Međubiskupijski sud prvoga stupnja u Đakovu

Nakon što je Đakovačko i Srijemska biskupija uzdignuta na rang nadbiskupije (2008.), čime je Đakovo postalo metropolijsko središte novoosnovane Đakovačko-osječke nadbiskupije, ukazala se potreba za osnivanjem i Međubiskupijskog suda za Slavonsku crkvenu pokrajinu: Đakovačko-osječku nadbiskupiju te biskupije Požešku i Srijemsku.

Na temelju nama poznatih povijesnih spisa, Đakovo je kao biskupijsko središte imalo svoj crkveni sud još od vremena biskupa Strossmayera. Naime, biskup Strossmayer osnovao je 5. prosinca 1856. godine Ženidbeni sud za tadašnju Đakovačku i Srijemsku biskupiju koji se sastojao od predsjednika suda i 4-6 prisjednika. Pretpostavljamo da je crkveni sud u Đakovu djelovao i od početka samog osnutka Đakovačke i Srijemske biskupije (1773.). Od vremena biskupa Strossmayera pa sve do danas spomenuti sud djeluje u Đakovu pod različitim nazivima: sud, sudište, crkveni sud, ženidbeni sud…

Spomenuti je crkveni sud u Đakovu djelovao kao samostalan sud sve do 1999. godine kada se odobrenjem Apostolske Signature, potpisanim 30. prosinca 1999., osniva Međubiskupijski sud prvoga stupnja u Zagrebu za Zagrebačku metropoliju te za biskupije Đakovačku i Srijemsku, Varaždinsku, Požešku i Križevačku. Do 2014. godine, službeni naziv crkvenog suda u Đakovu bio je Međubiskupijski sud prvoga stupnja u Zagrebu, podružnica Đakovo.

Nakon što su 5. studenog 2013. biskupi Đakovačko-osječke crkvene pokrajine dobili »nihil obstat« od Vrhovnog suda Apostolske Signature, oni su dana 10. prosinca 2013. donijeli odluku o osnivanju Međubiskupijskog suda prvoga stupnja u Đakovu i to za Đakovačko-osječku nadbiskupiju te biskupije Požešku i Srijemsku. Dekret o novoosnovanom Međubiskupijskom sudu stupio je na snagu 1. ožujka 2014. godine.

Zadaća suda je rješavanje svih crkveno-pravnih poslova koji se tiču Đakovačko-osječke crkvene pokrajine. Većina postupaka odnosi se na ženidbene parnice, tj. na proglašenje ništavosti ili nevaljanosti ženidbe, postupak na temelju isprave, rastavi ženidbenih drugova uz trajanje ženidbene veze i druge parnične sporove.

Moderator ili voditelj Međubiskupijskoga suda je Đakovačko-osječki nadbiskup kojemu, prema kan. 1423 Zakonika kanonskoga prava iz 1983. pripada »sva vlast koju dijecezanski biskup ima za svoj sud«. Dijecezanski biskup može sudsku vlast vršiti osobno ili preko sudskog vikara ili sudaca. Budući da dijecezanski biskup rijetko osobno vrši sudsku vlast, on imenuje sudskoga vikara i suce koji u njegovo ime djeluju pri sudu. Osim njih, imenuje i ostale službenike suda, kao što su branitelji veze, promicatelji pravde, bilježnici suda, voditelj sudske kancelarije, sudski stručnjaci (psiholozi, psihijatri, ginekolozi, urolozi), tumači i prevoditelji.

Trenutačni rad našega Đakovačkog crkvenog suda samo je nastavak bogatog i uspješnog sudskog djelovanja mnogih službenika suda i pravnih stručnjaka pri dijeljenju pravde prema onoj latinskoj: suum cuique tribuere (svakome dati ono što mu pripada)

Konkretno, na našem Međubiskupijskom sudu u Đakovu imamo sudskog vikara, 5 sudaca, 2 branitelja veze, bilježnika i voditelja sudske kancelarije.

Već smo spomenuli da je većina postupaka koje naš sud rješava ženidbenog karaktera, tj. radi se o utvrđivanju ništavosti ili nevaljanosti sklopljene ženidbe u Katoličkoj crkvi. Razlog tomu je sve veći broj civilnih rastava brakova nakon čega mnogi žele pokrenuti i crkveno proglašenje ništavosti ženidbe. U radu sa strankama susrećemo ne tako male poteškoće pri shvaćanju razlike između civilne rastave i crkvenog proglašenja nevaljano sklopljene ženidbe.

Iako je problematika teška i ozbiljna, radi lakšeg razumijevanja želimo pojednostaviti i reći sljedeće: (ne)valjanost kanonski sklopljene ženidbe može se pobijati zbog tri razloga a to su postojanje neke zapreke koja utječe na sposobnost stranaka da valjano sklope kanonsku ženidbu; nedostatak u ženidbenoj privoli te nedostatak kanonskog oblika. Ukoliko postoji jedan od tih elemenata, tada možemo govoriti da ima razloga ili temelja za prihvaćanje tužbe kojom se pokreće parnica ništavosti ženidbe. Drugi bitni korak jest dokaznog karaktera. Stranke i njihovi svjedoci trebaju svojim iskazima ili nekim drugim svjedočanstvima dokazati da je ta ženidba nevaljano sklopljena nakon čega suci donose konačnu presudu o sklopljenoj ženidbi.

Ne ulazeći dublje u razloge rastave civilnih brakova, želimo istaknuti jednu bitnu činjenicu koja se tiče rada crkvenog sudišta. Naime, mnogi parovi imaju poteškoće u bračnom životu koje ih često dovode do rastave, nakon čega smatraju da imaju dovoljno razloga za pokretanje parnice ništavosti ženidbe. Međutim, te poteškoće nisu dovoljni znak ili dokaz da je jedna kanonski sklopljena ženidba nevaljano sklopljena. Stoga se često događa ili da tužbe bude odbačene ili da konačne sudske presude budu negativne.