Kako ateistički svjetonazor može biti malo kršćanski
Svjetonazori koje trenutno prihvaćamo na Zapadu jednostavno ne djeluju i to uzrokuje da ljudi ponovo promišljaju kršćansku povijest.
Možda najznačajniji trend posljednjega desetljeća u vjeri i religiji bio je porast broja „nepripadajućih“. Došlo je do znatnoga porasta, osobito među mlađim naraštajem, vjerski neopredijeljenih. Često obilježeni odbacivanjem Crkve i jasne nauke, „nepripadajući“ su bili najbrže rastuća vjerska demografska skupina u Americi.[1]
Ta je sklonost završila. Zapravo, iako još uvijek postoje cinični i sumnjičavi mladi ljudi koji odbacuju prtljagu svoga kršćanskoga odgoja, sada postoji i značajna skupina duhovno znatiželjnih mladih ljudi koji odbacuju prtljagu sekularizma. To je posebno slučaj u Velikoj Britaniji, gdje vrlo malo mladih ima kršćansku prtljagu koju bi moglo odbaciti jer nikada nisu ni išli u crkvu.
Istodobno, sve veći broj istaknutih ateista i skeptika promijenio je svoje stajalište o kršćanstvu. Neki od istaknutih glasova 90-ih godina XX. stoljeća, koji su nam govorili da religija truje sve i da je Bog sumanutost (deluzija), sada proglašavaju važnost vjere za procvat društva.[2] Drugi, kao američki filozof i matematičar David Berlinski (rođen 1942.), ukazuju na štetu koju je zapadnoj civilizaciji nanijela ideologija „probuđenih“ (woke). Kako bivši zamjenik australskoga premijera John Anderson (rođen 1956.) kaže, Zapad sada propada i umire zbog „alternativnih goriva“ koja smo iskušavali.
Nedavno sam razgovarao s podcasterom i piscem Justinom Brierleyem o onome što je on nazvao „iznenađujućim ponovnim rađanjem vjerovanja u Boga“. On kaže:
To što se zbiva pomalo je miješana vreća. Opisali ste promjenu raspoloženja u SAD-u, a smatram da smo vidjeli sličnu vrstu promjenu raspoloženja u raznim krugovima u Velikoj Britaniji. Dijelom su to ljudi koji traže identitet, nešto u što se nekako mogu smjestiti.
I mislim da mnogi ljudi ponovo otkrivaju ono što bismo mogli nazvati kulturnim kršćanstvom kao oznakom identiteta kako bi rekli: „Gledajte, nismo baš zadovoljni svim drugim oblicima identiteta koji su nam trenutačno dostupni.“ Bilo da je riječ o slučaju Ayaan Hirsi Ali; ona je istaknula da postoje svojevrsne „probuđene“ ideologije na ljevici. Postoji islam, postoje autoritarni režimi diljem svijeta. Postoje mnoge druge opcije. U poznatom članku koji je napisala prije nekoliko godina pod naslovom „Zašto sam sada kršćanka“, nekako je ukazivala na činjenicu da nam je kršćanstvo potrebno da bismo shvatili sebe kao uljudbu, kao kulturu.
Naravno, mnogi su je kritizirali. I drago nam je istaknuti da i Richard Dawkins želi neki oblik kulturnoga kršćanstva. To ne znači da želi Krista. Ali mislim da postoji svojevrsna prijelazna mijena. Tu postoji raspon. Na jednom kraju su oni koji možda ciničnije kooptiraju kršćanstvo za čisto kulturni program. Čak i potpuni ateisti kao Richard Dawkins mogli bi se u određenom smislu prijaviti za nešto takvo.
Razmišljam kako su negdje u sredini ljudi koji prepoznaju kulturnu vrijednost kršćanstva i svega što nam je ono dalo na Zapadu i koje to isto tako prilično privlači, ali se možda bore s prihvaćanjem nadnaravnih tvrdnja. Držim da biste nekoga poput Toma Hollanda mogli svrstati u tu kategoriju. On bezuvjetno prepoznaje i napisao je uspješnicu o načinu na koji je kršćanstvo potpuno oblikovalo ćudoredne predosjećaje Zapada. Pa ipak donekle mu je teško vjerovati u nadnaravno. Zanimljivo je da doista dolazi u crkvu mnoge nedjelje. I kaže da kada ode u najstariju londonsku crkvu, crkvu sv. Bartolomeja Velikoga, osjeća da može vjerovati, da može doći tamo, da može. I tako, nađete ljude koji su nekako na tom vrhuncu i žele se uključiti, ljude koji su krenuli na to umno putovanje i uskočili su.
