Kupareove uskrsnice
Riječ ùskrsnica može biti sastavljena od imenice Uskrs i dometka -nica i tada bi joj tvorbeno značenje bilo ono što se odnosi na Uskrs (dar, nagrada, pjesma, zbirka), ili od pridjeva uskrsni i dometka -ca (odnosno pridjevne osnove uskrsn- i dometka -ica), a u tom bi slučaju značila uskrsnu pjesmu ili žrtvu. Uopće, dočetak -nica čest je u hrvatskom kršćanskom nazivlju (četrdesètnica, devètnica, molbènica, pedesètnica, sedamdesètnica, šezdesètnica, tròdnēvnica).
Koliko sam uspio utvrditi, riječ uskrsnicu skovao je pjesnik o. Milan Pavelić (1878.–1939.) hrvatskim prepjevom posljednice Víctimae pascháli laudes Vipa Burgundijca (iz XI. stoljeća): „Svetoj žrtvi uskrsnici“.[1]
Pjesnik fr. Rajmund Kupareo (1914.–1996.) svoj je pjesmokrug nadahnut uskrsnim razdobljem crkvene godine (od Uskrsa do Duhova) nazvao „Uskrsni slavopoji“.[2] On obuhvaća 16 pjesama koje su nastale u Dubrovniku (1935. i 1937.), na Hvaru (1938.), u Resniku kraj Zagreba (1942.), u Madridu (1948.), u Čileu (1971.) i na Željezničarskoj koloniji u Zagrebu (1972., 1973., 1975., 1979. i prije 1994.).[3]
Iako ih po blagdanu ili godini možemo smjestiti u vrijeme i prostor, Kupareove pjesme nisu prigodnice. On je uvjeren kako je u umjetnosti glavno ono izvan teksta, transcendencija, metafizički vrijeme i prostor, vječnost, Bog. Za razliku od pjesnikâ „pobožna“ obilježja, koji osjećaju uvijaju zanosnim riječima, on svoje pjesme uranja u nadsvijet.
Nakon Kupareova psaltíra, božićnicā i kòrizmenicā, njegove su ùskrsnice pjesme vedrine, radosti i veselja, pobjede i nade.
Zvona su temeljni pojam pet Kupareovih uskrsnica (Uskrsna zvona, Aleluja, Na Bijelu nedjelju, Poslije tijelovskoga ophoda i Kad zvone zvona). Slavljenje zvona, od radosna titranja do svečana gromoglasna razlijeganja zvukovna je pratilja uskrsnoga slavlja.
Temeljni lik uskrsnoga slavlja, dakako, jest Uskrsli. Gospodin. Ne vazam u značenju prolaska, ili beskvasna kruha, ili odobrenja da se nakon mesopusta (puštanja mesa, korizme) ponovo može uzeti (v’z’m) mesa, nego oživljenje od mrtvih, ustajanje iz groba, Onoga tko je oživio od mrtvih, ustao iz groba i sada, zauvijek, Jest, živ-živcat i tu je. Kupareu se nameće bliskozvučnost onoga koji je Emanuel (S nama Bog) i mjesta njegova očitovanja razočaranim učenicima (Emaus). O tomu pjeva u pjesmama: Molitva za naš Emaus, Savjeti svetih žena, Uskrs 1972., Uskrs 1979. i Duhovska ekstaza.
Temeljna vjernikova čežnja prema Uskrslomu jest: Ostani s nama! (Luka 24, 29). To je zajednički nazivnik pjesama: Naše Spasovo, Uskrs 1975. i Spasovo.
Gospodin Isus ostavlja dva dara za ispunjenje te čežnje: Sebe u Svetootajstvu i Duha Svetoga kojega šalje. Razmatranju duhovskoga otajstva fr. Rajmund je posvetio tri pjesme: O dođi Stvorče, Duše Svet, Duhovski poliptih i Ognjišta srca.
