Utorak, 17 svibnja

Homilija

Dolazi nedjelja ili, još bolje, neki veći blagdan, npr. Velika Gospa. Nakon višegodišnjeg djelovanja na jednoj župi, župnika hvata nelagoda. Što govoriti vjernicima po deseti puta na isti blagdan? Kako održati homiliju a da se čovjek ne ponavlja, da ne bude površan? Kako razlagati Božju riječ da taj govor doprije do srca? Ako smo iskreni, nije to lako ni mlađima ni starijima, ni onima koji su dulje, kao ni onima koji su kraće vremena na istoj župi. Naviještati riječ, slaviti i tumačiti otajstva vjere – velika je to i odgovorna zadaća. Svećeniku ponekad tako dođe da s prorokom Jeremijom prizna svoju nekompetentnost i zavapi: Ah, Gospode Jahve, gle, ja ne umijem govoriti: dijete sam (Jr 1,6). Sve to dodatno dobiva na težini uzmemo li u obzir da je svećenikova temeljna i najvažnija zadaća upravo naviještati riječ i slaviti otajstva.[1] Zbog svega toga mi se čini osobito zahtjevnim pisati nešto na ovu temu. Zbog delikatnosti, dakle, ove teme, čini mi se najprikladnijim govoriti o homiliji polazeći od nauka Drugog vatikanskog sabora.


1


1. Presbyterorum ordinis


Za polazište uzimamo br. 4 Dekreta o službi i životu prezbitera Presbyterorum ordinis:[2]

Božji se narod ponajprije okuplja po riječi živoga Boga, koja se doista s punim pravom treba tražiti od svećeničkih usta. Budući da se ne može spasiti nitko tko prije nije uzvjerovao, prezbiteri kao suradnici biskupâ u prvom redu imaju dužnost da svima navješćuju Božje evanđelje te tako utemeljuju i učvršćuju Božji narod izvršujući Gospodnji nalog: “Idite po svem svijetu, propovijedajte evanđelje svemu stvorenju (Mk 16,15). Spasonosnom se riječju, naime, pobuđuje vjera u srcu onih koji ne vjeruju. Po toj vjeri započinje i raste zajednica vjernikâ, u skladu s onom Apostolovom: Vjera je iz slušanja, slušanje pak po riječi Kristovoj” (Rim 10,17). Prezbiteri su, dakle, dužni sa svima dijeliti istinu evanđelja koju u Gospodinu uživaju. Bilo, dakle, da narode svojim uzornim životom navode da slave Boga bilo da onima koji ne vjeruju otvorenim propovijedanjem naviještaju Kristovo otajstvo, bilo da podučavaju u kršćanskoj katehezi ili tumače crkveni nauk, bilo da nastoje pitanja svojega vremena obrađivati u Kristovu svjetlu, uvijek im je dužnost naučavati ne svoju mudrost, nego Božju riječ i sve uporno pozivati na obraćenje i svetost. A da bi svećeničko propovijedanje – koje je u današnjim prilikama nerijetko vrlo teško – primjerenije pokretalo srca slušateljâ, ono ne smije izlagati Božju riječ samo općenito i apstraktno, već mora primjenjivati vječnu istinu evanđelja na konkretne životne okolnosti. Tako se služba riječi obavlja na mnogo načina, već prema različitim potrebama slušateljâ i karizmama propovjednikâ. U nekršćanskim se religijama, odnosno skupinama ljudi privode k vjeri i k sakramentima spasenja po poruci evanđelja, a u zajednici kršćana – napose za one koji, kako se čini, malo razumiju i malo vjeruju ono što čine – propovijedanje riječi potrebno je za sámo podjeljivanje sakramenata; to su naime sakramenti vjere koja se iz riječi rađa i njome se hrani. To poglavito vrijedi za bogoslužje riječi u misnom slavlju, u kojem se nerazdvojivo sjedinjuju naviještanje Gospodnje smrti i uskrsnuća, odgovor puka koji sluša te sáma žrtva kojom je Krist u svojoj krvi zapečatio Novi savez, vjernici u toj žrtvi sudjeluju prošnjama i primanjem sakramenata.


