“Počivanje u Duhu” i „Toronto blagoslov“

„Počivanje u Duhu“ postalo je obilježje pentekostalaca i karizmatika, a poseban je procvat doživjelo u takozvanom Toronto blagoslovu. „Toronto blagoslov“ ili „Toronto iskustvo“, kako ga još nazivaju, vuče svoj korijen od male zajednice Vineyard u Torontu (Kanada). Početak događaja vezan je za pastora te zajednice Johna Arnotta. U studenome 1993. otputovao je u Argentinu posjetiti zborovanja koja je vodio propovjednik i „iscjelitelj“ Benny Hinn, kojega smo već spominjali. Poslije je otkrio da je jedan drugi pastor zajednice Vineyard, Randy Clark, doživio „obnovu“ nakon što je Rodney Howard-Browne nad njime molio. Potaknut tim saznanjem, pozvan je Randy Clark na zborovanje 20. siječnja 1994. u Toronto, čime su započele manifestacije masovnih okupljanja.

Zajednica u Torontu razvila se s vremenom u hodočasničko mjesto za tisuće karizmatskih voditelja i pastora koji su tamo dobivali svojevrsno „pomazanje“ kako bi to isto prenijeli na svoje zajednice. Bračni par pastora iz Londona prenio je taj fenomen „Toronto blagoslova“ u Europu. Osim toga, u Holy Trinity Brompton u Londonu razvio se još jedan centar. To se proširilo i po drugim europskim zemljama.

Bitni znakovi „Toronto blagoslova“

• grčeviti smijeh i plač
• empatični glasovi: urlanje, krikovi, režanje poput psa, stenjanje
• drhtanje i trzanje cijelim tijelom
• padanje na leđa i „počivanje u Duhu“
• besvjesno stanje: ushićenost, slična onoj u pijane osobe
• skakutanje i plesanje
• ukočenost nekih dijelova tijela
• valjanje po podu.

Prenošenje blagoslova

„Toronto blagoslov“, prema tradiciji onih koji su u to uvjereni, primaju voditelji koji sudjeluju u Torontu i „prenose“ ga na zajednicu. Također ga prenose putujući članovi pokreta Vineyard. Taj je blagoslov toliko snažan da nije potrebno polaganje ruku. Dovoljna je samo prisutnost „blagoslovljene osobe“ da se prenese na sudionike. „Toronto blagoslov“ može se navodno prenijeti i na nekrštene osobe. U pravilu, blagoslov se podjeljuje na kraju molitvenoga bogoslužja, kad se moli za pojedinačnoga sudionika. Pastor, odnosno voditelj i ostali suradnici, prolaze kroz dvoranu i neprestano mole nad prisutnima; u Torontu to traje 2 – 3 sata. Pri polaganju ruku / dodiru moli se za primanje punine Duha Svetoga, za umnoženje snage i primanje učinkovitosti blagoslova. Ovdje treba imati na umu dramaturgiju masovnoga okupljanja; znakovite su brze, uporne molitve s pokretima ruku, poklicima i ushićenjem.

Tumačenje fenomena „Toronto blagoslova“ riječima onih koji ga zastupaju

Fenomene „Toronto blagoslova“ simpatizeri, u pravilu, tumače kao zahvaćenost Duhom Svetim. Tvrde da ta iskustva vode do nove ljubavi prema Isusu Kristu i njegovoj zajednici, većemu vrednovanju Biblije i molitvi ispunjenoj radošću. Uvjereni su da ljudi ozdravljaju tjelesno i duševno, da su pročišćeni. Nad okupljenima na tim zborovanjima događa se moćno izlijevanje Duha. Događa se izvanredan, nov zahvat i kvaliteta iskustva Duha Svetoga. S time je povezan nauk da se ljudi moraju uvijek iznova oboružavati Duhom Svetim.

