Srpska prisvajanja krstioníka kneza Višeslava

U članku se izlažu i opovrgavaju lažnoznanstvene tvrdnje Đorđa Jankovića, Marka Atlagića, Filipa Obradovića i Udruženja izbjeglih, ugroženih i prognanih osoba Srbije, koji su krstionik[1] kneza Višeslava iz 800. godine proglasili srpskim kulturnim dobrom i zatražili njegovo izručenje Srbiji. Ispravljaju se i neki navodi arheologa Marka Aleksića i povjesničara Predraga Komatine.

Osnivač arheologije u Srbiji prof. Miloje M. Vasić (1869.–1956.) u knjizi Arhitektura i skulptura u Dalmaciji, objavljenoj u Beogradu 1922., napisao je:

„Višeslavov krstionik iz Nina… rađen je… za vrijeme hrvatskoga kneza Višeslava koji je vladao na prijelazu iz VIII. u IX. stoljeće“.[2]

No, u XXI. stoljeću nekim ekspanzionističkim, velikosrpskim agitatorima to nije prihvatljivo, pa ga prisvajaju u ime srpstva, suprotno pravednosti, povijesti, kršćanskoj naravi te Sedmoj, Osmoj i Desetoj zapovijedi sa Sinaja.

Tvorac izmišljotine

Tezu da je krstionik kneza Višeslava spomenik srpstva izmislio je Đorđe Janković (Beograd, 1947. – Beograd, 2016.). On je od 1988. bio docent na Filozofskom fakultetu u Beogradu, ali nije napredovao u izvanrednoga profesora, čak nije ni ponovo izabran za docenta, nego je zbog intelektualnoga nepoštenja i širenja pseudoznanosti godine 2009. prestao raditi na tom fakultetu.

Jankovićevo djelovanje valja sagledati u kontekstu njegova cjeloživotna zalaganja. U knjizi Predanje i istorija Crkve Srba u svetlu arheologije (2015.) zastupa teoriju trajne urote, čak i srpske države, nad Srbima i ističe:[3]

„Poseban način borbe protiv utvrđivanja istine provode vlasti nad Srbima – lošim zakonima, nečinjenjem, ometanjem i sputavanjem istraživanja svrhovitih za arheološko utvrđivanje činjenica o prošlosti i kulturi srpskoga naroda… Očigledno treba po svaku cijenu skriti ‘strašne’ istine da su Slaveni podrijetlom iz Podunavlja, da su Srbi od početka u kršćanstvu, da im je matični prostor oduvijek bio između Ibra i Une… Zadatak borbe protiv istine dobili su ravnatelji državnih ustanova, dekani, akademici… Otuda je arheološka znanost teško bolesna, zaražena glupošću, nesposobnošću, podlošću, krivotvorinama, lažima, podaništvom, nepotizmom… Ova je knjiga prilog spoznavanju istine o krajevnoj Crkvi Srbā, njezinoj cjelovitosti kroz prostor i vrijeme, kojoj pripadaju određena prava i razmjerne dužnosti, jer je Crkva koju su uspostavili apostoli, zapravo veliki apostol Pavao… Neki dijelovi knjige djeluju ili jesu domišljanja, ali molim čitatelje da obrate pozornost na srž i čvrste oslonce koje navodim.“

Dakle, kao što je srpskoj javnosti skrenuo pozornost Dimitrije Marković, Janković otkiva „istinu“, iako priznaje da „neki dijelovi knjige“ – „jesu domišljanja“. Ako postoje čvrsti oslonci, onda bi izloženo trebale biti činjenice, a ne domišljanja.

Jankovićeva je temeljna zamisao: „Brojni su dokazi da je starosjedilačko stanovništvo Balkana u prijerimsko doba bilo pretežno srpsko“ (Zenit, 2013., izvor).

Nadalje, Janković smatra da Srpsku Pravoslavnu Crkvu (koju on zove krajevna Crkva Srbā) nije osnovao Sava Nemanjić u XIII. stoljeću, nego Pavao Taržanin u I. stoljeću. To „objašnjava“ ovako:[4]

„Uobičajeno se nastanak krajevne Crkve Srbā povezuje sa svetim Savom. Povjesničari Srpske Crkve bilježe i starije podatke, ali ne vide u njima prvotnu krajevnu Crkvu, o kojoj zaista nema jasnih svjedočanstva u pisanim izvorima. Međutim, sveti Sava samo je obnovio krajevnu Crkvu Srbā“ (str. 11).

„Predaje pravoslavnih Slavena, Srba i Rusa, različite naravi, zapisana u srednjem vijeku i danas usmeno očuvane, svjedoče da je još apostol Pavao propovijedao Evanđelje Srbima i Slavenima, a za njim i drugi apostoli. Zato se uspostavljanje krajevne Crkve Srbā mora razmatrati od apostolskih vremena, kada je zaista utemeljena. To podrazumijeva da su Srbi tada postojali kao samosvjestan narod, da su boravili na sadašnjem tlu, u rimskom Iliriku“ (str. 11).

„Krajevnu Crkvu Srbā utemeljio je apostol Pavao, i ona kao takva može biti samo ravnopravna s ostalim Crkvama istovremeno osnovanim, a s određenim prvenstvom i većom odgovornošću ispred onih mlađih. Srbi su kao narod, biće i duh, sljedbenici i svjedoci apostola Pavla kroz vrijeme“ (str. 321).

Ako „zaista nema jasnih svjedočanstva u pisanim izvorima“ da je Crkva među Srbima bila ustrojena prije XIII. stoljeća, na temelju čega onda to tvrdi? Jednostavno, riječ je o izmišljanju u skladu s unaprijed zamišljenim ciljem.

U Zaključku te knjige Janković izlaže svoja utvrđenja o srpskom kršćanstvu u prvom tisućljeću:[5]

„Zabilježeni pod imenom Ilira, primili smo kršćanstvo od Pavla, ‘apostola Ilira’, dakle apostola Srbā i Slavenā. Iako je apostol Pavao tako nazivan, njegova djelatnost među Ilirima jedva da je zabilježena… Međutim, arheološki je dokazana u Židovaru, pa i Tekijama, kao i posredno, svjedočanstvima o Crkvi u vrijeme progona i mlađim trikonhosima. Arheološki nalazi potpuno se podudaraju s predajom u Srba iz Krke i onim o zmiji na Mljetu, i u Rusa, očuvanom u Povest’ vremennyh let. Zato je krajevna Crkva Srbā apostolska, ravnopravna ostalim drevnim Crkvama koje su uspostavili apostoli. Štoviše, kao Crkva uspostavljena u narodu – jeziku, a ne u gradu, bila je ispred sredina latinskoga govora… Općeprihvaćenost Evanđelja omogućila je da od apostola ustrojena Crkva Ilirā – Srbā i Slavenā, izbjegne veće progone u narodnoj sredini, kao i Grčka Crkva – kršćani su bili brojniji od pogana. Vrlo je važno saznanje da se Crkva u Iliriku širila prvo među seljacima i stočarima, a ne u latinskim gradovima, kako se misli i pogrješno uopćava… Iliri nisu imali svoje pismo, zato se o ilirskoj Crkvi malo zna, otuda i Poziv svetoga Konstantina Ćirila Slavenima…

S potiskivanjem grčkoga u korist latinskoga jezika od IV. stoljeća, krajevna Crkva Srbā počela je opadati gubljenjem znanja i izdvajanjem, jer nije bilo slavenskoga pisma. U razaranjima tijekom Velike selidbe naroda stradali su i mali gradovi, pa je i broj svećenika i biskupa koji su znali liturgijski jezik (grčki i latinski) jako opao. Novi uspon krajevna Crkva Srbā doživjela je u VI. i VII. stoljeću, prvo djelovanjem careva Justina I. i Justinijana I., a zatim uspostavljanjem nadbiskupije pod carem Heraklijem, nužne u novim uvjetima svršetka antičkoga doba i početka srednjega vijeka, s malo biskupa i širenjem trojezičnih uvjerenja. Ikonoborci na vlasti u Carigradu i Langobardi koji su pritiskali pravovjerni Rim, oslabili su i krajevnu Crkvu Srbā. Uslijedila je teška borba za opstanak Srbije, napadane vojno s istoka i zapada u IX. stoljeću; zato jedva da ima podataka o utjecaju uvođenja slavenske Liturgije i pisma 864. godine. Na kraju je najveći dio Srbije osvojen 924. godine, a sjedište srpske nadbiskupije premješteno je u Dubrovnik.“

Janković u žaru širenja srpstva poistovjećuje Ilire sa Srbima, a onda dalje redom izmišlja kako da tu tezu poveže s nekim povijesnim činjenicama.

To nije sve. Janković smatra da su i Židovi Srbi ili da je Bog i sa Srbima, usporedno sa Židovima, sklopio Savez prije Krista:[6]

„Kosovska predaja vraća nas na početak ove knjige, u doba Staroga Zavjeta, kada su Srbi sklopili svoj zavjet s Bogom negdje u dalekoj prapovijesti.“

Ti Srbi, koje zločesti povjesničari zovu „Ilirima“, i drugi Slaveni, koje zločesti povjesničari zovu „Skitima“, u starozavjetno su doba hodočastili u Salomonov hram u Jeruzalemu. Autor pošteno priznaje da „o tome nema pisanih podataka“, ali svejedno tvrdi da je tako:[7]

„Takozvani Iliri i zemljoradnički Skiti, odnosno Slaveni, također su dolazili u Jeruzalem i u Salomonov hram u kome nije bilo kumira, ali o tome nema pisanih podataka.“

Salomonov ili Prvi Hram sagrađen je u Jeruzalemu oko 960. godine prije Krista (Prva o Kraljevima 6–8 i Druga Ljetopisa 3–5), a srušen 587. godine prije Krista (Druga o Kraljevima 25, 9), tako da bi se hodočašća tih Srba, kada bi o tome bilo pisanih podataka, mogla smjestiti u razdoblje od X. do VI. stoljeća prije Krista.

Tipičan primjer Jankovićevih besmislica i fantazmagorija jest njegov komentar Općega potopa u Noino vrijeme:[8]

„Potop je bio sveobuhvatan, zapamtili su ga i zabilježili stari narodi od Europe do Indije, a i drugi. Među njima su i Srbi, s danas živom predajom da na vrhovima i na mjestima pojedinih visinskih utvrđenja postoje željezni koluti, za koje su nekada vezivani brodovi. Oni navodno postoje, ali se ne mogu vidjeti jer su na nepristupačnom mjestu, kao na brijegu Baba kod Paraćina, ili na planini Osječenici i Momčilovoj kuli u Preocima kod Drvara, kod Šipova, Valjeva, itd.“ (str. 26).

Ako se ti željezni koluti ili bitve ne mogu vidjeti, kako Janković zna da postoje, i to najmanje na šest mjesta? Ako postoje, zašto se kao arheolog slaže da ih se ne može vidjeti? Je li prihvaćanje vjerodostojnosti takvih priča predmet njegova vjerovanja? Je li njemu arheologija proučavanje i istraživanje starih tvarnih ostataka radi utvrđivanja i prikazivanja događaja ili puko snatrenje i nadogradnja mitova?

Jankovićevo shvaćanje Općega potopa nije suglasno ni sa svetopisamskim izvješćem, jer

„Vode su sve silnije navaljivale i rasle nad zemljom, tako te prekriše sva najviša brda pod nebom. Petnaest lakata dizale se vode povrh potonulih brda.“ (Postanak 7, 19–20).

Na to Janković nadovezuje zamisao da su Srbi prastari narod, jedan od 12 najstarijih na zemlji, koji je preživio Opći potop, pa prema tome ne potječe od Noe i njegovih sinova:[9]

„Zato se postavlja pitanje nastaju li (neki) narodi još prije Potopa, što Stari Zavjet ne isključuje. Takvih osobitih kultura ili naroda nije bilo mnogo u doba Neolitika, možda deset-dvanaest“ (str. 26).

„Potop je bio opći, a osim Noe i njegove obitelji, preživjeli su i drugi ljudi, po Božjem nahođenju“ (str. 315).

Time je Janković opet nesuglasan sa Svetim Pismom koje uči drukčije:

„Izgiboše sva bića što se po zemlji kreću: ptice, stoka, zvijeri, svi gmizavci i svi ljudi. Sve što u svojim nosnicama imaše dah života – sve što bijaše na kopnu – izgibe. Istrijebi se svako biće s površja zemaljskoga: čovjek, životinje, gmizavci i ptice nebeske, sve se izbrisa sa zemlje. Samo Noa ostade i oni što bijahu s njim u korablji“ (Postanak 7, 21–23).

Jankovića to, dakako, ne smeta, jer on ima dodatnih zamisli o povezivanju Srbije sa Starim Zavjetom:[10]

„Neki od neposrednih Jafetovih potomaka (sin, unuk) možda je sahranjen na Lepenskom Viru“ (str. 26).

„Na Lepenskom Viru vjerojatno je sahranjen utemeljitelj Neolitika u Podunavlju i svoj Europi, Jafetov potomak, možda Noin unuk Madaj (Mar)“ (str. 315).

Madaj je ime trećemu Jafetovu sinu i Noinu unuku (Postanak 10, 2). Sve ostalo plod je umišljanja. Jeka i širenje misli su vidljivi. No, važnije je od ubačena imena pratiti kako samouvjerenost stupnjevito raste od početnoga „možda“ na „vjerojatno“ prema kraju knjige, i od neodređenosti je li to sin ili unuk, na preciziranje koji je to točno unuk. Progresija spoznajā.

Potom Janković prelazi na povijest jednoboštva i tvrdi:[11]

„Možda su još od tada [od mlađega kamenoga doba] predci Srba i svih Slavena monoteisti.“

To bi značilo da Srbi i svi drugi Slaveni nisu bili višebošci, i da nisu štovali Peruna, Velesa, Jarila, Svaroga, Svarožića, Dažboga, Svetovita, Triglava, Mokoš, Ladu, Vesnu, Moranu, Zoru, Danicu ili druga božanstva. Ako su štovali jedinoga i pravoga Boga, onda nisu imali kumire, niti su ih trebali ostaviti i obratiti se na kršćanstvo. Posljedično, zašto bi im trebalo krštenje ili krstionik kneza Višeslava?

Ostali primjeri Jankovićevih revizionističkih maštarija i umišljaja jesu:[12]

„put apostola Pavla i njegovih suradnika na zapad, preko Španjolske do Britanije, Galije i Švicarske. Zatim su krenuli u Ilirik, namjeravajući preko Makedonije otići za Aziju… Podatci ovoga teksta potvrđuju da je apostol Pavao boravio u dolini Velike Morave te pokrjepljuju i vijest iz navedene slavenske predaje da je pokrštavao Slavene u (srpskoj) Moravi“ (str. 55)

„stvarno stanje poslije pada Salone, metropole rimske i bizantske Dalmacije, u doba cara Heraklija… Srbi su tada naseljavali najveći dio Dalmacije rimskoga doba, ali su neki primorski gradovi sa svojim biskupima ostali rimski, odnosno latinski. Čini mi se razumnim da se u takvim okolnostima odredi nadbiskup sa sjedištem na tlu naroda komu je dana Dalmacija, da ima uza se (vikarnoga) biskupa za obilazak zemlje, vjerojatno Ilira – Srbina, i da pod sobom možda ima biskupe inorodnih primorskih gradova i nekih preostalih gradova u unutrašnjosti“ (str. 173).

„Sveti Ivan Rilski (+946.) [zaštitnik Bugarske i bugarskoga naroda] bio je podrijetlom iz okoline Sredeca ili od nekud sa zapada, i u oba slučaja je mogao biti Srbin“ (str. 208).

„Sveti Klement [Ohridski], rodom iz Mezije odnosno iz Pomoravlja, bio je Slaven, možda Srbin.“ (str. 208–209).

Od Jankovićeva se pisanja ograđuju znanstvenici u samoj Srbiji te ističu:[13]

„prema tvrdnji domaćih pseudoznanstvenika, a među njima i Đorđa Jankovića, car Justinijan I. bio je Srbin… Janković kaže da je u Židovaru osnovana kršćanska crkva kada je apostol Pavao prošao tim putem vraćajući se iz Britanije preko Galije i Švicarske… Svatko tko je čitao Djela apostolska i ima nešto više znanja o povijesti Crkve zna da je besmisleno govoriti o postojanju kršćanskih crkava kao građevina u ovom razdoblju, kao što nema ni opisa svećeničkoga ruha iz vremena svetih apostola, niti ima podataka o tome je li uopće, makar i djelomično, korišteno… Janković piše da je u Židovaru nađena ostava srebrnih predmeta koja u sebi sadržava metalne dijelove koji su bili na nekoj reprezentativnoj nošnji što sve zajedno odgovara opisima odjeće koju su nosili Mojsijev brat Aron i ostali židovski prvosvećenici“ (Dimitrije Marković).

„Još čudnija tumačenja carevih vijesti iznio je Đorđe Janković, predlažući da se prvotno boravište Srba, odnosno kraj oko Servije, prebaci na sasvim drugu stranu Balkanskoga poluotoka. Prema njegovoj kombinaciji, nečuvenoj u bilo kakvom ozbiljnom znanstvenom radu, car-pisac nije mislio da je u pitanju grad u području Soluna nego Salone (Solina), a onda bi Servija bila dobro poznato mjesto Srb u okolini Knina, koje je oko 150 km daleko od Salone. Tako su po predaji Srbi ustvari stigli u zaleđe Solina, odnosno u zapadnu Dalmaciju. Ne ulazeći u metodološki nedopustivo prekrajanje podataka izvora, samo bismo htjeli podsjetiti na svu besmislenost kombinacije Đorđa Jankovića: je li moguće i pomisliti da je bizantski car, govoreći o slavnom gradu Solunu (Θεσσαλονίικη/Thessaloníikē) ustvari imao u vidu Salonu (Σαλωνα/Salōna), glavni grad rimske provincije Dalmacije, koji se pod tim imenom više puta spominje u istom spisu De administrando imperio. Spomenuta kombinacija očigledno je napravljena da bi se potvrdila što ranija prisutnost Srba u zaleđu dalmatinske obale, a pri tome nisu poštovana osnovna načela metodologije povijesnih istraživanja“ (Božidar Ferjančić).

„Metodološki postupak koji je proveden u ovoj knjizi [Đorđa Jankovića, Srpske gromile, Beograd, 1998.], neprimjeren je arheološkoj i povijesnoj znanosti. Zaključci se grade ili na pogrješnim premisama, ili na nedokazanim hipotezama koje se u kasnijem tekstu smatraju kao nepobitni dokazi… Ovdje je riječ o pseudoznanosti… Knjiga je opasna kao literatura koja truje srpski narod idejama koje nemaju nikakvu znanstvenu osnovu. Na isti način bila bi opasna za studente arheologije“ (Miloje Vasić).

Janković 2007.

Đorđe Janković bio je od 2003. do 2007. i predsjednik Srpskoga arheološkoga društva te je iskoristio taj položaj da mu to društvo objavi knjigu Srpsko pomorje od 7. do 10. stoleća.