a) “Prezbiteri … u prvom redu imaju dužnost
da svima navješćuju Božje evanđelje”


Sabor je naglasio važnost Božje riječi, zatim službe riječi u bogoslužju, pa onda – kao što vidimo – i naviještanje i propovijedanje riječi u sklopu bogoslužja. Svakako se liturgijska obnova osobito dobro vidi na ovome području. Naime, prije sabora župnik je (dakle, ne nužno i župski vikar) formalno bio obvezan propovijedati samo na pučkoj misi nedjeljom i blagdanom. U drugim se bogoslužjima uopće nije propovijedalo (krštenje, vjenčanje, bolesničko pomazanje, blagoslovinama). Uzalud se još Strossmayer jadao: “Često put sam žali bože čuo, da se sviet sam tuži, da je vjenčajući svećenik mûkom[3] sveto otajstvo ženitbe obavio”. Malo kasnije opet veli: “Osobitim pak načinom preporučujem braći svećenikom, da nikad bolestnika neprovide, i mrtvaca nepokopaju, bez rieči utješljive prama ožaošćenoj obitelji.[4] Međutim, u praksi se to uglavnom nije izvršavalo. Sve se to promijenilo nakon sabora.[5] Svaki bogoslužni čin, već po svojoj naravi, uključuje službu riječi, to jest navještaj Božje riječi i homiliju uz sveopću molitvu. Danas se očekuje da se u svim tim prigodama propovijeda, što se uglavnom i čini (krštenja, vjenčanja, sprovodi, svečaniji blagoslovi). Međutim, važno je da shvatimo kako je to naša temeljna dužnost. Nisu li apostoli ustanovili “poslužitelje” (tj. đakone) upravo stoga da bi se mogli posvetiti molitvi i posluživanju riječi (Dj 6,4)? Važno je to imati na pameti kada stvaramo ljestvicu prioriteta u našem svećeničkom djelovanju. Danas istina, propovijedamo puno češće nego što se to činilo prije Sabora. Pitanje je samo shvaćamo li to doista temeljem i najvažnijim dijelom svoga poslanja? Naime, u mnogočemu drugome (kateheza, Caritas, administracija, sredstva javnog priopćavanja) nezaređeni službenik može biti kompetentniji od svećenika. Međutim, naviještanje evanđelja i slavljenje otajstava stoji u temeljima svećeničkog zvanja i tu je on nezamjenjiv.


b) “Uvijek im je dužnost naučavati ne svoju mudrost, nego Božju riječ”


(1) Tumačiti Božju riječ

Mi naviještamo Božju riječ. Mi smo tek poslužitelji. U tome su smislu vrlo poučna prva četiri poglavlja Prve poslanice Korinćanima. U prvom poglavlju Pavao izražava svoju žalost što su se u Korintu javile određene “struje” među vjernicima, te su se jedni smatrali učenicima Pavlovim, drugi Kefinim, treći pak Apolonovim… Pavao, kao prvo, naglašava da je nebitna mudrost, pojava, nastup i govorničko umijeće propovjednika. Apostol, zapravo, naviješta Krista raspetoga koji ljudima nije “atraktivan”, ali je zapravo Božja sila i Božja mudrost. Nadalje, Pavao priznaje kako je njegov nastup, ljudski govoreći, bio slab. To je na svoj način bilo i dobro, jer se tek time očitovalo da je Bog onaj koji po Duhu djeluje, a ne Pavlova vještina:

1I ja kada dođoh k vama, braćo, ne dođoh s uzvišenom besjedom ili mudrošću navješćivati vam svjedočanstvo Božje 2jer ne htjedoh među vama znati što drugo osim Isusa Krista, i to raspetoga. 3I ja priđoh k vama slab, u strahu i u veliku drhtanju. 4I besjeda moja i propovijedanje moje ne bijaše u uvjerljivim riječima mudrosti, nego u pokazivanju Duha i snage 5da se vjera vaša ne temelji na mudrosti ljudskoj nego na snazi Božjoj. (1 Kor 2,1-5)

