Skip to content

Međugorski fanatizam i papin izaslanik nadbiskup Hoser

Nedavno je varšavsko-praški nadbiskup Henryk Hoser, papin posebni izaslanik za Međugorje, dao zanimljiv, ali pomalo i čudan intervju za poljsku Katoličku informativnu agenciju, a na koji se ovdje želimo kritički osvrnuti i ukazati na ono što nam se čini problematičnim, jer se stječe dojam da je nadbiskupov pohod insceniran, i u tom smislu da nije bio ni nepristran ni objektivan.



Uvod ili odnos horizontalnog
i vertikalnog kršćanstva


Kada bi se mogla pobrojiti i na jednom mjestu sustavno prikazati sva dobra koja su izniknula iz raznoraznih inicijativa koje je kroz proteklih dvije tisuće godina poduzimala Katolička Crkva na socijalnom, karitativnom i kulturnom polju, zasigurno bi to bilo neizmjerno veliko bogatstvo, vjerojatno znatno veće od onoga što je na istim područjima poduzela bilo koja druga Crkva, religiozna zajednica ili svjetovna institucija tijekom povijesti. To je ona njezina čovjekoljubiva dimenzija izgrađena na drugoj Zapovijedi ljubavi: Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe, a koja se svakodnevno ustrajno primjenjuje i u organiziranim i u najobičnijim životnim prilikama, puno više nego što smo sposobni pojmiti i puno više no što su to drugi spremni priznati.

Međutim, ukoliko bismo gledali samo tu karitativnu i socijalnu stranu Crkve, bez obzira na njihovu veličinu, a zanemarili i odbacili teološku, Katolička Crkva bi istog trenutka postala tek jedna od mnogih organizacija, a katoličanstvo, i kršćanstvo, jedna od mnogih ideologija. Drugim riječima, ma koliko god je važno razvijati solidarnost, razumijevanje, nastojati oko izgradnje mira i činiti velika ovozemaljska djela, bez poruke uskrsnuća i bez svijesti o našoj otkupljenosti po Kristovu Križu, kršćanstvo je u biti – ništa. Ili točnije: tek nešto od nečega. Zato prva Zapovijed ljubavi i glasi: Ljubi Gospodina, Boga svoga, svim srcem svojim, svom dušom svojom i svim umom svojim, a tek onda druga, usmjerena na čovjeka, proizlazi kao logičan rezultat spoznanja vrijednosti prve zapovijedi.

Ukoliko naznačeno usporedimo s današnjim nastojanjima, čini nam se kako taj po sebi prirodan, a od Stvoritelja i Krista objavljeni poredak, često biva izokrenut, odnosno da se danas neusporedivo više stavlja naglasak na horizontalno kršćanstvo, dok je vertikalno ozbiljno zanemareno, usudili bismo se reći i ugroženo. U tom je smislu posve uobičajeno da se sve više pojavljuju nekakvi “kršćanski lideri”, koji oko sebe okupljaju mase i stalno im nude socijalne akcije, a koje su, da bi ipak sačuvale kakvu-takvu vezu s vertikalnim kršćanstvom, prošarane light teologijom.

Ne treba ni malo sumnjati kako takva površna teologija oblikuje duhovnost današnjeg čovjeka, ili točnije kako ga udaljava od zdrave duhovnosti i poljuljava u pravovjernosti. Naročito mlade, jer su oni uglavnom hranjeni internetskom light teologijom i češće nemaju dostatnu priliku upoznati veličanstvenu dubinu doktrine Katoličke Crkve, s obzirom da ona zahtijeva puno veći i intelektualni i duhovni i tjelesni napor od socijalne akcije i duhovnosti kakva im se nudi na dlanu.

Želimo, dakle, reći, ono što je već prilično evidentno – da je danas ozbiljno ugroženo učenje Katoličke Crkve, ali i istaknuti ono što je manje uočljivo – da je u svemu tome veća opasnost od promotora horizontalnog kršćanstva nego od sekularizma. Pobornici, naime, light teologije, svojim jednostranim pristupom prenaglašavaju važnost milosrđa, ljubavi i razumijevanja za svakoga čovjeka, ali tako da pri tome gube iz vida božanski i naravni zakon. Odnosi se to na mnoge konkretne prilike koje današnju Crkvu čine podijeljenom i nesigurnom, pa stoga uopće ne čudi što npr. jedan kardinal Katoličke Crkve u susretu s islamskim predstavnikom skida svoj pektoral, što časne sestre u svojoj katoličkoj školi izbacuju kipove svetaca ili pak što se katoličke bolnice zalažu za eutanaziju ili pobačaj.

