Graditelj Antunova svetišta

---

Za njega se govorilo da ima veliko srce i meku dušu. U njemu je bilo mjesta za velike i male ljudske radosti. K njemu su, u samostan, dolazili kao što se na izvor dolazi. Bio je spreman saslušati, savjetovati, utješiti.

Znali su kad treba nešto reći, našaliti se, ukazati vidjevši ga. Sve mu se vidjelo u očima.

Svako jutro, po nekom samo njemu poznatu rasporedu, viđali su ga kako moli u parku kojeg je on zasadio. Radovao bi se jutarnjem suncu koje je provirivalo kroz meku krošnju drveća obasjavajući zvonik.

Pričalo se kako razgovara s pticama, cvijećem, kako moli s jutarnjim pčelama. Od svega toga bila je istina da je uživao gledajući plodove svoga rada i truda, perivoj, vitki zvonik svetišta, kameno dvorište s klupama, dva brončana kipa i bunar na sredini.

Obnovio ga je u suradnji s mjesnim vatrogascima i klesarom. Nasred dvorišta blista kameno krunište s uklesanim reljefima iz Isusova života.

Nakon mnogo godina vraćao se u svetište uoči Antunova.

Obolio, pa premješten, godinama nije dolazio. Odazvao se pozivu. Imao je vremena napretek sada kad je ostario i bez zaduženja.

Duž autoceste polja. Promiču. „Kao godine, kao život“, ote mu se glasno razmišljanje.

„Rekli ste nešto, oče Ivane?“, zapita, preko ramena, mladi vozač.

„Ništa, ništa, samo ti vozi. Razmišljam“, odgovori.

Nerado se vraćao sjećanjem u dane kojih nema. Ono što je bilo prošlo je i koje koristi od vraćanja.

Danas to nije mogao izbjeći. Napokon, nakon mnogih godina, dolazi u svetište u kojem je proveo više od pola života, vraćao se u mladost, u dane koji su bili naoko jednaki, ali svaki je donosio nešto novo i uzbudljivo. U svakom je danu radio kao da mu je posljednji. Navečer bi, kad sve zamre, svodio račun bilježeći uspjehe i poraze.

Nije se mirio s ustaljenim načinom propovijedanja. Nije ga zadovoljavalo čekanje vjernika u prostorima crkve. Želio je poći među njih, okusiti gorčinu života kojim žive, radosti svakodnevne kojima se raduju.

Nadahnuće su mu bile odredbe Drugog vatikanskog sabora i život svetog Franje. Za njega je propovijed bila ne samo riječ nego i hod, pokret, osmijeh, stisak ruke. Sve.

U početku su komentirali njegov ulazak u kafiće, među mnoge koji su svoje neuspjehe, nevjeru i sumnje rješavali pićem. Začuđeni. Neki su ga osuđivali i čudili se što se oko njega okupljaju ne smo trijezni nego polutrijezni, pijani, napiti, veseli plačljivi, svadljivi. Neki su se zarekli da ni u crkvu ne žele s takvima, neki su opet tražili uzrok u lijepim konobaricama.

Opravdavao se Isusovim postupkom. „Čitajte Evanđelja! Tko se sve nije oko Isusa okupljao i zatim obratio?“ Nije se branio od zlih jezika. Ako je i osjetio toplo bilo nečije ruke na dlanu, nije želio, Bog mu je svjedok, da mu ruka u ruci ostane.

Jedino što je priznao bila ljubav prema glazbi. „Kad je čujem, krv mi uzavre, a srce udvostruči otkucaje“, govorio je u šali braneći se da ne zaigra, zapleše u svatovima.

„Pred gradom smo, oče Ivane“, začu glas vozača. Svetište se ukazalo visokim zvonikom. Blista pozlaćena kupola s križem na vrhu.

„Zaustavi i skreni kod mosta…, na rijeci“, zapovjedi. U vodi se ljeskalo nebo s granama vrbe. Krivuda srebrna rijeka. U zavoju razlivena. Ivan umornim korakom, osvrćući se na sve strane, krenu nasipom. Zaustavi se na mjestu odakle se mogao nazrijeti daleki obris zvonika u vodi.

„Nije li to ona slika u vašoj sobi?“ „Ovdje sam je slikao…, nekada.“ Pomno potraži tragove u travi. Dugo je gledao prizor odmjeravajući prstima ispružene ruke udaljenost i visinu. Ponovno je stvarao sliku udaljena svetišta u sebi.