Zaključno Pavao “stavlja na pravo mjesto” sve navjestitelje i propovjednike:

5Ta što je Apolon? Što je Pavao? Poslužitelji po kojima povjerovaste – kako već komu Gospodin dade. 6Ja zasadih, Apolon zali, ali Bog dade rasti. (1 Kor 3,5-6)

Začuđujuće je koliko je ova riječ uvijek suvremena! I danas uporno treba ponavljati kako među nama ne bi trebalo biti učitelja, “gurua”, vođa, onih o čijoj riječi mnoštvo visi. Bog je onaj koji je Kristovo Evanđelje snagom Duha svetoga širio po slabom i mucavom govoru svetoga Pavla, po kolebljivu karakteru apostola Petra, po apostolima i propovjednicima koji su i kao ljudi i kao vjernici imali svojih mana i karakternih slabosti. Opet Pavao u svojoj iskrenosti i skromnosti progovara:

7To pak blago imamo u glinenim posudama da izvanredna ona snaga bude očito Božja, a ne od nas. (2 Kor 4,7).

Pa ipak, što bi propovjednik trebao činiti da njegova riječ više odjekne u srcu vjernika? Osim što je to Božje djelo i snaga Duha Svetoga, po čemu se ipak jedan propovjednik izdiže iznad drugoga? Teško je to prosuditi i nikada na ovome svijetu nećemo znati vrijednost i “uspješnost” propovijedanja pojedinog svećenika. Međutim, kao ilustraciju uzeo bih dva sljedeća primjera.

(2) Kao vjerodostojan navjestitelj

Ostavimo li na trenutak po strani govorničko umijeće, što još čini propovjednika dobrim? Teško pitanje. Možda bismo odgovor mogli potražiti počevši od ova dva zanimljiva primjera.

Primjer prvi. Sv. Grgur Veliki. Na obljetnicu svoga ređenja, između ostaloga, ovako sebe optužuje:

Dok bijah u samostanu, uspijevao sam obuzdati jezik od dokonih stvari i gotovo stalno držati duh pri nakani molitve. No otkad podložih svoja leđa dušobrižničkom teretu, duh više nije sposoban biti neprestano sabran u sebi, jer je podijeljen na mnogo šta.[6]

Ovo stvarno treba zapaziti: taj je sveti čovjek u samostanu gotovo stalno bio mislima u molitvi, a kao rimski biskup to baš i nije stalno uspijevao! Pomislimo: to je čovjek koji doslovno diše s Božjom riječi, čiji je gotovo cijeli dan – molitva. I onda, kada taj čovjek otvori usta, mora se osjetiti da Duh Božji iz njega progovara. Nije čudo da je mnoštvo prekrasnih molitava došlo upravo iz njegova pera, tako da se jedna drevna liturgijska knjiga nazva njegovim imenom.[7] Razmatrati Božju riječ, prožimati svoje život i djelovanje molitvom – koliko god to “pobožnjački” zvučalo – temelj je dobre homilije, jer “iz obilja srca usta govore”.

Primjer drugi. Sv. Ivan Vianney. Poznat je kao svećenik koji je na jedvite jade završio teološki studij. Sav je bio predan u službi Bogu i svojim vjernicima, provodeći dane u molitvi, siromaštvu i apostolskom radu. U Časoslovu čitamo jednu njegovu katehezu. Kad sam je prvi puta pročitao, ostao sam razočaran. Činilo mi se da je ona mimo svih pedagoških, katehetskih ili homiletskih pravila. Običan pobožni nagovor. Ništa posebno. Međutim, zamislimo kako te obične riječi izgovara čovjek koji je sav u Bogu. Tako u svojoj jednostavnosti veli:

Divne li čovjekove zadaće. da moli i ljubi! Moliti i ljubiti, evo blaženstva čovjekova na zemlji![8]

Možemo samo zamisliti kako je to uvjerljivo zvučalo iz usta takvog velikana. Tako se, čini mi se, u ovome primjeru vidi kako je koji puta puno važnije tko nešto veli, nego kakvim to govorničkim umijećem govori. To su oni primjeri koji privlače.