Sve nas to vodi zaključku da je važno vratiti pravilan poredak vrijednosti izrečenih u Dvjema zapovijedima ljubavi, odnosno prije svega staviti naglasak na doktrinu i Zakon, kao one koji nas vode u izgradnji ispravnog odnosa prema Bogu, a tek onda i na čovjeka. Tako se dvije zapovijedi u određenom smislu stapaju u jednu i drugoga se čovjeka gleda kao samoga sebe poradi Boga, dok prenaglašavanje Druge zapovijedi nužno vodi najprije zanemarivanju Boga, a s vremenom i čovjeka. Nikakvi trenutačni izvanjski ohrabrujući plodovi, ma koliko god se činili bogati, ne će imati snagu taj put promijeniti.

Ili da ponovimo već rečeno: ma koliko god kršćanstvo može pridonijeti na socijalnom, kulturnom, pa i duhovnom polju, ono je bezvrijedno ukoliko ne navješćuje izvorno i cjelovito evanđelje, ukoliko ne pronosi svijetom istinu otkupljenja i ne nudi nadu uskrsnuća. U tom slučaju ono ne bi imalo nikakva opravdana razloga nazivati se kršćanstvom, a vrijednosno bi bilo izjednačeno s drugim religijama i organizacijama koje se zalažu za socijalnu pravdu. Isto tako, bilo kakva današnja nastojanja unutar Crkve, koja bi dala prednost socijalnom pred dogmatskim, postaju, u onom uzvišenom smislu vezanom uz Istinu, slabo vrijedna, a u određenim slučajevima i opasna. Jednako se odnosi i na duhovnost koja bi zanemarila doktrinu. I tu činjenicu ne mogu promijeniti baš nikakvi plodovi, bez obzira na njihovu ovozemaljsku vrijednost i njihovo bogatstvo.


Vrijednost i bezvrijednost
“međugorskih plodova”


Sve nas to gore rečeno uvodi u razmišljanje o tzv. međugorskim plodovima, odnosno u činjenicu kako mnogi pobornici međugorske “Gospe” naglašavaju vrijednost plodova, koji su, po njima, neizmjerni, ali pri tome prilično ignoriraju doktrinarnu stranu i uopće se ne osvrću na mnogobrojne primjedbe koje se iznose na račun autentičnosti Međugorja, pa čak do mjere da češće za njih uopće više nije ni bitno je li se Gospa ukazala ili nije. Stoga, prije no što iznesemo problematične točke, želimo ponoviti po treći puta da bi, hipotetički govoreno, kršćanstvo bilo potpuno besmisleno kada bi npr. netko uspio s apsolutnom sigurnošću dokazati da Krist nije uskrsnuo, jer je njegova bit utemeljena na toj Istini, a sva dobra socijalna i duhovna djela koja su učinjena kroz proteklih dvije tisuće godina izgubila bi na svojoj objektivnoj vrijednosti, jer su usko vezana uz tu Istinu. Bez obzira koliko su u sebi vrijedna. Isto tako, ma koliko možda međugorski plodovi bili veliki, oni su objektivno bezvrijedni ukoliko se Gospa nije ukazala i sve leži na lažnim temeljima. A da sve leži na lažnim temeljima, jasno i argumentirano su dokazali mostarsko-duvanjski biskupi Žanić i Perić i njihovi suradnici, o čemu smo sažetak napravili u tekstu O međugorskim zelotima ili gospom protiv Gospe.

Unatoč takvim neoborivim dokazima, s nevjericom promatramo kako jedan čudan fanatizam zahvaća mase, odnosno da je sve više onih koji se toliko oduševe međugorskim plodovima da jednostavno ignoriraju zdravi razum, a da bi potom i sami iznosili besmislene i potpuno neuvjerljive argumente u obranu Međugorja.

Ovdje s dubokom žalošću, ali i s dubokom sviješću da se stvari trebaju nazvati svojim imenom, tu primjedbu o ignoriranju zdravoga razuma i iznošenju neuvjerljivih argumenata, možemo, ali po savjesti i moramo, primijeniti i na papinog izaslanika za Međugorje, poljskog nadbiskupa Henryka Hosera. Moramo, naime, istaknuti da nam se njegove riječi o Međugorju i njegovo djelovanje čine kao izigravanje onog poslanja koje mu je bilo povjereno, jer je ono po naravi stvari trebalo biti objektivno, diskretno, nepristrano i obuhvatno, a po objektu istraživanja usmjereno isključivo na pastoralnu stranu, no čini se da to nije bilo tako.