Voditelji ovakvih okupljanja tumače događaje na temelju vizija kao znak početnoga buđenja, kao novu epohu spasenja, kao novo, drukčije Božje djelovanje, kao vrijeme Duha Svetoga. Vjernici se trebaju pripremiti za spasenjske događaje i ojačati. U drugoj se fazi trebaju dogoditi znakovi i čudesa kako bi se natrag dovelo one koji ne slijede Krista.

Padanje na leđa

O fenomenu padanje na leđa (slain in the spirit) već je bilo govora. Voditelji obnove polažu ruke na pojedince koji navodno u trenu bivaju zahvaćeni nekom snagom koja prožima njihovo tijelo, padaju na pod leđima, ostaju neko vrijeme u besvjesnome stanju, ispunjeni blaženim stanjem. Što je posrijedi? Iskustvo o kojem je riječ, pojavljuje se pod različitim oblicima.

• Problem padanja: može se dogoditi za vrijeme bogoslužja ili pri okupljanju na molitvenim sastancima.
• Može se dogoditi polaganjem ruku predmolitelja ili bez polaganja.
• Može se dogoditi onima koji to ne očekuju, ali i onima koji to ne žele.
• Onaj tko to doživi – kako tvrdi – ima osjećaj sreće.

Kako tumačiti taj događaj? Neki kršćani tvrde da se to događa u duhovnom kontekstu, polaganjem ruku za vrijeme propovijedi ili u sličnoj suvislosti. Svakako to smatraju neposrednim djelovanjem Duha Svetoga. Zato to iskustvo bez sustezanja nazivaju „počivanjem u Duhu“. Ne prihvaćaju tvrdnju da je riječ o autosugestiji ili drugim snagama.

Drugi načelno ne prihvaćaju da bi fenomen „padanja“ imao bilo što s Duhom Svetim. Tako kardinal Leon-Joseph Suenens govori o „pseudomističnom iskustvu“. On taj fenomen naziva „duhom nesvijesti“ i sažeto i isključivo ocjenjuje ga kao „parapsihološki fenomen“. Tvrdi da nema opravdanja spomenuti fenomen pripisati izravnom zahvatu Duha Svetoga. Smatra da se to može izbjeći ako „vođe karizmatske obnove“ to zaobiđu.

Neki opet misle da se u ovoj pojavi mogu susresti određene psihosomatske manifestacije. Je li u pojedinim slučajevima riječ o Duhu Svetom koji stoji u pozadini „počivanja u Duhu“, ostavljaju otvorenim. Pođemo li načelno od toga da se ovaj fenomen može pripisati intenzivnomu djelovanju Duha Svetoga, nameće se pitanje kako protumačiti to događanje? Obara li Duh Sveti ljude na pod? Kardinal Suenens fenomen tumači, kao što smo vidjeli, kao „nesvijest“ i tvrdi da dotična osoba „pada na pod i tamo određeno vrijeme ostaje u stanju više ili manje duboke nesvijesti“. „Besvijest“ je u medicinskom smislu doista stanje nesvijesti koje je posljedica nedostatka prokrvljenosti u mozgu i izazvano iznenadnim zatajenjem krvotoka. koliko god se ovo tumačenje činilo prihvatljivim, treba ipak biti oprezan jer o ovome još nemamo jasnu znanstvenu potvrdu.

Postoji li biblijska podloga fenomena padanja na leđa?

U Bibliji ima slučajeva kako ljudi u strahopoštovanju pred „Božjim licem“ padaju ničice, ali ne na leđa:

• Abraham: „Abraham pade ničice dok mu Bog govoraše dalje“ (Post 17, 3)
• Jošua: „A Gospodin odgovori Jošui: ’Ustani! Zašto si pao ničice?’“ (Još 7, 10)
• Petar: „Čuvši glas, učenici (Petar) padoše licem na zemlju i silno se prestrašiše“ (Mt 17, 6)
• Samarićanin: „Baci se ničice k Isusovim nogama zahvaljujući mu“ (lk 17, 16).