Što reći? Koliko god studirali, trudili se i učili, temelj je naša vjera, naša ljubav, naša uvjerenost da je istina ono što naviještamo, naše iskreno uvjerenje da i sami tako hoćemo i trebamo živjeti. Jer bez te i takve ljubavi – koliko god bili stručni, naš će govor biti mjed što ječi ili cimbal što zveči (1 Kor 13,1).


c) “Mora primjenjivati vječnu istinu evanđelja na konkretne životne okolnosti”


Ovo zvuči tako jednostavno. Pa ipak, često je upravo to najteže. Tu nam je svakako najveći uzor sam Krist. Najuzvišenije je tajne tumačio pričama – prispodobama. Svaki dobronamjeran slušatelj mogao ga je lako razumjeti. S jedne strane nije se upuštao u farizejsku kazuistiku, u neke “visoke” teološke rasprave, a s druge srane, nije se spuštao na razinu strančarenja, politike i sebičnih ljudskih prohtjeva. Tako nije pozivao ljude na političku borbu (“Podajte caru carevo, a Bogu Božje”), nije ulazio u obiteljske razmirice (nije htio prosuđivati u pitanju baštine koju su dva brata trebali podijeliti), nije trpio “karijerizam” svojih učenika.

Mi naviještamo Krista. Istinu evanđelja nastojimo pretočiti u sadašnje prilike. U vremenu političkih napetosti i ratne opasnosti uporno ćemo govoriti da mržnja i osveta nisu od Boga, u vremenu pohlepe i korupcije, podsjećat ćemo da ne živi čovjek samo o kruhu, da je udovičin darak velik. Zapravo, nastojimo govoriti onako kako bi Isus govorio u današnjem vremenu. S jedne strane, ne akademski, visoko, ali, s druge strane ne nisko dnevnopolitički.


d) “Propovijedanje riječi potrebno je za sámo podjeljivanje sakramenata”


Prisjetimo se da svako kršćansko bogoslužje sakramentalno, pa i nesakramentalno, uvijek treba imati dva dijela: navještaj riječi i slavljenje samoga otajstva. Bez naviještene i protumačene riječi, samo bogoslužni čin dobiva neki “magijski” značaj. Na primjer: u obredu krštenja navijestimo riječ iz Ivanova evanđelja kako samo onaj koji se nanovo rodi, iz vode i Duha, može ući u kraljevstvo nebesko, jer što je od tijela – tijelo je, a što je od duha – duh je. Nakon toga se ta riječ protumači da je zapravo krštenje novo rođenje iz vode i Duha. Budući da je to rođenje iz Duha, ono jamči besmrtnost, vječni život. Tek nakon što smo to navijestili i protumačili, onda to u obredu krštenja i činimo. Zahvaljujući službi riječi, sam sakramentalni čin se stavlja u kontekst, on dobiva svoje značenje. Nije, dakle, čudo da sve liturgijske knjige uvijek naglašavaju službu riječi čiji je dio i homilija. Ovdje se, kao što smo vidjeli, naglašava da je propovijedanje riječi potrebno za sámo podjeljivanje sakramenata. Prema tome, propovijedanje je bitni i sastavni dio samog sakramentalnog slavlja. I po homiliji Bog govori svome narodu. Tako Opća uredba Rimskog misala veli:

U čitanjima, naime, koja tumači homilija, Bog govori svome narodu (br. 55). Homilija je dio liturgije i veoma se preporučuje; potrebna je kao hrana kršćanskomu životu. Ona treba da tumači neki vidik čitanja Svetoga pisma ili koji drugi tekst iz ordinarija ili proprija mise dana, vodeći računa o otajstvu koje se slavi ili o posebnim potrebama slušača. (br. 65) [9]


e) “To poglavito vrijedi za bogoslužje riječi u misnom slavlju”


Od samih početaka živa riječ bila je utkana u euharistijsko slavlje.

U prvi dan tjedna, kad se sabrasmo lomiti kruh, Pavao im govoraše i kako je sutradan kanio otputovati, probesjedi sve do ponoći (Dj 20,7).