U njoj je lansirao konstrukciju o srpskom podrijetlu Višeslavova krsnoga studenca:[14]

„Za datiranje [stolne crkve svetoga arkanđela Mihaela na Prevlaci] najvažniji je krstionik s natpisom svećenika Ivana iz doba kneza Višeslava, koji istovremeno pokazuje i važnost samostana. To izvanredno svjedočanstvo srpske države i Crkve, danas se nalazi u Splitu“ (str. 100).

„Datiran je oko 800. ili u početak IX. stoljeća… Krstionik je s istoimenim srpskim knezom povezao prvi i jedini Ivan Kukuljević, ali to tumačenje nisu prihvatili ni hrvatski ni srpski povjesničari… Istraživači ga povezuju s hrvatskim knezom Višeslavom, nepoznatim iz pisanih i bilo kojih drugih izvora. Ako je krstionik iz XI. stoljeća, ne može se povezati sa srpskim knezom koji je vladao oko 800., niti ako je s područja hrvatske kneževine. Preduvjerenje da se krstionik ne može povezati sa srpskim knezom, leži vjerojatno u podatku iz O upravljanju Carstvom da se Srbija sredinom X. stoljeća prostirala u unutrašnjosti“ (str. 101).

„Danas se može utvrditi da se on [krstionik kneza Višeslava] nalazio na Prevlaci, u samostanu arkanđela Mihaela, odakle je odnesen u Mletke sredinom XV. stoljeća… Najbliže analogije za ukras krstionika iz doba kneza Višeslava nalaze se na Prevlaci… Sličnosti s reljefima na Prevlaci ukazuju da su je odatle odnijeli, premda bismo mogli pomišljati i na druge predjele u nekad srpskom primorju – Neretvu, Pelješac ili Mljet, pa i na gradove kao Kotor. Ipak, da potječe zaista s Prevlake, pokazuje sudbina upravo toga samostana, koji su po predaji razorili Mlečani. To je arheološki donekle potvrđeno, jer je ustanovljen sloj požara, koji pokazuje da je samostan spaljen; pokazuju se postupno i arheološka svjedočanstva o razgrađivanju samostanu. Dakle, sasvim je vjerojatno da je krstionik s Prevlake odnesen u Mletke, a potom predan Hrvatima 1942. Nije vjerojatno da su ga Mlečani odnijeli iz nekoga latinskoga grada Dalmacije u svom posjedu, premda su i njih pljačkali (primjerice Pulu), jer to bi onda morao biti neki grad koji je priznavao vlast kneza Višeslava, a oni su bili bizantski, koliko se zna“ (str. 102).

Ni jedna od navedenih tvrdnji nije potkrijepljena bilo kakvom bilješkom. Temeljno pravilo kod dokazivanja jest: Onus probandi incumbit ei qui asserit, da teret dokazivanja leži na onomu tko nešto tvrdi. K tomu je u zapadnoj uljudbi općeprihvaćeno pravilo: Quod gratis asseritur, gratis negatur, što se bez dokaza tvrdi, to se bez dokaza i poriče. Dakle, tvrdnja za koju se ne nude dokazi sama je po sebi neosnovana.

Ako je konkretan način uporabe krstionika bio da u njega dotječe tekuća pitka voda (v. otvor na četvrtoj plošnoj stranici za punjenje i otvor na dnu za pražnjenje), da bi se u njem moglo obavljati krštenje uranjanjem, otkuda je ta voda mogla stizati na Miholjsku prevlaku?

Janković ne priznaje što Konstantin VII. Grimiznorođenac (Porfirogenet) piše da Srbi nisu bili kršteni i da su doselili na Balkan. Zašto onda priznaje kao vjerodostojan Porfirogenetov zapis kako se zvao prvi po imenu poznati arhont Srbije? I zašto ne protumači kako je Porfirogenetov zapis Βοϊσέσθλαβος / Boïsésthlabos // Voïsésthlavos mogao pročitati kao Višeslav?

Jankovićeva je teza k tomu nelogična i neodrživa već na prvi pogled. Kako Višeslavov krstionik može potjecati iz samostana sv. Mihaela na Miholjskoj prevlaci (desno od ulaza u bokokotorski zaljev), kada srpski izvori istodobno tvrde da je taj samostan osnovao Sava Nemanjić godine 1219.? Kako je onda krstionik iz VIII. stoljeća mogao biti u bogoslužnoj uporabi u prostoru koji je sagrađen tek u XIII. stoljeću?

Srpski povjesničar umjetnosti Gojko Subotić (rođen 1931.) o tom samostanu godine 1959. piše:[15]

„Arkanđeo na Prevlaci, stari samostan u Tivatskom zaljevu. Pripadao najprije Katoličkoj Crkvi, a poslije širenja srpske države prema jugu i dobivanja crkvene samostalnosti (1219.) postao sjedište Zetske episkopije i (od 1346.) Zetske metropolije. Razoren je sredinom XV. stoljeća.“

Hrvatski crkveni povjesničar don Ivan Ostojić (1893.–1980.) o tom samostanu godine 1960. piše:[16]

„Sv. Mihovil na Prevlaci

Prevlaka je poluotočić na južnoj strani Tivatskoga zaljeva (oko 300 x 200 m) u Boki Kotorskoj. Ondje je među ruševinama nađen ulomak natpisa s riječima ad hono… ri abbatis, pa se općenito drži, da je upravo tu nekada bio onaj samostan Sv. Mihovila de Tombe, što ga papa Klement VI u pismu Dušanu izričito nazivlje benediktinskim.[17] Samostan se zvao de Tombe ili de Tumbe, jer se Prevlaka starijim imenom zvala Tombe ili Tumba.

Dušan je nekom prigodom utvrđivao granice grada Kotora te je kazao – ukoliko je vjerodostojan talijanski prijevod pisma o tom poslu – da je crkva Sv. Arkanđela na Prevlaci od Kotorana bila ponovno sagrađena (reedificata).[18] Prvu crkvu sa samostanom, kako neki drže, Kotorani su sa­gradili na svojem zemljištu u XI stoljeću ili početkom XII stoljeća.[19]

Gelčić citira iz nekakva drugog patvorenog pisma ovo: Az Stefan Parvovjenciani… pridoh na Prevlaku, i zgradi hraam svetoga Arhangela Mihaila, i postavi u gnem Patriarka Arseniju.[20] Stefan Prvovjenčani (1196–1228) u pismu spominje samo crkvu, a to bi moglo značiti, da su se bene­diktinci s Prevlake rano iselili.[21] Sigurno ih ondje već u prvoj polovici XII stoljeća nije bilo, jer su Kotorani 1124. godine Prevlaku bili poklonili Sv. Tripunu, da bi pokrili troškove za gradnju njegove crkve.[22]

Dio posjeda crkve Sv. Mihovila u Prevlaci bio je pridružen menzi kotorskoga biskupa i na nj su seljaci iz Krtola do naših dana plaćali godišnji livel [zemljišni najamski ugovor].[23] Ali je područje Sv. Mihovila obuhvaćalo još poluotok Lušticu, Pasiglav, Bogdašiće, Lješević Brda i otočić Stradioti. Osim toga su monasi na više mjesta vadili morsku sol.

Iz dobroga dijela posjeda benediktinskih samostana Sv. Mihovila na Prevlaci, Sv. Luke u Krtolima, Sv. Nikole Petraničkoga, Sv. Petra Gradačkoga i, možda, još kojega srpski su vladari stvorili poznatu metohiju zetskih vladika (Metohija, prema grčkoj riječi μετόχιον/metókhion, označuje crkveno i, naročito, manastirsko imanje). Njom se od druge polovice XV stoljeća upravljalo iz Sv. Mihovila, pa je zato i nosila njegovo ime. Ondje je, naime, bio podignut pravoslavni manastir i u njemu povremeno sijelo pravoslavnoga episkopa za Zetu.[24]

Ruševine se crkve i samostana Sv. Mihovila nalaze na sjeverozapadnoj strani poluotočića, nedaleko od današnje crkvice Sv. Trojice.[25] Samostanska je crkva bila veća (26 x 14,5 m) trobrodna bazilika s tri polukružne apside, građena iz bijela i crvena kamena.[26] I na Prevlaci se našla brojna ornamentalna plastika, koja odgovara od IX do početka XII stoljeća.[27]

Ova zadužbina koji put se susreće pod imenom Sanctus Michael de foris (= izvan Kotora) za razliku od istoimene crkve u Kotoru.[28]“

Godine 1973. Ivan Ostojić piše:[29]

„U prvoj polovici XII st. Kotorani su prikupljali sredstva da bi mogli sagraditi katedralu na čast svojem zaštitniku sv. Tripunu. U tu svrhu kotor­ski biskup Urzacije, zajedno s gradskim priorom i plemićima, darovao je sv. Tripunu 1124. Tumbam sancti Archangeli, od Vajca do morske obale… zemljišni posjed, kojem ista darovnica određuje točne granice i koji je svojim godišnjim prihodima imao pomagati dugoljetnu izgradnju katedrale.[30]

Iz pisma pape Klementa VI, što ga je 6. siječnja 1345. iz Avignona upravio srpskom kralju Stefanu Dušanu, doznajemo da je ona Tumba sv. Arhanđela pripadala nekada benediktinskom samostanu. Naime, papa podsjeća kralja da su neki njegovi prethodnici okupirali i da on još drži u svojoj vlasti osam benediktinskih samostana, više crkava, nekoliko otoka i sela, što je sve de jure podvrgnuto kotorskom biskupu koji kao dioecesanus locorum ima pravo s time raspolagati. Mjesto biskupa sa svim tim mjestima po miloj volji gospodari kralj na propast svoje duše, na veliku štetu biskupovu i na sablazan mnogih. Zbog toga papa moli i zaklinje Dušana neka vrati biskupu što mu je oduzeto. Prema informacijama što ih je dobio od novoimenovanoga kotorskog biskupa Sergija, Klement VI, koji je i sam bio benediktinac, nabraja taksativno svih onih osam benediktinskih samostana. Među njima na četvrtom mjestu nalazi se monasterium sancti Michaelis de Tombe.[31]“

Te činjenice u odnosu na Jankovićevu tezu potiču nova pitanja: jesu li benediktinci imali samostan na Miholjskoj prevlaci već u VIII. stoljeću? Ako i jesu, zašto bi u sklopu svoga samostana (koji je bio dom samo za krštene), podalje od ikakva naselja (11 km od Kotora), imali krstionik (koji treba za nekrste), kada to nije bila ni biskupska ni župna crkva? Kotor je u VIII. stoljeću bio latinski grad, kao i druga biskupska sjedišta u Dalmaciji, a benediktinci su monasi Latinske Crkve. Kakvom se vratolomijom benediktinci na Miholjskoj prevlaci i taj samostan latinskoga obreda mogu nazvati srpskima u VIII. stoljeću?

Sljedeća Jankovićeva teza, koja je neodrživa već na prvi pogled, jest da bi Višeslavov krstionik bio odnesen u Mletke sredinom XV. stoljeća. Kapucinski samostan Presvetoga Otkupitelja na Guidecci, u kojem je krstionik bio do 1853., osnovan je na tom otočiću ispred Venecije tek 1576., a do tada je bio odlagalište životinjskih otpadaka iz Mletaka. Prva potvrda da se studenac s imenom kneza Višeslava nalazi u Mletcima potječe iz 1749. Gdje je mramorna kamenica mogla biti 308 godina, između 1441. i 1749., kada se ona prvi put spominje u vrtu toga samostana?

U predgovoru knjizi Janković ističe:[32]

„Neposredan povod za pisanje ovoga teksta, pored potrebe da se objavi nova građa i da se odupre rastućemu širenju proizvoljnih, nestručnih tumačenja arheoloških činjenica, bilo je održavanje redovitoga godišnjega sastanka Sekcije za Srednjovjekovnu arheologiju Srpskoga arheološkoga društva u Herceg Novom 2001.“

Ta rečenica potvrđuje kako je, barem tada, Srpsko arheološko društvo imalo težnju uredovati izvan područja Srbije, kao da u toj zemlji nema dovoljno arheoloških nalazišta koja su vrijedna istraživanja.

Knjigu je uredila Dragica Premović Aleksić (1950.–2019.). Na str. 4 kao recenzenti knjige navode se „dr. Radomir Popović“ (a to je najvjerojatnije Radomir V. Popović, protojerej-staurofor Srpske Pravoslavne Crkve i redoviti profesor crkvene povijesti na Pravoslavnom bogoslovskom fakultetu Sveučilišta u Beogradu, rođen 1954.) i „dr. Gordana Tomović“ (arheologinja i paleografkinja, rođena u Beogradu 1941.). Nisam mogao utvrditi da su njihove recenzije igdje objavljene.

Na str. 7 ističe se: „Štampanje ove knjige pomoglo je Ministarstvo nauke i zaštite životne sredine Republike Srbije.“ Dakle, novcem poreznih obveznika iz državnoga proračuna Republike Srbije. Po sadržaju je riječ o velikosrpskom agitacijsko-propagandističkom pamfletizmu, a po financiranju o službenoj publikaciji iza koje je stala država.

Zbrka oko imena prvoga srpskoga vladara

U odnosu na zapise na grčkom, uvodno valja reći kako je izgovor grčkoga slova β (beta) prešao s glasa „b“ na glas „v“ tijekom bizantskoga razdoblja, točnije oko X. stoljeća po Kristu (u kojem je živio Konstantin Grimiznorođenac). Ta promjena zvana betacizam, dio je širih pomaka starogrčkoga prema novogrčkom jeziku. U starogrčkom se β izgovaralo kao zvučni dvousneni praskavac [b]. Međutim, u srednjem vijeku razvio se u zvučni zubnousneni zvonačnik [v]. (Otuda danas razlike u hrvatskom i srpskom u izgovoru riječi Babilon, Betlehem, Bizant, Arabija, kerubin, prezbiter…) Ako su izvor Porfirogenetovih podataka bili živi sugovornici, vjerojatno je da je slovom β zabilježio izgovor glasa [v]. No, ako se oslanjao na zapise iz dvorske pismohrane, onda je moguće da slovo β, izvorno zapisano u VIII. i IX. stoljeću, u nekim imenima znači ili [b] ili [v]. Nakon što su slovo beta počeli izgovarati kao [v], Grci su uveli pisati dvoznak μπ/mp da bi zapisali zvuk [b].

U povijesnim izvorima pojavljuju se tri osobe bliska, ali različita imena:

• knez (dux) čije je ime uklesano na krstioniku iz oko 800.;
• knez (arhont) Srbije koji se spominje u 32. poglavlju djela O upravljanju Carstvom Konstantina VII. Grimiznorođenca (905.–959.) koje je napisano između 949. i 955.;
• knez (dux, arhont) Zahumljana, otac kneza Mihaela Zahumskoga, koji se spominje u Ljetopisu Ivana Đakona godine 910., u zaključcima Prvoga splitskoga sabora iz 925., u srpnju 927. u Godišnjacima grada Barija[33] i u 33. poglavlju djela O upravljanju Carstvom Konstantina VII. Grimiznorođenca (sastavljenom između 949. i 955.). Nigdje se ne predstavlja kao Srbin, niti ga koji od ta četiri izvora takvim bilježi.

jezik	knez čije je ime uklesano na krstioniku iz oko 800.	knez Srbije	knez Zahumljana
izvor	Vuissasclavo duci[34]	ἄρχοντος τοῦ Σέρβλου… ὁ Βοϊσέσθλαβος / árkhontos toũ Sérblou… ho Boïsésthlabos	Μιχαήλ, τοῦ υἱοῦ τοῦ Βουσεβούτζη, τοῦ ἄρχοντος τῶν Ζαχλούμων / Mikhaḗl, toũ huioũ toũ Bouseboútzē, toũ árkhontos tō̃n Zakhloúmōn
grčki	–	Βοισεσθλαβος[35] / Boisesthlabos, Βοϊσέσθλαβος[36] / Boïsésthlabos // Voïsésthlavos	Μιχαὴλ τοῦ Βουσεβούτζη,[37] Μιχαήλ, τοῦ Βουσεβούτζη [38] / Mikhaḗl, toũ Bouseboútzē[39] // Mikhaḗl, toũ Vousevoútzē
latinski	Vuissasclavus,[40] Visseslaus	Boisesthlabus[41]	Michaëlis Busebutze Zachlumorum principis filii[42]
hrvatski	Višeslav	Bisesthlabus,[43] Boisesthlavus,[44] Borsesthlaus,[45] Boleslaus,[46] Bojslav,[47] Voiseslav,[48] Vojslav,[49] Višeslav,[50] Vojislav,[51] Boisesthlabos,[52] Vojšeslav,[53] Bojseslav,[54] Božeslav,[55] Božislav,[56] Bojesesthlabos (Vojislav?)[57]	Mihael Višević, Mihalj Višević,[58] Mihael sin Buzebute,[59] Mihajlo sin Viševića,[60] Mihajlo sin Vuševića,[61] Mihajlo sin Vuševukov,[62] Mihajlo Vuševukšić,[63] Mihajlo Višević,[64] Mihajlo sin Višetin
srpski	Вишеслав / Višeslav	Војшеслав / Vojšeslav,[65] Војислав / Vojislav,[66] Вишеслав / Višeslav[67]	Михајло син Вишетин / Mihajlo sin Višetin,[68] Михајло Вишевић / Mihajlo Višević,[69] Вyсебућ или Вyшебућ / Vysebuć ili Vyšebuć,[70] Vyšebuđь od Vyšebudь,[71] Михаило син Вишевића / Mihailo sin Viševića, Mihail Viševića (Višete),[72] Михаило син Вишевца / Mihailo sin Viševca,[73] Михаило син Вишетин / Mihailo sin Višetin,[74]  Михаило Вишевић / Mihailo Višević,[75] Vyševъcь[76]
crnogorski	Višeslav	Boisethlabus[77]	Mihajlo sin Bezabuca[78]
engleski	Vysheslav	Boïseslav,[79] Voïslav[80]	Michael Vyšević,[81] Michael son of Bouseboutzis,[82] Michael son of Visevitz[83]
francuski	Vichésslav	Boiseslav[84]	Michel, fils de Bousebotzis[85]
njemački	Wyscheslaw	Boïsesthlabos[86]	Michael des Busebutzes[87]

Još je godine 1968. Stjepan Antoljak (1909.–1997.) argumentirano upozorio da se vladar Srbije iz 32. poglavlja Porfirogenetova djela ne može prevoditi kao Višeslav i zaključio:

„iz imena ‘Boisesthlabos’ može se izvesti samo ili ime Vojislav (Vojslav) ili Božeslav (Božislav)… Koje je od imena ispravnije, ustanovit će naši filolozi, koji će morati uzeti u obzir i to da se sin ovoga srpskoga vladara nije zvao Radoslav nego Rodoslav“.[88]

Potrebna jezikoslovna rasprava do danas nije objavljena, a neki su srpski pisci nastavili prvoga srpskoga kneza zvati Višeslavom. Osim hrvatskoga, tako se zvao i jedan novgorodski knez, Višeslav Vladimirovič (977.–1010.), a davno je potvrđen i ženski parnjak: Višeslava je ime ruske kraljevne i poljske kraljice koja je živjela od 1047. do 1089. U međuvremenu više srpskih autora svojata krstionik kneza Višeslava, čas kao krstionik arhonta Srbalja, čas kao krstionik zahumskoga kneza, otca Mihaela Viševića.