O molitvi pred Božjim prijestoljem dvaput se izričito kaže kako se pri tome „pada ničice“ (Otk 7, 11; 11, 16 sl.). Karizmatici se često i rado pozivaju na 1 Kor 14, no, pri tome ispuštaju iz motrišta da se upravo u tome poglavlju govori o tome da će nevjernik ili neupućeni pasti ničice i pokloniti se Bogu (r. 25.). Zanimljivo je da ne vide, ili ne žele vidjeti, da se događa upravo suprotno od onoga što oni zastupaju. Prema njima, ljudi padaju na leđa i moraju ih posebni „skrbnici“ prihvaćati da se ne ozlijede pri padu. Za ovakvu vrstu službe i posluge u Bibliji nema primjera.

Ima li bilo kakvih naznaka u Bibliji o „padanju na leđa“? Mjesta koja govore o sličnome, upućuju na činjenicu da je riječ o Božjem sudu. Kada je veliki svećenik Eli čuo da su Filistejci u boju ubili njegova dva sina i oteli Kovčeg Saveza, pao je na leđa: „kad je spomenuo kovčeg Božji, pade Eli sa stolca nauznak kraj vrata, slomi vrat i umrije …“ (1 Sam 4, 18); Bog je to unaprijed najavio (usp. 1 Sam 2, 34; 3, 11). Novi zavjet u vezi s padanjem na zemlju spominje Pavla: „kad se putujući približi Damasku, iznenada ga obasja svjetlost s neba. Sruši se na zemlju i začu glas što mu govoraše: ’Savle, Savle, zašto me progoniš?’“ (Dj 9, 3 sl.); zatim padanje vojnika pri Isusovu uhićenju: „kad im dakle reče: ’Ja sam!’ – oni ustuknuše i popadaše na zemlju“ (Iv 18, 6); i drhtanje stražara na Isusovu grobu: „Od straha pred njim zadrhtaše stražari i obamriješe“ (Mt 28, 4).

„Počivanje u Duhu“ u vezi s „Toronto blagoslovom“

Najzanimljiviji fenomen Obnove u Duhu svakako je tzv. počivanje u Duhu. Odlika je toga padanje na pod nakon što ih „duhovni“ vođa dodirne polažući ruke i oni ostanu mirno ležati na podu. Što je uzrok tomu? Što se u čovjeku toga trenutka događa? Koja se snaga iza toga krije? Je li to učinak tehnike? Sve su to opravdana pitanja koja se nameću. Je li doista posrijedi „dar Duha“ kad ljudi padaju i „počivaju u Duhu“? Nužno je svakako naglasiti da se Crkva danas nalazi u iznimno jakom racionalističkom i materijalističkom okruženju, tako da se teško uklapa u „razlučivanje duhova“. Čovjek koji je usmjeren isključivo na prostorno-vremensku egzistenciju, nije sposoban za iskustvo onoga što nadilazi ovaj, naš materijalni svijet. No, ako čovjek posjeduje razum i dušu, prijeko mu je potrebno iskustvo jednoga i drugog. Duhovne osobe koje djeluju uime Crkve trebale bi posjedovati sposobnost „razlučivanja i prepoznavanja“ duhovne stvarnosti.

Nameće se pitanje: zašto pomoćnici stoje iza osobe prije nego padne? Ljudi koji su doživjeli iskustvo „počivanja u Duhu“ svjedoče da su pri molitvi i polaganju ruku izgubili svijest. Iskustvo „počivanja u Duhu“ jako ovisi o psihičkome stanju osobe koja to želi drugima posredovati. Ne osjećaju se svi u stanju „počivanja“ ugodno. Ima i onih koji su nakon toga prestrašeni. No većina njih ima osjećaj dodira s božanskom stvarnošću, kao da su u transu, ekstazi ili ushićenju. U pitanju je utjecaj sugestije. Treba spomenuti da je polaganje ruku prisutno također kod svih ekstatičnih pokreta.