Je li pohod nadbiskupa Hosera bio objektivan, nepristran, diskretan, obuhvatan i doista pastoralan?


Sudeći po spomenutom intervjuu koji je nedavno dao poljskoj Katoličkoj informativnoj agenciji, nadbiskupovo nam se djelovanje zapravo čini kao izravan i namjeran pritisak na Svetu Stolicu i pokušaj iznuđivanja priznanja Međugorja kao autentičnog mjesta ukazanja. Tako njegovo, rekli bismo, pristrano i nimalo diskretno javno očitovanje o Međugorju prije pravorijeka Svete Stolice, stavlja u pitanje smislenost i opravdanost takvih pohoda i baca sumnju na dobronamjernost cjelokupnog njegova istraživanja.

S obzirom da je Hoser, kako to tvrde neki, među pobornicima međugorskog fenomena dočekan kao “duhovni eurojackpot”, stječe se dojam da je Sveta Stolica, vođena pastoralnim razlozima i međugorskim plodovima, zaključila da je najbolje prihvatiti prijedlog povjerenstva kardinala Camilla Ruinija, prema kojem bi se priznalo samo prvih sedam dana ukazanja, pa je u tom smislu tražila najbolji put kako takav (po sebi čudan i suspektan) prijedlog i implementirati, te solomonsko rješenje našla u osobi nadbiskupa Hosera.

Svjesni smo da su takve naše insinuacije zapravo ozbiljne optužbe i da bi ih možda, zbog opasnosti od sablazni, posebno kad su u pitanju neupućeni, ali dobronamjerni vjernici, bilo bolje zadržati za sebe, nego javno izreći, no s druge strane svjesni smo i da svaka šutnja oko Međugorja može biti opasna i, s obzirom da je riječ o svjetskom fenomenu, dovesti do velikih trzavica i podjela u Crkvi. Upravo zbog takve opasnosti koja može vrlo lako postati stvarnost ukoliko se u potpunosti ili djelomično prizna Međugorje, nužno je polemizirati i javno postavljati pitanja, bez obzira što je opća klima takva da će većina zatisnuti uši i odbaciti i najmanju, a pogotovo ovako oštru kritiku Međugorja.


Nadbiskup Hoser nije nepristran i
iznuđuje priznanje Međugorja


Međugorski fanatizam je vrlo zanimljiva pojava, a svatko tko njime bude zahvaćen počinje pokazivati, blago rečeno, čudno ponašanje, koje se ponajviše očituje u izravnoj ili neizravnoj neposlušnosti, u nestrpljivosti, u ignoriranju diskrecije, u podređivanju objektivnog subjektivnom, kao i u potrebi da se vlastito mišljenje nametne drugima i tako što prije Međugorju iznudi status svetišta. Pri tome je međugorskim pobornicima glavni i gotovo jedini argument – isticanje međugorskih plodova. Naznačeni nadbiskupov intervju jasno pokazuje da je i on pao u tu zamku, odnosno čini se da je umjesto neutralnog i objektivnog prosuditelja stanja, postao pristrani i prilično nestrpljivi međugorski zagovornik, koji sada svojim autoritetom iznuđuje njegovo priznanje.

A o argumentu “međugorskih plodova” nema više potrebe išta reći, osim ponoviti da je on potpuno bezvrijedan ukoliko sve počiva na lažima.


Diskrecija postupka i nadbiskupov javni istup


Najproblematičnije je kod nadbiskupa Hosera što je on uopće izišao u javnost u tijeku postupka i ignorirao nužnu diskreciju, jer je narav istraživanja takva, a i zdrava pamet to potvrđuje, da je sve što je ušlo u opseg pohoda moralo biti zaštićeno šutnjom. Narušavanje diskrecije nipošto se ne može opravdati tvrdnjom da je riječ o nadbiskupovu osobnom mišljenju, jer on u ovom slučaju nema pravo osobno mišljenje iznositi javno, s obzirom da ono itekako može utjecati, i utječe, na opću klimu, a moguće i na konačnu odluku.

Upravo je takvo istrčavanje karakteristično za Međugorje od samih početaka, odnosno da nije bilo nepoštivanja nužno potrebne diskrecije i ignoriranja zakonite biskupske vlasti, da nije bilo neopravdane medijske propagande, Međugorje nikada ne bi bilo predmet ikakvih dogmatskih, pastoralnih, pa čak ni novinarskih rasprava.