Rekli su o ovom pjesmokrugu
Ana Diklić:
Uskrsni slavopoji variraju raspoloženja Uskrsa od osobnoga do psihološkoga, do slutnje nacionalnoga Uskrsa, ističući paralelizam Kristove muke i uskrsnuća s povijesnim stradanjem Hrvata. Izbjegavši zamkama sladunjava optimizma i domoljubne patetike, Kupareo se u svojim pjesmama bori za iskonski sjaj nade.[4]
Stjepan Lice:
Rajmund Kupareo u svojim uskrsnicama zbori o ozbiljnom Uskrsu. O ozbiljnim Duhovima. Srodno Ivanu Goranu Kovačiću, koji piše o „Ozbiljnom Božiću“, Rajmund Kupareo ukazuje na ozbiljnost usred uskrsne radosti i duhovskoga zanosa.
Uskrs i Duhovi o kojima Rajmund Kupareo pjeva ne događaju se na odmaku vremenskom ili prostornom. Uskrs je to i Duhovi koji se događaju u nama i među nama. Koji se svakoga tiču i svakoga, u mjeri budnosti njegove duše, dotiču i pokreću.
Uskrsnu i duhovsku ozbiljnost i zahtjevnost Kupareo izriče posve jednostavno. Njegova blagost (u koju su uključene i brižnost i tragovi tuge) ispisana i životom i pjesmama, iskaz je hrabrosti i povjerenja, iskaz smirenosti i oslonjenosti na Neupitno u mijenama vremena.
Vjekoslava Jurdana:
Pjesnička rukovet Uskrsni slavopoji odgovara individualnomu vjerskomu iskustvu autora. Kupareo žudi za posvećenjem i vječnošću (Da blistavu vječnost zahvaćamo rukom). No, potraga mu se ne odvija izvan vremena i prostora, nego je uronjena u životno iskustvo i temeljno povezana s usudom voljene mu Domovine. Žudi zapravo za slobodnom, skladnom i nadasve bogolikom domovinom otkupljene vječnosti.
Pjesničko poslanje iskazuje metaforičkim izrazima kao ognjeno cvijeće (Duhovska ekstaza). Riječi u čijoj je osnovi oganj/gorjeti znakovito su brojne u ovoj rukoveti: srce nam gori k’o uskrsna svijeća // Gorimo u ognju što je s neba pao // Ognjenog smo zato sakupili cvijeća // Na svakoj grani tisuće gori cvjetova // na raskrižju naših lutanja goriš. Pjesma Ognjišta srca otkriva sve slojeve metaforike; uz oprjeku (led ‒ vatra), usprkos težini i hladnoći leda, plamičak vatre i to iz žerave viri. Cvijeće mu je najčešće bijelo (uskrsno je sve prožeto bijelim) – to su cvjetovi Duha, a u spoju s bjelinom, mekoćom latica, dječjom nevinošću i djevojačkom čistoćom ukazuju na tankoćutnu finoću i mistično posvećenje. To je pjesništvo znak Uskrsloga, a dolazak Uskrsa nikada nije jeftin, patetičan i bezbolan.
Na razini izraza i oblikovanja teži skladu što se očituje u građenju skladnih kitica (najčešće katreni ili četverostisi) čiji su stihovi uglavnom povezani rimom. Ritmičnost stihova pridonosi skladu sadržaja i oblika, a o skladu svjedoči i broj slogova koji je u velikom dijelu pjesama simetrični dvanaesterac (6+6).
Tomislav Baričević:
Rajmund Kupareo u Uskrsnim slavopojima dao je dosta gustih koncentrata ili jakih misli za naša duža razrjeđivanja i vjerska dublja razmišljanja. Na vrlo jednostavan način izriče osobnu vjeru i tako snažne istine o Bogu i čovjeku, Zemlji i Nebu. Vidi snagu naroda u zvonima koja pozivaju na molitvu i usmjeruju nas na ono nevidljivo, objavljeno i vjerujuće – ono što je gȍre. U cjelokupnoj ljepoti oko sebe gleda udio svih stvari i sličnost sa samom božanskom ljepotom. Radi slobode se otisnu u tuđa i teška podneblja jer ne htjede pristati i biti bonsai u uskom loncu vlastite zemlje. (Opširnije ovdje.)