Pentekostalci, a po uzoru na njih i karizmatici, polažu ruke u znak liječenja tijela, duše i duha. Pozivaju se na činjenicu da je Isus polagao ruke na bolesne, te u tome vide obrazloženje svojega postupanja. Da, Isus je blagoslivljao djecu (usp. Mt 19, 13 – 15), polagao ruke na bolesne (usp. lk 4, 40; 13, 13; Mk 5, 23; Dj 9, 12.17; 28, 8), ali nigdje nema naznake da je netko padao na pod, valjao se i ostajao u besvjesnome stanju; pogotovo da je netko od učenika stajao iza leđa i spuštao ih na tlo.

U Novom se zavjetu na jednome mjestu spominje polaganje ruku, i to kao apostolovo upozorenje: „Ruku prebrzo ni na koga ne polaži!“ Pavao to također obrazlaže: „Ne budi dionikom tuđih grijeha! Sebe čistim čuvaj“ (1 Tim 5, 22). Doduše, ovo se odnosi na postavljanje prezbitera (starješina), ali se iz toga može iščitati općenit stav. Naime, Duha Svetoga daje samo Bog: „I mi smo svjedoci tih događaja i Duh Sveti kojega dade Bog onima što mu se pokoravaju“ (Dj 5, 32).

Ushićenje

Riječ implicira gubljenje svijesti. Izvodi se iz latinskoga transeo (-ire), što znači: prijeći, prelaziti; prijeći iz jednoga stanja u drugo! Ona također znači „odlaziti“ i u prenesenu smislu odnosi se na „počivanje“, „mirovanje“. Sposobnost padanja u trans, ekstazu ili povlačenja u slično stanje, poznato je u povijesti religija. Nemoguće je ići u detalje, spomenimo samo neke poznate slučajeve. Moguće je da je Gautamo Buddha u stanju transa ili ekstaze, meditirajući, postigao prosvjetljenje, što ga je dovelo na njegov put. Isto tako Muhamedu je u takvome stanju bio „predan“ dio Kurana. Sposobnost padanja u trans, ekstazu ili slično stanje činjenica je koja šamane stavlja u stanje da mogu izvršiti svoje poslanje. Poput „počivanja u Duhu“ šaman leži nepokretan na tlu i nije kadar slušati i komunicirati ako mu se tko obraća. Ako iskustvo dođe neočekivano, pada na tlo i leži u transu. Zanimljivo je da se u mnogim primitivnim kulturama epileptičare smatra svetim osobama, i to zbog njihove sklonosti padanju u stanje besvijesti. Epilepsija je čak smatrana svetom bolešću.

Ples

Nudi drugi pristup transu u primitivnim religijama. Velik dio primitivnoga plesa u sebi je religiozni način izričaja i sudionici često padaju u besvijest, a zatim se u transu podižu i izvode djelovanja kao završni čin obreda. U mnogim se kulturama uzima droga kako bi se došlo u takvo stanje.

Ekstaza

Teško je točno definirati o čemu je riječ kod ekstaze. Grčka riječ ekstasis znači: biti „nadvladan nad samim sobom“ i općenito se smatra „intenzivnim ushićenjem“. Nema čovjeka koji pokatkad nije bio ushićen, oduševljen. No ovdje nije riječ o tome, nego o čovjeku koji je izvan svoje kontrole, o stanju gubljenja samokontrole, premda je pri normalnoj svijesti. Naprotiv, kad je riječ o transu, čovjek gubi svijest i kontrolu.