Ime prvoga srpskoga vladara u izdanjima grčkoga teksta od 1611. do 1920. pisalo se Boisesthlabos, a od 1949. na ovamo Boïsésthlabos. Razlika je u joti koja je prije bila dio dvoglasa oi /oj/ (taj se dvoglas u novogrčkom izgovara kao /i/), a Moravcsik ju je u kritičkom izdanju iz 1949. donio kao jotu s dvotočkom (dijerezom), što znači da se dva susljedna samoglasnika, koji se inače izgovaraju kao jedan glas, ne stapaju u dvoglasnik, nego zadržavaju svoju punu glasovnu vrijednost i izgovaraju se razdvojeno (kao Mihael, poeta), u ovom slučaju nakon /o/ slijedi /ji/ ili /ii/.

Stoga su pojedina slova toga imena mogu izgovarati kao:
1. beta klasični /b/ ili kasnobizantski /v/
2. omikron /o/
3. jota /i/
2. i 3. dvoglas omikron-jota /oi/, /oj/, tek u novogrčkom /i/
3. jota s dijerezom /ji/, /ii/, u starosrpskom /j/
4. sigma /s/
5. epsilon /e/
6. sigma /s/
7. theta /th/
8. lambda /l/
9. alfa /a/
10. beta klasični /b/ ili kasnobizantski /v/
11. omikron /o/
12. sigma /s/.

Na osnovi toga ime se može izgovarati kao: Boisesthlabos, Bojsesthlabos, Bojisesthlabos, Boiisesthlabos, Voisesthlavos, Voisesthlavos, Vojisesthlavos i Voiisesthlavos. Grčki jezik nema tjesnačnike š i ž, nego ih bilježi svojim nepalatalnim slovima sigma, odnosno zeta,[89] pa je moguće da je prvom sigmom zabilježen tjesnačnik š. To ostavlja mogućnosti da se vladar zvao: Boiseslav, Bojiseslav, Bojseslav, Bojšeslav, Božeslav, Voiseslav, Vojiseslav, Vojseslav ili Vojšeslav. Usp. današnja imena Boislav, Bojislav, Boisław, Bojsław, Božeslav, Božislav, Vojeslav i Wojsław. Vojislava i Vojslava trebalo bi isključiti kao mogućnost, jer bizantski ljetopisac Kekaumen u XI. stoljeću bilježi ime jednoga dukljanskoga kneza iz prve polovice toga stoljeća kao Βοϊσθλάβος/Voïsthlávos.

K tomu Grimiznorođenac u 9. poglavlju Upravljanja Carstvom ima toponim Βουσεγραδέ[90] / Bousegradé // Vousegradé = Vyšegradě.[91] On se prevodi na latinski kao Busegrade,[92] na hrvatski i srpski Višegrad,[93] na engleski Vyshegrad,[94] na francuski Vousegrad,[95] na njemački Busegrade,[96] na crnogorski Busegrad.[97] S osnovom te riječi podudara se osnova Mihaelova patronima Βουσε-/Vouse-, ali ne i osnova imena arhonta Srbalja. Jezikoslovac Orsat Ligorio (1985.) s Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Beogradu iz tih činjenica zaključuje da ime srpskoga vladara Βοισε-/Voise-/Vojse- ili Βοϊσέ-/Voïsé-/Voiisé-  ne može biti Vyše- (u ono vrijeme moguće još Vūše- i Vūsje-). To bi značilo da se prvi imenom poznati vladar Srbije, kojega spominje Grimiznorođenac, nije zvao Višeslav. Dosljedno, mramorni krsni studenac iz oko 800. ne može se povezivati s prvoimenovanim čelnikom srpske zemlje.

Atlagić i Obradović 2018.

Godine 2018. Marko P. Atlagić i Filip M. Obradović objavili su „originalni naučni rad“ pod naslovom: Višeslav je srpski a ne hrvatski knez, a Višeslavova krstionica ranohrišćanski srpski a ne hrvatski kulturni spomenik.[98]

Na engleskoj Wikipediji piše da je Marko Atlagić, rođen u Ostrovici kraj Benkovca 1949., srpski politikant koji je bio član Saveza komunista i predsjednik Skupštine Općine Benkovac, jedan od pokretača Srpske autonomne oblasti Kninska krajina, ministar u Vladi tzv. Republike Srpske Krajine koja je pobjegla pred Olujom 1995. Sve do 2006. predstavljao se kao „ministar“ te „vlade u progonstvu“. Promijenio je pet stranaka. Predstavlja se i da je doktorirao na nekom sveučilištu na Kosovu, iako nema zapisa o njegovoj disertaciji. Zastupnik je u Narodnoj skupštini Srbije u više mandata, poznat po sastavljanju novele Zakona o visokom obrazovanju iz rujna 2018. kojim su ozakonjeni lažni doktorati.[99]

Na stranicama Instituta za srpsku kulturu u Leposaviću/Albaniku (Republika Kosovo) stoji da je Filip Obradović rođen 1989. u Kosovskoj Mitrovici i da je 2017. završio studij povijesti na Filozofskom fakultetu u Kosovskoj Mitrovici.[100]

Autori uvodno u sažetku na srpskom ističu:[101]

„U radu se govori o Višeslavovu krstioniku i iznose dokazi da ona nije hrvatski nego srpski kulturni spomenik, a Višeslav srpski a ne hrvatski knez. … Višeslavov krstionik srpski je spomenik s Prevlake iz samostana Svetoga arkanđela Mihaela, koji je u XV. stoljeću, prilikom uništenja samostana od strane Mlečana, odnesen u Veneciju. … danas se nalazi u Muzeju hrvatskih arheoloških starina u Splitu.“

Isto ponavljaju i u sažetku na engleskom (str. 147). Muzej o kojem je riječ nema u nazivu riječ „starina“, nego „spomenika“.

Natpis na krstioniku kneza Višeslava obuhvaća Kristov monogram i 47 riječi. No, Atlagić i Obradović kažu da donose latinski natpis, ali iz njega posve ispuštaju riječi „TEMPORE VVISSASCLAVO DVCI“ te navode ukupno 44 riječi, od toga ih 11 pogrješno zapisuju:

INFERMOS namjesto INFIRMOS,
OVD namjesto QVOD,
CHRISTICILE namjesto CHRISTICOLE,
EFFICIANTUR namjesto EFFICIANTVR,
PERENNE namjesto PERHENNEM,
SVR namjesto SVB,
OPUS namjesto OPVS,
COMPOSVIT namjesto COMPSIT,
SANCT namjesto SANCTI,
IOHANES namjesto IOHANNIS i
CLIENTQVE namjesto CLIENTVLOQVE.

Dakle, u njihovu prijepisu natpisa s krsnoga studenca 30 % riječi ili nema ili su netočno napisane. U prijevodu s latinskoga na srpski ispuštaju Kristov monogram, a donose prijevod i onih riječi kojih nema u njihovu čitanju natpisa.

Na str. 143 tvrde: „Višeslav nije bio hrvatski knez“. Kao potkrjepu za tu tvrdnju upućuju na: „N. Jakšić, Manipulacija povijesnim spomenicima – primjer Višeslavove krstionice, zbornik Povijesno naslijeđe i nacionalni identitet, Zagreb, 2006, str. 40–45“. No, ta tvrdnja Nikole Jakšića (Beograd, 1949.) opovrgnuta je u historiografiji.[102]

Na istoj str. 143 tvrde: „On je bio srpski knez Zahumlja.“ U potkrjepu tomu navode Konstantina VII. Grimiznorođenca, ali on ne kaže da je Višeslav bio knez Zahumlja.

Zatim tvrde: „Višeslav je bio rodonačelnik dinastije Višeslaviće [sic!] odnosno Vlastimirovića“ (str. 143). Dinastija Vlastimirovića dobila je ime po Vlastimiru, za kojega tvrde da je bio unuk srpskoga (a ne zahumskoga) kneza Višeslava (koji se, kako je gore pokazano, tako nije zvao), pa ostaje nejasno tko je rodonačelnik te vladarske obitelji.

Atlagić i Obradović na dnu str. 143 i na vrhu str. 144 ističu:

„Krstionik je bio pokušaj Mlečana da pridobiju srpskoga zahumskoga kneza Višeslava da im osigura zaštitu pomorskih i trgovačkih puteva duž jadranske obale. (Krstionik je došao u Mletke iz Zahumlja rušenjem samostana Sv. Mihaela s Prevlake u XV. stoljeću.)“.[103]

Kao potkrjepa za tu tvrdnju upućuje se na: „Đ. Janković, Srpsko pomorje od 7. do 10. stoljeća, Beograd, 2007, str. 96–110“. Sada se opet vraćaju na zahumskoga kneza, o čijem postojanju nema vijesti. Grimiznorođenac kaže da je knez Zahumljana Mihael Višević ili Vušević ili sin Višetin, ali taj Višević, Vušević ili Višetin: 1. nije Višeslav, 2. nema sigurnosti da je on sâm bio vladar prije svoga sina Mihaela.

Na str. 144 čita se i sljedeće:

„Danas se može utvrditi da se ona nalazila na Prevlaci, u samostanu Sv. Arkanđela Mihaela, odakle je odnesena u Veneciju sredinom XV. stoljeća“.[104]

Uz tu tvrdnju nema upućivanja na bilo kakvu bilješku. Iz gornjega poglavlja vidljivo je kako je ta rečenica i plagijat; doslovce je prepisana iz Jankovićeve knjige iz 2007., str. 102, a to je u samom tekstu prešućeno.

Na str. 147 ističe se:

„Rad je predan 1. ožujka 2018. godine, a nakon mišljenja recenzenata, odlukom odgovornoga urednika Baštine odobren za tisak“.[105]

Dakle, dva neimenovana recenzenta i glavni i odgovorni urednik prof. dr. Dragan Tančić (po struci politolog), ovjerili su znanstvenu utemeljenost rada i kategorizirali ga najvećom mogućom klasom izvornoga znanstvenoga rada, iako je on samo dokaz da papir trpi sve.

Aleksić 2020.

Marko Aleksić rođen je 1970. u Beogradu gdje je 1998. diplomirao i 2006. magistrirao arheologiju.[106] Godine 2020. objavio je knjigu Srpske zemlje pre Nemanjića od 7. do 10. veka: Sveobuhvatna i živopisna priča o počecima srpske istorije. U njoj je posvetio jedno poglavlje (str. 105–112) krstioniku kneza Višeslava pa piše:[107]

„Jelićeva ideja postala je općeprihvaćena i brzo je ušla u sinteze hrvatske ranosrednjovjekovne povijesti, dok je sam krstionik postao važan simbol njezine tradicije zahvaljujući čemu je, kao diplomatski dar i uz veliku pažnju javnosti, najzad dopremljena u zemlju 1943. godine“ (str. 108).

Nije bila riječ o diplomatskom daru, nego o razmjeni u naravi između Muzeja Correo u Veneciji i Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, uz suglasnost tadašnjih državnih vlasti. Zamisao o razmjeni potječe od don Frane Bulića (1846.–1934.) iz doba Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, a podupirali su je Vlaho Raić (1895.–1972.), Ljubo Karaman (1886.–1971.), Stjepan Krizin Sakač (1890.–1973.) i bl. Alojzije Stepinac (1898.–1960.). Višeslavov krstionik nije dopremljen u Hrvatsku godine 1943., nego godinu prije, u svibnju 1942.[108]

Aleksić dalje piše:[109]

„uslijedio je niz novih znanstvenih radova o krstioniku koji su ignorirali rezultate ove revizije [Mate Suića i Melkiora Perinića] i nisu dovodili u pitanje ninsko podrijetlo krstionika“ (str. 109).

Luka Jelić (1864.–1922.) otkopao je u srpnju 1910. trg Crkvena plokata (danas ulica župana Godečaja) u Ninu, sjeverno od katedrale sv. Anselma („Asela“),[110] a na njemu i krstionicu za koju se može razložno pretpostavljati da je u njoj nekoć stajao Višeslavov krstionik, ali nije prepoznao prostoriju koju su opisali Anonim Filippi i Carlo Federico Bianchi. Pretpostavio je da je ninska krstionica, u kojoj je od 800. do 1746. bio smješten Višeslavov krstionik, bila u sjeverozapadnom uglu te crkve, a srednjovjekovna krstionica ili kapelica sv. Ivana Krstitelja, a zatim „stara“ sakristija cijelo vrijeme bila je sjeveroistočno, u visini glavnoga oltara, tj. 15 metara istočnije, u prostoru koji je Luka Jelić nazvao kapelicom sv. Ambrozija. Taj položaj odgovara klasičnomu mjestu za sakrarij, odnosno protezis ili lijevi pastoforij.[111]

U rujnu 1960. Mate Suić (1915.–2002.) i Melkior Perinić (1929.–2025.) ponovo su otkopali, ali samo onaj dio trga za koji je Luka Jelić bio naveo da je krstionica, 15 metara zapadnije od nje, i utvrdili da tamo krstionice nema. Iz toga su izveli dalekosežne i pogrješne zaključke. Janko Belošević (1929.–2016.) još je 1968. pretpostavio da je krstionica bila „uz sjevernu bočnu stranu današnje župne crkve“,[112] u razini vrha crkvenoga broda, na što ga je upućivao vanjski sjeverni zid nadžupne crkve sv. Asela, na kojem su u sjeveroistočnom dijelu bili vidljivi spojni zidovi i krov bivše stare sakristije, a to je i dokazao 2001. On je od 17. svibnja do 6. lipnja 2001. vodio nova revizijska istraživanja u sjeveroistočnom uglu crkve sv. Anselma i u njima našao srednjovjekovnu ninsku krstionicu, kapelicu sv. Ivana Krstitelja ili „staru sakristiju“. Ta je prostorija širinom od 4,3 metra ležala uz crkvu, a sama je iznutra bila široka 3,4 m i dugačka 5,1 metara (izvana 5,55 m). Pod joj je bio metar niži od poda u crkvi sv. Anselma, pa se iz crkve do nje trebalo silaziti niz pet stuba. Na sjeveroistočnom zidu crkve očuvan je polukružni otvor za vrata koja su bila ulaz u krstionicu kasnije, kada je ona služila kao sakristija.[113] Belošević je umro, a da nije objavio rezultate toga istraživanja, nego je to učinio Ante Uglešić godine 2022. Time su tvrdnje nekih autora o nepovezivosti Višeslavova krstionika s Ninom postale neosnovane.

Objavljujući rukopis Monumenta ecclesiae cathedralis Nonae [Spomenici stolne crkve u Ninu] iz 1675., Josip Kolanović (1938.–2020.) godine 1969. osporio je zaključak Suića i Perinića o revizijskom iskapanju iz 1960. te je istaknuo: „Imajući u vidu podatke koje nam pruža Monumenta ecclesiae cathedralis Nonae, takav zaključak je preuranjeno donesen, jer nije ispitan teren same sakristije. Zbog toga je s mnogo više znanstvene ozbiljnosti napisao Janko Belošević, [Nin u srednjem vijeku, u: Nin – Problemi arheoloških istraživanja, priredili Mate Suić, Šime Batović i Janko Belošević, Zadar: Arheološki muzej, 1968.], str. 58: »Nedavna arheološka istraživanja nisu na žalost potvrdila postojanje takvih objekata. Naime, istraživanja na tom mjestu, zbog postojeće župne crkve, vršena su samo na ograničenom prostoru i bila su više sondažnog karaktera i nisu vršena u onim razmjerima koje taj prostor zahtijeva u svojoj kompleksnosti«.“[114] Iste je godine Ivo Petricioli (1925.–2009.) ta revizijska iskapanja komentirao ovako: „Baptisterij treba tražiti oko onog mjesta gdje ga je Jelić prvotno označavao. Ako se nađe, i ukoliko se nađe dovoljno ostataka, trebat će pažljivo ispitati oblik bazena za krštavanje“.[115]

Aleksić potom uvodi u osnovnu zamisao, kojoj će samo dati drukčije opravdanje:[116]

„U međuvremenu je krstionik prvi put privukao pažnju i u našoj [srpskoj] sredini, kada je iznesena pretpostavka da potječe s prostora Boke kotorske, što nije prihvaćeno, pa kod nas i dalje vlada uvjerenje o ninskom, odnosno hrvatskom podrijetlu spomenika. (Janković 2007., [str.] 100–102, sl. 91, gdje je ukazano na sličnost ukrasa tordiranih stupića s krinolikim završetcima – kapitelima s krstionika, s polustupićem s ruševina crkve na Prevlaci kod Tivta u Boki kotorskoj s početka IX. stoljeća. Volute krina se, kako je primijećeno, ne svijaju u istim smjerovima, a i samo na osnovi ovoga detalja ipak nije moguće donositi dalekosežne zaključke.)“

Potom prelazi na razlog zašto je krstionik uvrstio u knjigu o srpskim zemljama prije Nemanjićâ:[117]

„Na osnovi svega iznesenoga može se zaključiti da stilske osobine ukrasa krstionika ukazuju na kraj VIII. odnosno početak IX. stoljeća, oko čega se slaže najveći broj istraživača, a na to vrijeme upućuju i odlike natpisa na krstioniku, iako ne isključuju, ali u manjoj mjeri, i nekoliko desetljeća kasnije doba (Matijević-Sokol 2007., [str.] 5–18; Vežić, Lončar 2009., [str.] 240–242). U znanosti je prihvaćeno tumačenje da je ovaj krstionik svjedočanstvo o pokrštavanju određene slavenske zajednice na čijem čelu je bio knez Višeslav. Hrvatski knez s ovim imenom, o kome se ranije dosta razmatralo, nije poznat ni iz jednoga povijesnoga izvora, kao što nije poznat nijedan drugi slavenski vladar tog imena iz VIII. i IX. stoljeća, osim srpskoga kneza Višeslava.“

Jedini spomen kneza Višeslava potječe s toga krstionika. Jedini spomen srpskoga kneza, koji se nije zvao Višeslav, potječe od Grimiznorođenca.

Aleksić ističe kako se Višeslavov krstionik ne može povezivati sa zahumskim knezom, jer se on nije zvao Višeslav:[118]

„Ni pretpostavka o otcu zahumskoga kneza Mihaela, čije je ime navodno glasilo Višeslav, nije točna budući da lingvistička analiza jasno govori protiv nje.“

U podrubnoj bilješci upućuje se na članak Aleksandra Lome iz 2000. i ističe: „gdje je pokazano da ime Porfirogenetova srpskoga kneza Višeslava (Βοίσέσθλαβοζ) ima isti oblik koji se nalazi na krstioniku, ali i da se iz njega ne može izvesti ime Mihaelova otca Višebuđa (Βουσεβούτξης) kao što to još pokušava Jakšić 2015., [str.] 378, 385“.