Antun Budimir:
Njegove su uskrsnice pjesme o neizrecivom metapovijesnom svjetlu i pobjedi uskrsnuća pripremljena za čovjeka. Pisane su u obzorju ovoga svijeta sa slutnjom da ljudska staza vodi iznad zvijezda. Ali i sa sviješću da tu novost čovjek ne može izraziti svojom umjetnošću. Stihovi mogu nastati u teturajućim koracima u noći sumnja i straha, ali Rajmundu je grob mjesto odahnuća gdje anđeo nasmijan prilazi, anđeo uskrsnuća. Sigurnost vjere daje obilježje i snagu poeziji koja je kadra sići i u podzemlje, a naviještati radosnu nadu i konačnu pobjedu. Ne pojedincu mukom iščupanu, nego zajednici, narodu, čovječanstvu u moćnoj snazi Pantokratora pobjedonosnim pjevom: Aleluja. Gotovo iz svakoga stiha izbijaju hrvatske boje pjesnikove duše i on nikada ne pjeva sam, nego po njemu iz svih hrvatskih usplamtjelih srca vrcaju zvijezde nebotičnih želja.
Novost riječi i originalnih slika daju posebnu draž Kupareovim uskrsnim slavopojima što spontano ostaju u sjećanju. Nigdje ljepšu čast nisu doživjele hrvatske (hvarske) kuće male od usporedbe s tabernakulima bijelim. A zvona postadoše kaleži naših muka i čaše naših ushićenja što zvone s jedinih slavoluka naših, crkvenih tornjeva. I zato pjesnik uskrsnuće svojih želja želi djenuti u kosu najljepše djevojke, koja je njegova domovina. U kojoj su srca suncokreti i toplomjer ljubavi. Pjesma Molitva za naš Emaus može se nazvati pjesnikovom svakidašnjom jadikovkom pjevanom na zemlji u vjeri i sigurnosti putnika Vječnosti. Jer Uskrsnuli je tamo i samo čeka da izmjeri srca, te toplomjere ljubavi. Da bi ih poveo u Očev dom.
Kupareo svojim stihovima uspijeva i staru baku što ni slova ne zna uklopiti u ljepotu i veličajnost vazmenoga slavlja, jer ona mudro zna govoriti s Bogom. Pjesme su koloplet čipkastih plavih oblaka što nose u daljinu i vuku u visinu. Jedinstvene ishodištem i snagom kao da su nastajale u kratkom vremenskom periodu, a opet dovoljno raznolike da se osjeti dinamika polustoljetnoga razdoblja u kojem su nastajale. One sipaju klice novoga života da se snagom Duha zemlji obnovi lice!
Matija Grgat:
Uskrsni slavopoji Rajmunda Kuparea izviru iz razbuktala „ognjišta srca“ upaljena vatrom Duha Svetoga nad praznim grobom i Kristovom pobjedom. Prožeti su posebnim svjetlom, toplinom i sjajem te odišu iskonskim skaldom, ljepotom i jednostavnošću. Teku misaono i ritmički tako skladno da su pjesma uhu i duši. Stvaraju iznenađujuće, izvorne slike (kô anđeli laki, blistavu vječnost zahvaćamo rukom, oprali smo misli u uskrsnoj vodi, Odsjev Kristov danas sjao je kô nigda / U oku i suzi, u srcu, na čelu; Kad budeš došô da nam mjeriš srca…).
Hvalopoji su Bogu i njegovoj ljubavi, u struji uskrsna, nadnaravna, vječna veselja i preobraženja. Radost je to unutarnjega poja mistične ekstaze koji nikad ne će moći izraziti zemaljska glazba. I poredbe, metafore, simboli tek daju naslutiti stanja lakoće, čistoće, poleta, zahvaćenosti duha i svih čula nadzemaljskom stvarnošću u trenutcima kad čovjek sam biva zahvaćen Duhom Svetim (Duhovska ekstaza).
U toj nebeskoj zbilji postoji visina, bjelina svega, a najvažnije i najsnažnije – bjelina duše u bijeloj Hostiji, u jedinstvu duše s Kristom. Snaga Duha Svetoga oživljava uništene zanose srca, potpiruje i rasplamsava. Zato je moguće i sa žeravicom vjere prebroditi trenutke sumnje, bola, straha, očaja, kad je nada razapeta „između ljubavi i vjere“.
