»Ovo je život vječni: da upoznaju tebe, jedinoga istinskog Boga, i koga si poslao – Isusa Krista.« (Iv 17,3)
Shadow

Sveti Justin

1. lipnja Crkva liturgijski časti svetog Justina, kršćanskog mislioca i mučenika iz 1./2. st., a koji nam je osim svjedočanstva života ostavio i svjedočanstvo krsne i euharistijske liturgije svoga vremena.



O životu svetog Justina


Justin, filozof i mučenik, rođen je u Palestini u poganskoj obitelji, odgojen u kulturi svoga vremena, pohađao je filozofske škole stoika, peripatetika, pitagorejaca i naposljetku neoplatonista. Završivši škole djelovao je kao filozof u Ateni. Međutim, željan spoznanja istine, ni u jednoj od tih škola nije mogao zadovoljiti žeđ za pravom spoznajom Boga. Bilo je to tako dok se nije upoznao kršćanstvom, a to može zahvaliti jednom starcu kojeg je susreo na obali mora, koji mu je rekao da mu ni platonizam ne može dati odgovor na istinu koju traži, nego samo proroci koji su navijestili istinu. Dajući se na proučavanje proroka postaje kršćanin (vjerojatno u Efezu oko 130. godine), da bi nakon toga posvetio život obrani kršćanstva kao putujući učitelj. Dolazi u Rim oko 140. godine za vrijeme cara Antonina Pia, te otvara i vlastitu filozofsku školu u kojoj besplatno upućuje učenike u kršćansku vjeru. Optužuju ga zbog ispovijedanja kršćanske vjere (vjerojatno cinički filozof Krescento), te mu rimski prefekt Junije Rustik daje odrubiti glavu oko 165. godine.

Justin je najpoznatiji od svih apologeta jer vrlo obilno koristi grčku filozofiju koju drži istinitom, ali nepotpunom. Sva istina koja postoji u različitim filozofskim sustavima pripada kršćanima koji je posjeduju u punini, jer su oni spoznali Riječ (Logos), dok su ga filozofi spoznali na nejasan način u stvaranju. Napisao je više spisa, a samo su tri ostala sačuvana: Prva apologija, Druga apologija i Dijalog s Trifonom. S književnog stajališta imaju nedostataka poradi čestih digresija, neartikulirane misli, govorničkih pogrešaka i žestine, ali pokazuju karakter iskrena i poštena čovjeka koji nastoji postići sporazum sa svojim protivnikom.


Justinove apologije


Po svoj prilici Druga (15 poglavlja) je samo dodatak prvoj (68 poglavlja). Posvećene su caru Antoninu Piu (138.-161.), a napisane su u Rimu između 148. i 161. U prvoj navodi da je od Kristova rođenja, u vrijeme Kvirinijeva vladanja, prošlo oko 150 godina. Povod apologijama je mučenje troje kršćana koje se dogodilo po nalogu prefekta Urbika.


Prva apologija


Uvod (pog. 1. do 3.)

Poziva se na pobožnost i razboritost careva, te moli da se car osobno zauzme za progonjene kršćane i da ih sudi on sam po pravdi, a ne na temelju kleveta.

Glavni dio (pog. 4. do 67.)

Prva cjelina (od 4. do 12.): buni se protiv sudskog sustava koji se primjenjuje na kršćane; protivi se klevetama; protivi se kaznama samo poradi imena; brani se od optužbe “ateizma”. Stoga Justin osuđuje nezakonitima sudske postupke protiv kršćana i pobija optužbe na njihov račun držeći da se radi o klevetama. Ponajprije tvrdi da time što nose ime „kršćanin“ ne bi smjeli biti podložni osudi i kazni, već samo ukoliko su počinitelji zlih čina. Nadalje, kršćane se ne može optužiti niti zbog ateizma, nemorala ili pak mržnje prema domovini. Ukoliko ne štuju božanstva, to je zbog toga što nije u skladu s razumom, a vjera u zagrobni život i u Boga odvraća od bilo kakvog zla i grijeha, te su kao takvi najbolja potpora dobrobiti Carstva. Dosljedno logici filozofskih principa i eshatoloških iščekivanja, kršćani žive časno i pošteno.