Gvardijan ga dočeka kao što se dočekuju gosti. Prije nego zakorači u sjenovit hlad samostanskog vrta zaželi ući u crkvu. Prazna ga crkva primi mekim sjenama, zaogrnu ugodnom svježinom i mirisom tamjana.

S mukom klekne pred svetohranište nad kojim je veliko raspelo izrađeno po njegovu nacrtu. Pričini mu se da ga Nazarenac gleda. U njegovim poluzatvorenim očima prepozna svoje. Dugo su se gledali kao što se gledaju zaljubljeni, životno vezani.

Uokolo njega slike, križni put. Sve je nosilo njegov biljeg, tragove njegova kista. „Vratio sam se…, napokon“, promuca. Crkva mu odgovori tišinom.

Devetnica. Sjeo je u ispovjedaonicu pod korom. Mlađi nisu željeli u uski prostor. On je godinama ispovijedao u njoj. Redala su se neka nova lica, poneko od starih. Nije se upuštao u duge razgovore, a želio je da ga prepoznaju. Nadao se da će se netko obradovati kad ga vidi, kad mu čuje glas. Nitko. Bilo mu je žao što gvardijan nije naznačio njegovo ime na vratima ispovjedaonice. „Kad bi znali da sam tu, mnogi bi došli… da me vide, čuju“, mislio je.

„Hvaljen Isus i Marija“, začu uobičajen pozdrav onih koji ulaze. „Gospodin ti bio u srcu“, započe ispovijed. Iza rešetaka tišina. „Oče Ivane, to sam ja“. Zagleda se u polutamu kroz stisnute vjeđe da bolje vidi. „Marta, to si ti“, promuca. „Čula sam da dolazite, da ste ovdje pa sam navratila na ispovijed.“ Gledao je u nemirne oči uokvirene sitnim borama. Bila je to jedna od mnogih suradnica pri samostanu. Lice je odavalo tragove ljepote. Imala je osmijeh kojim je privlačila pozornost skrivajući nesiguran korak i nemoć pri nesigurnu koraku. Tjelesni bi nedostatak za druge značio poraz, ona ga je pretvorila u pobjedu. Nametnula se nečim posebnim, njoj vlastitim, što izvire iz duše, plijeni pozornost i ne daje mjesta za samosažaljenje. „U domu sam. Nadam se susretu.“ Želio je s njom razgovarati o sadašnjosti, a prošlost mu se vraćala nemirom. Pade mu na um kako su ih, „oni koji misle da sve vide i znaju“, vezali u više od prijateljstva. Znali su samo oni i Bog da njihovo prijateljstvo nije prelazilo granicu nakon koje bi se prekoravali sramom.

Iz večeri u večer propovjednik je veličao svetog Antuna. Imao je i koga. Nabrajao je sve njegove zasluge, titule evanđeoskog učitelja, apostola dobrote, mira, zaštitnika siromašnih, tješitelja i čudotvorca. Slušali su zadivljeni.

Kao i nekad, nakon večernje, sjeo bi leđima naslonjen na topli kamen bunara. Sumrak nad svetištem, a s njime mir. Isključen, činilo se da spava. Nije čuo korake. Trgnu se iznenađen. Primijeti štap s metalnim okovom na vrhu. Pogleda naviše. Sijeda glava na pozadini večernjeg neba.

„Ivane“, začu. Ni snašao se nije, ni podigao, kad osjeti stisak ruku oko vrata, zagrljaj.

„Marko, Marko, kućo stara“. Gledali su se zadihani, ozareni nečim što ih je godinama vezivalo.

„Doktore, koliko često zemlja pokriva tvoje neuspjehe?“, povika nasmiješen. „Jednako koliko i tvoje blagoslove“, začu odgovor. Prasnuše u smijeh obojica. Smijali su se nestašno, dječački. Stara ih je zadjevica podsjetila na mladost kad su liječili „dušu i tijelo“ na ovim prostorima.

„Sve si mlađi prijatelju!“, reče doktor gledajući ga znatiželjno. „To je prvi znak da sam jako ostario. Neki mi daju koju godinu manje, a oni bezobzirniji tvrde da sam u najboljim godinama.“

„I starost je dar“, nastavi doktor, „koliki je neće dočekati?“

Razgovarali su dugo u noć. Doktor pogleda na zvonik. „Moram se vratiti… u Dom. Prigovaraju ako se kasno…“. „Zar si i ti u Domu? Marta mi reče da je i ona…“

„Mnogi koje poznaš“.

