„Isus je Bog“, dokazi iz papirusa Magdalenina zavoda
Ne samo Kumran: ulomci papirusa očuvani u Zavodu blažene Marije Magdalene (Magdalen College) u Oxfordu, koje je proučavao njemački papirolog Thiede, također dokazuju da izvorna evanđelja datiraju s početka apostolskoga razdoblja. Nadalje, ona već sadržavaju nomina sacra, što pokazuje da je Isus odmah prepoznat kao Gospodin.
Ne samo Kumran
Postoje još tri ulomka papirusa koji su osporili kasno datiranje Evanđelja, koje – podsjetimo se – smješta Evanđelje po Marku u 70. godinu, Matejevo i Lukino u 80., a pisanje Evanđelja po Ivanu pomiče na kraj prvoga stoljeća ili u zoru drugoga.
Dakle, još tri ulomka papirusa, ali ovaj put ne sa svitka, nego iz kodeksa, pisana s prednje (recto) i stražnje (verso) strane lista: prvi mjeri 4,1 x 1,2 cm; drugi 1,6 x 1,6 cm; a treći 4,1 x 1,3 cm. Prijelaz sa svitka na kodeks mogao se dogoditi s postupnim udaljavanjem kršćanske zajednice od sinagoge. Identifikacija ulomaka je jasna: to su neki redci iz dvadeset šeste glave Matejeva evanđelja, koji govore kako je jedna žena pomazala Isusa uoči Njegove muke i o Judinoj izdaji.
Čuvani u Zavodu blažene Marije Magdalene u Oxfordu, ti su ulomci plod otkrića anglikanskoga vjerovjesnika, velečasnoga Charlesa Bousfielda Huleatta (1863.–1908.), koji ih je pronašao u Luksoru u Egiptu i 1901. godine darovao ih zavodu gdje je i sam završio studij. Ulomke je papirolog Arthur Hunt (1871.–1934.) odmah datirao u IV. stoljeće na temelju pogrješna uvjerenja da su kodeksi zamijenili svitke tek od III. do IV. stoljeća. Zatim je godine 1953. Colin Roberts (1909.–1990.) pomaknuo datiranje gotovo dva stoljeća unatrag, smjestivši ih tako u sredinu II. stoljeća poslije Krista. Papirusi su tamo ostali, uglavnom zaboravljeni, dokaz drevnih spisa prvoga Evanđelja, ali bez većega interesa znanstvenika, a još manje šire javnosti.
Trebala je sva strast i znatiželja drugoga papirologa, kojega smo već spomenuli u vezi s kumranskim ulomcima 7Q5 i 7Q4 (vidi ovdje), Nijemca Carstena Petera Thiedea (1952.–2004.), koji se našao u Oxfordu na obiteljskoj proslavi svoje žene, Engleskinje. Papirolog, međutim, nikada ne ide na godišnji odmor; pa je Thiede zamolio Zavod može li promatrati Papirus P64. Privučen vrstom rukopisa na ulomku i začuđen zapuštenošću u koju je bio zapao, Thiede je imao prigodu pozorno ga promatrati još nekoliko puta, također služeći se sitnozorom, razvijen s biologom Georgom Masuchom (1936.–2002.), koji je koristio sužarišno epifluorescentno lasersko skeniranje. Thiede je stoga mogao vidjeti koliko je tinte utisnuto na papirus i tako razumjeti jesu li neki teško odgonetljivi znakovi namjerno ucrtani ili su jednostavno nenamjerne mrlje od tinte.
Pomoću toga sitnozora uspio je s velikom preciznošću rekonstruirati slova u cijelosti, shvativši tako da je taj stil pisanja bio dobro poznat. Stoga je 1994. njemački papirolog postavio hipotezu da se papirusi Magdalenina zavoda zapravo moraju datirati prije 70. godine poslije Krista. Thiedeu je „nepobitan dokaz“ bilo osobito uncijalno pismo, koje ima blizance u drugim papirusima, a koji datiraju s početka druge polovice I. stoljeća i ne kasnije. Osobito, Oksirhinhov papirus, objavljen 1899. – papirus koji čuva izjavu jednoga stočara dužnosnicima o broju janjadi u njegovu stadu – ima iznimno rijetku odliku da nosi svoj točan „datum nastanka“: dvanaesta godina Neronova carevanja, odnosno 65./66. godine poslije Krista. Stoga su razlozi usporednih značajki – koje smo ovdje samo saželi – naveli Thiedea da papirus Magdalenina zavoda smatra najstarijim primjerkom evanđelja, sudobnim ulomcima Markova evanđelja pronađenima u Kumranu.
