Izvanjske smjernice na putu k Bogu
To su zakoni. Odmah uočavaš da moralist ne razmatra o zakonima kao pravnik, spreman da ih izigra, nego kao putnik na putu k Bogu, kojemu služe zakoni kao putokazi – signali na raskršću – ograde nad provalijom – poticala za brže putovanje. Bez sumnje, najvažnije sredstvo na putu k Bogu jest unutarnje raspoloženje, ljubav, ali ljudi, svjesni svoje slabosti, uviđaju potrebu da im i zakoni, kao vanjska poticala, pomognu na povratku k Bogu.
Općenito
61. Svaki je zakon kao plan razuma, koji, usmjeren od volje prema nekoj svrsi, uređuje zgodna sredstva, nalaže primjerenu dispoziciju čina da se svrha prije i sigurnije poluči. Ali taj je pojam bitno socijalne naravi, tj. zakon je sredstvo socijalnoga reda, usmjerenja djelatnosti mnogih prema postizanju zajedničke svrhe. Čovjek sam sebi ne izdaje zakone, nego može samo zapovijedati. Kratko rečeno: svaki je zakon „plan razuma, stvoren od onoga koji se brine za neku zajednicu, u svrhu postizavanja zajedničkoga cilja ili dobra“ (sv. Toma).
Bilješka
Čuvaj se ekstrema! Ne preuveličavaj ulogu zakona, ne pretvaraj ih u kumire, robujući slovu zakona, jer „slovo ubija, a Duh oživljuje“ (Druga Korinćanima 3, 6). Zašto sredstva pretvarati u cilj? Zašto davati prvenstvo vanjštini, kako su činili farizeji, ti „okrečeni grobovi“ (Matej 23, 27). – S druge strane nemoj podcjenjivati, prezirati ulogu zakona, jer zakoni su za ljude, ne za životinje, niti za anđele. Priznaj se čovjekom!
Vječni zakon
62. To je plan Božjega uma kojim je svakomu biću odredio narav i djelovanje da postigne zadnju svrhu svemira: sveobuhvatnu harmoniju na slavu Stvoritelja. Fizički, psihički, nužni, slobodni, povijesni, naravni, nadnaravni svijet, sa svim zakonima posebnoga i skupnoga djelovanja, sa zakonima interakcije, interferencije i slično, sve je to planirano i sve to ostvaruje red prema vječnoj zamisli Božjoj. To je vječni zakon.
Prema tome, nerazumna ga bića participiraju u obliku nagona ili instinkta, koji im je nametnut da izvršavaju plan vječne Božje zamisli; naprotiv, čovjeku je proglašen u obliku naravnoga moralnoga zakona, da mu se čovjek slobodno podloži i tako dade svoj dio u harmoniji svemira. Čovjek je, dosljedno, tomu zakonu podložan i nužno kao fizičko biće i slobodnim samoodređenjem kao razumno biće.
Ako me pitaš što vječni zakon traži od tebe, čovjeka, odgovorit ću ti jednostavno: da budeš čovjek. Imaš razumsku narav, moraš razumski djelovati. Ti si kršćanin, katolik. Vječni zakon od tebe traži da postupaš kao kršćanin i kao katolik. Biti čovjek znači živjeti krjeposno. Biti kršćanin znači k tome još i živjeti po objavljenom moralu.
Zaključujemo da vječni zakon ima neospornu vrijednost. On je, zapravo, ono vrhovno mjerilo dobrih-zlih čina (br. 22).
„Ako ne postoji nikakav zakon svet, neoskvrnjiv, koji nijesu ljudi stvorili, po kojem ćemo mjerilu prosuđivati je li neko djelo ispravno ili nije?“ (Giuseppe Mazzini)
Naravni moralni zakon
63. Ako svako biće, svaka narav
„prema drugoj luci brodi
velikim morem bitka, i to svaka
s nagonom, što je dan njoj, da je vodi“,
kako pjeva Dante, moramo reći, da se Bog pobrinuo, da i čovjeka vodi njegov vlastiti razum prema luci sreće. To svjetlo, ta sposobnost čovječjega shvaćanja – da uvidi što odgovara čovječjoj naravi, čovječjemu pozvanju u svemiru, jest naravni moralni zakon.
a) Da taj zakon opstoji, ne može se sumnjati. Priznaju ga svi narodi, svih vremena. Kako bi čovjek mogao biti „kralj svemira“, kad ne bi imao u sebi regulator nižih nagonskih snaga? Kad ne bi imao sposobnosti da sâm otkrije što je dobro, što zlo, drugim riječima što odgovara njegovoj specifičnoj razumskoj naravi? Bogu je više na srcu čovjek, nego li nerazumna bića. Ako nerazumna bića imaju svoj zakon, ima ga i čovjek.
