Meditacija uz Bogojavljenje
Slava Gospodnja sviće nad tobom
Kad su ono Izraelci izlazili iz Egipta i kad su putovali pustinjom, Sveto pismo izvješćuje kako su oni imali stalan znak Božje nazočnosti i brige. Bila je to Slava Gospodnja: danju u obličju stupa od oblaka, noću u obliku stupa od ognja. Kasnije je Slava Gospodnja bila u zavjetnom šatoru. U prvom današnjem čitanju (Iz 60, 1-6) prorok narodu u progonstvu naviješta da će ona ponovno doći: „Ustani, zasini, Jeruzaleme, jer dolazi svjetlost tvoja, i slava Gospodnja sviće nad tobom.“ Ovdje Slava Gospodnja označava zapravo Mesiju. On će svojim skorim dolaskom prosvijetliti izabrani narod i sve druge narode.
Zato se blagdan Kristova rođenja u počecima na kršćanskom Istoku nazivao Bogojavljenje, a danas na ovaj dan ponajprije slavimo otajstvo poklona mudraca. No, prisjetimo se. Kad je počela svitati Slava Gospodnja? Kad su kraljevi ustrojavali kraljevstvo? Možda onda kad su bile podizane Jeruzalemske zidine? Ili možda onda kad su mudraci mudro pisma tumačili? Ili kad su se marno prinosile žrtve u hramu?
Ne i ne. Slava se Gospodnja objavila one noći kad se rodilo maleno, neznatno dijete, dijete rođeno u obitelji malenih ljudi. I tu Slavu prepoznaju pastiri, veliki siromasi, oni koju su čuvali tuđa stada, koji su u očima ljudi bili posljednji bijednici. Tu su Slavu danas prepoznali mudraci s istoka, stranci i tuđinci (Mt 2, 1-12). Nisu je prepoznali ni židovski velikaši, ni pismoznanci, ni pravednici po Zakonu. Kasnije, za Isusovog javnog djelovanja, ta se Slava širila iz Galileje poganske, širili su je obični ljudi i žene, učenici bez neke posebne škole, neuglednici u narodu, odnosno, kako pismoznanci s prezirom rekoše, „(prokleta) svjetina koja ne pozna Zakona“. Eto, Slava Gospodnja se najradije pokazuje malenima.
Rado se danas govori (naročito u političkim krugovima) o duhovnoj obnovi Hrvatske. Lijepo rečeno. Koristit će zacijelo tome neki zakoni doneseni u Saboru. Koristit će i hodočašća, obljetnice, trodnevnice i devetnice. Koristit će i nadahnuta propovijedanja i članci… Međutim, ono bitno se događa u srcu ljudskom: u neznatnom, nevidljivom, od oka skrivenom. Tu se treba očitovati Slava Gospodnja.
Duhovna će obnova Crkve i Domovine započeti kada mi, obični ljudi, počnemo tražiti Boga iskrenim srcem, kada budemo iz srca činili tisuću malih stvari koji neće naći mjesta u našem dugom televizijskom dnevniku. Onda kad budem iskreno, iz srca rekao: „Oprosti!“, ako sam što krivo učinio, pa makar taj kojemu govorim bio malen i neznatan. Kad budem rekao: „Hvala!“ i za obične malene stvari. Kad budem spreman i pričekati i pomoći i učiniti i biti na raspolaganju. Svaki puta kad zakone Kraljevstva Božjega budem stavio iznad vlastitih prohtjeva i zarade. Onda kada s ljubavlju budem prihvaćao djecu, nemoćne i starije, kad budem imao vremena za potrebita, za vlastito dijete željno moga lica i moga slobodnog vremena, kad budem znao zauzdati i jezik i trbuh i svoju neurednu potrebu za isticanjem, kad budem znao otkloniti i zavist i ogovor i klevetu…
Tad će među nama sinuti Slava Gospodnja, jer će se tada među nama rađati Krist Gospodin, jer će tada i ovaj svijet i Otac nebeski u nama prepoznati sliku Krista Gospodina koji nije došao da bude služen, nego da služi i život svoj dade kao otkupninu za mnoge.