Druga cjelina (od 13. do 67.): opravdanje kršćanske religije (uglavnom povijesno i filozofski):

  • njezin nauk: ona je jedina istinita; poganski filozofi su preuzeli svoje nauke iz Staroga zavjeta; Isus je Sin Božji, Spasitelj, Utemeljitelj Crkve.
  • bogoštovlje: Krštenje, euharistija (opisuje tijek euharistijske liturgije) – Društveni život. U ovom dijelu (pog. 13-68) Justin nastoji izložiti temeljne kršćanske istine i opisati kršćansko bogoštovlje (krštenje i euharistija), uvjeren da je kršćanstvo progonjeno jer protivnici slabo poznaju njegov pravi nauk. Stoga raspravlja o velikim temama vjere u Boga, etike, eshatologije i kristologije, te potom dokazuje kako je kršćanska vjera jedina istinita, ujedno najstarija, a Isus Krist je Sin Božji, naviješten u starozavjetnim proročanstvima. Basne i mitove su izmislili demoni da bi krivotvorili kršćansku istinu, a znajući kako se vjerodostojnost neke religije vrednovala i po starini, Justin dokazuje da je Mojsijev nauk stariji od Platonova, te da je Platon određene elemente svoga nauka kopirao od Mojsija.
  • Zaključak (pog. 68.): veliko upozorenje caru. Justin apologiji prilaže pismo koje je car Hadrijan oko 125. uputio prokonzulu Azije Minunciju Fundanu, koje je od iznimne povijesne važnosti, a u kojem donosi upute za ispravnu sudsku proceduru protiv kršćana:
    • kršćane treba suditi slijedeći redovitu sudsku praksu;
    • ne može ih se kazniti ako im nije dokazano da su prekršili rimske zakone;
    • kazna mora biti proporcionalna naravi i stupnju njihova prijestupa;
    • kazniti one koji iznose lažne optužbe.

Druga Apologija


Nastavak je prve. Napisana između 150. i 160., a Justin se izravno poziva na rimsko javno mnijenje:

  • protestira protiv osude kojom je prefekt Urbiko osudio na dekapitaciju troje kršćana samo zbog vjere;
  • poziva na ljubav prema istini i prema pravednosti kad se sudi kršćanima;
  • odgovara na dvije objekcije pogana: Zašto se kršćani ne ubijaju sami ako toliko žele susret s Bogom i zašto Bog dopušta da ih se progoni umjesto da intervenira i oslobodi ih? Kao odgovor na prvo pitanje Justin odgovara da kršćani ne čine ništa što je suprotno volji Božjoj. Odgovarajući na drugu tvrdi da su demoni krivi zbog progona jer ne trpe istinu i kreposti, pa izmišljaju o kršćanima kojekakve zločine. Međutim, preko kušnji i poteškoća Kristovi učenici stječu zasluge, a odvažnošću u mukama dokazuju nadmoć svoje vjere nad progonima i nad poganima, jer je to za njih put blaženstva;
  • Justin traži da se njegova knjižica obznani javnosti da bi se iskorijenila kriva mišljenja i predrasude prema kršćanima, te da bi se progonitelji mogli obratiti, a carevi suditi sukladno načelima pravde i pobožnosti.

Dijalog s Trifonom


Dijalog je napisan nakon apologija, vjerojatno oko 160. U biti je djelo kojim Justin pokušava iznijeti sadržaj dvodnevne rasprave između njega i rabina Trifona (nije sigurno da bi to bio rabi Tarfon spomenut u Mishni) koji se održao u Efezu (Euzebije) u vrijeme Bar Kochbine pobune (132-135.). Pišući Dijalog autor ima u vidu polemičko sučeljavanje kršćanstva i židovstva oko polovice 2. st. Premda se služi književnom formom dijaloga, po uzoru na platonovske dijaloge, ovaj spis se ne obraća jednoj kategoriji naslovnika, nego svima (kršćani, pogani, židovi) koji traže istinu. Njima Justin želi prenijeti da istina nije u grčkoj filozofiji nego u Svetom pismu, ali da ispravno tumačenje Pismu daju kršćani a ne židovi.