Kupareo iz te uskrsne perspektive gleda na vlastiti život i život svoga naroda. I u najtežim trenutcima vjeruje u osobnu i narodnu pobjedu nad zlom, terorom, patnjom, smrću jer „putnici smo Vječnosti“… A nju svojim zvukom objavljuju zvona s malih tornjeva – „tih jedinih naših slavoluka“, podsjećajući nas da je ušla u našu prolaznost. Vjeruje da Krist nije ostavio „gore našega kraja zbog njihove tuge i bezmjerna jada“ i računa na njegovu pomoć. Proročki najavljuje pobjedu naroda nad „grobarima“, koji ga žele pokopati. Nju vidi u slici bijesa i oluje, a lozinka joj je pobjedonosan pjev: Aleluja!
Pjesme su Uskrsnih slavopoja u znaku suprotnosti zemaljskoga i nebeskoga, grješnoga i nevinoga, bolnoga i radosna, prolazna i neprolazna, koje već na zemlji možemo osjetiti, iskusiti i živjeti.
Duhovski poliptih, kao kruna slavopoja veliča dobrotu, blagost, veličinu Duha Svetoga, njegovu kreativnu snagu u podlozi svega; njegovu pomoć čovjeku u rastu, preobrazbi. On ne slama prkosne „jablane srca“, ne gasi „vatromete uma“, nego „od skromnoga pruća pali vatru odricanja, da bi se na žeravi srca rascvjetali kukuruzi“. Duh Sveti „opija pjesmom“, on je začetnik i stvaratelj svake ljepote; jednostavne, razumljive čak i djeci u majčinim uspavankama. On je Ljubav i iskonski tvorac riječi. On skuplja na molitvu „u društvu Majke“. On je Sloboda i svi su mu krajevi svijeta uvijek na dometu, kao i ljudska srca. Stoga Pjesnik moli: Učini da iz ljudskoga srca lete golubovi. Jer Duh Sveti donosi mir koji svijet ne može dati, a taj mir jedini može preobraziti čovjeka i svijet. Pod dahom Duha Svetoga „iz nakovnja srca vrcaju zvijezde nebotičnih želja“, tj. onih koje dotiču nebo, nadilaze zemlju i zemaljštinu. On je izvor ljepote i njezina doživljaja, a ljepota je predstavljena simbolom – cvijećem i mirisom koji je duhovne naravi te povezuje one koji je ljube.
Zaista, nevina djeca, mučenici, mudraci, pjesnici, svetci prepoznaju se po srcu kakvo nemaju obični ljudi i po sjaju koji nije od ovoga svijeta. Jer su najbliži Duhu Svetome. Jer dopuštaju da im On razgara srce. A na toj toplini i mi se rado grijemo. Jedna takav topli plamen nudi i Kupareo u ovim uskrsnicama.
Ivana Kresnik:
Čitati Kupareovu poeziju već je uranjanje u predvorje blaženstva.
Nataša Bašić:
Autor je dao lijep i vrijedan prinos hrvatskoj kršćanskoj kulturi. Kupareov stih vezanih rima, svakodnevnih zvukova i slika uzdignut na misaonu visinu jednostavnošću iskaza i dubinom spoznaje jedinstven je spoj u hrvatskoj pjesničkoj riječi. Čitateljima uskrsna poslastica.
Rajmund Kupareo, Uskrsni slavopoji
Aleluja
Na nas novo jutros prosulo se svjetlo,
Veselja nas vječnog zahvatila struja,
Trčimo po stazi kličući kô djeca:
Aleluja, aleluja, aleluja!
Čini nam se da smo kô anđeli laki,
Da u nama pjeva tisuću slavuja,
Da blistavu vječnost zahvaćamo rukom,
Jer vidjesmo jutros Krista, aleluja!
A srce nam gori kô uskrsna svijeća,
Utrnut’ ga ne će kiša ni oluja.
Oprali smo misli u uskrsnoj vodi,
I sada smo bijeli, bijeli, aleluja!