Točno je da Aleksandar Loma (1955.) u Zborniku radova Vizantološkog instituta, br. 38/1999.–2000. na str. 119 kaže da je muško ime Βοϊσέσθλαβος/Voïsésthlavos iz 32. poglavlja O upravljanju Carstvom Konstantina Grimiznorođenca isto što i Vyšeslav^ь na starosrpskom, ali, kao što je gore izloženo, razmatranje slova po slova ne dopušta takav zaključak, osobito stoga što Grimiznorođenac u istom djelu u 9. poglavlju donosi ime naselja Βουσεγραδέ/Vousegradé što je staroslavenski Vyšegradě, tj. Višegrad, i što ista dva sloga vyše- donosi u 33. poglavlju kao ime otca kneza Mihaela Βουσεβούτζη/Vousevoútzē. Stoga dva puta potvrđeno Vouse- = vyše- ne može biti isto što i Βοϊσέ-/Voïsé-, tj. voisě, vojisě-, vojsě-, voišě-, vojišě- ili vojšě-. Što se druge riječi od koje je skovano to ime tiče, (–sthlavos), bizantska povjesničarka Ana Komnena (1083.–1154.) u povijesti svoga otca cara Alekseja I. Komnena (Aleksijada) dva puta (2, 1 i 7, 3) rabi grčku riječ Σθλαβογενής/Sthlavogenḗs, slavenski, slavenskoga roda, pa sam -sthlav- može biti staroslavenski -slav.

Aleksić nakon toga iznosi novost svoga djela:[119]

„Jedini poznati slavenski vladar s imenom Višeslav iz ovoga vremena jest srpski knez koji se spominje u djelu Konstantina Porfirogeneta. Pored vremenskoga podudaranja, i oblik ovoga imena koji se javlja na krstioniku i u spisu bizantskoga cara je isti. Također, zemlja srpskoga kneza Višeslava pružala se u južnim dijelovima nekadašnje antičke provincije Dalmacije, a najvažnije crkveno središte na tom prostoru između Splita i Drača bio je grad Kotor, na čelu čije biskupije se u to vrijeme nalazio svećenik po imenu Ivan među prisutnima na crkvenom saboru u Carigradu 787. godine (Ioanne episcopo Decateron), a o živoj aktivnosti kotorskoga biskupa Ivana na gradnji i obnovi crkava u svom gradu i njegovoj okolini svjedoče ukupno tri pronađena natpisa s njegovim imenom iz ovoga vremena, od kojih se na dva javlja sa titulom biskupa. I dok bi se ime prezbitera Ivana iz natpisa s krstionika moglo odnositi i na neku drugu crkvenu osobu, ime slavenskoga kneza Višeslava može se povezati jedino sa srpskim vladarom toga imena s kraja VIII. stoljeća, na šta su ukazivali i prvi istraživači ovoga spomenika. Stilske sličnosti ukrasa krstionika s pojedinim primjerima kamene skulpture iz Venecije sugeriraju da njezino podrijetlo treba najprije tražiti u sjevernoj Italiji, odakle su u tadašnju Srbiju mogli stizati kulturni utjecaji koji su obično pratili i one političke. U ovom slučaju je međutim teško ustanoviti da li su oni došli iz bizantske Venecije ili iz obližnje Akvileje, koja je do 774. godine pripadala Langobardima, kada dospijeva pod vlast Franaka. Ono što je međutim nesumnjivo jeste da je riječ o predmetu kvalitetne zanatske i umjetničke vrijednosti kakav je iznimno rijedak, zapravo jedinstven u slavenskom svijetu toga vremena.“

Teza ima nekoliko rupa:

• Srpski knez kojega spominje Grimiznorođenac nije se zvao Višeslav.
• Oblik imena na krstioniku (Vuissasclavo) i u spisu bizantskoga cara (Voïsésthlavos) nije isti.
• Nema nikakvih dokaza da je ikoji srpski knez, pa ni Bojesesthlabos, u drugoj polovici VIII. stoljeća ima vlast nad južnom Dalmacijom ni gradom Kotorom.
• Među sudionicima Drugoga nicejskoga sabora (787.) spominje se kotorski biskup Ivan, ali taj se prelat ne može poistovjetiti s prezbiterom Ivanom koji je oko godine 800. ukrasio krstionik knezu Višeslavu s posvetom. Naime, teološki i kanonski biskupstvo je stupanj više od prezbiterata. Kao što se onaj koji je postao kralj, više ne naziva knezom, tako se ni onaj tko je postao biskup, više ne potpisuje kao prezbiter. Uostalom, sam Aleksić priznaje da „bi se ime prezbitera Ivana iz natpisa s krstionika moglo odnositi i na neku drugu crkvenu osobu“. K tome, Kotor od VIII. stoljeća[120] ima svoj krstionik, stariji od Višeslavova, pa bi drugi bio suvišan. Kotorski krstionik je kameni, pravokutan, dug 118 cm, širok 94 cm, visok 73 cm, ukrašen na jednome polju dvama paunovima (simbol besmrtnosti) koji piju iz kaleža i cvjetnim rozetama (simbolika Euharistije), a na drugome lavom koji se propinje na drvo života (palmu s dvije datulje) i orlom u okomitu letu (simbolika krštenja i vječnoga života).

• Ime slavenskoga kneza Višeslava ne može se „povezati sa srpskim vladarom s kraja VIII. stoljeća“, jer se taj nije zvao Višeslav.
• Da krstionik potječe iz Kotora ili kojega drugoga prostora na području bizantske teme Dalmacije, bio bi datiran vladavinom bizantskoga cara koji je tada imao vlast nad tim područjem, za razliku od Nina koji nije bio pod Bizantom, nego je bio najstarije sjedište starohrvatske države.

Komatina 2022.

Predrag Komatina, rođen 1984. u Beogradu, završio je povijest na Filozofskom fakultetu u Beogradu (diplomirao 2008., doktorirao 2012.). Zaposlen je na Institutu za bizantologiju Srpske akademije znanosti i umjetnosti. Godine 2022. objavio je članak O natpisu na krstionici iz vremena kneza Višeslava. Neka epigrafska zapažanja u kojem ističe:[121]

„S obzirom na to da krstionik prezbitera Ivana iz vremena kneza Višeslava prema stilskim odlikama potječe s kraja VIII. ili početka IX. stoljeća, epigrafske sličnosti između natpisa na njem i natpisa kotorskoga biskupa Ivana na arhitravu u katedrali sv. Tripuna iz 805. godine ukazuju na to da bi se i ona mogla pripisati ‘klesarskoj radionici’ kotorskoga biskupa Ivana s kraja VIII. i početka IX. stoljeća…

Epigrafske sličnosti natpisâ na dva spomenuta spomenika dovoljne su da navedu na pretpostavku da su ih klesali majstori školovani u istoj klesarskoj školi. Izvjesno je da krstionik ne potječe iz samoga Kotora, jer bi u tom slučaju natpis na njem bio datiran vladavinom suvremenoga bizantskoga cara, kao i drugi kotorski i južnojadranski natpisi, ali je nesumnjivo da potječe iz Boke kotorske…

Činjenica da je njegov nastanak datiran vladavinom srpskoga kneza Višeslava s kraja VIII. – početka IX. stoljeća upućuje na zaključak da se u to vrijeme to područje nalazilo pod političkom vlašću srpskih kneževa…

Datiranje nastanka krstionika vladavinom srpskoga kneza i njezino bokokotorsko podrijetlo također ukazuju i na važno mjesto bizantskoga i romanskoga Kotora kao kulturnoga i crkvenoga središta iz kojega su se Srbima u zaleđu širili najraniji utjecaji kršćanstva i kršćanske kulture…“

Natpisi se bilježe pismom, a odlika je pisma u ovom slučaju zapadne, latinske kulture, da se ono u pojedinom razdoblju i podneblju piše na vrlo sličan način. Stoga se latinska kvadratna i rustična kapitala, latinska unicijala, latinska gotica i humanistika i nazivaju tako jer su karakteristične za neko razdoblje. Natpis na krstioníku kneza Višeslava iz oko 800. i natpis kotorskoga biskupa Ivana iz 805. moraju biti vrlo slični, jer su nastali u bliskom razdoblju. Njihovi klesari pripadaju istomu razdoblju. No, to onomu tko se bavi epigrafikom (arheološkom strukom koja proučava natpise iz prošlosti, ispisane, urezane ili uklesane na tvrdoj podlozi) ne može biti dovoljno da za neki natpis koji „bi se mogao pripisati“ nekoj klesarskoj radionici ili, ako je riječ o benediktinskoj školi, smjeru klesarstva, sa sigurnošću zaključi kako on i jest proizvod upravo te klesarske radionice. Dalek je put od dopuštanja mogućnosti do pouzdana utvrđenja istovjetnosti i zbiljnosti, a on ovdje nije popločan ni jednom činjenicom.

Komatina priznaje da natpis na krstioniku kneza Višeslava sigurno ne potječe iz samoga Kotora. Pa kako onda može potjecati iz iste klesarske radionice kotorskoga biskupa Ivana?

Koji dokaz Komatina nudi za tvrdnju kako je „nesumnjivo“ da Višeslavov krstionik „potječe iz Boke Kotorske“? Nijedan. U čem se onda sastoji znanstvena dokazanost te zamisli?

Što dokazuje „činjenicu“ da je nastanak krstionika kneza Višeslava „datiran vladavinom srpskoga kneza Višeslava“, kada takav ne postoji?

Na temelju čega se najstarijega srpskoga kneza kojega Grimiznorođenac spominje – naziva Višeslavom?

Što točno „upućuje na zaključak“ da se potkraj VIII. i početkom IX. stoljeća područje Boke kotorske „nalazilo pod političkom vlašću srpskih kneževa“?

Koji su dokazi da je nastanak Višeslavova krstionika datiran „vladavinom srpskoga kneza“?

Što dokazuje „bokokotorsko podrijetlo“ Višeslavova krstionika?

Dubrovčanin dum Đuro Matijašević (1670.–1728.) davno je zapisao narodnu poslovicu: „Tko hoće sve, ne ima ništa“.[122]

Ristić i Meza 2024.

Beogradski dnevnik Politika[123] objavio je 26. studenoga 2024. da je udruga građana „Udruženje izbjeglih, ugroženih i prognanih osoba Srbije“ uputila „Ministarstvu kulture, Ministarstvu vanjskih poslova, Vladi Republike Srbije i Srpskoj Pravoslavnoj Crkvi inicijativu za vraćanje Krstionika kneza Višeslava iz Arheološkoga muzeja u Splitu Srbiji“.

Inicijator nije državno tijelo, nego huškačka organizacija. Ona nema ni svoje mrežne stranice. Na stranicama Agencije za privredne registre Republike Srbije u Registru udruženja nalazi se podatak da je „Udruženje izbeglih, prognanih i ugroženih lica Srbije“, matični broj 28099690, porezni identifikacijski broj 107872121, osnovano 18.12.2012. (iako se u medijima spominje da ono djeluje od srpnja 1994.), da mu je sjedište u Beogradu (Savski venac), Savska 9/3, telefon 062 1645640, da su zastupnici udruge Igor Ristić iz Beograda, rođen 1953., i Ivan Meza iz Beograda, rođen 1979. Udruga ima prijavljeno ukupno sedam računa, od čega tri u bivšoj banci Sperbank Srbija. Ta se banka 1.12.2022. pripojila Agroindustrijskoj komercijalnoj banki u Beogradu. A u toj banci udruga je imala otvorena četiri računa, koji su svi blokirani od 15.2.2023. (izvor). Kao djelatnost udruge navedeno je: „Djelatnost ostalih organizacija na bazi učlanjenja“, no prema blokadi računa čini se da je riječ o fantomskoj udruzi čije se ime rabi samo pro forma. S druge strane iz lakovjernosti sredstava priopćavanja koja tako olako i bez ikakvih ograda prenose besmislice te udruge, očito je da je onaj tko se skriva iza te udruge blizak nekim srbijanskim glasilima i da oni rado daju prostora „Udruženju“ u medijima.

Udruga se obratila srbijanskim državnim tijelima i Srpskoj Pravoslavnoj Crkvi s nadom da će netko od njih pokušati aktivirati mehanizam predviđen Zakonom o kulturnom nasljeđu (Službeni glasnik Republike Srbije, broj 129/21) koji je Narodna skupština Republike Srbije donijela 24. prosinca 2021., a koji propisuje:

„Republika Srbija… skrbi se o zaštiti i očuvanju kulturnoga nasljeđa koje se nalazi u inozemstvu, ako je od važnosti za njezinu povijest, umjetnost ili kulturu“ (članak 9. stavak 1.).

„Kulturno nasljeđe je skup resursa, materijalnih i nematerijalnih, naslijeđenih iz prošlosti, prepoznatih kao odraz i izraz neprekidno evoluirajućih vrijednosti, uvjerenja, znanja i tradicija, nastalih interakcijom čovjeka i prostora tijekom vremena“ (članak 3. točka 1.).

„Središnja ustanova zaštite pokretnih kulturnih dobara, ovisno o vrsti pokretnoga dobra pokreće inicijativu za povrat nezakonito iznesenih pokretnih kulturnih dobara iz Republike Srbije koja su dio našega kulturnoga nasljeđa a nalaze se u inozemstvu, koja su pod razjašnjenim ili nerazjašnjenim okolnostima u prošlosti iznesena, a u vezi s kojima postoji interes da budu vraćena ili otkupljena od sadašnjih vlasnika ili držalaca, kao i povrata tih dobara otuđenih od posjednika po raznim osnovama, i u suradnji s nadležnim državnim tijelima skrbe se o provedbi mjera povrata“ (članak 111.).

No, ni jedno od tri pozvana tijela državne vlasti Republike Srbije ni Srpska Pravoslavna Crkva nisu reagirali na tu „inicijativu“.

Krstionik kneza Višeslava ne nalazi se u Arheološkom muzeju u Splitu (koji je osnovan 1820. i nalazi se na adresi Zrinsko-Frankopanska 25), nego u Muzeju hrvatskih arheoloških spomenika (koji je osnovan 1893. i nalazi se u Splitu na adresi Stjepana Gunjače 3). Dakle inicijator širi neistinu, samo je pitanje čini li to iz nesnošljivosti prema hrvatskom imenu koje se nalazi u nazivu muzeja u kojem se krstionik nalazi, ili iz pukoga neznanja.

Krstionik kneza Višeslava nikada nije bio u Srbiji da bi se mogao tamo vratiti.

Srpski narod, kršćani srpske etničnosti ni Srpska Pravoslavna Crkva nisu dionici kulture krsnoga studenca kneza Višeslava, nisu ga imali u svom posjedu; on nije dio njihova vjerničkoga identiteta, nacionalne baštine, duhovne predaje ni bogoslužja. Zahtjev za njegovom restitucijom služi politikanstvu, ometanju međuetničkoga suživota Hrvata i Srba, uznemiravanju hrvatskih katolika kojima je on nacionalni simbol i ridikulizaciji onih koji to traže.

„Inicijativa“ je, prema pisanju Politike, obrazložena s devet rečenica:

„Ovaj važan kulturni i povijesni spomenik, koji potječe iz devetoga stoljeća, predstavlja jedan od najstarijih spomenika kršćanske liturgije na Balkanu, i kao takav ima duboko vjersko i kulturno značenje za sve Srbe.

Krstionik kneza Višeslava nije samo kulturna rukotvorina, nego i simbol širenja kršćanstva među Slavenima i ima veliku povijesnu vrijednost.

Tijekom Drugoga svjetskoga rata ovaj dragocjeni spomenik Mussolini je darovao Anti Paveliću kao znak političke potpore, čime je postao dio povijesne baštine koja se sada nalazi u Splitu.

Naša je inicijativa usmjerena vraćanju ovoga važnoga kulturnoga blaga u Srbiju, odakle potječe, kako bi postalo simbolom naših zajedničkih korijena, kao i duhovno i kulturno jedinstvo naroda koji su kroz stoljeća oblikovali ovu zemlju.

Povratak Krstionika kneza Višeslava Srbiji ima posebnu važnost i kao podsjećanje na slavnu povijest naših predaka.

Osim svoje liturgijske vrijednosti, ovaj Krstionik dio je bogate povijesti Srbije i njegovo bi vraćanje bilo od velike važnosti za našu kulturnu baštinu i podsjećanje na važne povijesne trenutke.

Njezino vraćanje predstavljalo bi i korak prema zajedničkomu radu na očuvanju kulturnoga nasljeđa, kao i poštovanje povijesti i kulture između dviju zemalja.

Udruženje izbjeglih, ugroženih i prognanih osoba Srbije izražava nadu da će ova inicijativa naići na potporu svih institucija i partnera, kao i na pozitivnu reakciju nadležnih.

Također, ovom inicijativom pozivamo na dijalog i suradnju između naših država, kao i na vraćanje značajnih kulturnih spomenika koji su od presudne važnosti za naš narodni identitet i povijesni kontinuitet. Smatramo da je ovaj korak od ključne važnosti za očuvanje naše kulturne baštine i unaprjeđenje odnosa između naroda.“

Netočna je tvrdnja da je Krstionik kneza Višeslava Benito Mussolini ikomu darovao. On je od 1853. do 1942. bio vlasništvo venecijanskoga gradskoga muzeja Correr u Veneciji i taj je muzej s Hrvatskom akademijom znanosti i umjetnosti u svibnju 1942. razmijenio krstionik za dvije slike Victora Carpaccia (1465.–1525.).[124] Akademija je 1958. dala krstionik na trajnu posudbu Muzeju hrvatskih arheoloških spomenika. Krstionik je kulturno dobro hrvatskoga naroda i Republike Hrvatske i ne može se otuđiti.

Ne postoji jezikoslovna rasprava koja bi dokazala da je car Konstantin pod riječju Boïsésthlabos zapisao ime Višeslav, a više je znanstvenika upozorilo da ta riječ ne može označavati Višeslava. Stoga ga se ne može dovoditi ni u vezu s krstionikom na kojem se spominje knez Višeslav. Toga se srpskoga vladara može okvirno smjestiti negdje u razdoblje između 750. i 850. Nema naznaka da je bio kršćanin. Nemoguće je utvrditi nad kojim je prostorom imao vlast. Nema naznaka da je primao latinske vjerovjesnike, ni iz Rima ni iz Akvileje ili Salzburga, nego je bio podanik bizantskoga cara, arhont u Bizantskom Carstvu.