Uvod (pog. 2-8.)

Priča o svojoj intelektualnoj formaciji (traženje u raznim filozofskim školama) i obraćenju na kršćanstvo.

Korpus teksta (pog. 9-141.)

Prvi dio (9-47): vrlo značajno svjedočanstvo o kršćanskom poimanju Staroga zavjeta. Mojsijev je Zakon imao privremeno značenje, a kršćanstvo je novi i vječni Zakon za sve čovječanstvo.

Drugi dio (48-108.): usredotočen na Krista, brani njegovo božanstvo. Objašnjava motive radi kojih ga kršćani priznaju i štuju Mesijom i Bogom: u njemu su se ispunila proročanstva Staroga zavjeta. Dokazuje njegovu preegzistenciju, utjelovljenje (Djevica što rađa Sina), otkupljenje po muci i smrti: sve je bilo unaprijed naviješteno u Pismu.

Treći dio (109-141.): govori o Crkvi. Oni koji vjeruju u Krista i slijede njegov zakon sačinjavaju novi Izrael, novi izabrani narod.

Zaključak (142.): Želja da njegov sugovornik izabere Krista radije nego svoje učitelje, te da povjeruje u nj.


Izgubljena djela i pseudojustinovski manuskripti


Izgubljena djela: Liber contra omnes haeresesProtiv MarcionaGovor protiv GrkaPobijanje (grka)O Božjem suverenitetuO dušiPsaltirO uskrsnuću.Manuskripti pseudojustinovi: Cohortatio ad Graecos (3. st.); Oratio ad Graecos (apologia pro vita sua nekog grčkog obraćenog kršćanina) (3. st.); De monarchia; etc.


Justinova teologija


Obrazlažući Justinovu teologiju treba imati u vidu da ne posjedujemo autorovo cjelovito izlaganje kršćanske vjere, a izgubljeni su spisi upravo oni koji su u pravom smislu teološki. Braneći vjeru protiv nevjernika, prvenstveno se poziva na razum. Uvjeren da istina najbolje sebe brani, počeo je kršćansku istinu opširno iznositi i tumačiti.

Traži sličnosti između crkvenog nauka i onog grčkih pjesnika, s ciljem da dokaže kako je kršćanstvo jedina zdrava filozofija. Osjeća se utjecaj platonizma, koji je u Justinovim očima bio filozofija najviše vrijednosti.


Pojam Boga


Pojam Boga očituje Justinovu tendenciju prema platonističkoj filozofiji. Bog je bez izvora, pa iz toga zaključuje da ne može biti imenovan (aretos): Stvoritelj svijeta nema imena, jer je nerođen. Ime koje mu najbolje pristaje je Otac (Otac svih stvari), Otac kozmosa. On je toliko transcendentan da boravi samo iznad svih nebesa, i ne može se pojaviti na zemlji, čime se niječe panteizam i supstancijalna sveprisutnost Boga u svijetu.

Posrednik između Boga i svijeta je Logos. On je prije početka bio jedno s Bogom, ali je prije stvaranja svijeta proizišao od Boga, i svijet je po Logosu stvoren. Bog ne komunicira sa svijetom, nego po svom posredniku, te se i ne objavljuje drukčije. Logos je vodič koji vodi Bogu, i učitelj čovjekov. U samom početku je prebivao u Bogu kao sila, ali je malo prije stvaranja svijeta emanirao i proizišao iz Boga, te je on stvorio svijet. Prispodobljuje ga vatri koja se upalila na drugoj vatri bez da je umanji, ili rađanju čovjeka od čovjeka da mu ne umanji supstanciju. Tako je rađanje Logosa unutarnji proces u Bogu. Čini se da je Justin u konačnici sklon subordinacionizmu. Logos ne stječe svoje izvanjske neovisnosti nego samo u perspektivi stvaranja i upravljanja svijeta, što su njegove osobne službe poradi kojih je stekao osobno postojanje. Postao je božanska osoba, ali podređena Ocu.

