Kršćanstvo znanja

Možda se u vama probudi sumnja kada vam postave pitanje kako znate da to što radite, radite na način kako je točno rečeno? Kao kad izvršavate nečiju oporuku i činite ono što je u njoj zapisano. Ili imate sve potrebne podatke ili informacije što i kako treba nešto napraviti. Ali što kada nemate pred sobom neku egzaktnu empirijsko-epistemološki provjerljivu informaciju o postojanju povezanosti između onoga što radite i nekoga tko vam je rekao kako to trebate raditi? Bi li vam bilo jednostavnije kad bi u svakom trenutku stajao pored vas netko i stalno vam govorio što i kako trebate činiti? Mislite li da bi to bilo za vas bolje ili biste protestirali jer vas netko smatra infantilnim i nesposobnim za najjednostavnije poslove i zadatke?

Koncept znanja koji dominira suvremenim poimanjem spoznaje mogao bi se opisati kao onaj koji za sve traži i zahtijeva dokaz i neku empirijsku potvrdu. Recimo, na području humanističkih znanosti zna vam se dogoditi da dođete na neku zanimljivu ideju, ili otkrijete neki dokument, međutim može vam se dogoditi da „recenzenti“ traže stroge empirijske dokaze (citate i reference) za vaš rad jer ni ovdje više nije moguće ponekad misliti bez empirijske potvrde znanja koje posjedujete. Neki suvremeni filozofi danas ne bi mogli proći nigdje u znanstvenim časopisima kao ozbiljni autori jer u svojim djelima iznose vlastite misli bez citata i referenci. Postoji mogućnost da je ideja o kojoj pišu zaista njihova i da nije moguće pronaći egzaktne i empirijske potvrde njihovog mišljenja.

Shvaćanje znanja koje nas okružuje javlja se i na području osobne vjere i odnosa te osobne vjere prema osobi Krista. Naći ćemo se pred pitanjem: kako znamo da činimo ono što je Krist činio? Na ovo pitanje se ne može i ne daje empirijski odgovor niti empirijsko-epistemološki provjerljiv podatak. Takva mogućnost značila bi kako Krist stoji pored mene i govori mi sve što trebam činiti u svakom trenutku. Međutim, vjernik se može naći u sumnji ili dilemi čini li zaista ono što je Krist činio i na način na koji je to Krist činio?

Evanđelja ne raspolažu uvijek strogim podatcima koji bi nam koristili u pokušaju da odgovorimo na ta pitanja. Recimo, pitanje molitve. Ne znamo koliko je dnevno sati Isus molio, je li molio svaki dan, i što je molio, koje molitve. Šturo tek nam se govori kako je Isus molio psalme prije hapšenja i muke. Ali što je molio u osami? Nemamo informacija. Znači li to kako kada kao vjernici molimo ne molimo onako kako je Krist molio? Recimo, pitanje euharistije. Tek jednom Isus je slavio euharistiju s učenicima na Veliki četvrtak kad je i ustanovio sakrament euharistije i svetog reda. S obzirom da Isus nije ni poznavao ni poštivao liturgijska pravila koja Crkva danas ima, znači li to da slavljenje euharistije danas nije u skladu s Isusovim načinom slavljenja? Moguće je pronaći mnoštvo onoga o čemu bi se vjernik mogao pitati – činim li ili ne baš onako kako je to Isus činio?

Međutim, ovakva pitanja i pokušaji da se na njih odgovori empirijskim dokazivanjem proizvod su poimanja znanja u svijetu u kojem trenutačno živimo. Znanje vjere je drugačije naravi jer se ne temelji na strogoj egzaktnosti prijenosa podataka i informacija nego je u pitanju pojam znanja prema kojem prihvaćamo mogućnost da se onaj u čije ime nešto činimo općenito slaže i odobrava naš način djelovanja. Kad roditelj pouči dijete kako svaki put treba iza sebe počistiti stol nakon ručka mora li dijete znati empirijski i provjereno da to vrijedi i za njegovu sobu kada je treba očistiti i urediti? Može li dijete iz opće zapovijedi svojih roditelja zaključiti kako prostore u kojima živi treba držati čistim i urednim? Vjerojatno može i to je također određeni oblik znanja.

Isus će na nekoliko mjesta u evanđeljima pozivati na molitvu i sam moliti. Isusov poziv upućen vjerniku ne može se svesti na plastično tumačenje kvantitativnih podataka o koliko sati i vrsti molitve je riječ, jer ni sam Isus nigdje o tome ne govori. Ipak, ako je Isus molio onda znanje vjere sugerira kako i kršćanin treba moliti. Kad slavimo euharistiju nerijetko susrećemo prigovor kako to slavlje nije onakvo kakvim ga je Isus zamislio, ali Isus nigdje nije ni ostavio strogo propisana liturgijska pravila koja bismo mogli slijediti. Ipak, Isus je ne samo slavio euharistiju nego i zapovjedio da se slavi u njegovo ime i pristanak vjere na Isusov zahtjev je određeno znanje, iako egzaktna i empirijska pravila nedostaju.

