Kada je nastao Novi Zavjet
John Arthur Thomas Robinson (1919.–1983.) svojim djelom o ponovnoj dataciji Novoga Zavjeta doveo je u pitanje kasnu dataciju evanđelja i drugih novozavjetnih spisa. Ako Djela apostolska nisu mogla nastati nakon 62. godine, evanđelja moraju biti još ranija. Jakovljeva poslanica i Poslanica Hebrejima također to predviđaju.
Svakako ga se nije moglo smatrati konzervativcem. A jedan od najsnažnijih napada na kasnu dataciju novozavjetnih spisa došao je od liberalnoga anglikanskoga biskupa. Riječ je o Johnu Arthuru Thomasu Robinsonu i njegovoj knjizi Redating the New Testament (Ponovna datacija Novoga Zavjeta), koja je 1976. poljuljala krhke sigurnosti kasne datacije evanđelja i drugih novozavjetnih spisa.
Zamisao o preispitivanju datacije Novoga Zavjeta prvi mu je put sinula godinama prije, kada je, proučavajući knjigu o rimskoj povijesti, naišao da se upućuje na djelo Georgea Edmundsona (1849.–1930.) The Church in Rome in the First Century („Crkva u Rimu u prvom stoljeću“). Nakon potrage, uspio je pronaći monografiju: sastojala se od nekoliko izvanredno učenih predavanja, održanih u Oxfordu 1913. godine, bogatih povijesnim podatcima, bilješkama i bibliografskim uputnicama. Robinsona je zadivilo bogatstvo povijesnoga gradiva i brojna autorova razmatranja, koja se prije nisu uzimala u obzir.
U vrijeme Ponovne datacije Novoga Zavjeta Jean Carmignac (vidi ovdje) radio je već neko vrijeme, ali njegova dugoočekivana knjiga koja je zapalila znanstvenu zajednicu La Naissance des évangiles synoptiques (Nastanak sinoptičkih evanđelja) ugledat će svjetlo tek osam godina kasnije; José O’Callaghan namjesto toga nedavno je zagovarao preispitivanje (vidi ovdje) pripisivanjem ulomka papirusa 7Q5 na odlomak iz Drugoga evanđelja, a 7Q4 na Prvu poslanicu Timoteju. No otvaranje nove datacije cijeloga Novoga Zavjeta još nikomu nije palo na pamet, pogotovo ako taj prijedlog podrazumijeva „zatvaranje“ spisa prije 70. godine poslije Krista.
Da bismo razumjeli značaj toga djela u kojem se Robinson bavio drevnim vrelima i brojnim egzegetima i bibličarima, modernima i suvremenima, potrebno je razumjeti „službenu“ dataciju različitih spisa Novoga Zavjeta. Uzmimo Jakovljevu poslanicu; kritičari je smatraju pseudoepigrafskom [da ju je napisao netko drugi koji se skrio iza ugleda sv. Jakova] i smještaju je između 70. i 100. godine. Sinoptička evanđelja datiraju nakon 70. godine, i to prvo Markovo, a onda Matejevo i Lukino da su iz oko 80. godine. Konačna inačica Evanđelja po Ivanu datira se nekoliko godina prije kraja prvoga stoljeća, kao i tri Ivanove poslanice i Otkrivenje, čije bi sastavljanje padalo potkraj Domicijanove vladavine (oko 96. godine). Nisu rijetki ni drugi, čak i kasniji prijedlozi datiranja.
Robinson je, s druge strane, tvrdio da ne postoji evanđelje, poslanica ili drugi spis Novoga Zavjeta nastalo nakon 70. godine. Čini se da je čak i Didakhḕ ili Nauk dvanaestorice apostola, općenito datiran između kraja prvoga i početka drugoga stoljeća, nastao prije godine uništenja Jeruzalemskoga hrama, a to, prema Robinsonovu gledištu, postaje prava krajnja granica.
Robinsonova pomnjiva raščlamba usredotočuje se na usporedbu sadržaja različitih spisa s njihovim političkim i vjerskim okruženjem. Uzmimo Jakovljevu poslanicu. Robinson utvrđuje da je to poslanica koja pretpostavlja da su jedini sugovornici Židovi; nema nikakva traga prisutnosti kršćana koji potječu iz poganstva; obrađene teme odražavaju vrijeme daleko od naukovnih sporova i posljedica Židovskoga rata. Glavni problem poslanice isti je kao onaj s kojim se Gospodin morao suočiti, kako svjedoče evanđelja: farizejsko licemjerje, lažna revnost u opsluživanju zakona i kleveta. Ali također, značajno, dužnost braniti dostojanstvo siromašnih i pritiskati zatvorenost srca bogatih, posebno zemljoposjednika u Svetoj zemlji, likova koji su nestali nakon rata 66.–70.