U starozavjetnim teofanijama Logos se javljao Mojsiju, Abrahamu i prorocima, što upućuje na njegovu preegzistenciju. Ipak Justin nije uspio sasvim objasniti vječnost Logosa.

Pomoću svoje nauke o Logosu mislio je uspostaviti most između kršćanstva i poganske filozofije. Justin uči da se božanski Logos pojavljuje u punini samo u Kristu, ali je sjeme Logosa bilo raspršeno u cijelom čovječanstvu. Svako ljudsko biće ima u vlastitom razumu sjeme (sperma) Logosa. Tako su ne samo starozavjetni proroci nego i poganski filozofi (npr. Sokrat, Heraklit) nosili u duši sjeme Logosa sposobno klijati. Zahvaljujući sjemenkama Logosa (spermatikos Logos) svaki se čovjek može uzdići do spoznaje istine, makar i nesavršeno. Stoga nema suprotnosti između kršćanstva i filozofije. Što se tiče filozofa, Justin drži da sve što su dobra poučavali, pripada zato kršćanima. Poganski pisci su mogli vidjeti neke istine zahvaljujući sjemenu Logosa, ali samo kršćani posjeduju cijelog Logosa, koji je sam Krist, uosobljena istina.

Osim tog metafizičkog dokaza o postojanju određenih elemenata istine u poganskoj filozofiji, Justin donosi i povijesni dokaz: ako su poganski filozofi i pjesnici došli do mnogih istina koje su poučavali, onda je to jer su to preuzeli iz Staroga zavjeta. Tako su oni, živeći prema razumu i naučavajući istinu, bili kršćani prije Krista, ali samo kršćani, posjedujući Krista, posjeduju cijelu istinu.


Marija i Eva


Justin je prvi kršćanski autor koji uz pavlovsku paralelu Krist-Adam stavlja drugu – Marija-Eva. Kao što je Eva bila djevica i slušajući zmijske sugestije začela neposluh, Djevica Marija je začela vjeru i radost kad joj je anđeo Gabrijel najavio da će Duh Sveti sići na nju i zasjeniti je, te je radi toga biće koje će roditi bilo Sin Božji.


Anđeli i demoni


Justin je jedan od prvih kršćanskih autora koji potvrđuje vjeru i štovanje anđela, koje kršćani štuju zajedno s Bogom.

Anđeli s neba vode brigu o svim ljudskim bićima, kako im je već Gospodin povjerio. Njima Justin pripisuje neku vrstu tijela sličnog ljudskome (eteričko), bez obzira na njihovu duhovnu narav. Vjerojatno jer je tako mogao lakše objasniti njihov pad, koji bi se sastojao u spolnim odnosima sa ženama ljudske vrste, nakon čega lutaju nižim zračnim prostorima i napastuju ljude.

Kazna koja čeka demone u vječnoj vatri dogodit će se nakon Kristova dolaska. Oni još uvijek mogu zavoditi i skretati čovjeka. Nakon Kristova dolaska sve su napore usmjerili u to da spriječe obraćenje čovjeka prema Bogu i Logosu. Zato su i krivovjerci, koji govore o drukčijem Ocu i Sinu, sredstva kojima se služe demoni. Demoni su također zaslijepili židove i naveli ih na to da stave na muke Logosa koji se pojavio u Isusu, isto kao što su bili vrlo aktivni i među poganima jer su htjeli spriječiti njihovo obraćenje po apostolskom propovijedanju. No, ne samo u vječnosti, nego i na zemlji, demoni se pokoravaju na izgovaranje imena Isusova.


Istočni grijeh


Justin drži da je svako ljudsko biće sposobno za pobožanstvenjenje, ili je barem tako bilo na samom početku. Praroditelji su bili besmrtni i nisu bili podložni trpljenju, dostojni da ih se zove sinovima Božjim, ali upadoše u smrt slijedeći primjer Adam i Eve. S Kristom svaki čovjek ima mogućnost zadobiti ovu moć da postane dijete Božje.


