Petak, 3 prosinca

Krist Kralj (B) – homilija


Uvod i pokajnički čin


Osnovna osobina svih kraljevstava, svih silnih carstava i država jest da nastanu, traju i – nestaju. Ljudske tvorevine, ljudske civilizacije dolaze i odlaze. Ne samo ljudske građevine, nego i svako ljudsko ustrojstvo. Mi danas ne možemo ni pojmiti koliko je silno bilo Egipatsko kraljevstvo i to kroz tri tisuće godina. Imali su razvijenu i matematiku i astronomiju i arhitekturu i poljodjelstvo i svakovrsnu umjetnost i to u ono vrijeme dok je ostatak svijeta živio gotovo u kamenom dobu… Tu je i Rimsko carstvo koje je trajalo preko tisuću godina… A što tek reći o kraljevima koji mogu vladati i dvadeset i trideset pa i šezdeset godina, a onda? Evo, početkom dvadesetoga stoljeća, nakon strašnoga Prvog svjetskoga rata Crkva je uvela svetkovinu Krista Kralja da bi vjernicima stavila pred oči kako je sve ljudsko prolazno, a samo ono Božje ostaje zauvijek. Da bismo danas ovu lijepu svetkovinu – posljednju u crkvenoj godini mogli bolje proslaviti, pokajat ćemo se za svoje grijehe i propuste.

  • Gospodine, ti si jedini Bog. Gospodine, smiluj se!
  • Kriste, sine Očev, ti si prije svih vjekova i ostaješ dovijeka. Kriste, smiluj se!
  • Gospodine, ti i nas pozivaš u svoje vječno i sveopće kraljevstvo, kraljevstvo istine i života, kraljevstvo svetosti i milosti, kraljevstvo pravde, ljubavi i mira. Gospodine, smiluj se!

Nacrt za homiliju


Mnogi vole gledati olimpijske igre. Još su se u staroj Grčkoj tako natjecali prema onome viši, brži, jači. Čovjek se voli natjecati. To je prisutno već i kod djece. Zacijelo je ta osobina zaslužna za svekolik ljudski napredak. Uvijek želimo imati i stvoriti bolje, praktičnije, jače, jeftinije… Bog nas je stvorio s tom potrebom i tim sposobnostima – da neprestano napredujemo i razvijamo svoju kulturu.

Međutim, potreba za natjecanjem može imati i svoju lošu stranu. Čovjek koji puta želi napredovati na račun drugih, to jest tako da druge pregazi, omalovaži, ponizi, pobijedi. I to je jedan od glavnih uzroka svekolikih ljudskih nesreća: od svih nepravdi pa do ratova i svega onoga zla što rat sa sobom nosi.


Prvorođenac… Vladar


Danas na svetkovinu Krista, Kralja svega stvorenja, Božja nam riječ naglašava ono što bismo trebali dobro znati. U današnjem drugom čitanju (Otk 1, 5-8) sveti Ivan naviješta kako je Isus Krist jedini najveći: Isus Krist jest Svjedok vjerni, Prvorođenac od mrtvih, Vladar nad kraljevima zemaljskim. On je Alfa i Omega – Početak i Svršetak. Naglašavamo ovdje, dakle, neusporedivo i jedinstveno Kristovo veličanstvo. On je jedini Vladar, on je prije svih vjekova i ostaje dovijeka. Rekao bih da ovdje trebamo istaknuti barem dvoje. Prvo, Krist, Sin Božji jedini je vladar. Zato kršćanin ne drhti ni pred kakvim silnikom. To je razlog zašto su veliki sveci, mučenici mirno i bez straha stajali pred ovozemnim moćnicima, baš kako je blaženi Alojzije Stepinac mirno, s pouzdanjem i odlučnošću stajao pred komunističkim sudom, znajući da mu je savjest čista i da je zadnji sudac samo Gospodin. Tako još u Starom zavjetu govori psalmist: U Gospodina se uzdam i neću se bojati: što mi može učiniti čovjek? (Ps 56,12). U današnjem evanđelju (Iv 18, 33b-37) vidimo kako je jednako tako mirno naš Gospodin Isus stajao pred Pilatom svjedočeći da je Kralj. Kada je Pilat vidio kako je Isus miran i predan u Božje ruke, veli evanđelist, Pilat se silno čudio. On je bio očekivao da će se Isus braniti, da će moliti za milost, da će sve učiniti da se spasi…


Kraljevstvo moje nije od ovoga svijeta


Isus Pilatu razlaže svoje kraljevstvo: Kraljevstvo moje nije od ovoga svijeta. Kad bi moje kraljevstvo bilo od ovoga svijeta, moje bi se sluge borile da ne budem predan Židovima. Ali kraljevstvo moje nije odavde. To Pilat nije mogao razumjeti, ali to dugo vremena nisu razumjeli ni Isusovi učenici, ni njegovi najbliži sljedbenici. Naime, ljudi su od iskona skloni svoju vjeru u Boga upotrebljavati za svoje ovozemne potrebe. Kada je bila nevolja zbog suša ili poplava, zbog bolesti i ratova, zbog gladi ili oskudice, tada su uvijek bile snažne i molitve i žrtve. Tako je i danas s nama. Dok je bio rat, bile su žarke i naše molitve. Kad se dogodi nevolja ili kad bolest pohodi našu obitelj, evo nas kako žarko i ustrajno molimo. Naravno, svaka je molitva – ako je iskrena i iz srca proizlazi – dobra i blagoslovljena. Ta i Isus je toliko puta uslišao molitve za zdravlje, čak je i mrtve uskrišavao. Nevolja je, međutim, što lako zaboravljamo ono drugo što je trajno i što zauvijek ostaje – Kraljevstvo nebesko. Važno nam je zdravlje i napredak naše obitelji. Važan nam je uspjeh u školi i u poslu. A je li nam barem isto toliko važno da mi i sva naša obitelj budemo čestiti, pobožni, vjerni, trijezni, dobrohotni? Važno nam je da naše dijete prođe s pet nula. A je li nam barem isto toliko važno da pohađa vjeronauk, da je pristojan s djedom i bakom, da je redovit u molitvi i u crkvi, da razvija sve one ljudske i kršćanske kreposti o kojima nam Isus govori? To isto vrijedi i za svakoga pojedinoga od nas.


Koji jest, koji bijaše i koji dolazi


Veli na koncu današnje drugo čitanje: Ja sam Alfa i Omega, govori Gospodin Bog – Onaj koji jest i koji bijaše i koji dolazi, Svevladar. To je naša nada, naša radost i naše pouzdanje. Gospodin je Svevladar, Gospodin je s nama, Gospodin je naša snaga, gospodin Isus je u nama svojom milošću i snagom Duha Svetoga. On je Kralj, a mi smo pripadnici njegova kraljevstva.

Gospodin je kralj i mi zajedno s njime izgrađujemo njegovo kraljevstvo već ovdje na zemlji, da bismo bili dionici toga kraljevstva i u nebesima, baš kako svednevice molimo: Dođi kraljevstvo tvoje.