O, kako je krasno kad ti srcem čistim
Razlije se radost – kô kad rijeka buja!
Glazba zemlje nikad izrazit’ je ne će:
Aleluja, aleluja, aleluja!
[1935.]
Uskrs 1972.
Još uvijek plaćeni grobari
utiskuju pečate nad našom sudbinom.
Ne slute, jadnici, da naši anđeli čuvari
nevidljivi iza njih stoje
ponosni kô jablani kad ih vjetar leluja.
Dozivaju jedan drugoga da ne bi koji
uspavan noćnom tišinom
prečuo lozinku koje se grobari boje:
Aleluja!
Kadikad vječnost naličje poprimi povijesti
koju vrijeme u godine mijenja.
Ne umire vječnost: u srcima buja
iz pokoljenja u pokoljenja:
Aleluja, aleluja!
Mi valovi smo što ih u pjenu pretvara hridina,
dok sve nas ne spopadne gnjev,
a tad’ se popeti znamo iznad gradskih zidina.
Grobari od nas bježe, jer mi smo oluja.
Pobjedonosan naš je pjev:
Aleluja, aleluja, aleluja!
Uskrs 1975.
Ostani s nama!
Pokušaj je svaki uzaludan
proljeće da se spasi
od strasti ljeta
što požudno osmijehe bere
vinograda.
Ostani s nama!
Nije samo na izmaku dan,
nego se i nada gasi
razapeta
između ljubavi i vjere.
Uskrs 1979.
I moje će želje jednom uskrsnuti
u trešnji što laticama osu
zavjetrine,
a njen cvijet će netko zataknuti
u kosu
najljepše djevojke:
moje domovine.
Spasovo
I kad si na meke jastuke oblaka
Umoran od puta uzlazeći sjeo,
Naše tužne oči plavije su bile
Od plavih daljina koje si tu sreo.
Jer čežnje su uvijek daljinama slične,
I oči u daleko sve vide plavo,
Bez neba ni more ne bi bilo modro,
Niti srce mirno, niti oko zdravo.
Oblaci plavi (te meke čipke neba)
Opet će Ti jednom skratiti daljinu,
Kad budeš došô da nam mjeriš srca
I da nas sa Sobom vodiš u visinu.
[1938.]
Duhovska ekstaza
Zanio nas vjetar nadzemaljski, silni.
Ne mislimo više na stradanja svoja.
Gorimo u ognju što je s neba pao
U obliku cvijeća, a u sedam boja.
Sila nas je Božja uzdigla sa zemlje
I ovila sjajem anđeoskog ruha,
Pak je u nas slila zlato sviju zvijezda:
Gle, u duši našoj stan je Svetog Duha!
A jer zemlja ova pustinja je hladna,
Gdje topline nema ni ljubavi svete,
Ognjenog smo zato sakupili cvijeća
U košare zlatne što ih nebo splete.
Punom ćemo rukom sipat’ ga po putu,
Da života novog rasijemo klice,
Da usplamte srca ognjem Svetog Duha
I da zemlje ove obnovi se lice!
[1935.]
Uskrsna zvona
Nemirno su uzdrhtala srca naših zvona,
Što zastala su bila od velika straha.
Ponovno im oklopljene nadimlju se grudi,
Što su za tri dana bile ostale bez daha.
Jer zvona su stara, starija od naših baka,
Pobožna i osjetljiva za svačiju bijedu.
I nikakvo čudo da su, kad je Isus umro,
Zamrla od bola i spustila glavu sijedu.
Al’ kad’ je Isus zavoj razvezao tijela
I ustao nepobjediv iz pećine one,
Uskrsnuše stara zvona i od silne sreće
Skoro poludješe: samo zvone, zvone…
[1937.]
Kad zvone zvona
Kad zvone zvona, svatko ih može čuti,
al’ govor njihov shvaća tek manjina,
kad uho priljubi uz tlo i pažljivo broji
otkucaje nade što dolaze iz daljina.
Zvona, draga zvona! Mnogima su bȉla
zašutjela potopljena
uz posljednji pozdrav hrabrih kapetana.
Zvona, draga zvona! Mnoga su bila
rastopljena
u topove smrtonosnih rana.