Krštenje i Euharistija


Pri koncu Prve apologije Justin opisuje krsnu i euharistijsku liturgiju. Katekumeni koji pristupaju kršćanstvu obećaju najprije da će živjeti po Kristovoj istini i nauku posvećujući se Bogu. Njih se poučava molitvi i da traže od Boga, kroz post, oproštenje grijeha. Potom ih se odvodi do vode koja ih preporađa u ime Oca i Sina i Duha Svetoga.

Justin potom tumači neke antropološke datosti vezane uz krštenje: kad se čovjek rodi, rodi se s neznanjem u odnosu prema svom prvotnom izvoru, te dolazi na svijet sa zlim sklonostima i navikama. Da ne bi ostao sin nužnosti i neznanja, nego izbora i spoznaje, prima oproštenje prethodnih grijeha. Ovaj obred pranja vodom u ime s trojstvenom formulom kršćani su zvali prosvjetljenje.

Postoje dva opisa euharistijske liturgije. Prvi opisuje liturgiju s novokrštenicima (pog. 65), a drugi opisuje redovito nedjeljno slavlje (pog. 67). Vjernici se okupljaju na dan Gospodnji, jer je to dan stvaranja svijeta i dan uskrsnuća Kristova. Liturgija započinje čitanjem iz kanonskih Evanđelja (Apostolske memorije) ili iz proročkih knjiga, nakon čega slijedi govor kojim se vrši primjena tih čitanja na moralni život vjernika. Potom se izgovaraju molitve za kršćane i za cijeli svijet, daje se poljubac mira i donose se darovi: kruh, vino, voda. Predsjedatelj izgovara nad darovima posvetnu molitvu, da bi ih potom đakoni dijelili svima prisutnima, dajući da se ponese i odsutnima, bolesnima. Ovo nisu obični kruh i piće, nego su tijelo i krv utjelovljenog Isusa. Kao dokaz navodi Kristove riječi ustanovljenja euharistije, čime jasno potvrđuje da je euharistijska hrana posvećena snagom molitve koja sadrži Kristove riječi. Predsjedatelj, dakle, može slobodno oblikovati molitvu koja, međutim, mora sadržavati Kristove riječi s Posljednje večere.

Justin također poistovjećuje euharistiju sa žrtvom koju nagoviješta prorok Malahija. On odbacuje sve materijalne žrtve osim žrtve molitve, a na poseban način euharistijske molitve. Da bi se razumjelo njegovu misao, treba imati u vidu poimanje Logosa koji je most prema grčkoj filozofiji. Ideal koji Justin sebi postavlja je razumska žrtva (oblatio rationabilis/logikè thusia), duhovna žrtvu koju su grčki filozofi proglasili jedinim oblikom bogoštovlja dostojnim Boga. Tako, po Logosu, kršćanstvo je jedino sposobno ispuniti ovaj filozofski ideal jer posjeduje takvu duhovnu žrtvu. Zato, po Justinu, Isus se ništa manje ne podudara s poganskim filozofima nego sa starozavjetnim prorocima. Ovaj pojam duhovne žrtve (oblatio rationabili) koristi se i u Rimskom kanonu, što na najbolji način objašnjava Justinovu misao.


Eshatološke ideje


Po Justinu ljudska povijest je usmjerena prema paruziji. Najprije će se dogoditi uskrsnuće svetih, nakon čega slijedi tisućgodišnje kraljevstvo svetih u Jeruzalemu. Na koncu tisućgodišnjeg kraljevstva slijedi uskrsnuće zlih, te opći sud. Sve duše idu po smrti u podzemni svijet (Had), gdje čekaju uskrsnuće, osim mučenika koji izravno idu u nebo. Ali i u podzemnom svijetu duše dobrih su odvojene od zlih. Dobre duše se raduju iščekujući vječno spasenje, dok se zle žaloste zbog nadolazeće osude i kazne.