Ekstaza se često pojavljuje u patološkom području, pri epilepsiji, na početku shizofrenije, kod histerije ili depresije. Ekstaza je povezana s bolestima, ali isto tako i s religioznim doživljajima, što se može dobro pratiti kroz Stari i Novi zavjet i u povijesti Crkve, npr. u mistici. Religiozno-ekstatične vrhunce doživljavaju ljudi koji ne pokazuju psihotične ili neurotične znakove i u kojih se ne primjećuje neki oblik depresije. Oni po svoj prilici nastaju na temelju dviju činjenica:

• koncentracije i emocionalne spremnosti reagirati na pozitivan osjećaj
• odustajanje od kritičnoga preispitivanja i pripuštanja osjećajima.

U ovoj povezanosti koncentracije i predanja temelji se i pozitivna i negativna strana ekstaze. Ta osoba može u svojoj sredini biti prihvaćena, dok u skupini ili masi ljudi gdje je nepoznata neće naići na prihvaćanje i odobravanje. Ako pri tome do izražaja još dođu jak sugestivan utjecaj i potpun gubitak kontrole, na površinu izbija patološki izražaj.

U vremenu velikih promjena na znanstvenom području događa se duboka i dramatična mijena u samim ljudima. Na području moderne fizike, sociologije, psihologije i antropologije uočavaju se nova stajališta suprotna ljudskom iskustvu. Sve se više raspravlja i piše o stvarnostima koje su izvan čovjekova dometa, a utječu na njega, tako npr. o meditaciji, demonima, čudesnim ozdravljenjima, proricanjima i drugim srodnim područjima. Vizije se događaju u transu i ekstazi, pri čemu je svijest isključena. Pretpostavka: Duh Božji ima nešto zajedničko s pojavkom ekstaze. Ekstatičari, ljudi koji su „izvan sebe“, koji su tako zahvaćeni, nisu poznati samo u Izraelu nego također u izvanbiblijskome svijetu. Čini se da je napose u Kanaanu (u Palestini) ta pojava ekstatičara bila posebno na glasu. Naravno, i u kasnijim religijama ekstatičari imaju posebno mjesto. Tako su čvrsto ukorijenjeni u židovstvu i u kršćanstvu, a, naravno, i u islamu.

Ekstatični fenomeni „Toronto blagoslova“

Težnja za postizanjem božanske snage načinom padanja u trans, čime se gubi kontrola nad samim sobom, nalazi se u pozadini „Toronto blagoslova“. Ekstaza u sebi uključuje različita stanja ljudske psihe s različitim popratnim fenomenima, pri čemu se čovjek osjeća i prepoznaje kao stranac. Upada u stanje „izvan sebe“, nije više „pri sebi“ i drugima je stranac. Ovo se može povezati s različitim religioznim i nereligioznim doživljajima i pretpostavkama. To se smatra normalnim karizmatskim iskustvom. Međutim, pojave poput smijeha, krikova, plača, zavijanja oponašajući zvijeri, valjanja po podu… ne vode čovjeka nužno do Boga i ozdravljenja. Uska povezanost ekstatičnih iskustava s Božjom spasenjskom prisutnošću i njegovim Duhom nema uporišta u Svetom pismu.

Ekstatična i entuzijastička zahvaćenost uvijek je dvoznačna. Usporediva iskustva poznata su također izvan kršćanskih zajednica, u religioznom ili nereligioznom kontekstu. U terapijskim skupinama ne tumače se kao iskustvo Boga, nego kao susret s vlastitim nesvjesnim stanjem. Zbog toga kršćanski oslonac u vjeri nije preduvjet iskustva fenomena „Toronto blagoslova“. Ovakvi fenomeni nisu uočljivi izvan karizmatske strukture. Tjelesne pojave: vrištanje, nekontrolirani smijeh, drhtanje, valjanje po podu… unutar karizmatske pobožnosti, mnogi autori ne shvaćaju kao očitovanje Duha, nego kao demonsko djelo. Unutar karizmatskoga pokreta upravo se zbog toga vode teške rasprave o autentičnosti iskustva Duha. No, ako ljudi žele izići iz sebe, iz svojega svagdana, i u karizmatskom se zborovanju nekontrolirano smiju, kriče, vrište, plaču, padaju…, to je odraz nekontroliranih osjećaja njihova nutarnjega svijeta, zapravo bježanje od sama sebe.