Zaključci

Srpski narod ima jedinstvenu povijest, vrijednu proučavanja i slavljenja svijetlih stranica, likova, pravednih djela i podviga. Činjenica da je u X. st. zabilježeno ime srpskoga kneza, vjerojatno iz VIII. st., vrijedna je utvrđivanja kako se on doista zvao na starosrpskom jeziku. Ljubiteljima srpskoga naroda ne trebaju laži, ni kićenje tuđim perjem, ni prisvajanje tuđe baštine. Postupci i tvrdnje osobâ raščlanjenih u ovom tekstu nisu istinoljubivi, pošteni niti su izraz rodoljublja. Oni ne mogu biti plod kršćanskoga promišljanja jer Sedma zapovijed sa Sinaja (Izlazak 20, 15; Levitski zakonik 19, 11; Ponovljeni zakon 5, 19; Matej 19, 18; Marko 10, 19; Luka 18, 20) zabranjuje da bližnjemu išta nepravedno uzmemo. Krađa se čini i prisvajanjem, ali „lupeža čeka sramota“ (Sirah 5, 14). „Teško onomu koji umnaža što nije njegovo… zakopava se u gusto blato“ (Habakuk 2, 6) jer će teško iz njega izaći. I „jao onomu tko otimačinu zgrće domu svomu“ (Habakuk 2, 9). Toma Akvinski (1225.–1274.) uči:[125]

„Ako tko promisli u čem se sastoji krađa, otkrit će da postoje dva razloga zbog kojih je ona grijeh. Prvi je razlog u tome što se ona protivi pravednosti po kojoj se svakomu daje ono što je njegovo. Budući da je krađa uzimanje tuđe stvari, ona se protivi pravednosti. Drugi je razlog što je to prijevara i lukavština, a kradljivac ih čini kada otuđuje nečiju stvar potajice i takoreći iz zasjede.“

Osma zapovijed sa Sinaja (Izlazak 20, 16; Levitski zakonik 19, 11; Ponovljeni zakon 5, 20) zabranjuje krivotvoriti istinu u odnosima s drugima. Toma Akvinski smatra govorenje istine preduvjetom ljudskoga suživota: „Ljudi ne bi mogli međusobno živjeti zajedno ako jedni drugima ne bi govorili istinu“.[126] Augustinova je definicija: „Laž je kada se govori neistina s voljom obmanjivanja“.[127] Lagati znači govoriti ili djelovati suprotno istini kako bi se dovelo u zabludu. Laž obeščašćuje riječ kojoj je zadaća priopćavati istinu. Laganje pogađa drugoga u sposobnost spoznaje, a ona je uvjet za donošenje suda i odluke. Laž potkopava povjerenje među ljudima i razdire društvene odnose. „Lažljiva usta ubijaju dušu“ (Mudrost 1, 11). Prorok prokazuje izgradnju pričina oko sebe: „od laži načinismo sebi sklonište i od obmane skrovište“ (Izaija 28, 15). Dum Đuro Matijašević godine 1697. zapisao je narodnu poslovicu: „Laž ako i omrkne, ne osvane“.[128] Laži nekih muškaraca u Srbiji o krstioniku kneza Višeslava nisu donijele nikakva dobra ni njima ni srpskomu narodu.

Deseta zapovijed sa Sinaja (Izlazak 20, 17; Levitski zakonik 19, 11; Ponovljeni zakon 5, 21) priječi prisvajanje tuđega jer pohlepa rađa svaku opačinu; ona je korijen krađe, pljačke i prijevare: „Ne otmi!“ (Marko 10, 19). „Jao vama koji kuću kući primičete i polje s poljem sastavljate dok sve ne zauzmete“ (Izaija 5, 8).

Zamisao je nekih „arheologa“ i „povjesničara“ o povijesti srpskoga naroda: oni su u kršćanstvu „od početka“, i prije formiranja srpske nacije; Srpska je Crkva iz vremena apostola Pavla; Srbi su iz Staroga Zavjeta, oni su kao izabranici sklapali Savez s Bogom, oni su prije Potopa. Đorđe Janković tu je tezu samo primijenio na svoja pseudoarheološka i pseudopovijesna promišljanja, ali on joj nije tvorac. Misao je opjevao protojerej pravoslavne Eparhije gornjokarlovačke Nikola Begović (1821.–1895.) na Banovini u XIX. stoljeću. On je spjevao ili preradio stihove koji su do nas prispjeli u nekoliko inačica:

Nebo je plave srpske boje A u njem stanuje srpski Bog, Oko njeg anđeli srpski stoje I služe Srbina Boga svog![129]

Nebo je plave srpske boje Na njemu stoluje Srbin Bog, Oko njeg anđeli srpski stoje I Njega slave, Srbina svog.[130]

Gore nad nama srpsko je nebo, Na njemu srpski sedi Bog, Oko njeg’ Srbi anđeli lebde: Dvore Srbina Gospoda svog![131]

Pobožanstvenjenje srpskoga naroda poprima konačan izričaj u pridijevanju Bogu etnika Srbin, pa čak i eponima Srbin. Kao da se u popisu nebeskoga pučanstva sâm Bog izjasnio kao Srbin.[132] Dosljedno, Nikola Begović to je protegnuo i na anđeoske zborove, cijelu nebesku hijerarhiju. Ako je Bog Srbin, i anđeli su iste narodnosti (etničnosti), a ako je to izjašnjavanje vezano uza samu narav (identitet) nebesnikâ, posljedično i pali anđeli moraju biti Srbi. Možda takva dosljednost može nekima pomoći da shvate kako je riječ o zamisli koja je pravi bumerang, a u sebi je bogohulna, krivovjerna i suprotna Svetomu Pismu koje uči:

„svi ste sinovi Božji, po vjeri u Kristu Isusu. Doista, koji ste god u Krista kršteni, Kristom se zaodjenuste. Nema više: Židov – Grk!“ (Galaćanima 3, 26–28).

Što znači Jankovićevo veličanje sv. Pavla Apostola, ako odbija tu njegovu autentičnu misao?

Janković i preuzimatelji njegove zamisli niječu redom povijesne i liturgijske činjenice u odnosu na kamenicu kneza Višeslava. Do toga kratkoga spoja dolazi zbog zanemarivanja istinske uloge krstionika i onoga što na njemu piše, neshvaćanja potrebe obraćenja neznabožaca na kršćanstvo, napuštanja poganstva, prigrljivanja Krista i kršćanstva, prihvaćanja vjerskih istina o potrebi kajanja za opačine, jednoga krštenja za oproštenje grijeha te ispovijedanja jednoga Boga i Triju Božanskih Osoba radi vječnoga spasenja. Kratko rečeno, to čine jer ih krstionik ne zanima kao bogoslužni predmet, mjesto prosvjetljenja, ukristovljenja i novoga rađanja, nego radi proglašavanja srpstva.

---

[1] Čini se korisnim ustaliti razdvojbu: imenica ženskoga roda krstionica je baptisterij (od baptisterium, mjesto za pranje/krštenje), prostorija (kapelica) u kojoj se dijeli sakrament krštenja, a njezin parnjak muškoga roda, krstionik krsni je studenac (latinski fons baptismalis), posuda u kojoj se obavlja obredno uranjanje ili nad kojom se polijeva krsnom vodom tijekom slavljenja krštenja.

[2] Miloje M. Vasić, Arhitektura i skulptura u Dalmaciji, Beograd, 1922., str. 154: „Вишеслављева крстионица из Нина… рађена је… за време хрватског кнеза Вишеслава који је владао на прелазу из VIII у IX век.“ (Višeslavljeva krstionica iz Nina… rađena je… za vreme hrvatskog kneza Višeslava koji je vladao na prelazu iz VIII u IX vek.).

Navodi u ovoj i u bilješkama 3–14, 32, 101, 103–105, 107, 109, 115–119, 121 i 123 preslovljeni su iz ćirilice u latinicu, a u samom tekstu prevedeni su na hrvatski.

[3] Đorđe Janković, Predanje i istorija Crkve Srba u svetlu arheologije: Kratak pregled od početka do turske okupacije, Beograd: Hrišćanska misao, 2015, str. 9: „Poseban način borbe protiv utvrđivanja istine sprovode vlasti nad Srbima – lošim zakonima, nečinjenjem, ometanjem i sputavanjem istraživanja celishodnih za arheološko utvrđivanje činjenica o prošlosti i kulturi srpskog naroda… Očigledno treba sakriti po svaku cenu ‘strašne’ istine da su Sloveni poreklom iz Podunavlja, da su Srbi od početka u hrišćanstvu, da im je matični prostor oduvek bio između Ibra i Une… Zadatak borbe protiv istine dobili su direktori nacionalnih ustanova, dekani, akademici… Otuda je arheološka nauka teško bolesna, zaražena glupošću, nesposobnošću, podlošću, falsifikatima, lažima, podaništvom, nepotizmom… Ova knjiga je prilog spoznavanju istine o Pomesnoj Crkvi Srba, njenoj celovitosti kroz prostor i vreme, kojoj pripadaju određena prava i srazmerne dužnosti, jer je Crkva koju su uspostavili apostoli, zapravo veliki Apostol Pavle… Neki delovi knjige deluju ili jesu domišljanja, ali molim čitaoce da obrate pažnju na suštinu i čvrste oslonce koje navodim.“

[4] Đorđe Janković, Predanje i istorija Crkve Srba u svetlu arheologije, Beograd, 2015, str. 11 i 321: „Uobičajeno se nastanak Pomesne crkve Srba povezuje sa Svetim Savom. Istoričari Srpske Crkve beleže i starije podatke, ali ne videći u njima prvobitnu pomesnu Crkvu, o kojoj zaista nema jasnih svedočanstva u pisanim izvorima. Međutim, Sveti Sava je samo obnovio Pomesnu Crkvu Srba… Predanja pravoslavnih Slovena, Srba i Rusa, različite prirode, zapisana u Srednjem veku i danas usmeno sačuvana, svedoče da je još Apostol Pavle propovedao Jevanđelje Srbima i Slovenima, a za njim i drugi apostoli. Zato se uspostavljanje Pomesne Crkve Srba mora razmatrati od apostolskih vremena, kada je zaista utemeljena. To podrazumeva da su Srbi tada postojali kao samosvestan narod, da su boravili na sadašnjem tlu, u rimskom Iliriku.“ (str. 11). „Pomesnu crkvu Srba utemeljio je Apostol Pavle, i ona kao takva može biti samo ravnopravna sa ostalim crkvama istovremeno osnovanim, a sa izvesnim prvenstvom i većom odgovornošću ispred onih mlađih. Srbi su kao narod, biće, duh, kroz vreme sledbenici i svedoci Apostola Pavla“ (str. 321).

[5] Đorđe Janković, Predanje i istorija Crkve Srba u svetlu arheologije, Beograd, 2015, str. 316: „Zabeleženi pod imenom Ilira, primili smo hrišćanstvo od Pavla, ‘apostola Ilira’, dakle apostola Srba i Slovena. Iako je Apostol Pavle tako nazivan, njegova delatnost među Ilirima jedva da je zabeležena… Međutim, arheološki je dokazana u Židovaru, pa i Tekiji, kao i posredno, svedočanstvima o Crkvi u vreme progona i mlađim trikonhosima. Arheološki nalazi se potpuno podudaraju sa Predanjem u Srba iz Krke i onim o zmiji na Mljetu, i u Rusa, sačuvanom u Povest’ vremennyh let. Zato je Pomesna Crkva Srba apostolska, ravnopravna ostalim drevnim crkvama koje su uspostavili apostoli. Šta više, kao crkva uspostavljena u narodu – jeziku, a ne u gradu, bila je ispred sredina latinskog govora… Opšteprihvaćenost Jevanđelja omogućila je da od apostola ustrojena Crkva Ilira – Srba i Slovena, izbegne veće progone u narodnoj sredini, kao i Grčka crkva – hrišćani su bili brojniji od pagana. Veoma je važno saznanje da se Crkva u Iliriku širila prvo među seljacima i stočarima, a ne u latinskim gradovima, kako se misli i pogrešno uopštava… Iliri nisu imali svoje pismo, zato se o ilirskoj Crkvi malo zna, otuda i Poziv Svetog Konstantina Ćirila Slovenima… Sa potiskivanjem grčkog u korist latinskog jezika od 4. stoleća, Pomesna Crkva Srba je počela da opada, gubljenjem znanja i izdvajanjem, jer nije bilo slovenskog pisma. U razaranjima tokom Velike seobe naroda stradali su i mali gradovi, pa je i broj jerarha i episkopa koji su znali liturgijski jezik (grčki i latinski) veoma opao. Novi uspon je Pomesna Crkva Srba doživela u 6. i 7. stoleću, prvo delovanjem careva Justina I i Justinijana Upravde, a zatim uspostavljanjem arhiepiskopije pod carem Iraklijem, neophodne u novim uslovima svršetka Antičkog doba i početka Srednjeg veka, sa malo episkopa i širenjem trojezičnih uverenja. Ikonoborci na vlasti u Carigradu i Langobardi koji su pritiskali pravoslavni Rim, oslabili su i Pomesnu Crkvu Srba. Usledila je teška borba za opstanak Srbije, napadane vojno sa istoka i zapada u 9. stoleću; zato jedva da ima podataka o uticaju uvođenja slovenske Liturgije i pisma 864. godine. Na kraju je najveći deo Srbije osvojen 924. godine, a sedište srpske arhiepiskopije izmešteno je u Dubrovnik.“

[6] Đorđe Janković, Predanje i istorija Crkve Srba u svetlu arheologije, Beograd, 2015, str. 315: „Kosovsko predanje nas vraća na početak ove knjige, na doba Starog zaveta, kada su Srbi sklopili svoj zavet sa Bogom negde u dalekoj preistoriji.“

[7] Đorđe Janković, Predanje i istorija Crkve Srba u svetlu arheologije, Beograd, 2015, str. 45: „Takozvani Iliri i zemljoradnički Skiti, odnosno Sloveni, takođe su dolazili u Jerusalim i u Solomonov hram u kome nije bilo idola, ali o tome nema pisanih podataka.“

[8] Đorđe Janković, Predanje i istorija Crkve Srba u svetlu arheologije, Beograd, 2015, str. 26: „Potop je bio sveobuhvatan, zapamtili su ga i zabeležili stari narodi od Evrope do Indije, a i drugi. Među njima su i Srbi, sa danas živim predanjem da na vrhovima i na mestima pojedinih visinskih utvrđenja postoje gvozdene alke, za koje su nekada vezivani brodovi. One navodno postoje ali se ne mogu videti jer su na nepristupačnom mestu, kao na bregu Baba kod Paraćina, ili na planini Osječenici i Momčilovoj kuli u Preocima kod Drvara, kod Šipova, Valjeva, itd.“

[9] Đorđe Janković, Predanje i istorija Crkve Srba u svetlu arheologije, Beograd, 2015, str. 26 i 315: „Zato se postavlja pitanje da li (neki) narodi nastaju još pre Potopa, što Stari Zavet ne isključuje. Takvih osobenih kultura ili naroda nije bilo mnogo u doba Neolita, možda deset dvanaest“ (str. 26); „Potop je bio opšti, a osim Noja i njegove porodice, preživeli su i drugi ljudi, po Božijem nahođenju“ (str. 315).

[10] Đorđe Janković, Predanje i istorija Crkve Srba u svetlu arheologije, Beograd, 2015, str. 26 i 315: „Neki od neposrednih Jafetovih potomaka (sin, unuk) možda je sahranjen na Lepenskom Viru“ (str. 26); „Na Lepenskom Viru je verovatno sahranjen utemeljivač Neolita u Podunavlju i svoj Evropi, Jafetov potomak, možda Nojev unuk Madaj (Mar)“ (str. 315).

[11] Đorđe Janković, Predanje i istorija Crkve Srba u svetlu arheologije, Beograd, 2015, str. 315: „Možda su još od tada [od mlađega kamenoga doba] preci Srba i svih Slovena monoteisti.“

[12] Đorđe Janković, Predanje i istorija Crkve Srba u svetlu arheologije, Beograd, 2015, str. 55, 173, 208 i 209: „put Apostola Pavla i njegovih saradnika na zapad, preko Španije do Britanije, Galije i Švajcarske. Zatim su krenuli u Ilirik, nameravajući da preko Makedonije odu za Aziju… Podaci ovog teksta potvrđuju da je Apostol Pavle boravio u dolini Velike Morave, te ukrepljuju i vest iz napred navedenog slovenskog Predanja da je pokrštavao Slovene u (srpskoj) Moravi“ (str. 55) „stvarno stanje posle pada Salone u doba cara Iraklija, metropole rimske i vizantijske Dalmacije. … Srbi su tada naseljavali najveći deo Dalmacije rimskog doba, ali su neki primorski gradovi sa svojim episkopima ostali rimski odnosno latinski. Čini mi se razumnim da se u takvim okolnostima odredi arhiepiskop sa sedištem na tlu naroda kome je data Dalmacija, da ima uz sebe (vikarnog) episkopa za obilazak zemlje, verovatno Ilira – Srbina, i da pod sobom možda ima episkope inorodnih primorskih gradova i nekih preostalih gradova u unutrašnjosti“ (str. 173) „Sveti Jovan Rilski (+946) bio je poreklom iz okoline Sredeca ili od nekud sa zapada, i u oba slučaja je mogao biti Srbin“ (str. 208) „Sveti Kliment, rodom iz Mezije odnosno iz Pomoravlja, bio je Sloven, možda Srbin.“ (str. 208–209).

[13] Dimitrije Marković, Pseudoarheolog Đorđe Janković: Srpsku crkvu nije osnovao Sveti Sava, 10.10.2021.: „prema tvrdnji domaćih pseudonaučnika, a među njima i Đorđa Jankovića, car Justinijan I je bio Srbin… Janković kaže da je u Židovaru osnovana hrišćanska crkva kada je apostol Pavle prošao tim putem vraćajući se iz Britanije preko Galije i Švajcarske… svako ko je čitao Dela apostolska i ima nešto više znanja o istoriji Crkve zna da je besmisleno govoriti o postojanju hrišćanskih crkava kao objekata u ovom periodu, kao što nema ni opisa svešteničkih odeždi iz vremena svetih apostola, niti ima podataka o tome da li su uopšte, makar i delimično, korišćene… Janković piše da je u Židovaru nađena ostava srebrnih predmeta koja u sebi sadrži metalne delove koji su bili na nekoj reprezentativno nošnji što sve zajedno odgovara opisima odežde koju su nosili Mojsijev brat Aron i ostali jevrejski prvosveštenici“ (Dimitrije Marković).

„Još čudnija tumačenja carevih vesti izneo je Đ. Janković, predlažući da se to prvobitno boravište Srba, odnosno kraj oko Servije, prebaci na sasvim drugu stranu Balkanskog poluostrva. Prema njegovoj kombinaciji, nečuvenoj u bilo kakvom ozbiljnom naučnom radu, car pisac nije mislio da je u pitanju grad u oblasti Soluna već Salone (Solina), a onda bi Servija bila dobro poznato mesto Srb u okolini Knina, koje je oko 150 km daleko od Salone. Tako su po predanju Srbi ustvari stigli u zaleđe Solina, odnosno u zapadnu Dalmaciju. Ne ulazeći u metodološki nedopustivo prekrajanje podataka izvora, samo bismo hteli da podsetimo na svu besmislenost kombinacije Đ. Jankovića: da li je moguće i pomisliti da je vizantijski car, govoreći o slavnom gradu Solunu (Θεσσαλονίικη) ustvari imao u vidu Salonu (Σαλωνα), glavni grad rimske provincije Dalmacije, koji se pod tim imenom više puta spominje u istom spisu De administrando imperio. Spomenuta kombinacija je očigledno napravljena da bi se potvrdila što ranija prisutnost Srba u zaleđu dalmatinske obale, a pri tome nisu poštovani osnovni principi metodologije istorijskih istraživanja” (Božidar Ferjančić).

„Metodološki postupak koji je sproveden u ovoj knjizi, neprimeren je arheološkoj i istorijskoj nauci. Zaključci se grade ili na pogrešnim premisama, ili na nedokazanim hipotezama koje se u kasnijem tekstu smatraju kao nepobitni dokazi… ovde se radi o pseudonauci… knjiga je opasna kao literatura koja truje srpski narod idejama koje nemaju nikakvog naučnog osnova. Na isti način bila bi opasna za studente arheologije“ (Miloje Vasić).