Ponekad je kršćanin zbunjen jer ga netko lako može dovesti u sumnju i stanje zbunjenosti kada mu uporno postavlja pitanje: Kako znaš da to što činiš radiš točno onako kako je Isus naredio, propisao i odredio? Ali ovako postavljeno pitanje dolazi iz svijeta strogog empirijskog znanja koje pretpostavlja vidljivi i činjenični lanac između onoga što se čini i onoga tko je rekao ili naredio da se tako čini. I vjernik u pokušaju da odgovori na postavljeno pitanje istom metodologijom na kraju završava u sumnji, možda čak i u nevjeri, jer on empirijski i evidentno ne zna činjenično što je i kako je Isus činio i molio, osim nekoliko evanđeoskih izvještaja koji su preširoki da bi se recimo iz njih izveli svi kanoni Zakonika kanonskog prava ili svi propisi oko postupka kod sklapanje ženidbe između katolika i nekatolika.

Znanje vjere polazi od drugačijeg iskustva, ono nije kvantitativno nabrajanje informacija, podataka, pravila i zakona, pa onda iz toga izvodi stroge empirijske i egzaktne dokaze o onomu što i kako treba činiti. Ono se vjerom oslanja na ono što je Isus činio i na temelju te vjere razumijeva samo sebe i nastoji izgraditi sustav normi, pravila i odredbi u Crkvi, nemajući nužno uvijek pred sobom empirijsko i dokazivo znanje, nego znanjem vjere koje osluškuje povijest, tradiciju i predaju Crkve, Pismo i Krista nastoji nastaviti Kristovo poslanje. Znanje vjere zna kako je Krist molio i oslanja se na to Kristovo iskustvo kako bi razvilo različite oblike i forme molitve od krunice do litanija. Znanje vjere zna kako je Krist ozdravljao bolesne pa i vjernici mole za bolesne. Znanje vjere zna kako je Krist činio dobro, pomagao siromašne, opraštao grijehe i ono samo u vjerniku onda rađa vjerničko znanje da i on treba pomagati, činiti dobro i opraštati.

Time ulazimo u iskustvo vjere koje možemo opisati kao kršćanstvo znanja. Ne govorimo o nekom empirijskom znanju koje se isključivo oslanja i isključivo zahtijeva podatke i činjenice kako bi bilo znanje. Govorimo o iskustvu vjere koje, čitajući evanđelja, prepoznaje Isusov poziv da ga se slijedi u molitvi, djelima ljubavi, opraštanju. U pitanju je iskustvo vjere koje ne traži i ne može ni imati sve empirijske činjenice i dokaze pred sobom o tome što i kako je i koliko Isus činio kako bi onda i ono moglo djelovati i činiti. U pitanju je čovjekov osobni pristanak osobnom vjerom na Kristov poziv i poslanje makar vjernik pred sobom nema strogo potvrđene činjenične podatke i dokaze.

Pristankom vjernik ne postaje neznalica, postaje onaj koji vjerom zna što Isus od njega traži, a ne onaj koji vjerom zna što je i koliko i kako Isus radio. To onda ne bi ni bilo znanje vjere, nego obično empirijsko znanje i dokazivanje činjenica i informacija o onome što je Isus činio, čime se različite znanosti ionako već bave svaka na svoj vlastiti način, od povijesti do antropologije. Odgovor na pitanje: Kako znaš da činiš i radiš točno onako kako je Isus činio i radio? ne može biti dan na onaj način na koji se danas zahtijeva, ali to nas ne čini neznalicama. Odgovor na takvo pitanje proizlazi iz mog osobnog vjerničkog pristanka na ono što znam o Isusu. Isus je molio, i ja molim. Isus je slavio euharistiju, i ja slavim. Isus je opraštao, i ja opraštam.

Ne moram uvijek činjenično i egzaktno sve znati da bih znao što i kako trebam činiti i raditi. Smatrao bih sebe infantilnim kao i svoju osobnu vjeru kad bi mi za sve što vjerujem i molim netko stajao pored uha i stalno govorio: Sad ćeš učiniti ovo ili ono, ovako ili onako, sad ćeš ruke ovako ili onako, položaj tijela ovako ili onako. To i ne bi bila vjera, ni iskustvo vjere, ni znanje vjere. Bilo bi to čisto empirijsko znanje koje bi me u vjerničkom smislu pretvorilo u automat i robota.