Zvonite zvona, kaleži naših muka!
Zvonite zvona, čaše naših ushićenja!
Ne umire narod što u muci pjeva.
Zvonite, zvonite iz malih tornjeva,
tih jedinih naših slavoluka!
Nek’ zvuk vaš nikada ne jenja!
Nek’ oblije krovove koliba i kuća
nadom uskrsnuća!
[1994.]
Savjeti svetih žena
Vi dobro znate kako koraci teturaju
u noći sumnja i straha.
Recite nam kako tragove izbrisati stopa
što ih prema grobu bol i očaj guraju?
Stupite odvažno u grob
(Ne bojte se njegova praha!)
što svaki ga čovjek za života kopa.
To mjesto je gdje vječnost silazi,
mjesto odahnuća.
Tu anđeo nasmijan prilazi,
anđeo uskrsnuća!
[1994.]
Poslije tijelovskoga ophoda
Prošô je Gospodin… To još zvona tvrde,
I posute staze i garišta vruća,
I ribarske lađe s upaljenim svjetlom,
I sagovi tu na prozorima kuća.
Sve je sada čisto: i zemlja i more,
I zrak što od žara zaneseno titra
Kao posmijeh djece koja su čas prije
Posipala cvijeće lica vedra, hitra.
Sve je sada sretno: djeca što su mogla
Gospodinu srce prvi put otvorit’,
I sirota baka što ni slova ne zna,
Ali zato s Bogom mudro zna govorit’.
Odsjev Kristov danas sjao je kô nigda
U oku i suzi, u srcu, na čelu,
U pjesmi i prošnji, u želji i nadi
Svih ljudi i žena u čitavu selu.
Čini ti se da je nebo otvoreno
I da selo puno Gospodnje je slave,
Da su kuće male tabernakul bijeli
Kome čista srca Vječno Svjetlo prave.
[1935.]
Na Bijelu nedjelju
Dođite, djeco, s bijelim svijećama, u bijelim odijelima!
Dođite, starci, s bijelim vlasima, u bijelim mislima!
Trešnje su uzduž putova bijele uzdigle kandelabre,
Na svakoj grani tisuće gori cvjetova,
Jer nevino proljeće uskrsni obavlja ophod
I prati Boga na rukama Bijele nedjelje.
Vi što opet nađoste dušu u bjelini Hostije,
Kao što je nalazi proljeće u bjelini cvijeća.
Vi što opet zagrabiste milost iz vira,
Kao što grabi proljeće život iz potoka:
Dođite da pod bijelom nebnicom pratimo Boga
I s Bijelom nedjeljom pjevamo:
Tvoja je bjelina, o Kralju i Gospodine,
Koji se skrivaš u bijeloj Hostiji:
Bjelina sunca i cvijeća,
Bjelina misli i srdaca,
Bjelina djece i sjedina,
Bjelina zime i proljeća.
Bjelina neba,
Bjelina svetosti.
S Tobom ćemo ući, o Bijeli Gospodine,
U bjelinu vječnosti.
[1942.]
Molitva za naš Emaus
Kako je teško lutati po svijetu izgubljen
i biti nepoznat onima koji su bili naši gosti!
Kako je teško ljubiti, a ne biti ljubljen
i biti pozvan u kuću tek iz samilosti!
Tko će nas prepoznati – bolesne i stare?
Dati nam prenoćište – bez novca i časti?
Ni od koga nismo tražili milodare,
tek slobodu, neokrnjenu od ičije vlasti.
Bar Ti ostani s nama! K Tebi se spremamo,
koji si ostao sam u životu, smrti i uskrsnuću.
Rastvori nam svoj dom, kad svojega nemamo!
Putnici smo Vječnosti: uvedi nas u Tvoju kuću!
1971.
[iz ciklusa Nagrada jadu i hvalospjev bolova]
Naše Spasovo
Vjerujemo da nisi ostavio gore našega kraja
Zbog njihove tuge i bezmjerna jada,
Nego si se popeo na najvišu liticu raja,
Da lakše prebrojiš ovce hrvatskoga stada.