„Navrati! Ne želim svojima biti na teret. Žena mi je davno umrla. Zar se ne sjećaš – pisali smo ti?“

„Zaboravljam i ono što ne bih htio.“ „Kad mladi zaborave opravdavaju ih zaljubljenošću, profesora zauzetošću, a nama prizivaju starost. Nisu pravedni.“

„Žalosno, ali istinito“, poče doktor. „Nas gledaju kroz bolest. U Domu su za neke samo stari čudaci, kilavci, sipljivi. Izgleda da su nam prošlost prebrisali. Ja sam položio temeljni kamen za Dom, a sada sam u njemu samo broj.“

„Misliš li da je svećenicima lakše? Vratim se u ono što sam gradio, gdje sam mladost ostavio. Nitko to ne uvažava, ne ističe. U svemu oko sebe prepoznajem svoj dodir.“

„Idemo, idemo, kasno je!“, gvardijan se obrecnu nervozno. „I sutra je dan!“ Učinilo mu se da su to dva dokona starca što odmaraju, kojima je svejedno kad će kući u kojoj ih nitko ne čeka s radošću.

„O, to ste vas dvojica!“, reče blago. „Nisam vas prepoznao.“

„Ostani noćas, razgovarat ćemo“, Ivan će. „Gvardijane, javi u Dom da ga ne traže“.

„Rado prijatelju, rado, ionako spavam samo prvi san, a poslije budan sanjam“, reče liječnik.

„Pojedite nešto.“ „Ljepši smo gladni“, reče Ivan kroz smijeh. „Bit će nas lakše nositi kad umremo“, dobaci doktor.

Dom umirovljenika okružen poljem. Uokolo cvjetni nasadi. Razigrane fasade živih boja. Dočekali su ga poznati. Učini mu se da pripadaju nekom drugom svijetu, zalutali u ovo vrijeme.

Skupili su se u kapelici, oko oltara. Misa. Pjevanje ga vrati u prošlost. Isti glasovi, tek malo umorniji. Pustio je da ih preplavi blagost, da ih prožmu ti dragi ritmovi u kojima duša igra. Zanesena. Nakon evanđelja tajac. Gledali su ga kao što se gleda nebo. Očekivali su riječ, a on se lomio u sebi. Umjesto riječi zaželio je obujmiti zagrljajem ta krhka tijela, dodirnuti vršcima prstiju naborana lica. Smogao je snage za pozdrav i ohrabrenje. Govorio je o kraju života kao o završetku velebna djela, životne drame. „Ne očekujte pljesak zahvalnosti“, govorio je zanesen „priznanje će vam jedino Bog dati“. Družili su se dugo. Nikud se nikome nije išlo. Okrilje kapelice Doma učini im se jedino moguće gnijezdo u kojem je tijelo nemoćno, a duša, jedino duša spremna za let.

Večer prije Antunova. Bilo mu je drago što živi „Antunfest“, večer glazbe u čast svecu. Davno je on to osnovao zahvaljujući suradnji s profesorom glazbene škole.

Otvorio ga je gvardijan, zahvaljivao. Nije siguran koliko je taštine bilo u očekivanju da ga kao utemeljitelja prozove, pozove na pozornicu. Ostao je zaboravljen.

Povrijeđen ulazi u crkvu. Gleda kip svetog Antuna. Izlizan dodirima. „Trebalo bi ga obnoviti, ali bez konzervatora ništa“, reče gvardijan. „Ja sam ga sam obnavljao…”, promuca. Gvardijan ga nije čuo. Zaposlen.

U popodnevnim satima prazna crkva, jedino miris tamjana i ugašenih svijeća nagrizaju oči. Ušao je unutra da se potuži ojađen, da se izjada, zaboravljen. Smirile su ga oči Raspetog.

„I tebe su zaboravili“, promuca uz osmijeh, „tebe u propovijedima. Antun, pa opet Antun. Dobro što su mene…, bilo je davno kad sam ovo gradio, slikao križni put, bojao svece, ali tebe…“ Isus je šutio. „Ti si navikao na nezahvalnost, a mene, mene boli…, pomalo. Znam onu, znam: „Učinili smo što smo morali učiniti… sluge smo beskorisne…, ipak! Propovjednik je zaboravio naglasiti da je Antun velik po tebi Velikome, da je svet po tebi Najsvetijem.“

I dalje je Isus šutio. „Pravo imaš Propeti“, zaključi. „Riječi pohvale gode i nestaju s vremenom. Djela ostaju kao spomenik.“

Večernju misu najaviše zvona, a njemu se pričini da njegovo srce radošću zvoni.