Petak, 17 rujna

Kako zdravo živjeti? – razmišljanje uz 5. nedjelju kroz godinu (B)


Čitanja: Job 7,1-4.6-7; Ps 147,1-6; 1Kor 9,16-19.22-23; Mk 1,29-39


U ljudskome životu mnogo je nepoznanica na koje teško pronalazimo odgovor. Jedna od tih nepoznanica je i problem bolesti koji malo kojeg čovjeka mimoiđe. Svakoga čovjeka, na ovaj ili onaj način, manje ili više intenzivno, snađe neka bolest ili boljka s kojom se mora nositi. Bolest je jedna od tih nepoznanica koja čovjeka ne veseli i ne raduje, već neugodno iznenađuje i tišti, muči i ometa u redovitom životu i životnim planovima. Zato je čovjek često u nedoumici kako protumačiti kad bolest snađe njega ili nekog od njegovih bližnjih. Ako ima nešto na što bi želio naći ne samo pravi odgovor, već i prikladno rješenje, onda je to upravo problem bolesti. A kada bolest pokuca na vrata, onda se kasnije mnogi pitaju zašto je baš njega pogodila. U pokušaju da pronađe rješenja, čovjek se muči i pokušava naći krivca svemu tome. Tko je taj koji ljudima daje i zadaje bolesti i zašto to čini?

U svim našim promišljanjima, polazimo od nekih pretpostavki. Prva je da mi sami sebi ne želimo i nismo željeli bolest, te odmah sebe isključimo kao uzročnika iste.  Druga je pretpostavka koju uzimamo u obzir da je jedino Bog moćan otkloniti svaku bolest od nas, pa i one najteže koje ne može otkloniti ljudska medicinska vještina. Nakon tih pretpostavki, može se lako nametnuti zaključak da, ako smo bolesni, onda je to zbog toga što Bog nije htio od nas otkloniti bolest, a mogao je. Nadalje, ima i onih koji se vrate korak unazad i njega optuže da je on bolesti htio i da njima kažnjava ljude. Pa ga zamišljaju kao nekoga tko stoji na nebu i svisoka se zabavlja nabacujući na ljude bolesti pa jednima šalje jedne, a drugima druge. Nekoga pritisne lakše, nekoga pritisne teže, ali u svakom slučaju je on kriv. Bilo da nije ništa učinio da nas bolest ne snađe ili pak da ju je poslao kao kaznu na nas, krivnja nije naša, nego njegova.

Da to nije baš tako, uči nas današnji evanđeoski odlomak. Bog je poslao svoga Sina koji je među nama ljudima počeo svoje djelovanje, pri čemu je jedan bitan dio njegove aktivnosti bio liječenje bolesnika. Vidimo to za vrijeme njegova boravka u Kafarnaumu. Nakon što je izliječio Petrovu punicu, pred zalazak sunca je nastavio. Donosili su mu i druge bolesnike, kako veli sv. Marko: “Uvečer, kad sunce zađe, donošahu preda nj sve bolesne i opsjednute. I sav je grad nagrnuo k vratima. I on ozdravi bolesnike – a bijahu mnogi i razne im bolesti – i zloduhe mnoge izagna. I ne dopusti zlodusima govoriti jer su ga znali.” Vidimo dakle da Isus nije teoretizirao, i nije ljude promatrao svisoka, već im se prigibao preuzimajući na sebe sve njihove boli i liječeći ih. Time je pokazao svoju božansku moć koja na ljude ne tovari breme bolesti, već ga s njih skida.

Potražiti nam je stoga uzroke bolesti, ne u Bogu, već ipak u nama ljudima, u našoj grešnosti i krhkoj konstituciji. Uzroci bolesti su u podložnosti čovjeka grijehu i sotoni, zbog čega je sebe doveo u takvo stanje nemoći da mu je potreban Božji zahvat kako bi se oslobodio, kako grijeha, tako isto i bolesti. To što u sebi nosimo želju za zdravim životom ne znači da uzroci bolesti nisu u nama. To je jasno Gospodin pokazao kad je, liječeći bolesnike, uvijek posebno liječio opsjednute, to jest izgonio je zloduhe. Prisutnost zloduha u ljudima potvrđivala je da su oni uzročnici bolesti i da su svjesno čovjeka strovalili u ponor boli i nevolje. Toliko smo ranjivi i krhki postali zbog naše narušene konstitucije da nam bolest i muku mogu priskrbiti i nekvalitetno jelo i piće koje iz dana u dan konzumiramo, kao i zrak koji udišemo, i stresan način života kojim živimo. Bolesti mogu biti vezane uz poročan način života koji provodimo ili pak uz biološko nasljeđe koje u sebi nosimo. To su činjenice koje i običnim okom primjećujemo, a jasno nam ih može i medicina potvrditi. Zato nije primjereno promatrati Boga kao onoga koji bi htio na nas svaliti bolest, već, naprotiv, on je onaj koji nam je želi otkloniti i ozdraviti nas po svome Sinu. Naravno, on danas djeluje i po nama i očekuje da i mi jedni drugima budemo na raspolaganje, na pomoć i utjehu. On nas liječi i snaži da možemo jedni drugima biti potpora i lijek u bolesti i tako ju premostiti i prihvatiti za ovoga života kao milosnu stvarnost u kojoj nam se Bog očituje.

Okrenimo se stoga zdravome životu okrećući se Isusu, jer bez njega nema zdravoga života. Ne možemo sami sebi dati takav život, pogotovo što ga svodimo samo na tjelesno ili psihičko zdravlje koje je mnogima ugroženo. Istinska ravnoteža, stabilnost i zdrav život se ostvaruje Isusovim ulaskom u naš život, tako da od tog trenutka on postaje naše zdravlje i naša cjelovita ravnoteža, jer će iz nas istjerati ne samo zloduhe, već i svaku njihovu sjenu. Molimo ga iskreno da bude uz nas i da nam udijeli ono najbolje što zna, a sami se trudimo jedni o drugima skrbiti kako nas je on učio, jer ćemo time svojim duhovnim zdravljem biti liječnici duša i svih ostalih bolesti svojoj bolesnoj braći.