[14] Đorđe Janković, Srpsko pomorje od 7. do 10. stoleća, Beograd: Srpsko arheološko društvo, 2007., str. 100–102: „Za datovanje [sabornog hrama Svetog arhangela Mihaila na Prevlaci] je najvažniji bazen krstionice sa natpisom sveštenika Jovana iz doba kneza Višeslava, koji istovremeno pokazuje i značaj manastira. To izvanredno svedočanstvo srpske države i crkve, danas se nalazi u Splitu“ (str. 100). „Datovan je oko 800. ili u rano 9. stoleće… Krstionicu je sa istoimenim srpskim knezom povezao prvi i jedini I. Kukuljević, ali to tumačenje nisu prihvatili ni hrvatski ni srpski istoričari… Istraživači je povezuju sa hrvatskim knezom Višeslavom, nepoznatim iz pisanih i bilo kojih drugih izvora. Ukoliko je krstionica iz 11. stoleća, ne može se povezati sa srpskim knezom koji je vladao oko 800, niti ako je sa područja hrvatske kneževine. Predubeđenje da se krstionica ne može povezati sa srpskim knezom, leži verovatno u podatku iz Spisa o narodima da se Srbija sredinom 10. stoleća prostirala u unutrašnjosti“ (str. 101). „Danas može da se utvrdi da se ona nalazila na Prevlaci, u manastiru Arhanđela Mihaila, odakle je odneta u Veneciju sredinom 15. stoleća… najbliže analogije za ukras krstionice iz doba kneza Višeslava nalaze se na Prevlaci… Sličnosti sa reljefima na Prevlaci ukazuju da su je odatle odneli, mada bi mogli pomišljati i na druge predele u nekad srpskom primorju – Neretvu, Pelješac ili Mljet, pa i na gradove kao Kotor. Ipak, da potiče zaista sa Prevlake, pokazuje sudbina upravo tog manastira, koji su po predanju razorili Mlečani. To je arheološki donekle potvrđeno, jer je ustanovljen sloj požara, koji pokazuje da je manastir spaljen; pokazuju se postepeno i arheološka svedočanstva o razgrađivanju Manastira. Dakle, sasvim je verovatno da je krstionica sa Prevlake odneta u Veneciju, a potom predata Hrvatima 1942. Nije verovatno da su je Mlečani odneli iz nekog latinskog grada Dalmacije u svom posedu, mada su i njih pljačkali (na primer Pulu), jer to bi onda morao da bude neki grad koji je priznavao vlast kneza Višeslava, a oni su bili vizantijski, koliko se zna“ (str. 102).

[15] Enciklopedija likovnih umjetnosti, I, ur. Andre Mohorovičić, Zagreb, 1959., str. 132: „Arhanđeo na Prevlaci, stari manastir u Tivatskom zalivu. Pripadao najpre katoličkoj crkvi, a posle širenja srpske države ka jugu i dobijanja crkvene samostalnosti (1219) postao sedište Zetske episkopije i (od 1346) Zetske mitropolije. Razoren je sredinom XV veka.“

[16] Ivan Ostojić, Benediktinci u Hrvatskoj, II, Split, 1964., str. 495–496.

[17] Tadija Smičiklas, Codex diplomaticus, XI, 1913., 179–180; Augustin Theiner, Vetera monumenta Slavorum meridionalium historiam illustrantia, I, Romae 1863., str. 215; Frano Radić, Izvješće o radu Hrvatskog starinarskog družtva u Kninu u obće, a napose o kršćanskim starinama do sad odkrivenim i objelodanjenim u Dalmaciji, Starohrvatska prosvjeta, III/1897., br. 3, str. 150; Pavao Butorac, Opatija sv. Jurja kod Perasta, Bogoslovka smotra (Zagreb), 16/1928., br. 2, str. 170; Ivo Stjepčević, Prevlaka: historijska rasprava, Bogoslovska smotra (Zagreb), 18/1930., br. 3, str. 323, 336 i 380–381; Pavao Butorac, Opatija sv. Jurja kod Perasta, Perast, 1999., str. 17; Ivo Stjepčević, Arhivska istraživanja Boke kotorske, Perast, 2003., str. 113, 121 i 154; Pavao Butorac, Izabrana djela, IV., Perast, 2022., str. 185.

[18] Daniele Farlati – Jacobo Coleti, Illyricum sacrum, VI, 1800., str. 449–450; Tadija Smičiklas, Codex diplomaticus, XII, 1914., str. 62.

[19] Daniele Farlati – Jacobo Coleti, Illyricum sacrum, VI, 1800., str. 440; Pavao Butorac, Boka Kotorska od najstarijih vremena do Nemanjića, Split, 1927., str. 113–114; Niko Luković, Boka Kotorska, Kotor, 1953., str. 37; Pavao Butorac, Monasteria Benedictinorum in Dalmatia in districtu Catharensi, Romae, 1959., str. 2

[20] Giuseppe Gelcich, Memorie storiche sulle Bocche di Cattaro, Zara, 1880., str. 68 i 69.

[21] Ivo Stjepčević, Prevlaka: historijska rasprava, Bogoslovska smotra (Zagreb), 18/1930., br. 3. str. 323.

[22] Catharensis dioecesis, str. 8; Antun Dabinović, Kotor u drugom skadarskom ratu 1419–1423, Rad JAZU 257, 1937., str. 228–229. Jovan Kovačević misli, da su benediktinci držali Prevlaku i samostan Sv. Mihovila do sredine XIII stoljeća – Srednjovekovni epigrafski spomenici Boke Kotorske II, Spomenik SAN, CV, Beograd, 1956., str. 6.

[23] Ivo Stjepčević, Prevlaka: historijska rasprava, Bogoslovska smotra (Zagreb), 18/1930., br. 3, str. 358.

[24] Šime Ljubić, Listine, VIII, 1886., str. 96; Antun Dabinović, Antun Dabinović, Kotor u drugom skadarskom ratu 1419–1423, Rad JAZU 257, 1937., 228–229; Ivo Stjepčević, Kotor i Grbalj: historijski pregled, Split, 1941., str. 49; Pavao Butorac, Monasteria Benedictinorum in Dalmatia in districtu Catharensi, 1959., str. 17.

[25] Ivo Stjepčević, Prevlaka: historijska rasprava, Bogoslovska smotra (Zagreb), 18/1930., br. 3, str. 318; Ljubo Karaman u Životu s Crkvom, 1939, str. 161.

[26] Ljubo Karaman, Benediktinci i srednjovjekovna umjetnost, str. 161; Karaman u Časopisu za hrv. poviest I, 64; Pavao Butorac, Monasteria Benedictinorum in Dalmatia in districtu Catharensi, 1959., str. 3; Gojko Subotić, Arhitektura i skulptura srednjeg veka u Primorju, Beograd, 1963., str. 46.

[27] Jovan Kovačević, Srednjovekovni epigrafski spomenici Boke Kotorske II, Spomenik SAN, CV, Beograd, 1956., str. 6; Pavao Butorac, Monasteria Benedictinorum in Dalmatia in districtu Catharensi, 1959., str. 2; Enciklopedija likovnih umjetnosti, I, ur. Andre Mohorovičić, Zagreb, 1959., str. 132.

[28] Ivo Stjepčević, Kotor i Grbalj, 1941., str. 49 i 98.

[29] Ivan Ostojić, Odakle benediktinskom samostanu na Prevlaci u Boki Kotorskoj naziv de Tombe?, Historijski zbornik (Zagreb), 25–26/1973., str. 491.

[30] Daniele Farlati – Jacobo Coleti, Illyricum sacrum, VI, Venetiis 1800., str. 433 i 434; Ivo Stjepčević, Prevlaka: historijska rasprava, Bogoslovska smotra (Zagreb), 18/1930., br. 3. str. 321–322.

[31] Augustin Theiner, Vetera monumenta Slavorum meridionalium historiam illustrantia, I, Romae 1863., str. 215; Tadija Smičiklas, Diplomatički zbornik kraljevine Hrvatske, Dalmacije i Slavonije, XI, Zagreb, 1913., str. 179–180.

[32] Đorđe Janković, Srpsko pomorje od 7. do 10. stoleća, Beograd, 2007., str. 7: „Neposredni povod za pisanje ovog teksta, pored potrebe da se objavi nova građa i da se odupre rastućem širenju proizvoljnih, nestručnih tumačenja arheoloških činjenica, bilo je održavanje redovnog godišnjeg sastanka Sekcije za Srednjevekovnu arheologiju Srpskog arheološkog društva u Herceg Novom 2001.“

[33] Franjo Rački, Documenta historiae Chroaticae periodum antiquam illustrantia, Zagrabiae 1877., str. 187, 189, 388, 389 i 393.

[34] V. Bibliografija o Višeslavovoj krstionici (7.12.2024.), Višeslavova krstionica (13.12.2024.), The Baptismal Font of the Croatian Duke Vysheslav (3.2.2025.)

[35] Constantini imperatoris Porphyrogeniti, De Administrando imperio ad Romanum F., ed. Johannes Meursius, Lugduni Batavorum 1611., str. 103; Anselmo Banduri, Imperium orientale sive Antiquitates Constantinopolitanae, tomus primus, Parisiis 1711., str. 100 A; Venetiis 1729., str. 82 A; Constantinus Porphyrogenitus, De thematibus et De administrando imperio, recognovit Immanuel Bekkerus, Bonnae: Weberi, 1840., str. 154; Constantini Porphyrogeneti Scripta, tomus posterior, ed. Jacques Paul Migne, Lutetiae Parisiorum, 1864. (Patrologia Graeca, 113), stupac 292B; Franjo Rački, Documenta historiae Chroaticae periodum antiquam illustrantia, Zagrabiae 1877., str. 340; John Bagnell Bury, The Early History of the Slavonic Settlements In Dalmatia, Croatia & Serbia: Constantine Porphyrogennetos: De administrando imperio chapters 29-36, London, 1920., str. 29.

[36] Constantine Porphyrogenitus, De Administrando Imperio, Greek text edited by Gy. Moravcsik, Washington: Dumbarton Oaks, 1967., str. 154; Konstantin Porfirogenet, O upravljanju carstvom, grčko izdanje priredio Gyula Moravcsik, Zagreb: Dom i svijet, 2003., str. 272.

[37] Constantini imperatoris Porphyrogeniti, De Administrando imperio ad Romanum F., ed. Johannes Meursius, Lugduni Batavorum 1611., str. 110; Anselmo Banduri, Imperium orientale sive Antiquitates Constantinopolitanae, tomus primus, Parisiis 1711., str. 103 C; Venetiis 1729., str. 84 D; Constantinus Porphyrogenitus, De thematibus et De administrando imperio, recognovit Immanuel Bekkerus, Bonnae: Weberi, 1840., str. 160; Constantini Porphyrogeneti Scripta, tomus posterior, ed. Jacques Paul Migne, Lutetiae Parisiorum, 1864. (Patrologia Graeca, 113), stupac 300B; Armin Pavić, Cara Konstantina VII. Porfirogenita De administrando imperio glave 29–36, Zagreb, 1906., str. 36; Zagreb, 1909., str. 33; John Bagnell Bury, The Early History of the Slavonic Settlements In Dalmatia, Croatia & Serbia: Constantine Porphyrogennetos: De administrando imperio chapters 29-36, London, 1920., str. 35.

[38] Constantine Porphyrogenitus, De Administrando Imperio, Greek text edited by Gy. Moravcsik, Washington, 1967., str. 160.

[39] Konstantin Porfirogenet, O upravljanju državom: Odabrana poglavlja za povijest Hrvata, preveo Mihovil Andrijašević, Zagreb, 1997., str. 36.

[40] Stjepan Ivšić, Grafija imena kneza Višeslava na njegovoj krstionici, Nastavni vjesnik (Zagreb), 50 (1941.–1942.), br. 6 / srpanj-kolovoz 1942., str. 409–416; Radoslav Katičić, Litterarum studia: Književnost i naobrazba ranoga hrvatskog srednjovjekovlja, Zagreb: Matica hrvatska, 1998., str. 218–219; Ana Mihaljević, Onomastička analiza imena na latinskim epigrafskim spomenicima prvih stoljeća hrvatske pismenosti, Zagreb, 2011., str. 21–22.

[41] Constantini imperatoris Porphyrogeniti, De Administrando imperio ad Romanum F., ed. Johannes Meursius, Lugduni Batavorum 1611., str. 103; Anselmo Banduri, Imperium orientale sive Antiquitates Constantinopolitanae, tomus primus, Parisiis 1711., str. 100 A; Venetiis 1729., str. 82 A; Constantinus Porphyrogenitus, De thematibus et De administrando imperio, recognovit Immanuel Bekkerus, Bonnae: Weberi, 1840., str. 154; Constantini Porphyrogeneti Scripta, tomus posterior, ed. Jacques Paul Migne, Lutetiae Parisiorum, 1864. (Patrologia Graeca, 113), stupac 291A; Franjo Rački, Documenta historiae Chroaticae periodum antiquam illustrantia, Zagrabiae 1877., str. 340.

[42] Constantini imperatoris Porphyrogeniti, De Administrando imperio ad Romanum F., ed. Johannes Meursius, Lugduni Batavorum 1611., str. 110; Anselmo Banduri, Imperium orientale sive Antiquitates Constantinopolitanae, tomus primus, Parisiis 1711., str. 103 C; Venetiis 1729., str. 84 D; Constantinus Porphyrogenitus, De thematibus et De administrando imperio, recognovit Immanuel Bekkerus, Bonnae: Weberi, 1840., str. 160; Constantini Porphyrogeneti Scripta, tomus posterior, ed. Jacques Paul Migne, Lutetiae Parisiorum, 1864. (Patrologia Graeca, 113), stupac 299B.

[43] Daniele Farlati, Commentaria Historica de Slavis et Chroatis qui Dalmatiam occuparunt cum adnotationibus Jacobi Coleti ex autographo in Bibliotheca Cath. Ecclesiae Zagrabiensis reperibili, Arhiv HAZU, I d 31, str. 195, 203 i 332; Stjepan Antoljak, Miscellanea mediaevalia Jugoslavica, Godišen zbornik Annuaire: Istorisko-filološki oddel (Skopje), 20/1968., str. 151.

[44] Daniele Farlati, Commentaria Historica de Slavis et Chroatis qui Dalmatiam occuparunt cum adnotationibus Jacobi Coleti ex autographo in Bibliotheca Cath. Ecclesiae Zagrabiensis reperibili, Arhiv HAZU, I d 31, str. 195, 203 i 332; Stjepan Antoljak, Miscellanea mediaevalia Jugoslavica, Godišen zbornik Annuaire: Istorisko-filološki oddel (Skopje), 20/1968., str. 151.

[45] Baltazar Adam Krčelić, Summaria notationum varia de Illyrio et Dalmatia in genere dein de regibus Croatiae, Bosinae, Serviae, Bulgariae, Rasciae, Ducibus Spalatensibus, S. Sabae, Culmiae, Arhiv HAZU, II i 213, str. 15′; Stjepan Antoljak, Miscellanea mediaevalia Jugoslavica, Godišen zbornik Annuaire: Istorisko-filološki oddel (Skopje), 20/1968., str. 151.

[46] Baltazar Adam Krčelić, Summaria notationum varia de Illyrio et Dalmatia in genere dein de regibus Croatiae, Bosinae, Serviae, Bulgariae, Rasciae, Ducibus Spalatensibus, S. Sabae, Culmiae, Arhiv HAZU, II i 213, str. 15′; Stjepan Antoljak, Miscellanea mediaevalia Jugoslavica, Godišen zbornik Annuaire: Istorisko-filološki oddel (Skopje), 20/1968., str. 151.

[47] Franz Miklosich, Die Bildung der slavischen Personen- und Ortsname, Heidelberg, 1927. (Sammlung slavischer Lehr- und Handbücher, Band III/5), str. 33.

[48] Ivan Kukuljević Sakcinski, O putu po Italiji i Austriji, Narodne novine (Zagreb), XIX/1853., br. 217, 23. rujna 1853., str. 605; Ivan Kukuljević Sakcinski, Izviestje načelnika družtva g. Ivana Kukuljevića Sakcinskog o svom putovanju u Mletke i Beč god. 1853., Arkiv za povjestnicu jugoslavensku, knjiga III, U Zagrebu 1854., str. 336.

[49] Ivan Kukuljević Sakcinski, Izvjestje o putovanju kroz Dalmaciju u Napulj i Rim, Arkiv za povjestnicu jugoslavensku, knjiga IV, U Zagrebu 1857., str. 391; Stjepan Antoljak, Miscellanea mediaevalia Jugoslavica, Godišen zbornik Annuaire: Istorisko-filološki oddel (Skopje), 20/1968., str. 152 i 194.

[50] Ivan Kukuljević Sakcinski, Izvjestje o putovanju kroz Dalmaciju u Napulj i Rim, Arkiv za povjestnicu jugoslavensku, knjiga IV, U Zagrebu 1857., str. 391; Franjo Rački, Documenta historiae Chroaticae periodum antiquam illustrantia, Zagrabiae 1877., str. 341; Ferdo Šišić, Povjest Hrvata u vrijeme narodnih vladara, Zagreb, 1925., str. 334.

[51] Nikola Tomašić, Život i djela cara Konstantina VII. Porfirogenita, Vjesnik kr. Hrvatsko-Slavonsko-Dalmatinskoga zemaljskog arkiva (Zagreb), XX/1918., br. 1–2, str. 85; Stjepan Antoljak, Miscellanea mediaevalia Jugoslavica, Godišen zbornik Annuaire: Istorisko-filološki oddel (Skopje), 20/1968., str. 152 i 194; Konstantin Porfirogenet, O upravljanju carstvom, preveo Nikola Tomašić, Zagreb: August Cesarec: AGM, 1994., str. 89; Konstantin Porfirogenet, O upravljanju carstvom, hrvatski prijevod Nikola Tomašić, Zagreb, 2003., str. 85.

[52] Stjepan Antoljak, Miscellanea mediaevalia Jugoslavica, Godišen zbornik Annuaire: Istorisko-filološki oddel (Skopje), 20/1968., str. 151.

[53] Stjepan Antoljak, Miscellanea mediaevalia Jugoslavica, Godišen zbornik Annuaire: Istorisko-filološki oddel (Skopje), 20/1968., str. 151.

[54] Stjepan Antoljak, Miscellanea mediaevalia Jugoslavica, Godišen zbornik Annuaire: Istorisko-filološki oddel (Skopje), 20/1968., str. 152.

[55] Stjepan Antoljak, Miscellanea mediaevalia Jugoslavica, Godišen zbornik Annuaire: Istorisko-filološki oddel (Skopje), 20/1968., str. 152 i 194.

[56] Stjepan Antoljak, Miscellanea mediaevalia Jugoslavica, Godišen zbornik Annuaire: Istorisko-filološki oddel (Skopje), 20/1968., str. 152 i 194.

[57] Konstantin Porfirogenet, O upravljanju državom: Odabrana poglavlja za povijest Hrvata, preveo Mihovil Andrijašević, Zagreb, 1997., str. 31.

[58] Ivan Kukuljević Sakcinski, Izvjestje o putovanju kroz Dalmaciju u Napulj i Rim, Arkiv za povjestnicu jugoslavensku, knjiga IV, U Zagrebu 1857., str. 391.

[59] Konstantin Porfirogenet, O upravljanju državom: Odabrana poglavlja za povijest Hrvata, preveo Mihovil Andrijašević, Zagreb, 1997., str. 36.

[60] Armin Pavić, Cara Konstantina VII. Porfirogenita De administrando imperio glave 29–36, Zagreb, 1906., str. 56; Zagreb, 1909., str. 48.

