Četvrtak, 7 srpnja

Jači od mene


Ovih dana u kalendaru se spominjemo Ivana Krstitelja. On je posljednji od svih proroka, pustinjak, asketa. Veli Marko: „Grnula k njemu sva judejska zemlja i svi Jeruzalemci: primali su od njega krštenje u rijeci Jordanu ispovijedajući svoje grijehe.“ Svi su ga smatrali prorokom, istinskim Božjim čovjekom. Mnogi su se nadali da bi on bio onaj obećani Mesija, koji bi trebao izbaviti svoj narod od rimske vlasti. I stvarno. Da se proglasio Mesijom, svi bi pohrlili za njim. Međutim, na opće iznenađenje, Ivan sebe stavlja u drugi plan. Veli: „Nakon mene dolazi jači od mene. Ja nisam dostojan sagnuti se i odriješiti mu remenje na obući. Ja vas krstim vodom, a on će vas krstiti Duhom Svetim.“ Ivan je znao da je samo Preteča. Znao je da dolazi pravi Mesija. I nije se htio ispunjati ispraznom slavom koja mu ne bi ni pripadala.

Znao je Ivan koje mu je mjesto. Bio je ponizan upravo zato što je bio realan. Zato bez imalo gorčine on govori o Isusu: „On treba da raste, a ja da se umanjujem.“ Mirno je prihvatio da je upravo to njegova uloga i njegovo mjesto u povijesti: pripraviti put onome koji dolazi poslije njega. Zbog toga je velik. Ne zbog silne pokore koju je činio, ne zbog toga što su toliki hrlili k njemu, ne zbog svoga snažnog propovijedanja. Velik je zato što je znao kada se treba povući.

Upravo to. Velika je mudrost – a ne samo stvar pobožnosti – kada čovjek shvati i prihvati da on nije postavljen da spasi cijeli svijet, kada shvati ograničenost svoje uloge i – što je osobito važno! – da shvati i prihvati da u određenom trenutku valja stati i zastati, da se treba povući. Tako bi to trebalo biti u obitelji, u društvu, na poslu, u politici. Na koncu svoga života Pavao veli: „Dobar sam boj bio, trku završio…“ I mirno je otišao prepuštajući drugima da nastave njegovo djelo. Možda nekima postupak Ivana Krstitelje bude i primjer i nadahnuće.