Oko 150. godine sv. Justin opisuje euharistijsko slavlje svoga vremena.

Koliko već ima vremena, čitaju se spomen-zapisi apostolâ i knjige proročke.

Nato, kad čitač prestane, predstojnik nas opomene i potakne živom riječju da se ugledamo u one primjere.[10]

I prije sabora se naglašavalo da župnik treba propovijedati barem nedjeljom. Sadašnja odredba Opće uredbe traži puno više:

U nedjelje i zapovjedne blagdane treba držati homiliju i ona se ne smije izostaviti osim iz teškoga razloga, na svim misama koje se slave uz sudjelovanje naroda. U ostale se dane preporučuje, naročito u svagdanima tijekom došašća, korizme i vazmenoga vremena, kao i o drugim blagdanima i prigodama kad narod dolazi u crkvu u većemu broju (br. 66).

Šteta je, dakle, da se ne propovijeda kada ima više vjernika, a to je redovito u jakim liturgijskim vremenima. Rekli bismo: ako svećenik ne bi propovijedao, što bi drugo trebao činiti. Ta, to mu je osnovno poslanje, baš kao što reče prorok svećeniku ne može nestati Zakona, ni mudrome savjeta, ni proroku besjede (Jr 18,18).


2. Nedjeljne i prigodne homilije


a) Nedjeljna homilija


Ovdje želimo govoriti o nedjeljnoj homiliji župnika ili župnog vikara, odnosno svećenika koji redovito propovijeda zajednici vjernika. Kada je u pitanju takva homilija, valja imati na pameti sljedeće:

(1) Homilija tumači Božju riječ. Suvišno je govoriti kako je posve neprimjereno u homiliji i ne dotaknuti se naviještene riječi. Homilija, nadalje, nije predavanje, programatski govor, nekakav manifest ili komentar društvenih prilika. Svećenik i crkveni pastiri imaju druge prigode progovoriti o nekim dvojbama u društvu, ili sustavno tumačiti crkveni stav o nekom važnom pitanju, osobito kad su u pitanju politička pitanja. Koliko god se moglo učiniti nekome privlačno, nedjeljna homilija nije tematska propovijed, tako da npr. svećenik tijekom korizme ispropovijeda tj. u propovijedi protumači npr. Apostolsko vjerovanje. Naglašavamo: homilija tumači i razlaže naviještenu Božju riječ. Naravno da će onda i sama ta riječ – kako je već bilo rečeno – biti stavljena u kontekst tako da će, primjerice, evanđeoska zgoda o dvanaestogodišnjem Isusu u hramu biti nadahnuće da se vjernike potakne na uspostavljanje zdravih odnosa između članova obitelji. Božja je riječ bogata i prebogata. “Pokriva” sve vidove odnosa Boga i čovjeka, te među ljudima međusobno. Konačno, tri su čitanja raspoređena tijekom trogodišnjeg ciklusa. Kada bi, recimo, propovjednik razlagao samo jedno čitanje, onda bi mu bilo potrebno 9 godina da prođe cijeli krug! Osim toga, kad god se čita Božja riječ, Bog u tome trenutku govori svome narodu. Prema tome božićno evanđelje (uzmimo to kao primjer) svake nam godine donosi nešto novo. Nikad nije isto.

(2) Sustavno tumačenje Božje riječi nadahnuće je svekolikom vjerničkom životu. Koliko god župniku bilo teško istoj skupini vjernika kroz dulji niz godina lomiti isti kruh riječi, to je u isto vrijeme i prednost. Ne mora u svakoj propovijedi – kako to veli jedna duhovita primjedba – svećenik uvijek započeti od Adama i Eve i završiti u diki nebeskoj. Kroz određeno (dulje) razdoblje Božja riječ i njezino tumačenje mogu i trebaju pokriti cjelokupni vjernički život.

(3) Nedjeljna homilija je za najveći dio naših (aktivnih) vjernika jedino što o svojoj vjeri čuju. Svi naši drugi nastupi na tribinama, u manjim skupinama vjernika, u pisanoj riječi ni blizu ne obuhvaća toliki broj vjernika kao na nedjeljnoj euharistiji. To onda znači da bi i naša priprava za nedjeljno euharistijsko slavlje (što onda uključuje i homiliji) trebala imati upravo takvu razmjernu važnost.

