one, u određenom smislu, imale bezvremensku vrijednost. Poraba prezenta s tim značenjem nalazi se, primjerice, u Poslanici Hebrejima, gdje se opisuju židovski obredi, iako su oni prestali prije nego što je poslanica napisana. Osim činjenice da datacija Poslanice Hebrejima nakon godine 70. nije tako općeprihvaćena (vidi ovdje), usporedba nije prikladna. Jer u Ivanovu tekstu imamo porabu prezenta za označavanje mjesta, a ne uobičajene radnje. A onda se ne može previdjeti kako je u Ivanovu slučaju, ako se izuzmu preneseni dijalozi, to jedini glagol u prezentu u moru prošlih vremena.
Uz običajni prezent probija se i povijesni prezent. To je „nepravilna“ poraba prezenta, kojom se izražava prošlo pripovijedanje radi živopisnije priče. Povijesni prezent uopće nije rijedak u evanđeljima; u svesku Horae synopticae. Contribution to the study of the synoptic problem („Sinoptički sati. Prinos proučavanju sinoptičkoga problema“, Oxford, 1909.) John Caesar Hawkins (1837.–1929.) utvrdio je čak 216 takvih glagola u evanđeljima i Djelima apostolskim. Stoga, redak 5, 2 ne bi bio iznimka. Ipak, Wallace ističe kako dotični redak ne samo da nije na popisu, nego se ne uklapa s posljednjom od tri značajke koje dijele svi ostali glagoli: treća osoba, indikativ i odsutnost glagola „biti“. Povijesni prezent, ne samo u evanđeljima, zapravo se rabi samo s glagolima kretanja i radnje.
Posljednja zanimljiva skupina kritičara drži da je kupalište Bethzatha, Bethesda ili Betsaida (o čijem smo arheološkom pronalasku govorili ovdje) ostalo netaknuto, preživjevši uništenje. Veliki protestantski profesor Novoga Zavjeta na Sveučilištu u Göttingenu Joachim Jeremias (1900.–1979.) iznio je neke drevne kršćanske tekstove kao povijesni dokaz da je kupalište preživjelo bijes Rimljana. U anonimnom Burdigalskom itineraru, napisanom godine 333., autor govori o bazenima-blizancima quinque porticos habentes [„koji imaju pet trijemova“].[3] Glagol je očito particip prezenta. Isto tako hodočasnik Antonin iz Piacenze u VI. stoljeća, u 27. poglavlju svoga Itinerara također piše o ribnjaku za kupanje quae habet quinque porticos [„koji ima pet trijemova“].[4] Glagol „imati“ opet je u prezentu.
Nakon što je ponudio neka uvjerljiva objašnjenja za te glagole u sadašnjem vremenu, Wallace ističe da postoje i drugi drevni kršćanski autori koji umjesto toga rabe glagol u prošlom vremenu; jedan od njih čak prethodi svjedočanstvu hodočasnika iz Burdigala (danas Bordeaux). Riječ je o Onomastikonu, koji je napisao Euzebije Cezarejski prije godine 324. – a pola stoljeća kasnije preveo ga je Jeronim – koji abecednim redom navodi sva zemljopisna mjesta sadržana u Bibliji, s kratkim objašnjenjem. Govoreći o kupalištu Bethzatha, Euzebije navodi da je „u starini“ (τὁ παλαιόν / to palaión) imao pet trijemova. Jeronimov latinski prijevod čuva prošlo vrijeme: quinque quondam porticus habuit („nekoć je imao pet trijemova“).
Drugi kršćanski pisci, vremenski smješteni između dvojice „hodočasnika“ koje spominje Jeremias – naime, Ćiril Jeruzalemski, Teodor Mopsuestijski i Pseudo-Atanazije – također govore o trijemovima kupališta glagolom u prošlom vremenu. Većina kršćanskih autora stoga vjeruje da je kupalište uništeno zajedno s ostatkom grada. To potvrđuje i očevidac Josip Flavije (oko 37.–100.) u svom Židovskom ratu.
U prvom poglavlju sedme knjige on potvrđuje kako su Hram i cijeli grad Jeruzalem u potpunosti sravnjeni sa zemljom po carevu nalogu, osim tri velike kule koje je dao izgraditi Herod, a posvećene su njegovom bratu Fazaelu, prijatelju Hipiku i njegovoj ženi Marijamni Hasmonejki, te dijela zapadnoga zida. Kupalište Bethzatha nije uvršteno na popis pošteđenih građevina. Potpuno uništenje grada više je puta potvrđeno modernim arheološkim istraživanjima. Ista arheologija pokazala je i da su stupovi pronađeni na licu mjesta, a koji su Jeremiasa naveli na pretpostavku da su ostali stajati, u stvarnosti stupovi iz bizantskoga doba.
Taj glagol u prezentu stoga i dalje odolijeva pokušajima da ga se „diskvalificira“ kao znak pisanja četvrtoga Evanđelja prije 70. godine.
[1] Prevoditeljska napomena: Za Ivanov izraz κολυμβήθρα/kolymbḗthra, Vulgatin piscina, hrvatski prijevodi Svetoga Pisma (v. niže) rabe izraze: jezerce, kupalište, kupelj, lokva, mlaka i ribnjak.
