Ispražnjenje do sluge, preuzvišenje do Boga
Često čitamo u Časoslovu Božjega naroda, a na Cvjetnicu godine C, znameniti himan sv. Pavla o Isusu Kristu. Pavao ga piše Filipljanima, običnim vjernicima, u šest redaka (Fil 2,6-11) i kao teolog križa Isusovu Muku uokviruje u cio Kristov događaj od Utjelovljenja preko Smrti do Proslavljenja.[1] Evo komentara rečenicu po rečenicu.[2]
Trajni lik Božji
On, trajni lik Božji, nije se kao plijena držao svoje jednakosti s Bogom (Fil 2,6).
Da izrazi Kristov čin posluha Ocu nebeskomu, Apostol najprije opisuje Krista u njegovoj pred-zemaljskoj opstojnosti i slavi Sina Božjega – pravoga Boga. Isus je Isus od svoga začeća u Nazaretu, odnosno od rođenja u Betlehemu, tj. od trenutka kada su mu na dan obrezanja nadjenuli ime Isus u hramu u Jeruzalemu, ime koje je inače bilo uobičajeno u Judeji. Ime Krist – Pomazanik označuje Isusovu ulogu u ovome svijetu. A prije svoga začeća i rođenja Isus je – Sin Božji. Pavao ga naziva trajni lik Božji. Riječ “lik” u hrvatskom nema onu sadržajnu snagu koju ima grčka riječ morfé ili latinska forma, nešto unutarnje, trajno i nepromjenljivo. Mi kažemo bit, narav, priroda, karakter! Taj trajni lik Božji nije smatrao da je otimačina ili plijen činjenica ako on sebe smatra jednakim Bogu – Ocu, tj. po božanskoj naravi, biti, istobitan. Po osobi je različit. Taj trajni lik Božji, tj. Sin Božji “oplijeni”[3] samoga sebe, oduzevši samomu sebi Božju slavu, uzevši “lik sluge” i postavši čovjekom i podvrgavši se svemu ljudskomu osim grijehu.
Lik sluge
nego sam sebe “oplijeni” uzevši lik sluge, postavši ljudima sličan; obličjem čovjeku nalik (Fil 2,7).
U poslanici Korinćanima Pavao piše o Isusu kako, iako bogat, posta siromašan radi nas ljudi (2 Kor 8,9). A ovdje ide do kraja: iako jednak Bogu Ocu, ipak se „odreče“ svoga božanstva da postane sluga.
Ista riječ morfé upotrebljava se i za slugu. Radi se, znači, o naravi sluge, tj. o našoj ljudskoj naravi. Tako imamo ovo najdublje otajstvo kršćanstva: Sin Božji – trajni lik Božji – koji je po naravi jednak Ocu i Duhu Svetom, a po osobi različit i od Oca i od Duha, postao je čovjekom tako da je uzeo lik sluge, tj. ljudsku narav, ali ne i ljudsku osobu. Isus ima samo božansku osobu. To se u bogoslovlju naziva hipostatska unija: jedinstvo dviju naravi, božanske i ljudske, u jednoj osobi, onoj božanskoj.
Ponizan, poslušan do križa
ponizi sam sebe, poslušan do smrti, smrti na križu (Fil 6,8).
Taj čin Božjega silaženja s neba među ljude, postajući čovjekom, za Boga je doista poniženje. Ali Sin je u najvećem povjerenju i ljubavi prihvatio što mu je Otac rekao i odredio.
Od zemaljskoga rođenja do zemaljske smrti Isus je bio savršeno poslušan planu svoga Oca. Uvijek, svuda i u svemu. Nikada Ocu nije rekao “ne ću”, iako mu je kao čovjeku dolazilo trenutaka kada mu je to “ne ću” bilo na vrh jezika, na pr. u Getsemaniju (Lk 22,42).
Židov je znao što je križ i raspeće. Nakon smrti kralja Heroda Velikoga, oko 4. godine prije Krista, rimski general Publije Kvintilije Var ugušio je pobunu u Galileji, uhvatio vođu, nekoga Seforisa, i s njime 2000 ljudi i sve ih uz galilejske putove razapeo na križeve, njima za kaznu a drugima na trajnu opomenu.[4] Isus je sigurno slušao takve priče, možda je i sam vidio takve raspete. Ali u njegovu životu smrt na križu jest najveći izraz ne samo poniženja, nego i poniznosti, najveći doseg posluha, najjači znak sinovske podložnosti Očevu nacrtu i s njime i s ljudskim rodom. Krist je prihvatio križ jer je to Otac želio, a ne zato jer nije bilo druge. Križ je bio Očev plan, a ne Božja zabuna! I upravo kada se mislilo da će Raspeti na križu doživjeti potpun krah, da će kapitulirati pred ljudskom i đavolskom bestijalnošću, Križ se pretvorio u sjaj i u sjajnu pobjedu. Bolesni je čovjek Kristovom smrću ne samo ozdravio, nego posve oživio i to na život vječni.
Na ovom se temelji ne samo zavjetovana poslušnost redovnika i redovnica, nego svaka vjerska, svećenička i biskupska poslušnost u Crkvi. Nemojmo govoriti: Lako je bilo Isusu. On je bio samo tri sata na križu! E nije mu bilo lako, ako ćemo tako. Kakvo je to poniženje za Isusa Krista – Sina Božjega – Boga: odreći se božanske slave i prihvatiti ljudska poniženja nad kojima se naslađivao sam pakao! Naša je poslušnost uvijek u okviru ljudskih razmjera, pa i onda kada ne vidimo posve razloge posluha.