(4) Izbjegavati puko egzegetiranje. Egzegeza je dobro polazište za pripravu homilije, ali ona nije homilija. Zato je najčešće nepotrebno i zamarajuće pokušavati protumačiti sva tri čitanja i to u svim vidovima. Tko to može pratiti (a da o duljini ne govorimo)? Koji puta čak nećemo dospjeti protumačiti ni jedno cijelo čitanje. Primjer. Prispodoba o izgubljenom sinu i milosrdnom ocu. Na osnovu ovoga teksta moguće je napraviti barem tri homilije: jednu o izgubljenom sinu, drugu o milosrdnom ocu, treću o zavidnom bratu.

(5) Korištenje homiletskom građom. Homiletska građa je dragocjena. Međutim, ona propovjedniku treba biti samo pomoć da lakše usvoji određene naglaske, može mu biti nadahnuće. Riječju, homiletska građa je dobra onda kada mi pomogne da izrazim ono što je u meni. Čitanje i prepričavanje tuđih misli siromašno je i to se uvijek osjeti.[11]

(6) Molitveno-duhovne predispozicije. Naviještamo Božju riječ, otajstvo spasenja. Bez suvišne patetike možemo ustvrditi da naviještena riječ prvo treba ponijeti nas same, da bi mogla – snagom Duha – ponijeti i druge. Ako je svećenik u prvom redu navjestitelj riječi i slavitelj otajstava, on sam u sebi treba biti tom istom riječju prožet. U tome smislu s divljenjem čitamo što Pavao piše: Živim, ali ne više ja, nego živi u meni Krist (Fil 2,20). I još: jer sam i zahvaćen od Krista (Fil 3,12). Takav čovjek, unatoč nekim možebitnim ljudskim nedostacima, govori uvjerljivo.


b) Prigodne homilije


Do zadnje reforme takvih homilija, praktički, nije bilo, koliko god u svoje vrijeme Strossmayer grmio da treba propovijedati u svim prigodama. Danas je to ipak drugačije. Homilije se drže na svim sakramentalnim slavljima (krštenje, potvrda, vjenčanje, bolesničko pomazanje), kao i na nesakramentalnim slavljima: sprovod, (svečaniji) blagoslovi… Ovdje bismo htjeli naglasiti dvoje.

(1) Prvenstvo tumačenju Božje riječi. Božja riječ je “živa i djelotvorna”, kadra prodrijeti u srce čovjeka. Homilija samo želi pročistiti i poravnati put toj riječi. A prigodni govori – budući da su ljudski – nikad ne mogu imati tu snagu. Zato na sprovodima valja tumačiti Božju riječ koja govori o spasenju, uskrsnuću, vječnosti, vjeri, nadi, ljubavi. Može li ijedna ljudska riječ biti bolja od Božje? Jednako tako i u svim drugim prigodnim slavljima. Počevši od Božje riječi vjernicima treba tumačiti otajstvo slavljenja pojedinog sakramenta ili nekog drugog bogoslužja. Od toga su svakako daleki, manje korisni, pa i štetni prigodni nagovori, kao npr. hvalospjevi pokojniku ili mladencima, isticanje zaslužnih pojedinaca, komentiranje dnevno-političkih tema, beletrističkih tekstova i sl.

(2) Važnost prigodne homilije. Homilija je, kako rekosmo, zajedno s riječju koju smo navijestili bitna za slavljenje otajstava spasenja. Bez Božje riječi i prikladne homilije vjenčanje bi, na primjer, bilo tek svečani građanski obred, nevezan s Kristovim otajstvima, osobito s otajstvom Krista i njegove Crkve. Zato je važno da u svako bogoslužje bude uključena služba riječi čiji je sastavni dio upravo homilija. Osim toga, valja imati na pameti da određeni broj (uvjetno rečeno) vjernika i dobronamjernika Božju riječ čuju i bogoslužju prisustvuju samo na vjenčanjima i sprovodima. Između ostalog, i zbog tih je ljudi važno razlagati i tumačiti Božju riječ. Prigoda je to da i takvi ljudi čuju obrazloženje nade koja je u nama (1 Pt 3,15). Homilija, nadalje, daje značenje bogoslužnom činu koji slavimo i ona stavlja u ispravan kontekst trenutak u kojem se nalazimo.