Vjerujemo da nisi zaboravio naših rijeka i mora,
U koja se slijevaju potoci krvi i suza,
Nego si uzišao u mjesto vječna zagovora,
Da Hrvatsku što prije razriješiš uza.
1948.
O dođi Stvorče, Duše Svet
Žele nam presaditi srca
i osjećaje,
i misli,
i želje
i uzdisaje.
A mi smo htjeli u zanosu ludu
graditi gnijezda
u slobodi,
i da naša staza vodi
iznad zvijezda,
a srca da budu
suncokreti
i ljubavi toplomjer.
Svuda nas, nažalost, prate
čudni samokreti
što žele odrediti
težnjama našim smjer
sada i dovijeka.
O Veliki Duše,
koji na raskrižju naših lutanja goriš:
tko će suodnose srdaca srediti,
ako ti ponovno ne stvoriš
čovjeka?
1973.
Ognjišta srca
Blokove leda teže od mjedi
vrijeme na naše zanose satre,
ali još uvijek plamičak vatre
iz žerave viri:
s nama uz ognjište Stvorac Duh sjedi
i vatru piri.
1973.
Duhovski poliptih
I.
Ti si Vihor,
dopuštaš ipak da Ti prkose
jablani srca.
Ti si Voda,
al’ nikada nisi pogasio
vatromete uma.
Od skromnoga pruća pališ vatru odricanja,
da bi se na žeravi srca rascvjetali
kukuruzi.
II.
Svi koji Te slušaju
Tvojom su opijeni pjesmom,
nju čak i djeca razumiju
kad im majke pjevaju
uspavanku.
III.
Ti si Ljubav
od koje se misli rumene obzorja,
bez nje bi stvorenja zanijemjela sva,
jer ona je iskonski tvorac
riječi.
IV.
Skupio si nas na molitvu
u društvu Majke.
Kad je ona odsutna Ti ne silaziš,
a ni Krist
koji Te je poslao.
V.
Ti si Sloboda.
Nikad se ne zna gdje ćeš se pojaviti:
svi su krajevi Zemlje Tebi na domaku.
Učini da iz ljudskoga srca lete
golubovi!
VI.
Uvijek si u pokretu:
samo pod Tvojim dahom
iz nakovnja srca vrcaju zvijezde
nebotičnih želja.[5]
VII.
Cvijeće je plamen Tvojega ognja.
Djevojčice ga sabiru
u pregače,
a mučenici
u prsa.
Od njegova mirisa padaju u zanos
mudraci,
pjesnici
i svetci.
Zagreb, 1975.
[1] Sveta Cecilija (Zagreb), XIII (1919.), br. 5, str. 126; Rimski misal za privatnu upotrebu, prir. Dragutin Kniewald, Zagreb, 21930., str. 392; Nedjeljni misal, prir. Dragutin Kniewald, Zagreb, 31939., str. 113–114; Rimski misal, prir. Dragutin Kniewald, Zagreb, 41942., str. 300–301; Nedjeljni misal, Zagreb, 21944., str. 111–112; Crkveni himni, preveo Milan Pavelić, Zagreb, 1945., str. 75–76; Bogoslužje: Misal i brevijar za vjernike, prir. Jure Radić, Makarska, 1965., str. 229–230; Misal za sve dane u godini, prir. Jure Radić, Makarska, 1967., str. 301–302; Nedjeljni i blagdanski misal za narod, Zagreb: Kršćanska sadašnjost, 11976., 21992., 32000., 42002., 52004., 62012., 72015., 82017., 92024., str. 139.
[2] Rajmund Kupareo, Svjetloznak, Varaždinske Toplice – Zagreb: Izazov istine, 1994., str. 53–71.
[3] U uglatim je zagradama naznačena godina kad je pjesma prvi put objelodanjena, ako iz naslova ili pjesnikove bilješke nije očito kad je nastala.
[4] Ana Diklić, Pjesnik moderne tradicije, Kolo (Zagreb), CLII/1994., br. 9–10, str. 943; Ana Diklić, Lightsign, Most / The Bridge Literary Magazine (Zagreb), 9–10/1995., str. 153.
[5] Nebotičan znači visok tako da se čini da dotiče nebo.