Nagrada: preuzvisi, darova
Otac nagrađuje Sina za taj čin životne poslušnosti. Nagrada je mnogo veća od posluha:
Zato Bog njega preuzvisi i darova mu Ime, Ime nad svakim imenom (Fil 2,9).
Ne samo uzvisi, nego upravo preuzvisi (hyperýpsosen)! To se preuzvišenje očitovalo u uskrišenju od Oca ili u uskrsnuću vlastitom snagom, u uzašašću, i u postavljanju s desne strane Oca nebeskoga. To znači da je ravan Ocu po svojoj božanskoj naravi, po trajnom liku Božjemu.
O kakvu se Imenu radi? Svi se tumači slažu da se radi o imenu “Gospodin”, Kyrios – kojemu svi mi plaćamo „kiriju“ – Gospodar svega vidljivoga i nevidljivoga. “Dana mi je sva vlast i na nebu i na zemlji” (Mt 28,18). Zato su sva stvorenja pod vlašću Gospodina Isusa, Suca koji će ponovo doći i suditi žive i mrtve. Nije više sluga, nego Gospodin, nema više lik poniženoga sluge, nego lik pobjedonosnoga Gospodina.
Svatko mu se klanja
da se na Ime Isusovo prigne svako koljeno nebesnika, zemnika i podzemnika (Fil 2,10).
Svojim posluhom Krist je zavrijedio, zaslužio da mu se svaki stvor: podzemni, zemni i nadzemni duboko pokloni. I da ga veličajno slavi. Eto to je vrhunac nagrade koju je Krist pribavio svojom sinovskom poslušnošću i odanošću Ocu svomu i volji svetoj njegovoj.
Ljudska ljubav nemoćna, Božja svemoćna
I svaki će jezik priznati: “Isus Krist jest Gospodin” na slavu Boga Oca (Fil 2,11).
Pogledajmo neke poučke iz toga hvalospjeva Kristu Spasitelju: Posluh vrijedi samo ako se izvodi u duhu ljubavi, tj. s voljnim pristankom na ono što drugi traži. Postoji bitna razlika između naše ljudske ljubavi i božanske ljubavi.
Sestra može ljubiti svoga brata puninom sestarske ljubavi. Ali kada se brat tjelesno ili duhovno razboli, kada se nalazi na smrtnom rubu, sestra mu ne može mrvice pomoći. Može suze roniti, ali ne može pomoć pružiti. Jednako se događa među zaručnicima, supružnicima, roditeljima i djecom, među svima. Možemo se voljeti do iznemoglosti, ali ne možemo jedni drugima pomoći kako bismo željeli i kada treba. Moramo kapitulirati. Stoga je naša ljudska ljubav često: nezadovoljna, frustrirana, propala i ostajemo razočarani i neutješeni!
Kada Bog ljubi nekoga (a ljubi svakoga), onda on može savršeno pomoći. On ima sva sredstva na raspolaganju, sve vrijeme pri ruci, štoviše, svu vječnost da čovjeku pomogne. Zato vjerujemo u Boga Oca – Svemogućega. Taj Svemogući, nakon što je ostavio Krista jedan dušak nad ponorom ništavila i napuštenosti, primio je izraz njegove poslušnosti i nagradio ga vječnom nagradom koja je dostojna Božje svemoći. Zato on može nagraditi i svakoga od nas, i onda kada slušamo svoje pretpostavljene makar nam se zapovijedi i razlozi ne činili uvjerljivi po našem sudu. Bog nagrađuje posluh, a ne – nečije razloge!
Zaključak
Isus je bio savršeno poslušan, ali iz ljubavi, a ne iz prisile. Bogu Ocu poslušan, a razjarenoj svjetini neposlušan. Kada mu je podivljala masa govorila da siđe s križa, nije nijedne progovorio, niti im je na poziv, odnosno na ruganje, odgovorio, osim da ne znaju što čine, jer da imaju pameti, ne bi ništa od toga činili. Uvjerljivo je dokazao da želi ostati poslušan Ocu svomu sve do smrti, najokrutnije smrti na križu. Isus i od nas želi savršeno slušanje: najprije njegovoj izričitoj volji, a zatim i onima koje “Duh Sveti postavi nadglednicima”, da pasu Crkvu Božju, koju Krist “steče krvlju svojom” (Dj 20,28). On je moćan nagraditi svaku žrtvicu našega posluha, jer zna što je žrtva poslušnosti. I moćan je i nama dati slavu da i mi budemo gdje je on kod Oca u sve vijeke vjekova.
[1] S. Garofalo, Parole di vita, Anno C, Città del Vaticano, 1979., str. 132.
[2] W. Barclay, The Letters to the Filippians, Colossians and Thessalonians, Edinburgh, 1975., str. 34-40.
[3] Hrvatski prevoditelji različito prevode ovu specifično Pavlovu grčku riječ ekénosen (kénosis): isprazni, liši, odreče, „oplijeni“, poništi…
[4] J. Flavije, Antiquitates – Starine, XVII, 10, 10.