Zaključak


Propovijedanje je naše poslanje i naša radost, ali i svakodnevna muka. Svećenik osjeća da nije ni vrijedan, ni dostojan, ni kompetentan. Osjeća opasnost upadanja u kolotečinu, osjeća kako ga mnoge druge obveze sve više obuzimaju, a druženju s Božjom riječju i molitvi posvećuje sve manje vremena. Kako onda radosno naviještati, kako svjedočiti, kako biti vjerodostojan? Pa ipak, uza sve to za vratom nam stoji ona prijetnja koju Pavao govori sam sebi: Jer što navješćujem evanđelje, nije mi na hvalu, ta dužnost mi je. Doista, jao meni ako evanđelja ne navješćujem (1 Kor 9,16). Međutim, rekao bih, dobro je dok je tako. Dobro je dok osjećamo tu napetost, dobro je dok nismo zadovoljni, dok uvijek iznova težimo idealu koji smo prije imali. Loše bi bilo biti samozadovoljan, čitati i prepričati nešto iz homiletskih priručnika i tako zaboravljati što nam je osnovno poslanje. Zato se trudimo govoriti baš onako kako Pavao sokoli Timoteja:

2propovijedaj Riječ, uporan budi – bilo to zgodno ili nezgodno – uvjeravaj, prijeti, zapovijedaj sa svom strpljivošću i poukom. 3Jer doći će vrijeme kad ljudi neće podnositi zdrava nauka nego će sebi po vlastitim požudama nagomilavati učitelje kako im godi ušima; 4od istine će uho odvraćati, a bajkama se priklanjati. 5Ti, naprotiv, budi trijezan u svemu, zlopati se, djelo izvrši blagovjesničko, služenje svoje posve ispuni! (2 Tim 4,2-5)


[1] Usp. moj članak: Naviještati riječ i slaviti otajstva, u: Vjesnik Đakovačke i srijemske biskupije, 1(2008)37-38.

[2] Tekst je prema novom prijevodu: Drugi vatikanski koncil. Dokumenti, VII. izdanje, popravljeno i dopunjeno, KS, Zagreb, veljača 2008.

[3] Tj. bez propovijedi.

[4] Obrednik biskupije Bosansko-djakovačke i Sriemske, izdan po naredbi preuzvišenog, presvietloga i prečastnoga gospodina Josipa Jurja Strossmayera biskupa bosanko-djakovačkoga i Sriemskoga, itd., Zagreb, Tisak dioničke tiskare, 1878., str. XVIII-XIX.

[5] I u ovom se primjeru vidi koliko je Strossmayer bio ispred svoga vremena!

[6] Časoslov 4, KS Zagreb, 1985., str. 1039-1040.

[7] Grgurov sakramentar bio je, praktički, jedinim izvorom Rimskog misala sve do zadnje reforme iz 1970.

[8] Časoslov 4, KS Zagreb, 1985., str.953.

[9] Rimski misal prerađen prema odluci Svetog ekumenskog sabora Drugoga vatikanskog, objavljen vlašću Pape Pavla VI., preuređen brigom pape Ivana Pavla II. Opća uredba. Iz trećeg tipskog izdanja, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2004.

[10] Prva Apologija, 66-67, Časoslov, 2, KS Zagreb, 1985., 510-511

[11] Koji puta zbog različitih subjektivnih i objektivnih okolnosti, svećeniku je teško biti originalan. Tada će se u većoj mjeri poslužiti nekim predloškom i to treba razumjeti. Problem je, međutim, kada svećenik redovito propovijeda samo na osnovu predložaka. Važno je da, kako reče sv. Justin, “živom riječju potaknemo vjernike da se ugledaju u one primjere”.