Thiede je svoju detaljnu studiju objavio u specijaliziranom časopisu Zeitschrift für Papyrologie und Epigraphik, ali vijest ne bi izazvala toliki interes – i toliko suprotnih reakcija – da novinar Matthew d’Ancona nije otkrio otkriće u londonskom The Timesu.
P64 očito nije izvornik, nego prijepis Prvoga evanđelja. To znači da izvornik mora biti još stariji, osobito zato što je Evanđelje po Mateju na grčkom prijevod hebrejskoga izvornika, što potvrđuju Origen i sveti Jeronim, a takvu sudbinu vjerojatno dijele i ostala sinoptička evanđelja (vidi ovdje).
Datacija papirusa Magdalenina zavoda u sredinu prvoga stoljeća važna je i zbog još jedne potankosti. U njem se nalazi najstarije svjedočanstvo o porabi nomina sacra[1] u kršćanskim spisima. To su kratice svetih imena, od kojih su napisana samo prva i zadnja slova. Prva se nalazi u ulomku 3 recto, gdje je ΚΥΡΙΟΣ (Kýrios) napisano kao ΚΣ; druga u ulomku 1 recto, koji skraćuje ΙΗΣΟΥΣ (Iēsūs) u ΙΣ. Prema njemačkome znanstveniku Ludwigu Traubeu (1861.–1907.), koji raspravlja o njima u grčkim papirusima prvih stoljeća općenito, to nisu jednostavne kratice ili stezanja, nego nomina sacra, napisana tako iz bogoslovnih razloga, koji su povezani sa židovskom praksom „skraćivanja“ Božjega svetoga imena.
To nije bila kršćanska novost; novost je, međutim, bila u tome što se ta kratica odnosila na ime Isusovo, njegov naslov Gospodin, čime Ga je otvoreno ispovijedala kao Boga. „Pobožanstvenjenje“ Gospodina stoga ne bi bilo plod dugoga, naknadnoga razvoja, sazrela s prvim sveopćim saborima, nego svijest ispovijedana od prvoga stoljeća. Činjenica da su kršćani počeli tako otvoreno koristiti ime Isusovo kao nomen sacrum ukazuje i na prekid sa židovskim strujama, koji se dogodio mučeničkom smrću Jakova, „brata Gospodinova“, 62. godine poslije Krista. Od te godine nadalje više nije bilo nikakvih „pastirskih“ razloga za izbjegavanje napetosti sa židovskom predajom pa je svitak postupno napuštan u korist kodeksa, a kršćanska sveta imena mogla su se rabiti pri prepisivanju.
[1] Prevoditeljska napomena: Nōmen sacrum (sveto ime), u množini nomina sacra (sveta imena), drevne su kratice kršćanskih pisara u alfabetskim, latiničnim, glagoljskim i ćirilićnim rukopisima, osobito Svetoga Pisma, i na grobnim natpisima. Javljaju se u latinskom, grčkom, koptskom, armenskom, gotskom, staronubijskom, staroirskom i crkvenoslavenskom. Sastoje se od prvoga, nekada još kojega i zadnjega slova riječi, koja se premošćuju (povezuju) vodoravnom crtom iznad njih. Početni sustav svetih imena sastojao se od riječi nazvanih nomina divina (božanska imena); to su grčke riječi za Boga, Duha, Gospodina, Isusa i Krista. Praksa se brzo proširila i na druge riječi koje su se smatrale svetima: Čovjek, David, Izrael, Jeruzalem, Križ, Majka, Nebo, Otac, Sin i Spasitelj. U sustavu svetih imena skraćivanje se obavlja stezanjem, što znači da se uzima (barem) prvo i posljednje slovo svake riječi. Stezanje je nudilo praktičnu prednost označavanja padeža skraćene imenice. No, uporaba svetih imena bio je čin poštovanja, a ne praktičnosti radi uštede prostora, pa se samo sveto ime redovito ispisivalo s velikim razmakom. Davni pisari često su razlikovali svjetovna i sveta pojavljivanja iste riječi, npr. duh naspram Duha, te su sveta imena primjenjivali samo na potonje (naznačujući time i egzegetski izbor). Koga zanima više: Ludwig Traube, Nomina sacra: Versuch einer Geschichte der christlichen Kürzung, München, 1907. (Quellen und Untersuchungen zur lateinischen Philologie des Mittelalters, 2); Gregor Čremošnik, Kratice “Nomina sacra” u crkvenoslavenskim spomenicima, Slavia (Prag), IV/1925., br. 2, str. 238–264; br. 3, str. 485–498; Ute Sill, “Nomina sacra” im Altkirchenslavischen bis zum 11. Jahrhundert, München: Fink, 1972. (Forum slavicum, 40).