[2] Prevoditeljska napomena: Ivan 5, 2–3:
„Est autem Jerosolymis probatica piscina, quæ cognominatur hebraice Bethsaida, quinque porticus habens. In his jacebat multitudo magna languentium, cæcorum, claudorum, aridorum“ (Vulgata).
„Est že vь erusol(i)mê ovča kupelь : êže naricaet sê ebrêiski Betsaida; petь pritvorь imêe. V nihь ležaše množastvo veliko boleĉihь slêpihь hromihь suhihь“ (Šimun Kožičić Benja).
„Jest že v Jerusolimêh ovčja kupêl, jaže Evrêjski naricajet se Vitsajda, pet pritvor imući. V têh ležaše množastvo mnogo bolećih, slêpih, hromih, suhih“ (Josef Vajs).
„A jest u Jeruzolimu lokva, ka se zove žudijski Betsaida, a to jest, kadi se ofce za posvetilišće perihu i okolo sebe pet pristrišak jimiše. I u njih ležaše veliko mnoštvo nemoćnikof: slipac, hromih i susih“ (Bernardin Drvodilić Splićanin).
„A jest u Jeruzalemu ovča lokva, koja se naziva jevrijenski Bedsaida, koja imaše petera vrata. Na ovezijeh ležaše mnoštvo veliko nemoćnikov, slijepijeh, hromijeh, susijeh“ (Ivan Drkoličić Ričić).
„A jest u Jeruzolimu ovčja lokva, ka se zove žudijski Bethsaida·pet pritvorov imajući. U njih ležaše mnoštvo veliko nemoćnikov, slipih, hromih i suših“ (Ivan Bandulavić).
„A jest u Jerusalemu Probatika lokva, koja se zove hebrejski Betsaida, imajuća pet trimova. Pod oviemi ležaše množ velika nemoćnika, sliepaca, hromaca, susieh“ (Bartol Kašić, Biblija).
„A u Jeruzalemu jes Probatika lokva, koja se zove židovski Betsaida, imajući pet trjemâ. V ovezieh ležaše množ velika bolesnieh, sliepaca, hromaca, susijeh“ (Bartol Kašić, Vanghielia, 1641.)
„Jest pak u Jerusalemu ovčje kupalište, koje se hebrajski prizimenuje Betsaida, pet pridvorja imajuće. Na ovim ležaše mnoštvo veliko nemoćnih, slipih, hromih“ (Petar Katančić).
„Je pak v Jeruzalemu ovčarska mlaka, koja po židovski zove se Betsajda petera pokrivališča imajuča. Pod ovemi ležala je velika vnožina nemočneh, slepeh, šepaveh, i vsehnenjeh“ (Ivan Rupert Gusić).
„A u Jeruzalemu jest ovčja lokva, koja se zove židovski Betsaida, imajući pet trjemâ. U ovezieh ležaše mnose velika bolesnieh, sljepaca, hromaca, susieh“ (Antun Kaznačić).
„Vu Jeruzalemu pako je ovčje jezerišće, koje se zove po židovski Betsaida, i ima pet lóp. Vu ovih je ležala velika vnožina betežnih, slepih,. šantavih, vsehnjenih“ (Ignac Kristijanović).
„A u Jerusolimu je ovčja lokva, koja se judejski zove Betzaida, i koja ima pet dvoranah. U ovih ležaše veliko množtvo ljudih nemoćnih, slipih, hromih, i usahlih“ (Ivan Matij Skarić).
„U Jerusalemu pak kod Ovčijih vratah ima lokva, koja se zove židovski Betezda, i oko nje pet pokrivenih triemovah, u kojih ležaše množtvo bolestnikah, sliepih, hromih, suhih, koji čekahu da se zaljulja voda“ (Bogoslav Šulek).
„A ima u Jerusalemu ovčji ribnjak, koji se hebrejski zove Betsaida, i ima pet trijemova. U njima ležaše mnoštvo bolesnika, slijepih, hromih, suhih“ (Josip Stadler).
„A u Jerusalemu je kod ovčjih vrata ribnjak, koji se hebrejski zove Bethesda, i ima pet trijemova. U njima je ležalo veliko mnoštvo bolesnih, slijepih, hromih, sušičavih“ (Franjo Zagoda).
„U Jeruzalemu je kod Ovčjih vrata ribnjak, koji se zove hebrejski Betsaida, i ima pet trijemova. U njima je ležalo veliko mnoštvo bolesnih, slijepih, hromih i sušičavih“ (Ivan Evanđelist Šarić).
„U Jeruzalemu kod Ovčjih vrata nalazi se ribnjak, koji se hebrejski zove Bethesda, a ima pet trijemova. U ovima je ležalo veliko mnoštvo bolesnih, slijepih, hromih i uzetih“ (Gracijan Raspudić).
„U Jeruzalemu, kod Ovčjih vrata, ima ribnjak koji se hebrejski zove Bethesda. Ima pet trijemova. U njima je ležalo mnoštvo bolesnika slijepih, hromih i uzetih“ (Ljudevit Rupčić).
[3] Itinerarium Burdigalense, u: Corpus Scriptorum Ecclesiasticorum Latinorum, svezak 39, Pragae – Vindobonae – Lipsiae 1888., str. 21.
[4] Antonini Placentini itinerarum, u: Corpus Scriptorum Ecclesiasticorum Latinorum, svezak 39, Pragae – Vindobonae – Lipsiae 1888., str. 177 i 208.