U to bih uvrstio i Ayaan Hirsi Ali. Nakon što je napisala taj članak, dala je i neke vrlo dirljive intervjue o svom osobnom putu do vjere i načinu na koji je to bilo stvarno prepoznavanje da je Krist rješenje za njezinu osobnu krizu; što znači da ju je to navelo da prigrli Krista.
Vidio sam da se ta zanimljiva stvar zbiva u cijelom rasponu. Ali često počinje s time da ljudi prepoznaju kako svjetonazori koje trenutačno prihvaćamo na Zapadu jednostavno ne djeluju i to ih navodi da ponovo promišljaju kršćansku povijest.
John Stonestreet
[1] Prevoditeljska napomena. Sličan smjer ili sklonost može se utvrditi i u Hrvatskoj. Prema Popisu pučanstva godine 2001. „ostalih kršćana“ (tj. onih koji nisu katolici, pravoslavni i protestanti) bilo je 10.569, a 2021. 186.960. Dakle, 176.391 više. Katolika je u istom razdoblju 845.816 manje (od 3,903.551 godine 2001., na 3,057.735 godine 2021.). Pripadnika ostalih religija, pokreta i svjetonazora godine 2001. bilo je 524, a godine 2021. 37.066, tj. 36.542 više. Agnostika i skeptika godine 2001. bilo je 1.547, a godine 2021. 64.961, tj. 63.414 više. Onih koji su se izjasnili nevjernicima i ateistima godine 2001. bilo je 98.376, a godine 2021. 182.188, tj. 83.812 više.
[2] Prevoditeljska napomena. Reći da nečiji svjetonazor možda jest malo kršćanski upućuje da je nečiji temeljni pogled na život pod utjecajem kršćanskih uvjerenja, vrijednosti ili biblijskoga pripovijedanja, čak i ako vjera te osobe nije potpuno oblikovana ili cjelovita. To uključuje prepoznavanje kršćanskih pojmova kao što su Božji naum, čovjekova svrha, značenje stvaranja, potrebe za otkupljenjem i ćudorednim smjernicama, koje oblikuju način na koji se opaža svijet i surađuje s njim. Pogled takve osobe na stvarnost dotiču temeljne kršćanske zamisli kao što su: postoji Stvoritelj; Bog je uključen u događaje u svijetu; čeka nas konačna budućnost. Kršćanska učenja o dobru i zlu, pravednosti i ljudskom dostojanstvu mogu utjecati na ćudoredne odluke takve osobe i razumijevanje etike, tj. davati ćudoredni kompas.
Primjeri mrvičastoga kršćanskoga svjetonazora su kada netko, iako se ne identificira kao odani kršćanin, osjeća da ga privlače učenja o ljubavi i praštanju ili osjeća strahopoštovanje i divljenje prema prirodnom svijetu, pripisujući ga božanskomu Stvoritelju. Isto tako: pojedinac koji cijeni zamisli ljubavi i nade kako ih uče Sveto Pismo i kršćanska vjera ili osjeća ćudorednu obvezu činiti dobra djela ili tjelesna i duhovna djela milosrđa. Također i osoba koja, kada se suočava s osobnim borbama, pronalazi utjehu u svetopisamskim zapisima o nadi i ustrajnosti, čak i bez izričita teološkoga razumijevanja.
Takvo uobličavanje znači da određeni stupanj kršćanskoga utjecaja može postojati bez potpuna ili pravovjerna prianjanja uz vjeru; da netko uključuje kršćanske misli u svoj okvir za tumačenje zbilje, ali da ne prihvaća potpuni kršćanski svjetonazor, tj. da ne pristaje uz sve ono što uči katolička vjera i Predaja koja seže do apostola.
Prožetost nečijega svjetonazora barem prosjajima kršćanstva dobra je osnova za dijalog, prostor na kojem se može graditi obrazlaganje razumnosti, cjelovitosti i dosljednosti cijele Objave.