[61] Nikola Tomašić, Život i djela cara Konstantina VII. Porfirogenita, Vjesnik kr. Hrvatsko-Slavonsko-Dalmatinskoga zemaljskog arkiva (Zagreb), XX/1918., br. 1–2, str. 89; Konstantin Porfirogenet, O upravljanju carstvom, preveo Nikola Tomašić, Zagreb, 1994., str. 93; Konstantin Porfirogenet, O upravljanju carstvom, hrvatski prijevod Nikola Tomašić, Zagreb, 2003., str. 89.

[62] Dominik Mandić, Crvena Hrvatska u svjetlu povijesnih izvora, 3. izdanje, Chicago – Rim: Ziral, 1973., str. 152.

[63] Dominik Mandić, Crvena Hrvatska u svjetlu povijesnih izvora, 3. izdanje, Chicago – Rim, 1973., str. 74, 151 i 153.

[64] Ivan Ostojić, O Mihajlovu natpisu u Stonu, Prilozi povijesti umjetnosti u Dalmaciji (Split), 14/1962., str. 34; Benedikta Zelić-Bučan, Članci i rasprave iz starije hrvatske povijesti, Zagreb, 1994., str. 56.

[65] Stanoje Stanojević i Vladimir Ćorović, Odabrani izvori za srpsku istoriju, I, Beograd, 1921., str. 63.

[66] Dragoslav Janković, Istorija države i prava naroda Jugoslavije, Beograd, ²1957., str. 90; ⁸1979.; ⁹1980.; Tibor Živković, De conversione Croatorum et Serborum: Izgubljeni izvor Konstantina Porfirogenita, Beograd: Zavod za udžbenike, 2013., str. 105: „ἄρχοντος τοῦ Σέρβλου… ὁ Βοϊσέσθλαβος / Србин архонт… Војислав“.

[67] Konstanin Jireček, Istorija Srba, I, preveo Jovan Radonić, Beograd, 1911., str. 69; Vladimir Ćorović, Istorija Jugoslavije, Beograd, 1933., str. 40; Vladimir Ćorović, Istorija Bosne, I, Beograd, 1940., str. 130; Istoriska čitanka: Odabrani tekstovi za istoriju srpskog naroda, Beograd, 1948, str. 14; Georgije Ostrogorski, Porfirogenitova hronika i njeni hronološki podaci srpskih vladara, Istoriski časopis (Beograd), I/1948, br. 1–2, str. 25; Mihajlo Dinić, Historija naroda Jugoslavije, I, Zagreb, 1953., str. 250; Vizantijski izvori za istoriju naroda Jugoslavije, II, obradio Božidar Ferjančić, Beograd: SAN, 1959., str. 50; Predrag Komatina, Konstantin Porfirogenit i rana istorija južnih Slovena, Beograd: Vizantološki institut, 2021., str. 229, 230, 247; Konstantin Porfirogenit, O temama – O narodima, s ruskoga na srpski preveo Stevan Mirka Berber, Beograd: Ukronija, 2023., str. 127.

[68] Vizantijski izvori za istoriju naroda Jugoslavije, II, obradio Božidar Ferjančić, Beograd, 1959., str. 60.

[69] Vizantijski izvori za istoriju naroda Jugoslavije, II, obradio Božidar Ferjančić, Beograd, 1959., str. 60, bilješka 209.

[70] Aleksandar Loma, Neki slavistički aspekti srpske etnogeneze, Zbornik Matice srpske za slavistiku (Novi Sad), 1993., br. 43, str. 108.

[71] Aleksandar Loma, Serbisches und kroatisches Sprachgut bei Konstantin Porphyrogennetos, Zbornik radova Vizantološkog instituta (Beograd), 1999./2000., br. 38, str. 120.

[72] Tibor Živković, De conversione Croatorum et Serborum: Izgubljeni izvor Konstantina Porfirogenita, Beograd: Zavod za udžbenike, 2013., str. 117: „ἡ γενεὰ τοῦ ἀνθυπάτου καὶ πατρικίου Μιχαήλ, τοῦ υἱοῦ τοῦ Βουσεβούτζη, τοῦ ἄρχοντος τῶν Ζαχλούμων / род антипата и патрикија Михаила, сина Вишевића, архонта Захумљана“ (De administrando imperio, I., 33. poglavlje, 16.–17. redak); Konstantin Porfirogenit, O temama – O narodima, s ruskoga na srpski preveo Stevan Mirka Berber, Beograd: Ukronija, 2023., str. 132.

[73] Predrag Komatina, Konstantin Porfirogenit i rana istorija južnih Slovena, Beograd, 2021., str. 278.

[74] Predrag Komatina, Konstantin Porfirogenit i rana istorija južnih Slovena, Beograd, 2021., str. 280.

[75] Predrag Komatina, Konstantin Porfirogenit i rana istorija južnih Slovena, Beograd, 2021., str. 280.

[76] Predrag Komatina, Konstantin Porfirogenit i rana istorija južnih Slovena, Beograd, 2021., str. 280.

[77] Konstantin Porfirogenet, O upravljanju carstvom, priredio Vojislav D. Nikčević, preveo Mile Bogeski, Podgorica: Dukljanska akademija nauka i umjetnosti: Pobjeda, 2009., str. 94.

[78] Konstantin Porfirogenet, O upravljanju carstvom, priredio Vojislav D. Nikčević, preveo Mile Bogeski, Podgorica, 2009., str. 97.

[79] Constantine Porphyrogenitus, De Administrando Imperio, English translation by Romilly James Heald Jenkins, Washington, 1967., str. 155.

[80] Tibor Živković, De conversione Croatorum et Serborum: A Lost Source, Belgrade: Institute of History, 2012., str. 166.

[81] Constantine Porphyrogenitus, De Administrando Imperio, volume II Commentary, by Francis Dvornik, Romilly J. H. Jenkins, Bernard Lewis, Gyula Moravcsik, Dimitri Obolensky, Steven Runciman, London, 1962., str. 137–139.

[82] Constantine Porphyrogenitus, De Administrando Imperio, English translation by Romilly James Heald Jenkins, Washington, 1967., str. 161.

[83] Tibor Živković, De conversione Croatorum et Serborum: A Lost Source, Belgrade, 2012., str. 184: „ἡ γενεὰ τοῦ ἀνθυπάτου καὶ πατρικίου Μιχαήλ, τοῦ υἱοῦ τοῦ Βουσεβούτζη, τοῦ ἄρχοντος τῶν Ζαχλούμων / the clan of the anthypatos and patrikios Michael, son of Visevitz, archon of the Zachlumians“ (De administrando imperio, I., 33. poglavlje, 16.–17. redak).

[84] Constantin Porphyrogénète, De administrando imperio (bilingue), traduite par Marc Szwajcer, remacle.org

[85] Constantin Porphyrogénète, De administrando imperio (bilingue), traduite par Marc Szwajcer, remacle.org

[86] Klaus Belke – Peter Soustal, Die Byzantiner und ihre Nachkommen. Das De administrando imperio gennante Lehrbuch des Kaisers Konstantin Porphyrogennetos für seinen Sohn Romanos, Wien: Fassbaender, 1995., str. 173.

[87] Klaus Belke – Peter Soustal, Die Byzantiner und ihre Nachkommen. Das De administrando imperio gennante Lehrbuch des Kaisers Konstantin Porphyrogennetos für seinen Sohn Romanos, Wien, 1995., str. 179.

[88] Stjepan Antoljak, Miscellanea mediaevalia Jugoslavica, Godišen zbornik Annuaire: Istorisko-filološki oddel (Skopje), 20/1968., str. 151, 152 i 194.

[89] Današnji novogrčki jezik rabi slova μπ/mp za glas b, τσ/ts za glasove c i č, ντ/nt za glas d, φ/ph za glas f, γκ/gk za glas g, σ/s za glasove s i š, στ/st za glas šč, ου/ou za glas u, β/b za glas v i ζ/z za glasove z i ž (Κυριλλικό αλφάβητο, el.wikipedia, 17.2.2025.).

[90] Constantini imperatoris Porphyrogeniti, De Administrando imperio ad Romanum F., ed. Johannes Meursius, Lugduni Batavorum 1611., str. 15; Anselmo Banduri, Imperium orientale sive Antiquitates Constantinopolitanae, tomus primus, Parisiis 1711., str. 59 B; Venetiis 1729., str. 49 D; Constantinus Porphyrogenitus, De thematibus et De administrando imperio, recognovit Immanuel Bekkerus, Bonnae: Weberi, 1840., str. 73; Constantini Porphyrogeneti Scripta, tomus posterior, ed. Jacques Paul Migne, Lutetiae Parisiorum, 1864. (Patrologia Graeca, 113), stupac 172A; Constantine Porphyrogenitus, De Administrando Imperio, volume II Commentary, by Francis Dvornik, Romilly J. H. Jenkins, Bernard Lewis, Gyula Moravcsik, Dimitri Obolensky, Steven Runciman, London, 1962., str. 31; Constantine Porphyrogenitus, De Administrando Imperio, Greek text edited by Gy. Moravcsik, Washington, 1967., str. 56; Konstantin Porfirogenet, O upravljanju carstvom, grčko izdanje priredio Gyula Moravcsik, Zagreb, 2003., str. 176.

[91] Višegrad postoji na Drini u Bosni, u sjevernoj Mađarskoj na Dunavu (Visegrád, slovački Vyšehrad, nekad prijestolnica Ugarskoga Kraljevstva), u Češkoj na Vltavi (Vyšehrad, sada dio Praga), na Kosovu (kraj Prizrena na rijeci Bistrici), u Ukrajini zapadno od Kijiva (Ви́шеград / Víšegrad), kao bivša tvrđava u Srbiji kraj Sićeva, istočno od Niša na rijeci Nišavi (Вишеград / Višegrad), kao selo na jugu Bugarske i vrh na planini Sakar na jugoistoku Bugarske (Вишеград / Višegrad). Sličan toponim postoji u Ukrajini na Dnjipru (Ви́шгород / Víšgorod, sjeverno predgrađe Kijiva) i u Rusiji pokraj Ryazana (Вишгород / Višgorod).

[92] Constantini imperatoris Porphyrogeniti, De Administrando imperio ad Romanum F., ed. Johannes Meursius, Lugduni Batavorum 1611., str. 15; Anselmo Banduri, Imperium orientale sive Antiquitates Constantinopolitanae, tomus primus, Parisiis 1711., str. 59 B; Venetiis 1729., str. 49 D; Constantinus Porphyrogenitus, De thematibus et De administrando imperio, recognovit Immanuel Bekkerus, Bonnae: Weberi, 1840., str. 73; Constantini Porphyrogeneti Scripta, tomus posterior, ed. Jacques Paul Migne, Lutetiae Parisiorum, 1864. (Patrologia Graeca, 113), stupac 170C–171A.

[93] Nikola Tomašić, Život i djela cara Konstantina VII. Porfirogenita, Vjesnik kr. Hrvatsko-Slavonsko-Dalmatinskoga zemaljskog arkiva (Zagreb), XX/1918., br. 1–2, str. 28; Konstantin Porfirogenet, O upravljanju carstvom, preveo Nikola Tomašić, Zagreb, 1994., str. 32; Konstantin Porfirogenet, O upravljanju carstvom, hrvatski prijevod Nikola Tomašić, Zagreb, 2003., str. 28; Konstantin Porfirogenit, O temama – O narodima, s ruskoga na srpski preveo Stevan Mirka Berber, Beograd: Ukronija, 2023., str. 76.

[94] Constantine Porphyrogenitus, De Administrando Imperio, Greek text edited by Gy. Moravcsik, Washington, 1967., str. 57; Konstantin Porfirogenet, O upravljanju carstvom, grčko izdanje priredio Gyula Moravcsik, Zagreb, 2003., str. 175.

[95] Constantin Porphyrogénète, De administrando imperio (bilingue), traduite par Marc Szwajcer, remacle.org

[96] Klaus Belke – Peter Soustal, Die Byzantiner und ihre Nachkommen. Das De administrando imperio gennante Lehrbuch des Kaisers Konstantin Porphyrogennetos für seinen Sohn Romanos, Wien, 1995., str. 79.

[97] Konstantin Porfirogenet, O upravljanju carstvom, priredio Vojislav D. Nikčević, preveo Mile Bogeski, Podgorica, 2009., str. 47.

[98] Marko P. Atlagić – Filip M. Obradović, Višeslav je srpski a ne hrvatski knez, a Višeslavova krstionica ranohrišćanski srpski a ne hrvatski kulturni spomenik, Baština (Kosovska Mitrovica), 2018., br. 44, str. 139–147.

[99] Marko Atlagić, en.wikipedia, 2.2.2025.

[100] Filip Obradović, iskp.co.rs, 2.2.2025.

[101] Marko P. Atlagić – Filip M. Obradović, Višeslav je srpski a ne hrvatski knez, a Višeslavova krstionica ranohrišćanski srpski a ne hrvatski kulturni spomenik, Baština (Kosovska Mitrovica), 2018., br. 44, str. 139: „U radu se govori o Višeslavovoj krstionici i iznose dokazi da ona nije hrvatski nego srpski kulturni spomenik, a Višeslav srpski a ne hrvatski knez. … Višeslavova krstionica je srpski spomenik sa Prevlake iz manastira Sveti Arhanđel Mihailo, koja je u 15. veku, prilikom uništenja manastira od strane Mlečana, odneta u Veneciju. … danas se nalazi u Muzeju hrvatskih arheoloških starina u Splitu.“

[102] V. bibliografiju radova o Višeslavu nakon toga Jakšićeva članka.

[103] Marko P. Atlagić – Filip M. Obradović, Višeslav je srpski a ne hrvatski knez, a Višeslavova krstionica ranohrišćanski srpski a ne hrvatski kulturni spomenik, Baština (Kosovska Mitrovica), 2018., br. 44, str. 143– 144: „Krstionica je bila pokušaj Mlečana da pridobiju srpskog zahumskog kneza Višeslava da im obezbedi zaštitu pomorskih i trgovačkih puteva duž jadranske obale. (Krstionica je došla u Veneciju iz Zahumlja rušenjem manastira Sv. Mihailo sa Prevlake u 15. veku.)“

[104] Marko P. Atlagić – Filip M. Obradović, Višeslav je srpski a ne hrvatski knez, a Višeslavova krstionica ranohrišćanski srpski a ne hrvatski kulturni spomenik, Baština (Kosovska Mitrovica), 2018., br. 44, str. 144: „Danas može da se utvrdi da se ona nalazila na Prevlaci, u manastiru Sv. Arhanđela Mihaila, odakle je odneta u Veneciju sredinom 15. veka“.

[105] Marko P. Atlagić – Filip M. Obradović, Višeslav je srpski a ne hrvatski knez, a Višeslavova krstionica ranohrišćanski srpski a ne hrvatski kulturni spomenik, Baština (Kosovska Mitrovica), 2018., br. 44, str. 147: „Rad je predat 1. marta 2018. godine, a nakon mišljenja recenzenata, odlukom odgovornog urednika Baštine odobren za štampu.“

[106] Marko Aleksić, sr.wikipedia, 2.2.2025.

[107] Marko Aleksić, Srpske zemlje pre Nemanjića od 7. do 10. veka: Sveobuhvatna i živopisna priča o počecima srpske istorije, Beograd: Laguna, 2020., str. 108: „Jelićeva ideja postala je opšteprihvaćena i brzo je ušla u sinteze hrvatske ranosrednjovekovne istorije, dok je sama krstionica postala važan simbol njene tradicije zahvaljujući čemu je, kao diplomatski dar i uz veliku pažnju javnosti, najzad dopremljena u zemlju 1943. godine.“

[108] Usp. Vlaho Raić, Krstionica Višeslava. Netočan prikaz milanske „Letture“, Obzor (Zagreb), LXXVI/1936., br. 39 / 17. veljače 1936., str. 2; Liturgos, Nekoliko sugestija za proslavu 1300 godišnjice krštenja Hrvata, Život s Crkvom (Hvar), VI/1939.–1940., br. 12, str. 326–329; Liturgos, Višeslavova krstionica treba da dođe u Hrvatsku. Zanimljivi prijedlozi Liturgosa u časopisu „Život s Crkvom“, Hrvatska straža (Zagreb), XII/1940., br. 244 / 25. listopada 1940., str. 4; Krstionica hrvatskog kneza Višeslava vraćena je iz Mletaka Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti u Zagrebu u zamjenu za dvije slike Vittoria Carpaccia, Hrvatski narod (Zagreb), IV/1942., br. 434 / srijeda, 27. svibnja 1942., str. 4; Zakoni, zakonske odredbe i naredbe, knjiga XVII.: proglašene od 13. svibnja do 1. lipnja 1942., uređuje Adam Mataić, Zagreb: Kugli, 1942., str. 158–159; Zakonska odredba o zamjeni dviju slika Vittoria Carpaccia iz Galerije Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u Zagrebu za krstionicu hrvatskog kneza Višeslava iz Museo Civico Correr u Mletcima, Prosvjetni život (Zagreb), I/1942., br. 3 / rujan 1942., str. 141; Krstionica kneza Višeslava predana predstavniku Hrvatske Akademije u zamjenu za dvije slike Vittora Carpaccia, Nova Hrvatska (Zagreb), II/1942., br. 121 / 27. svibnja 1942., str. 4; Značajna svečanost u Mletcima u duhu hrvatsko-talijanskog prijateljstva, Hrvatski narod (Zagreb), IV/1942., br. 434 / srijeda 27. svibnja 1942., str. 4; Ivan Bach, Značenje krstionice kneza Višeslava za povijest hrvatske uljudbe, Hrvatski narod (Zagreb), IV/1942., br. 444 / nedjelja 7. lipnja 1942., str. 6; Ljubo Karaman, Živi kamen povjesti. Krstionica hrvatskih knezova u glavnom gradu Hrvatske države, Spremnost (Zagreb), I/1942., br. 16 / 14. lipnja 1942., str. 9; Ljubo Karaman, Živi kamen povjesti, krstionica hrvatskih knezova u glavnom gradu hrvatske države, Prosvjetni život (Zagreb), I/1942., br. 3 / rujan 1942., str. 111–113; Ljubo Karaman, Das Taufbecken des Fürsten Višeslav, Deutsche Zeitung in Kroatien (Agram), II/1942., br. 137 / 14.6.1942., str. 7; Stanko Gašparović, Svečana predaja krstionice kneza Višeslava Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti, Prosvjetni život (Zagreb), I/1942., br. 3 / rujan 1942., str. 141–142; Aleksa Benigar, Alojzije Stepinac hrvatski kardinal, Rim: Ziral, 1974., str. 251–252; Juraj Batelja, Čemu osporavanje ninskog podrijetla Višeslavove krstionice: »Iz kojeg li si izvora, narode hrvatski?«, Blaženi Alojzije Stepinac (Zagreb), XXIII/2016., 7. XII. 2016., str. 73–79; Ljerka Dulibić – Iva Pasini Tržec, Dokumenti o zamjeni dviju slika Vittorea Carpaccia iz Strossmayerove galerije za Višeslavovu, odnosno Krstionicu svećenika Ivana iz Muzeja Correr, Ars Adriatica, 7/2017., str. 269–280.