Nadbiskup Hoser prejudicira odluku Svete Stolice


Nadbiskup Hoser ide i korak dalje, pa doslovno prejudicira odluku Svete Stolice, iznoseći tvrdnju kako sve ukazuje da će ukazanja biti priznata, i to možda već ove godine. Mi to doista ne možemo drugačije razumjeti nego kao izravan pokušaj iznuđivanja priznanja Međugorja, mimo svih poštenih i nepristranih kriterija, a koji bi kao takvi bili nepravedni i unutar čisto civilnih interakcija, dok su u okviru Crkve jednostavno sablažnjujući.

Koja je, naime, svrha takvog poslanja, ako se, sudeći po Hoseru, već unaprijed zna ishod, a on ga nema skrupula javno iznositi? Ne možemo ni tu drugačije zaključiti nego da nema svrhe, odnosno da je Hoser imenovan samo s ciljem da se međugorskoj predstavi da kakva-takva smislena fabula. No, ako je već sve unaprijed odlučeno, valja imati u vidu kako će i nakon eventualna priznanja Međugorja ostati isti upitnici, odnosno da se oni ne će izbrisati gledajući samo pastoralnu stranu i naglašavajući značaj plodova, nego se mogu izbrisati tek onda ako njegovi zagovornici uspiju dogmatski potvrditi ono što vjeruju. A to ne mogu, zato i izbjegavaju svaku raspravu na tom polju.

Nadbiskup u svom intervjuu tvrdi da se teško može dogoditi drugačija odluka Svete Stolice od prijedloga povjerenstva kardinala Ruinija, a za potvrdu tome navodi kako je nemoguće da su “vidioci” lagali 36 godina. Riječ je o još jednom površnom argumentu koji se stalno plasira iz franjevačke kuhinje, jer s jedne strane ne vidimo zašto netko ne bi mogao lagati 36 godina (štoviše, mnoge su laži otkrivene i navedene u knjigama Ogledalo pravde i Istina će vas osloboditi), a s druge se strane postavlja pitanje zašto će biti priznati samo prvih sedam dana, a ne sve godine ukazanja i znači li to zapravo da vidioci nisu lagali samo prvih sedam dana ili ne lažu 36 godina? Ili se možda vidiocima prvih sedam dana ukazivala Gospa, a ostalih 36 godina đavao? U svakom slučaju, čini nam se da nam je nadbiskup ostao dužan razriješiti tu enigmu, jer koliko god se trudili u tome ne možemo otkriti mrvicu logike.


Nadbiskup Hoser izigrava granicu
između dogmatskih i pastoralnih pitanja


Nadbiskup ističe, navodeći vodu na franjevački mlin, kako je Međugorje franjevačka župa stoljećima, a da pri tome ni riječju ne spominje objektivnu problematiku hercegovačkoga slučaja. Njega taj problem, koji je isključivo pastoralne, a ne dogmatske naravi – dakle, ono za što se moglo očekivati da uđe u okvir njegova istraživanja – uopće ne zanima sa stajališta Istine. Tako će u intervjuu reći da je cijeli Balkan nekada bio franjevački, ali su hercegovački franjevci nakon tog razdoblja morali predati svoje župe, što smatra nepravednim, dok i danas postoji pet župa zbog kojih je biskup u sukobu s franjevcima. Prava je istina ipak malo drugačija, a kaže da su hercegovački franjevci nakon turskog razdoblja morali vratiti ono što im nije pripadalo i što je tek stjecajem okolnosti bilo jedno vrijeme u njihovoj nadležnosti. Zaključujemo stoga da se nadbiskup upustio u jednostrano tumačenje povijesne zbilje i time neizravno optužio biskupa, odnosno u potpunosti prihvatio istinitom onu stranu priče koju su mu ponudili franjevci.

Nadbiskup Hoser se slično, bez dovoljnog poznavanja stvari, divi sakramentu ispovijedi kao posebnom međugorskom plodu, a zapravo ne zna, ili barem prešućuje, činjenicu kako mnogi svećenici koji u Međugorju ispovijedaju nemaju ispovjedne ovlasti, odnosno sakrament dijele nedopušteno. Znak je to da je Hoser, ponovimo još jednom, za izvor svojih zaključaka uvažio samo ono što su mu franjevci u svojoj blagoglagoljivosti i dvotjednoj predstavi servirali, dok se uopće nije pozabavio onom stranom medalje koja je okrenuta prema biskupu Periću.