U poslanici nema znakova krivovjerja ili raskola; isticanje važnosti djelâ nije pod utjecajem polemike sv. Pavla o opravdanju vjerom, nego je umjesto toga poticaj da se izbjegava licemjerje. Nema nikakve naznake vrlo važna prijepora o tom trebaju li se ili ne trebaju obrezati oni koji ne dolaze iz judaizma (usp. Djela apostolska 15). Zbog tih razloga Robinson vjeruje da Jakovljeva poslanica odgovara okruženju prije godine 48., to jest godine u kojoj je izbila rasprava oko obrezivanja.
Za dataciju sinoptičkih evanđelja postaje važan vremenski smještaj Djela apostolskih. Općeprihvaćeno datiranje (80.–90. poslije Krista) ne uzima u obzir neke „šutnje“; u lukinskom djelu zapravo nema traga o smrti Jakova, stupa jeruzalemske Crkve, ni o Neronovu progonu, pa čak ni o ishodu Pavlova suđenja i njegovoj smrti. U biti Djela apostolska zanemaruju sve događaje nakon 62. godine. Ono što je posebno dojmljivo jest završetak (Djela apostolska 28, 30), koji se očito čini kao prekid, posebno s obzirom na Lukinu iznimnu pozornost prema događajima iz života svetog Pavla. Zbog toga razloga terminus ante quem [vrijeme prije kojega] (kao vrijeme nastanka) Djela apostolskih mora se smatrati godina 62.
Taj podatak pomiče sinoptička evanđelja unatrag. Evanđelje po Luki vremenski jasno mora prethoditi Djelima apostolskim, a dataciju unatrag potvrđuju i prepoznatljive teme koje predstavlja svaki evanđelist. Matej, objašnjava Robinson, postavlja pitanja koja „odražavaju razdoblje u kojem potreba za suživotom potiče tumačenje onoga što razlikuje kršćanski način djelovanja“ (izdanje iz 2022., str. 103), s posebnim osvrtom „na odnos kršćana s hramom, svećeništvom i žrtvama“ (str. 104). To su okolnosti koje od izbijanja Židovskoga rata sigurno više ne postoje.
Slična razmatranja iznesena su i za Poslanicu Hebrejima. Robinsonova je hipoteza da je ta poslanica napisana židovskim kršćanima u Rimu, vjerojatno tijekom godina Neronova progona. Ozbiljno upozorenje upućeno „onima koji su jednom prosvijetljeni, i okusili dar nebeski, i postali dionicima Duha Svetoga, […] pa otpali“ (Hebrejima 6, 4.6) zahtijeva okruženje otpadništva (apostazije), prouzročena teškim okolnostima. Jedine dvije epizode progona, prije Novacijanova prijepora o otpalima (lapsi) – koji se događa nakon Decijeva progona, sredinom trećega stoljeća – odnose se na Nerona ili, potkraj stoljeća, Domicijana. Robinson ne pridaje puno vjerodostojnosti potonjem progonu (Marta Sordi je pak pokazala da je to doista bio progon, zbog razdora između cara i Flavija Klemena). Ali, da se odnosi na godine 64.–67. jasno i kada se križno usporedi još jedna vrlo važna potankost.
U desetoj glavi poslanice stoji:
„Budući da Zakon ima tek sjenu budućih dobara, a ne sam lik zbiljnosti, on uistinu žrtvama koje se – iz godine u godinu iste – neprestano prinose ne može nikada usavršiti one što pristupaju. Ta ne bi li se prestale prinositi kad bogoslužnici, jednom očišćeni, ne bi više imali nikakve svijesti grijehâ? Ali po njima se iz godine u godinu podsjeća na grijehe“ (Hebrejima 10, 1–3).
Žrtve se jasno odnose na one propisane Zakonom i prinošene isključivo u Hramu; u vrijeme pisanja poslanice, ne samo da se žrtve i dalje prinose, nego nema ni naznake prilika koje bi mogle dovesti do njihova prestanka. Robinson zaključuje da se poslanica stoga mora smjestiti u razdoblje prije uništenja Hrama, a vjerojatno i prije izbijanja Židovskoga rata.
U pogledu Evanđelja po Marku propituju se neka svjedočanstva Klementa Aleksandrijskoga o tom kako se od Marka tražilo da napiše Evanđelje. Takav mu je zahtjev upućen dok je apostol Petar još bio živ i nalazio se u Rimu. To nas smješta prije njegova mučeništva, a najvjerojatnije se odnosi na razdoblje njegova prvoga pohoda prijestolnici Rimskoga Carstva, to jest između godine 42. i 45. poslije Krista.
Još više iznenađuje Robinsonovo stajalište o Otkrivenju, Evanđelju po Ivanu i trima Ivanovim poslanicama. Ali tomu su posvećeni zasebni članci.
