Kršćanstvo u kontekstu razvoja religija

Do danas znanstvenici nisu usuglašeni kako je tekao razvoj religije, odnosno prema nekima najprije su ljudi bili politeisti, a prema drugima monoteisti. U načelu, do 18. st. prevladavalo je mišljenje kako su ljudi najstarijih povijesnih razdoblja vjerovali u jednog Boga, ali od tada ima veći broj onih koji zastupaju tezu da je razvoj religije tekao kroz četiri temeljne faze: najprije je bio animatizam, odnosno ljudi su vjerovali u neku strašnu i nepoznatu silu, zatim animizam, odnosno vjerovanje u duhove, potom politeizam, te na kraju monoteizam.

Povijesna i arheološka istraživanja potvrđuju da je čovjek od svojih prapočetaka bio religiozan. O tome svjedoče najprije različiti nepisani izvori, kao što su npr. stavljanje osobnih i vrijednih stvari uz tijela preminulih, crteži bogova i duhova, oblikovanje uzvišica i slaganje glomaznih kamenja u obliku oltara i hramova, a s otkrićem pismenosti svjedočanstva su još izravnija i vidljiva su npr. u institucionalnom oblikovanju svećenstva, u postojanju velikog broja bogova i božanstava, u gradnji hramova i drugim pisanim i nepisanim svjedočanstvima koja potvrđuju vjeru u različita božanstva.

U tom su svjetlu razvoja religioznosti posebno svjedočanstvo ostavili Sumerani, Egipćani, Grci i Rimljani, kao oni kod kojih je postojalo institucinalno bogoštovlje, ali za nas je svakako najvažnija Božja objava Abrahamu, a kasnije i drugim židovskim prorocima i praocima, jer od tada izravno pratimo vrijednost i uzvišenost monoteističkog oblika vjerovanja.

Sumerani su tako svoje hramove obično gradili u obliku zigarata, a imali su niz bogova i božiica, kao što su npr. Sin, Šamaš, Ištar, Enki, Ninurta, Mumu itd. Njihova kultura svjedoči i o posebno poznatom mitu – Epu o Gilgamešu, najstarijem poznatom književnom djelu, a unutar kojega se pokušava odgovoriti na vrlo značajna životna pitanja, kao i na važnost kreposnog života.

Mnoštvo egipatskih božanstava potvrđuje dobru institucionaliziranost religioznog života starih Egipćana, a niz crteža i hijeroglifa svjedoči da je taj religiozni život kod njih bio vrlo snažan i kompleksan. Neka od poznatijih božanstava su Ra, Amon-Ra, Oziris, Anubis, Horus, Izida itd.

Grčka božanstva svoje su mjesto boravka imali na Olimpu, a po načinu komunikacije s običnim smrtnicima pokazivali su vrlo zanimljiva i češće prizemna ponašanja. Neka od božanstava su Zeus, Had, Afrodita, Apolon, Artemida, Atena, Demetra, Hermes, Posejdon itd. Njihov odnos prema običnom čovjeku posebno su nam približili starogrčki tragičari i drugi grčki pisci, od kojih se npr. mogu spomenuti Homer, Eshil, Sofoklo, Euripid i drugi.

Relativno sličan način vjerovanja pronalazimo i kod starih Rimljana, tako da su često postojali bogovi pandani, odnosno oni koji su po načinu djelovanja vrlo usporedivi s grčkim božanstvima. Neka od starih rimskih božanstava su Saturn, Jupiter, Pluton, Mars, Minerva, Venera itd.

Cijeli nam taj povijesni razvoj pokazuje da je čovjek oduvijek gajio osjećaj i potrebu za religioznošću, kao i da je još u stara vremena postojao dobro organiziran i uređen bogoštovni život.

Međutim, nama posebnu važnost predstavlja Božja objava u Starom zavjetu i iz tog vrela crpimo značenje i smisao religioznog života, posvema drukčijeg od mnogobožačkog načina kakav je bio prisutan u drevnim religijama. Bog se naime Abrahamu, a kasnije i drugim praocima, prorocima i židovskim velikanima objavio kao jedan i jedini, a posebno je u tom svjetlu značajna objava starozavjetnom zakonodavcu Mojsiju, prema kojoj se Bog objavljuje pod imenom Jahve, odnosno kao Onaj koji jest, i još više kao Onaj koji je tu za nas da nas vodi i upravlja svojoj providnošću.

To je početak razumijevanja Božje ljubavi prema čovjeku, prema kojoj Bog nije dalek od ljudi niti ih je ostavio same, nego naprotiv, vodi svoj narod i brine se za svakog čovjeka. Toliku svoju ljubav posebno je pokazao konačnom objavom u Isusu Kristu – kad se sam spustio u čovjekovo tijelo da bi svakom čovjeku ponudio nadu spasenja i dar otkupljenja.