Utorak, 26 listopada

Slučaj kardinala R. M. Woelkija kao upozorenje onima koji se protive “sinodalnom putu”


Na temelju objave agencije Kathpress od 10. listopada saznajemo kako po naputku Svete Stolice kölnski nadbiskup kardinal Rainer Maria Woelki u narednih približno četiri i pol mjeseca odlazi na “stanku”, točnije od 12. listopada 2021. do 1. ožujka 2022. god. upravljanje nadbiskupijom preuzima pomoćni biskup Rolf Steinhäuser, i to u svojstvu apostolskog upravitelja. Iako se u objavi nerazumljivo navodi kako nadbiskup Woelki i dalje formalno vodi biskupiju, ipak upravljanje preuzima pomoćni biskup, a nadbiskup je pozvan surađivati s apostolskim upraviteljem u njegovim zadaćama. Prema medijima ta je “stanka” inicirana na kardinalov poticaj, ali cijeli slučaj izaziva ozbiljne sumnje.

Naime, iz objave navedene agencije i iz drugih medijskih napisa po kojima je Sveta Stolica provela istragu o ulozi nadbiskupa Woelkija u navodnom zataškavanju zlostavljanja u nadbiskupiji proizlazi da je nadbiskup Woelki kriv, iako se to ne može zaključiti iz same istrage, pa nam se nameće pitanje nije li u pozadini zlonamjernost ili obračun, a iz razloga jer je riječ o najglasnijem protivniku njemačkog sinodalnog puta

Ponajprije nas muči činjenica da vjerojatno nema biskupa u svijetu koji ne bi mogao biti sumnjičen, a gotovo sigurno i optužen za zataškavanje zlostavljanja, jer je riječ o kompleksnom problemu koji se ne može riješiti aleksandrovskom metodom presijecanja gordijskog čvora, nego nužno uključuje dugotrajne i delikatne postupke, možda čak kojiput i nagodbu radi postizanja većeg dobra i uklanjanja sablazni, a sve se to može olako okvalificirati kao odugovlačenje i zataškavanje. U tom svjetlu teško možemo zamisliti da bi jedan, nazovimo ga tako, konzervativan nadbiskup bio i za dlaku odgovorniji na tom polju od mnogih drugih o kojima se nema namjere provoditi ikakva istraga. Dakle, moguće da je kriv, ali moguće da su na isti, sličan ili još daleko odgovorniji način krivi i mnogi drugi biskupi u svijetu koji nisu i neće biti suspendirani. Na kraju krajeva, nadbiskup nije ni htio umanjiti svoju odgovornost, nego je rekao kako je u komunikaciji učinio velike pogreške. Pitanje je ipak: Zašto je baš on izdvojen i zašto je ta istraga započela baš onda kada se javno suprotstavio sinodalnom putu, te zašto se kardinal prikazuje krivcem i povlače se određene mjere, iako je Sveta Stolica dala do znanja da nije kriv?

Još više nas muči činjenica kako oni njemački biskupi koji guraju sinodalni put i koji se izravno protive službenom učenju Crkve, posebno u ovom kontekstu s obzirom na izglasavanje nacrta dokumenta o blagoslovu istospolnih parova, opravdavanju samozadovoljavanja, kontracepcije, građanskog razvoda i ponovne ženidbe te o suvišnosti svećenstva – dakle oni koji promiču nemoral u Crkvi i gaze po Božjim i crkvenim zapovijedima – nisu ni na koji način sankcionirani, nego se s njima tek izražava djelomično neslaganje i obzirno ih se opominje da ne odu u raskol

Takav nesrazmjer pobuđuje u nama duboku sumnju u pravednost poduzetih mjera preko kojih se navodno želi postići pravilna uprava nadbiskupijom i kretanje na unutarnji put obraćenja, pomirenja i obnove. Još nam više izaziva sumnju susret pojedinih njemačkih biskupa s Papom pa nam se nameće pitanje nije li u ovoj stvari nadbiskup Kölna jednostavno eliminiran da bi se nesmetano nastavio sinodalni put? Vrh Crkve, naime, nema samo fiktivnu, nego stvarnu moć prekinuti tu farsu s Crkvom u Njemačkoj, ali iz nekog razloga to ne čini. Nadamo se samo da se takav model koji nam nude Nijemci neće preliti na sinodski hodkoji je započeo 10. listopada te da nećemo na kraju zaključiti kako je svaka sličnost s njim – namjerna.