»Krist zato umrije i oživje da gospodar bude i mrtvima i živima.« (Rim 14,9)

Histerično kršćanstvo


Američki teoretičar književnosti egipatskog porijekla Ihab Hasan postmoderno vrijeme označit će kolektivnim terminom: histerična subjektivnost ili histerija subjektivnosti. Histerizacija čovjeka je individualizacija ili subjektivizacija kao temeljni sadržaj antropološkog poimanja čovjeka. Čovjek nije ništa osim individua ili pojedinac. U sadržaju ovog termina zrcali se apsolutna prevlast pojedinca ili subjekta nad bilo kojim kolektivom ili zajednicom. Tako možemo govoriti o histeričnom subjektu, pojedincu koji apsolutizira samog sebe čak i onda ako to znači da cijelu zajednicu ili neku većinu treba ukloniti i ukinuti, kako pojedinac ne bi bio zakinut ni za jedno pravo za koje misli da mu pripada.

Histerični subjekt je nedodirljivo božanstvo dok je grupa, kolektiv, zajednica uvijek izložena sumnji i optužbama za umanjivanje i dokidanje prava pojedinca. Posvemašnja i sveprisutna histerizacija subjektivnosti nije zaobišla ni kršćanstvo i o tome je na različite načine pisao i piše u svojim esejima grčki filozof i teolog Christos Yannaras. Yannaras kritizira kršćanstvo zbog izrazito jake individualizacije ili histerizacije pojma i sadržaja spasenja. Yannaras ističe kako je ideja spasenja posebno na Zapadu postala isključivo privatna i osobna stvar i njezina zajedničarska dimenzija je donekle zaboravljena. Za Yannarasa histerizacija ili individualizacija spasenja došla je zajedno s razvojem društva i svijesti o pojedincu kao temeljnoj polaznoj točki svakog, pa i teološkog govora, pri čemu zajednica gubi svoje privilegirano mjesto i postaje puko sredstvo i instrument i prestaje biti središnje mjesto kroz koje se ostvaruje spasenje.

Yannarasova kritika individualizacije spasenja nije bez poteškoća i mogućih kritika, ali o tome nekom drugom prilikom. Iz Hasanovog i Yannarasovog kritičkog osvrta na odnos zajednica – pojedinac i obrnuto treba primijetiti nešto na jednom drugom području gdje je histerična subjektivnost prodrla, iako još uvijek nije zauzela privilegirano mjesto. U pitanju je područje grijeha. Grijesi koji su po svojoj naravi komunitarni ponekad su zapostavljeni ili stavljeni u stranu ili ih se prešućuje. U takve grijehe možemo staviti korupciju, nepotizam, kriminal različitih vrsta, mafiju, mito. Riječ je o jednom cijelom spektru „zajedničarskih“ grijeha koji ponekad ne dobivaju dovoljno prostora u teološkom i vjerničkom govoru o grijehu.

Ako ćemo do kraja raščlaniti ono o čemu svatko na svoj način govori, onda Hasan i Yannaras definiraju ili opisuju jedan fenomen od kojega ni kršćanstvo ne može biti izuzeto: histerično kršćanstvo. Histerično kršćanstvo je apsolutizacija pojedinca ili histerizacija subjekta do mjere potpunog zaborava ili čak ukidanja komunitarne ili zajedničarske dimenzije i spasenja i grijeha. Spasenje je privatni posao kojem zajednica treba kao puko sredstvo da se do njega dođe. Misliti i moliti za spasenje cijele zajednice i u tom pravcu praktično kršćanski djelovati protiv je slobode i prava kršćanina pojedinca da se spasi.

Analogno vrijedi i za stvarnost grijeha. Grijeh zajednice ili kolektiva ne postoji, čak ni onda kada se radi o svjesnom i dogovorenom prešućivanju i skrivanju učinjenih moralnih zala. Fenomen prešućivanja grijeha koji, iako učinjen od strane pojedinaca, prešućivanjem postaje kolektivni ili zajedničarski grijeh, indikacija je kako u zajednici postoji već histerizacija, odnosno subjektivizacija iskustva grijeha.

Osim prešućivanja i skrivanja, koji proizlaze iz histerizacije grijeha, kao posljedice se javljaju i nezainteresiranost i ravnodušnost. Kao kod histeričnog subjekta koji je isključivo usmjeren na sebe i svoje grijehe, grijesi drugih koji ranjavaju cijelu zajednicu niti su moji niti sam za njih odgovoran niti trebam o njima govoriti i za njih se kajati.