Krist poziva ljude da sami sude što je pravedno (Luka 12, 57). Osobito je klasičan tekst svetoga Pavla u kojemu piše:
„Kad pogani, koji nemaju Zakona, vrše po naravi propise Zakona, onda su oni, koji nemaju Zakona, sami sebi zakonom. Oni (činom) dokazuju da je ono što propisuju Zakon, upisano u njihovim srcima, o čemu im istovremeno daju svjedočanstvo savjest i njihove misli koje ih čas optužuju, čas brane“ (Rimljanima 2, 14–16).
Ispravno neki tvrde da je ovo izjednačivanje „Zakona“, tj. Mojsijeva Zakona s naravnim moralnim zakonom „jedna od najvećih duhovnih revolucija koje povijest poznaje“ (Giuseppe Ricciotti).
b) Naravni moralni zakon svima je poznat. On sadržava mnoga načela, na različit način jasna, pa je potrebito to dobro uočiti.
Svim ljudima bez iznimke poznato je načelo: „čini dobro, a izbjegavaj zlo“. Nema ljudi a da to načelo nijesu priznali barem toliko koliko se zlo protivi održanju života, a dobro mu ide u prilog.
Općenito možemo reći da je svim ljudima poznato načelo samoodržanja, stoga većinom ljudi ne počínjaju samoubojstvo; također, da je većini ljudi poznato načelo da za rađanje djece mora opstojati neka ustanova, naime ženidba; konačno, da treba izbjegavati što ruši društveni život, npr. laž. – Ipak se može dogoditi da pojedinac, iz posebnih razloga, radije izabere smrt nego bijedan život. Također se događa da neki smatraju da nije potrebita neka ženidbena ustanova za rađanje i odgajanje djece. Konačno, zar je nemoguće da netko želi samotan život?
c) Taj naravni moralni zakon sadržava i neke izvode ili zaključke, koji se, istina, lako izvode, ali ipak je bilo potrebito da ih Bog objavi, da ljudi brže, točnije upoznaju stazu dobra. Ti se izvodi ili zaključci nalaze u Dekalogu ili Mojsijevu Zakonu. Svi se lako svedu na dužnost poštovanja tuđega prava. – Ipak, moramo priznati da ima ljudi koji ne zaključuju uvijek ispravno, tako neki smatraju da smiju ukrasti da udijele milostinju; da se smije zakleti krivo da spase nevinoga; da smiju skratiti bolesniku život da ne trpi. Još više je istina da neki, pa i za dugo vrijeme, mogu ne znati za zloću samobluda, izvanbračnoga prilega, zlih misli, zlih neefikasnih želja.
d) Razumljivo da postoje daljnji izvodi iz spomenutih načela, a ti su izvodi poznati samo mudracima, npr. da za tajnu kompenzaciju moraju opstojati razlozi te da se za njezinu primjenu moraju opsluživati neki uvjeti itd. Nikakvo čudo, jer „ako je i među teolozima bilo te ima razmimoilaženja u pitanju moralne kvalifikacije nekih čina, jesu li dobri ili zli, razumljivo da neuki ne znaju za zloću mnogih ljudskih čina“ (Pedro Lumbreras).
Bilješka
Pazi da mogućnost neznanja nekih izvoda iz osnovnih načela naravnoga moralnoga zakona ne pobrkaš s tobožnjom „promjenljivošću“ njegovom. Kao što je ljudska narav u svojim bitnim oznakama nepromjenjiva, nepromjenjiv je i naravni moralni zakon, ali primjena toga zakona podliježe nekoj promjenjivosti radi promjenjivih historijskih, socijalnih prilika, npr. uvijek je istina da treba poštovati čovječju osobnost, ali ne slijedi da se danas iz toga načela može odmah provesti u djelo sistem ortakluka mjesto sistema nadničarstva, slično kao što se iz istoga načela u doba feudalizma nije mogla odmah dati zemlja obrađivačima (Häring).
Ljudski zakoni
64. Za katoličkoga moralista najglavnija istina o ljudskim zakonima jest ta da oni moraju biti u skladu s naravnim moralnim i Božjim zakonima, jer ti su zakoni regulatori ljudskoga djelovanja, ali oni su drugotno, podređeno pravilo djelovanja, zato nikada ne smiju sebi uzurpirati potpunu autonomiju. Kako čovjek može tražiti od drugoga čovjeka da slijedi njegove zakone, kad on ne bi načelno htio slijediti Božje zakone?
Druga, osobita značajka ljudskih zakona mora biti ta da ti zakoni služe dobru zajednice, a ne dobru pojedinih članova zajednice ili pojedinih grupa u istoj zajednici, jer je svrha zakona „zajedničko dobro“, tj. dobro, od kojega svi mogu crpsti koristi, koje svi promiču. Ako, dakle, zakoni tlače neke članove društva, dok drugima idu neopravdano u prilog, radije ćemo ih nazvati tiranijom.