Nekim je karizmaticima jasno da ovi fenomeni vezani za iskustvo Duha nemaju biblijsko uporište. Nigdje u Novom zavjetu nema mjesta gdje bi manifestacije „Toronto blagoslova“ bile znak Božje prisutnosti. Pogrešno je osobna iskustva potvrđivati i legitimirati biblijskim tekstovima s vlastitim poimanjem. Opravdano je pitanje: s kojim je iskustvom povezano djelovanje Duha Svetoga? U Novom je zavjetu iskustvo Duha povezano s „principom realnosti“. Kriterij za dokaz Duha nisu znakovi i čudesa, ni ekstatični događaji „biti zahvaćen“, nego ispovijest vjere u Krista. Sveti Pavao zbog toga odbacuje ekstatična i entuzijatska očitovanja kao središnje značenje izgradnje kršćanskih zajednica. Ovaj Pavlov nepopularan put učinio ga je nesimpatičnim, dobrano i neprihvatljivim, i onda i danas. Središte je Pavlova naviještanja bila vjera u raspetoga i uskrsnuloga Krista, u iščekivanju kraljevstva Božjega.

Bez ekstatičnih fenomena ne bi ni Toronto postao hodočasničko mjesto masovnoga karizmatskoga turizma, sa željom da se doživi „nadnaravna“ snagu. Premda je „Toronto blagoslov“ dobrano izgubio na snazi i atraktivnosti, naglasak je još uvijek na njegovu religioznom iskustvu, što se, nažalost, često očituje i u katoličkoj karizmatskoj obnovi. Spomenimo neke od tih pojava.

Histerija

Simptomi histerije:

• pojačane afektivne geste: krikovi, plač, histeričan smijeh
• nekontrolirani pokreti: drhtanje, pljesak, mucanje, treptanje, padanje i valjanje po podu
• okretanje očima i zglobovima, trešnja tijelom
• halucinacija

Ne želimo tvrditi da su svi simpatizeri i pripadnici duhovnih pokreta histerični, no činjenica je da ljudi s histeričnom temeljnom podlogom lakše podliježu sugestijama. Riječ je o psihičkom usmjerenju koje lako prelazi u bolest. A nitko nema pravo zlorabiti tuđu bolest.

Emocije

Latinska riječ moveo (movere) nešto je što me pokreće. Mnogi autori emocije poistovjećuju s osjećajem, premda je riječ o stvari koja čovjeka u nutrini cjelovito pokreće, tj., osim osjećaja, ubraja se u „temeljno raspoloženje“ i izražajni je oblik ponašanja. Osjećaji koji su pokrenuti nekom osobom ili događajem aktiviraju općenitu emocionalnu reakciju i vode cijelu osobu do intenzivnoga doživljaja ili do izražajnoga djelovanja. To se ne događa u „prazno zračnom prostoru“.