Ne treba bježati od grijeha koji imaju kolektivnu ili zajedničarsku dimenziju i događaju se i dogodili su se u kršćanstvu pa i u Crkvi. Takvi komunitarni grijesi, poput financijskog kriminala, zloupotrebe vlasti i moći, zataškavanja i skrivanja seksualnih zlostavljanja, nisu naišli na adekvatan odgovor unutar same zajednice, jer je histerizacija grijeha stvorila osjećaj da su jedini pravi i istinski i stvarni grijesi oni koje je učinio pojedinac, dok grijeh koji može biti organiziran nije grijeh i nije predmet ili objekt kajanja i obraćenja histeričnog subjekta: drugim riječima, ne zanima me sve dok nije u pitanju nešto što sam učinio ja kao subjekt!

Iako se redovito govori i teologizira kako grijeh i grijesi uvijek imaju komunitarnu dimenziju, jer ranjavaju cijelu zajednicu, u praktičnom i svakodnevnom životu stječe se suprotan dojam o poimanju djelovanja grijeha. Postoje samo moji osobni grijesi, što je točno i u što nema nikakve dvojbe niti je to predmet debate ili sumnje, ali postoje i određeni grijesi koji su više zajedničarski nego osobni, za koje smo, htjeli ili ne htjeli, kao članovi zajednice odgovorni jer smo ih eventualno skrivali ili prešućivali.

Kršćanin ne može biti histerični subjekt kada su u pitanju područja spasenja i grijeha. Odgovoran ne samo za svoje, nego i za spasenje drugih, odgovoran ne samo za svoje, nego i za grijehe koji su zajedničarski, kršćanin se ne može prepustiti ideji kako je on isključivo pojedinac i individualac kad je u pitanju spasenje i grijeh. I spasenje i grijeh uvijek sa sobom povlače snažnu zajedničarsku dimenziju odgovornosti koju imamo jedni za druge.

Histerično kršćanstvo svojom militantnom retorikom i djelovanjem o subjektivizaciji spasenja i grijeha ne shvaća da bi trajnim ukidanjem kršćanske zajednice i apsolutiziranjem kršćanina pojedinca dodatno oslabilo ionako pomalo zapostavljenu percepciju o spasenju i grijehu, kao područjima od „zajedničarskog“ interesa i važnosti. Histerično kršćanstvo svojim agresivnim individualizmom atomizira kršćane na međusobno zatvorene monade koje ne komuniciraju, gdje se svaki kršćanin usmjerava isključivo na samog sebe, zbog čega se zajednica rastače i u konačnici raspada, jer su spasenje i grijeh isključivo u nadležnosti histeričnog subjekta. I eshatološke stvarnosti poput raja, pakla i čistilišta privatne su stvari u koje se zajednica nema što miješati pa za histeričnog subjekta raj ili pakao su privatna mjesta gdje postoji privatni Bog i privatni đavao, odvojeni od drugih bogova i zloduha.

Sumnja i podozrivost kojoj je zadnjih desetljeća izložena ideja zajednice, kolektiva i grupe nije zaobišla ni kršćanstvo u njegovoj histeričnoj verziji. I Crkva je uvijek pod sumnjom kao zajednica koja je protivnik ljudskih prava, gušitelj autonomije, protivnik slobode govora. Većina ovih prigovora dolazi iz kruga histeričnih subjekata ili kršćana pojedinaca koji već žive u vremenima zaborava kako spasenje i grijeh i sve drugo s njima povezano nisu apsolutno vlasništvo histeričnog subjekta, nego imaju i zahvaćaju cijelu zajednicu. Prešućivanje i skrivanje zajedničarskih grijeha, zbunjenost i nerazumijevanje kada se govori o teškim grijesima kriminala, zloupotrebe položaja i vlasti i moći, korupcije i mita, nezasitnog profita koji osiromašuje veliki broj ljudi i obitelji, financijskih zloupotreba u kršćanskim zajednicama, pokazuje koliko je histerično kršćanstvo postalo dominantan način razmišljanja i poimanja kršćanskog događaja spasenja i moralnog posrnuća koje zovemo grijehom.

Ne tako davno netko je stidljivo konačno nešto rekao o nečemu što se kolokvijalno naziva „grijehom struktura“, bilo da se događa u društvu ili u Crkvi, no nerazumijevanje onoga što je autor htio reći, kao i odsutnost kasnije produktivnije i plodnije vjerničke i teološke razradbe tog fenomena, pokazali su donekle koliko je histerično kršćanstvo svelo kršćanina na histerični subjekt koji je apsolutno angažiran isključivo oko sebe, svog spasenja i svojih grijeha. Takav histerični subjekt djeluje kao da ne postoje drugi kršćani koji traže spasenje, i grijesi koji, makar individualno učinjeni, razaraju zajedničarsko tkivo kršćanske zajednice i Crkve, jer je njihova zajedničarska dimenzija izrazito snažna i moćna u rastakanju zajedništva, posebno kad se komunitarna dimenzija grijeha skriva i prešućuje, ili smo prema toj dimenziji ravnodušni i nezainteresirani.