Bilješka
Što moraš raditi ako ti je, zbog raznih okolnosti, nemoguće opsluživati razne zakone? Drži se ovih pravila podređenosti:
1) preči je viši zakon nego niži, naravni moralni nego ljudski, zato, recimo, ako ne možeš i sudjelovati u svetoj Misi i dvoriti bolesna oca, ostani kod kuće i dvori bolesnika; nadalje:
2) zakon izražen u obliku „Ne smiješ“, npr. „ne sagriješi bludno“ obavezuje svakoga i uvijek, dok zakon izražen u obliku „Učini“, npr. dijeli milostinju, ne obavezuje uvijek svakoga, jer davanje milostinje mora biti podložno razboritosti; osim toga:
3) gdje je veća potreba, tu je preči zakon, zato prije priteci bližnjemu, koji se nalazi u krajnjoj nuždi, nego bližnjemu koji se nalazi u običnoj neprilici; još:
4) zakoni od Boga proglašeni imaju prednost nad zakonima proglašenim od ljudi, drugim riječima: „Treba se više pokoravati Bogu nego ljudima“ (Djela apostolska 5, 29); konačno:
5) prije daj bližnjemu ono što traži po strogom pravu, nego ono što očekuje samo po nekoj prikladnosti, npr. prije mu vrati njegov predmet nego li da mu se nastojiš pokazati nasmijanim.
Filozofija zakona
65. Mnogošta bi se tu moglo navesti. Ograničavamo se na neke načelne tvrdnje. Te se odnose na bitnost. svrhu, načine zakona.
a) „Razum neka vlada zakonom, a zakon svijetom, pa će svatko uvidjeti da se s malo moždana vlada svijetom.“ Ova narodna poslovica traži da zakoni budu dobro promišljeni, da se ne mijenjaju svaki čas.
b) Zakoni neka naređuju važnije čine, neka zabranjuju teže zle čine, tj. neka sprječavaju teške zloupotrebe, jer se često dogodi da „zakoni sliče paučini koja hvata male muhe, ali je velike razdiru“, kako je rekao Bacon.
c) Dogodi se da zakoni nijesu razborito odmjereni nego da skučavaju i gaze samoodređenje, samostalnost ljudske osobe. Ti zakoni su kao zakoni farizeja, o kojima je rečeno da „vežu teška bremena, koja se jedva mogu nositi, te ih stavljaju ljudima na pleća, a sami ih ne će ni prstom dirnuti“ (Matej 23, 4).
d) U primjeni ili izvršenju zakona mora opstojati mjera. Komu nije poznata ljudska slabost? Neodgovorno neznanje? Nejednake snage, sposobnosti, potrebe? Zato i primjena zakona mora biti pametna te se treba držati one mudre misli da se dogodi te je „opsluživanje zakona u nekim slučajevima zao čin, a raditi protiv zakona da je krjepostan čin“ (sv. Toma), npr. zlo bi činio onaj koji bi postio, a nužna mu je okrepa. Jedino su Božji i naravni moralni zakoni uvijek odmjereni ljudskim silama, dok se za ljudske zakone obistini često ona narodna: „Što više zakona, to manje pravde.“
e) U prvo su se doba kršćanstva pogani čudili kako se kršćani radosno pokoravaju zakonima svoje vjere. Zašto? Jer nijesu znali da onaj koji iz unutarnjega poticaja, iz ljubavi vrši zakon, dokazuje svoju suverenost, svoju slobodu, izdignutost iznad zakona. Taj je „samomu sebi zakon“ (sv. Toma), jer može reći da vrši ono što mu diktira uzvišenija norma: ljubav prema Bogu i bližnjemu.
Zaključak
Iz rečenoga može se lako uvidjeti, kako neopravdano tvrde neki modemi mislioci da suhi zakoni uništavaju slobodu samoodređenja. Oni suprotstavljaju dinamizam osobne revnosti onoj suhoj shematici zakona. To je pretjerano. Za osobnu revnost u dobru zahtijeva se viši, odgojeni duh. Može li se to očekivati od mase? Od većine ljudi? Ne. – Uostalom, te se dvije snage ne smiju stavljati u sukob, nego u podređenost. Osobna se revnost mora protegnuti i na opsluživanje zakona, jer zakon je po svojoj naravi kao putokaz k Bogu. I Krist se pokoravao ovozemnim zakonima. Ako se pak radi o Božjim zakonima, objavljenim u Svetom Pismu, odgovor je jasan, jer ne može se ući u život, ako se ne drže zapovijedi (Matej 19, 17).
Jordan Kuničić
Jordan Kuničić, Smjer u život, Dubrovnik, 1963., str. 60–65.