[109] Marko Aleksić, Srpske zemlje pre Nemanjića, Beograd, 2020., str. 109: „usledio je niz novih naučnih radova o krstionici koji su ignorisali rezultate ove revizije i nisu dovodili u pitanje ninsko poreklo krstionice.“

[110] Sv. Anselmo (Asel, lat. Anselmus) prema predaji bio je prvi biskup ninske Crkve u doba Rimljana. Njemu je posvećena glavna crkva u Ninu, u kojoj se čuvaju njegovi posmrtni ostatci u moćnicama od srebra i zlata. Glavni je zaštitnik Nina i nekadašnje Ninske biskupije (Leksikon ikonografije liturgike i simbolike zapadnog kršćanstva, ur. Anđelko Badurina, Zagreb, 1979., str. 120; ⁴2000., str 135).

[111] Pastoforij (grčki παστοφόριον/pastophórion, latinski pastophorium, od παστὸς/pastás trijem, ložnica i φορὸς nosač) prizidana je prostorija u prezbiteriju ranokršćanskih crkava, simetrično uz bočne strane apside. Razvila se iz sakrarija na kraju IV. stoljeća. Izvorno se u Starom Zavjetu na grčkom (Septuaginta) pojam pastoforija, koji bilježe Izaija 22, 15 i Jeremija 35, 4, odnosio na riznicu i svećeničke odaje u Salomonovu hramu. Vulgata ga jednom prevodi kao tabernaculum, a drugi put kao gazophylacium (riznica, spremište blaga). U kršćanskom crkvenom graditeljstvu desni (južni) pastoforij zove se đakonikon (grč. διακονικόν/ diakonikón) i bio je prostor za đakone koji su služili na Misi, a inače je namijenjen pohrani bogoslužnoga posuđa i ruha. Na suprotnoj, lijevoj ili sjevernoj strani nalazio se protezis (grč. πρόθεσις/próthesis) – mjesto namijenjeno za pripremu Mise, tu su se čuvali darovi vjernika i bogoslužne knjige. Simbolika im je da su „Zaručnikove (Kristove) ložnice“. Od X. stoljeća ulogu pastoforija na Zapadu preuzima sakristija. U Koptskoj Crkvi muškarci ulaze u protezu kako bi primili svetu Pričest (žene je primaju ispred svetih vrata), i moraju skinuti obuću prije ulaska.

[112] Janko Belošević, Nin u srednjem vijeku, u: Mate Suić, Šime Batović, Janko Belošević, Nin – problemi arheoloških istraživanja, Zadar: Arheološki muzej u Zadru, 1968., str. 57.

[113] Ante Uglešić, U potrazi za Višeslavovom krstionicom, Split, 2022., str. 40, 43–46, 48 i 50.

[114] Josip Kolanović, Zbornik ninskih isprava od XIII do XVII stoljeća, Radovi Instituta Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti u Zadru, 16–17 (Povijest grada Nina), Zadar, 1969., str. 508.

[115] Ivo Petricioli, Osvrt na ninske građevinske i umjetničke spomenike srednjeg i novog vijeka, Radovi Instituta Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti u Zadru (Zadar), 16–17/1969., str. 315.

[116] Marko Aleksić, Srpske zemlje pre Nemanjića, Beograd, 2020., str. 110: „U međuvremenu je krstionica prvi put privukla pažnju i u našoj sredini, kada je iznesena pretpostavka da potiče sa prostora Boke kotorske, što nije prihvaćeno, pa kod nas i dalje vlada uverenje o ninskom, odnosno hrvatskom poreklu spomenika“. Bilješka 169: „Janković 2007, 100–102, sl. 91, gde je ukazano na sličnost ukrasa tordiranih stubića sa krinolikim završecima – kapitelima sa krstionice, sa polustubićem sa ruševina crkve na Prevlaci kod Tivta u Boki kotorskoj s početka 9. veka. Volute krina se, kako je primećeno, ne savijaju u istim smerovima, a i samo na osnovu ovog detalja ipak nije moguće donositi dalekosežne zaključke.“

[117] Marko Aleksić, Srpske zemlje pre Nemanjića, Beograd, 2020., str. 111: „Na osnovu svega iznesenog može se zaključiti da stilske osobine ukrasa krstionice ukazuju na kraj 8. odnosno početak 9. veka, oko čega se slaže najveći broj istraživača, a na to vreme upućuju i osobine natpisa na krstionici, iako ne isključuju, ali u manjoj meri, i nekoliko decenija poznije doba (Matijević-Sokol 2007, 5–18; Vežić, Lončar 2009, 240–242). U nauci je prihvaćeno tumačenje da ova krstionica predstavlja svedočanstvo o pokrštavanju određene slovenske zajednice na čijem čelu je bio knez Višeslav. Hrvatski knez sa ovim imenom, o kome se ranije dosta razmatralo, nije poznat ni iz jednog istorijskog izvora, kao što nije poznat nijedan drugi slovenski vladar tog imena iz 8. i 9. veka, osim srpskog kneza Višeslava.“

[118] Marko Aleksić, Srpske zemlje pre Nemanjića, Beograd, 2020., str. 111: „Ni pretpostavka o ocu zahumskog kneza Mihajla, čije je ime navodno glasilo Višeslav, nije tačna budući da lingvistička analiza jasno govori protiv nje.“ Bilješka 171: „Loma 2000, 119–120, gde je pokazano da ime Porfirogenitovog srpskog kneza Višeslava (Βοίσέσθλαβοζ) ima isti oblik koji se nalazi na krstionici, ali i da se iz njega ne može izvesti ime Mihajlovog oca Višebuđa (Βουσεβούτξης) kao što to još pokušava Jakšić 2015, 378, 385.“

[119] Marko Aleksić, Srpske zemlje pre Nemanjića, Beograd, 2020., str. 111–112: „Jedini poznati slovenski vladar sa imenom Višeslav iz ovog vremena jeste srpski knez koji se pominje u delu Konstantina Porfirogenita. Pored vremenskog podudaranja, i oblik ovog imena koji se javlja na krstionici i u spisu vizantijskog cara je isti. Takođe, zemlja srpskog kneza Višeslava pružala se u južnim delovima nekadašnje antičke provincije Dalmacije, a najznačajnije crkveno središte na tom prostoru između Splita i Drača bio je grad Kotor, na čelu čije episkopije se u ovo vreme nalazio sveštenik po imenu Jovan među prisutnima na crkvenom saboru u Carigradu 787. godine (Ioanne episcopo Decateron), a o živoj aktivnosti kotorskog episkopa Jovana na gradnji i obnovi crkava u svom gradu i njegovoj okolini svedoče ukupno tri pronađena natpisa sa njegovim imenom iz ovog vremena, od kojih se na dva javlja sa titulom episkopa. I dok bi se ime prezvitera Jovana iz natpisa sa krstionice moglo odnositi i na neku drugu crkvenu ličnost, ime slovenskog kneza Višeslava može se povezati jedino sa srpskim vladarem tog imena s kraja 8. veka, na šta su ukazivali i prvi istraživači ovog spomenika. Stilske sličnosti ukrasa krstionice sa pojedinim primerima kamene skulpture iz Venecije sugerišu da njeno poreklo treba najpre tražiti u severnoj Italiji, odakle su u tadašnju Srbiju mogli stizati kulturni uticaji koji su obično pratili i one političke. U ovom slučaju je međutim teško ustanoviti da li su oni došli iz vizantijske Venecije ili iz obližnje Akvileje, koja je do 774. godine pripadala Langobardima, kada dospeva pod vlast Franaka. Ono što je međutim nesumnjivo jeste da je reč o predmetu kvalitetne zanatske i umetničke vrednosti kakav je izuzetno redak, zapravo jedinstven u slovenskom svetu tog vremena.“

[120] Cvito Fisković, Krstionica iz VIII. stoljeća u Kotoru, Alma Mater Croatica (Zagreb), V/1941., br. 2, str. 69–73; Ljubo Karaman, Spomenici VII. i VIII. stoljeća u Dalmaciji, Vjesnik Hrvatskog arheološkog društva (Zagreb), 22–23/1942.–1943., str. 94; Jovanka Stojanović-Maksimović, O srednjovekovnoj skulpturi na Crnogorskom primorju, Istorijski glasnik (Beograd), 1951., br. 3–4, str. 73; Jovanka Stojanović-Maksimović, O srednjovekovnoj skulpturi Boke kotorske, Spomenik SAN, 103, Beograd, 1953., str. 105; Ivo Petricioli, Pojava romaničke skulpture u Dalmaciji, Zagreb, 1960., str. 49; Jovan Kovačević, Od dolaska Slovena do kraja XII veka, u: Istorija Crne Gore, I, Titograd, 1967., str. 380; Ilija Pušić, Predromanska dekorativna plastika u Kotoru, Boka, sv. 3, Herceg-Novi, 1971., str. 48–50; Jovanka Maksimović, Srpska srednjovekovna skulptura, Novi Sad, 1971., str. 23; Nikola Jakšić, Predromaničko kiparstvo, u: Tisuću godina hrvatskog kiparstva, ur. Igor Fisković, Zagreb: Muzejski galerijski centar, 1997., str. 17 i 20; Nikola Jakšić, Predromanički reljefi 9. stoljeća iz Kotora, Prilozi povijesti umjetnosti u Dalmaciji (Split), 1999/2000., br. 38, str. 133–141; Pavuša Vežić, Ciboriji ranoga srednjeg vijeka u Kotoru, Prilozi povijesti umjetnosti u Dalmaciji (Split), 2001./2002., br. 39, str. 100–105; don Anton Belan, Sveti Tripun i njegova katedrala, Kotor: Gospa od Škrpjela, 2002., str. 36; Nikola Jakšić, Predromanička klesarska radionica u Kotoru, Jadranske studije – Zbornik Pomorskog muzeja Orebić, Orebić, 2003., str. 274–275; Cvito Fisković, Spomenička baština Boke Kotorske, Zagreb, 2004., str. 139–145; Ilija Pušić, Preromanička umjetnost na tlu Crne Gore, Podgorica: Crnogorska akademija nauka i umjetnosti, 2006., str. 45–46; Rajko Vujičić, Srednjovjekovna arhitektura i slikarstvo Crne Gore, Podgorica: CID, 2007., str. 77; Pavuša Vežić – Milenko Lončar, Hoc tigmen: Ciboriji ranoga srednjeg vijeka na tlu Istre i Dalmacije, Zadar: Sveučilište u Zadru, 2009., str. 130–133; Meri Zornija, Krstionica, u: Zagovori svetom Tripunu: blago Kotorske biskupije, Zagreb: Galerija Klovićevi dvori, 2009., str. 94–96.

[121] Predrag Komatina, O natpisu na krstionici iz vremena kneza Višeslava. Neka epigrafska zapažanja, Zbornik radova Vizantološkog instituta (Beograd), LIX/2022., str. 15: „S obzirom na to da krstionica prezvitera Jovana iz vremena kneza Višeslava prema svojim stilskim odlikama potiče s kraja VIII ili početka IX veka, epigrafske sličnosti između natpisa na njoj i natpisa kotorskog episkopa Jovana na arhitravu u Katedrali Sv. Trifuna iz 805. godine ukazuju na to da bi se i ona mogla pripisati „klesarskoj radionici“ kotorskog episkopa Jovana s kraja VIII i početka IX veka… Epigrafske sličnosti između natpisa na dva pomenuta spomenika su dovoljne da navedu na pretpostavku da su ih klesali majstori školovani u istoj klesarskoj školi. Izvesno je da krstionica ne potiče iz samog Kotora, jer bi u tom slučaju natpis na njoj bio datiran vladavinom savremenog vizantijskog cara, kao i drugi kotorski i južnojadranski natpisi, ali je nesumnjivo da potiče iz Boke Kotorske… Činjenica da je njen nastanak datiran vladavinom srpskog kneza Višeslava s kraja VIII – početka IX veka upućuje na zaključak da se u to vreme to područje nalazilo pod političkom vlašću srpskih kneževa… Datiranje nastanka krstionice vladavinom srpskog kneza i njeno bokokotorsko poreklo takođe ukazuju i na značajno mesto vizantijskog i romanskog Kotora kao kulturnog i crkvenog središta iz kojeg su se Srbima u zaleđu širili najraniji uticaji hrišćanstva i hrišćanske kulture…“

[122] Đuro Matijašević, Proričja slovinska, Dubrovnik, 1697., str. 268 (NSK Zagreb, R 4091); ); Gjuro Daničić, Poslovice, U Zagrebu 1871., str. 46, br. 1683.

[123] Danijela Vukosavljević, Podneta inicijativa za vraćanje Krstionice kneza Višeslava u Srbiju, 26.11.2024.: „Udruženje izbeglih, ugroženih i prognanih lica Srbije“ uputila „Ministarstvu kulture, Ministarstvu inostranih poslova, Vladi Republike Srbije i Srpskoj pravoslavnoj crkvi inicijativu za vraćanje Krstionice kneza Višeslava iz Arheološkog muzeja u Splitu Srbiji… Ovaj značajan kulturni i istorijski spomenik, koji potiče iz devetog veka, predstavlja jedan od najstarijih spomenika hrišćanske liturgije na Balkanu, i kao takav ima duboko versko i kulturno značenje za sve Srbe. Krstionica kneza Višeslava je ne samo kulturni artefakt već i simbol širenja hrišćanstva među Slavenima i ima veliku istorijsku vrednost. Tokom Drugog svetskog rata ovaj dragoceni spomenik je poklonjen Anti Paveliću od strane Musolinija kao znak političke podrške, čime je postala deo istorijske baštine koja se sada nalazi u Splitu. Naša inicijativa je usmerena ka vraćanju ovog važnog kulturnog blaga u Srbiju, odakle potiče, kako bi postao simbol naših zajedničkih korena, kao i duhovno i kulturno jedinstvo naroda koji su kroz vekove oblikovali ovu zemlju. Povratak Krstionice kneza Višeslava Srbiji ima poseban značaj i kao podsećanje na slavnu istoriju naših predaka. Osim svoje liturgijske vrednosti, ova Krstionica je deo bogate istorije Srbije i njeno vraćanje bilo bi od velike važnosti za našu kulturnu baštinu i podsećanje na važne istorijske trenutke. Njeno vraćanje predstavljalo bi i korak ka zajedničkom radu na očuvanju kulturnog nasleđa, kao i poštovanje istorije i kulture između dve zemlje. Udruženje izbeglih, ugroženih i prognanih lica Srbije izražava svoju nadu da će ova inicijativa naići na podršku od svih institucija i partnera, kao i na pozitivnu reakciju nadležnih. Takođe, ovom inicijativom pozivamo na dijalog i saradnju između naših država, kao i na vraćanje značajnih kulturnih spomenika koji su od presudne važnosti za naš narodni identitet i istorijski kontinuitet. Smatramo da je ovaj korak od ključnog značaja za očuvanje naše kulturne baštine i unapređenje odnosa između naroda.“

[124] Zakonska odredba o zamjeni dviju slika Vittoria Carpaccia iz Galerije Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u Zagrebu za krstionicu hrvatskog kneza Višeslava iz Museo Civico Correr u Mletcima, Narodne novine, br. 114/42 od 22. svibnja 1942.; Krstionica hrvatskog kneza Višeslava vraćena je iz Mletaka Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti u Zagrebu u zamjenu za dvije slike Vittoria Carpaccia, Hrvatski narod (Zagreb), IV/1942., br. 434 / srijeda, 27. svibnja 1942., str. 4; Zakoni, zakonske odredbe i naredbe, knjiga XVII.: proglašene od 13. svibnja do 1. lipnja 1942., uređuje Adam Mataić, Zagreb, 1942., str. 158–159; Zakonska odredba o zamjeni dviju slika Vittoria Carpaccia iz Galerije Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u Zagrebu za krstionicu hrvatskog kneza Višeslava iz Museo Civico Correr u Mletcima, Prosvjetni život (Zagreb), I/1942., br. 3 / rujan 1942., str. 141; Krstionica kneza Višeslava predana predstavniku Hrvatske Akademije u zamjenu za dvije slike Vittora Carpaccia, Nova Hrvatska (Zagreb), II/1942., br. 121 / 27. svibnja 1942., str. 4; Aleksa Benigar, Alojzije Stepinac hrvatski kardinal, Rim, 1974., str. 251–252; Juraj Batelja, Čemu osporavanje ninskog podrijetla Višeslavove krstionice: »Iz kojeg li si izvora, narode hrvatski?«, Blaženi Alojzije Stepinac (Zagreb), XXIII/2016., 7. XII. 2016., str. 73–79; Ljerka Dulibić – Iva Pasini Tržec, Dokumenti o zamjeni dviju slika Vittorea Carpaccia iz Strossmayerove galerije za Višeslavovu, odnosno Krstionicu svećenika Ivana iz Muzeja Correr, Ars Adriatica, 7/2017., str. 269–280.

[125] Sv. Toma Akvinski, Suma teologije, II.–II., 66. pitanje, 5. članak, odgovor: „si quis consideret furti rationem, duas rationes peccati in eo inveniet. Primo quidem, propter contrarietatem ad iustitiam, quae reddit unicuique quod suum est. Et sic furtum iustitiae opponitur, inquantum furtum est acceptio rei alienae. Secundo, ratione doli seu fraudis, quam fur committit occulte et quasi ex insidiis rem alienam usurpando.“; Toma Akvinski, Izabrano djelo, Zagreb, 2005., str. 620.

[126] Sv. Toma Akvinski, Suma teologije, II.–II., 109. pitanje, 3. članak, odgovor na prvi razlog: „Non autem possent homines ad invicem convivere nisi sibi invicem crederent, tanquam sibi invicem veritatem manifestantibus.“

[127] Sv. Augustin, De mendacio, 4, 5; Patrologia Latina, svezak 40, ed. Jacques Paul Migne, Parisiis, 1841., stupac 491: „Enuntiationem falsam cum voluntate ad fallendum prolatam manifestum est esse mendacium.“

[128] Đuro Matijašević, Proričja slovinska, Dubrovnik, 1697., str. 277 (NSK Zagreb, R 4091); Gjuro Daničić, Poslovice, U Zagrebu 1871., str. 54, br. 1965.

[129] Tako je navode: Gjuro Stjepan Deželić, Hrvatska narodnost, Zagreb, 1879., str. 324; Antun Gustav Matoš, Gjuro Stj. Deželić, Hrvatska smotra (Zagreb), IV/1908., br. 1, str. 6; Antun Gustav Matoš, Naši ljudi i krajevi, Zagreb, 1910., str. 262; 1937., str. 180; 1955. (Sabrana djela, III), str. 358; 1967.; 1973., str. 242; 1974., str. 241–242; 1976., str. 242; Rijeka, 1990., str. 266; Samobor, 2003., str. 242; Zagreb, 2013., str. 180.

[130] Tu sam inačicu zapamtio iz svojih gimnazijskih dana.

[131] Tako se tih stihova iz svojih gimnazijskih dana (1891.–1899.) godine 1915. sjećao Petar Kočić (1877.–1916.). Izvor: Milan Stoimirović Jovanović, Petru Kočiću in memoriam, Srpski književni glasnik (Beograd), nova serija, VII/1922., br. 1, str. 42.

[132] Tomislav Marković, O Bogu Srbinu i drugim demonima, nomad.ba, 28.7.2021.