Svećenik i brada – crtica iz povijesti
U svoje je vrijeme (sedamdesetih godina prošlog stoljeća) profesor kanonskog prava dr. Ilija Živković nama studentima tumačio, kako nikada u zakonima opće Crkve nije bilo formalno propisano da bi katolički svećenici zapadnoga obreda trebali brijati brade, ali da je za nas ipak mjerodavna odluka pokrajinskog sabora u Trnavi (Slovačka), da katolički svećenici ipak trebaju brijati brade, pri čemu su kapucini uvijek bili izuzetak. Posve slučajno ovih dana naišao sam na tu odredbu iz davne 1560.:
„Neka (svećenici) ne njeguju ni bradu ni kosu, nego samo tonzuru, a bradu neka svi briju odnosno maknu prema odredbama kanonâ.“
„Nullus barbam, aut comam nutriat, sed coronam simul, & barbam omnes tondeant, vel tradant, secundum Canonum præscriptum.“[1]
Budući da su naši krajevi bili dijelom mađarske crkvene pokrajine (Zagrebačka nadbiskupija je bila osnovana tek sredinom 19. st.), ove su odredbe vrijedile za naše svećenike, a redoviti potpisnici odluka biskupskih sinodâ u Trnavi i u Požunu (Bratislavi) bili su također zagrebački, đakovački i srijemski biskupi. Koji je mogući razlog takve odluke? U našim je krajevima uz Katoličku crkvu bila prisutna i Pravoslavna crkva, a u XVI. stoljeću se osjećao sve jači utjecaj reformacije. Protestantski vjerski službenici su imali brade, što je vidljivo iz one dvije široke bijele trake ispod vrata koja je dio njihove staleške odjeće, a koja je služila upravo tome da (masna) brada ne prlja haljinu. Pravoslavni su svećenici također nosili bradu. Vjerojatno je brijanje brade katoličkih svećenika za vjernike trebao biti znakom raspoznavanja, koji je njihov svećenik. Takvog su uvjerenja sve donedavno bili naši vjernici.
Otprilike do Domovinskog rata zadržao se u nas običaj da svećenici briju brade, a danas je u tome naravno sloboda. Valja, međutim, priznati da u prvom izdanju tridentskog pontifikala iz 1595. na svim grafičkim prikazima liturgijskog slavlja svi biskupi i svećenici imaju brade. To je bilo vjerojatno zbog toga što vjernici na području današnje Italije nisu imali kontakta s pravoslavnim svećenicima i protestantskim pastorima, pa su dobro znali tko je njihov svećenik (obrijan ili s bradom), jer drugih nije bilo. U svakom slučaju danas možemo reći da bi i u ovom pitaniju trebalo vrijediti pravilo: De gustibus non est disputandum.
[1] Usp. Pokrajinska sinoda u Trnavi (Slovačka) 1560, glava XXIII., u: C. PÉTERFFY, Sacra Concilia Ecclesiæ Romano – Catholicæ in regno Hungariæ, Pars secunda, Posonii (Bratislava) 1742., str. 104. Tekst je dostupan ovdje.