Kad je riječ o karizmatskim skupinama, većina sudionika ima određena iščekivanja: žele doživjeti izljev Duha Svetoga, „počivati u Duhu“ ili doživjeti izvanredne pojave. Program obično započinje podizanjem emocija: ritmičnom glazbom, svjedočanstvima, već uhodanim ritualom: ustajanjem, podizanjem i pokretom ruku. U tome oduševljenju koje biva sve veće, dolaze još dodatni izazovi, čuje se pitanje: „Hoćete li primiti Duha Svetoga? Svi takvi neka dođu naprijed.“ To je obično popraćeno glasnim oduševljenjem sudionika, poklicima, zazivanjem: „Dođi, Duše Sveti“, nekontroliranim smijehom, krikovima, urlanjem i padanjem. Iz ovako opuštenih emocija dolazi do pojava koje se sa psihološke točke motrišta moraju smatrati ekstatičnim ili histeričnim fenomenima. Teško je u tome razlučiti što je karizmatsko, masovna sugestija ili histerija, odnosno bolest. Očito je da na skupovima te vrste, kad se spominju emocije, prijeti opasnost od manipuliranja ljudima. Tomu pridonosi svakako izvanjska struktura: na pozornici poznati govornici, emocionalna glazba, način vođenja i najavljivanja. Mnoštvo koje je u dvorani, došlo je sa svojim problemima, potrebama i poteškoćama. Svi oni imaju velika očekivanja. To što se događa na takvome skupu ne mogu doživjeti u svome stanu, prepuštaju se općoj struji i oslobađanju emocija. No time postaju ovisni o voditeljima, predvodnicima skupine, te ostaju u uskim okvirima istoga iskustva, zarobljeni manipulacijskim zbivanjima. Nažalost, emocionalni prostor nabijen je pretežno manipulacijama i sugestijama. Ne samo u karizmatskim pokretima nego još više u takozvanim alternativnim pokretima, poput New Agea i u raznim sektama.

Sugestija

Sugestija, od latinske riječi suggerere, pojam je koji je u našem jeziku i također u psihologiji upotrijebljen dosta neprecizno. Pod sugestijom se misli na utjecaj osjećaja, mišljenja, htijenja, motoričkog ponašanja i vegetativnih reakcija. Svaki čovjek posjeduje zaštitu od vanjskoga utjecaja; može razmišljati o posljedicama i može odlučivati o neprihvaćanju izvanjskoga utjecaja, činiti što želi. Sugestija pronalazi put da svlada taj zaštitni „obruč“. Tipično je za sugestiju da je prikrivena i da traži put do žrtve, a dotična osoba to nije kadra spriječiti svojim mogućnostima kontrole. Nije problem u tome što je netko oduševljen na nekom skupu, što plješće rukama i što se opustio, pjeva i kliče „slava Bogu“. Problematična je sadržajna sugestija. Kad na nekom skupu emocije dosegnu vrhunac, predvoditelj pita sudionike: „Tko želi primiti dar liječenja“? Javi se 100-200 sudionika. Kad stupe naprijed i stoje, predvoditelj odredi manju skupinu molitelja koji mole na nakanu za „moćno“ djelovanje Duha Svetoga. Zatim predvoditelj također moli i nekoliko puta gorljivo izgovara zaziv: „Dođi, Duše Sveti“. Zatim „kandidatima“ koji žele dobiti dar liječenja govori: „Preuzmite dar liječenja jer Bog vas šalje da liječite.“ Nakon toga cijeli skup plješće, kliče i zanosno pjeva nekoliko minuta. „Kandidati“ nakon toga tvrde da posjeduju taj dar.

Postoji li „biblijsko“ utemeljenje fenomena „Toronto blagoslova“?

Malo je biblijskih mjesta na koja se pozivaju sljedbenici Toronto pokreta: susret proroka Danijela s Bogom, koji pada na njegov pogled (Dan 10, 9. 11. 16 – 19); Samuela i Šaulove glasnike „obuze Božji duh“ (1 Sam 19, 18 – 24); Pavlov doživljaj pred Damaskom (Dj 9, 1 – 9), Ivanov doživljaj objave (vizija) (Otk 1, 17). Ovi tekstovi govore o tome da susret s Bogom može dovesti do gubljenja kontrole nad tijelom. U Novom se zavjetu ne pojavljuje masovni fenomen ove manifestacije. Duhovo se često tumači kao prototip karizmatskoga događanja. Apostole su drugi smatrali „pijanima“. No ljudi nisu povjerovali izvanjskim fenomenima, nego propovijedi apostola. Gubljenje kontrole tijela ne spominje se u vezi s Duhovima.