Nadalje, nadbiskup govori o vulkanu ljubavi koji izvire iz Međugorja, i u tom smislu posebno ističe pok. fra Slavka Barbarića kao onoga koji je pokrenuo sve međugorske inicijative, a zanemaruje činjenicu da je taj isti Slavko Barbarić zapravo bio neposlušan svećenik koji se bez biskupova odobrenja i znanja samoinicijativno proglasio “voditeljem” međugorske župe. Čisto sumnjamo da bi nadbiskup Hoser tako dobrohotno promatrao npr. nekog svećenika svoje biskupije koji bi se oglušio o njegovu odredbu i umjesto da postane župnik imenovane župe, proglasio se župnikom neke sasvim druge, po vlastitom izboru. Čisto sumnjamo da bi takvog nazvao izvorom vulkana ljubavi.

Na sličan subjektivan način Hoser hvali niz međugorskih inicijativa i projekata, kao i različite redovničke zajednice koje ondje djeluju, a ne uviđa činjenicu da svi oni rade na svoju ruku, bez odobrenja nadležnog biskupa, kao i da sve što čine, čine tako da potpuno ili pretežito odbacuju biskupovu vlast. Postavljamo sebi i drugima u tom smislu pitanje zašto nadbiskup Hoser, kao onaj koji je bio zadužen samo za procjenu dušobrižničkih pitanja u Međugorju, o tim isključivo pastoralnim pitanjima ne donosi ni slova? Ako nije uočio problematiku, pitanje je zašto ju nije uočio, a ako je, pitanje je zašto o tome šuti? Čisto sumnjamo da bi i u tom slučaju tako dobronamjerno promatrao kada bi u njegovoj biskupiji niotkuda počele nicati svakovrsne redovničke zajednice i različite inicijative, bez njegova znanja i bez njegova odobrenja, te da bi mu tada malo značilo to što bi netko rekao kako one daju dobre plodove.

Nadbiskup tvrdi i da u Međugorju u biti nema doktrinarnih pogrješaka, ali ta je tvrdnja netočna, jer međugorski fenomen vrvi od krivovjernih stavova, na što ustrajno već 36 godina upozora Ordinarijat u Mostaru. Oni se odnose i na tobožnje Gospine izjave, i na zajednice koje ondje djeluju, i na inicijative koje se ondje provode. Opet postavljamo pitanje zašto te zablude nadbiskup nije uočio, a ako je uočio, zašto ih ne priznaje?

Sve to pokazuje da je nadbiskup Hoser vrlo površno i vrlo pristrano pristupio povjerenom mu zadatku, odnosno, uhvaćen u mrežu međugorskog fanatizma, u svom je podilaženju franjevcima načinio niz propusta, izigravajući granicu između pastoralnih i dogmatskih pitanja.


Umjesto zaključka


Potreba shvaćanja važnosti doktrine Katoličke Crkve danas se čini jednim od najvažnijih pitanja unutar okvira njezina samopoimanja i traženja čvrstog uporišta u sveukupnom djelovanju. Nažalost, njezina doktrina je ozbiljno ugrožena, a tome su znatno više pridonijele nesankcionirane natruhe light teologije, bazirane na izokrenutom poretku ljubavi prema Bogu i čovjeku, nego ikakvi izvancrkveni i necrkveni nasrtaji. Posljedice takvih površnosti nisu više vidljive samo na periferiji, nego su duboko zahvatile i one crkvene strukture od kojih se po naravi stvari očekuje zaštita pravovjernosti i vjernost cjelovitoj evanđeoskoj poruci. Teško se s time nositi svakome onome tko Crkvi želi dobro, a pri tome ipak baca pogled malo dalje od vlastitoga vidokruga, jer uočava da zapravo više nema čvrstoga uporišta na koji se može osloniti, do te mjere da se počinje pitati ima li još uopće (zdrave) vjere na zemlji.

U taj okvir svakako spada i međugorski fenomen, odnosno fenomen koji se bez manipulatorne propagande nikada ne bi mogao probiti do postojećih granica, jer je uronjen u laž i neposluh, a po fanatičnosti kojom privlači mase i kojom nadahnjuje pojedince daleko više šteti nego što koristi Crkvi, bez obzira što to mnogi nisu u mogućnosti uočiti.

Mnoštvu onih koji su do sada dali takav negativan obol cvjetanju međugorskog fanatizma, svakako valja pridodati i poljskog nadbiskupa Henryka Hosera, kao onoga koji, nažalost, nije cjelovito i objektivno odradio povjereni mu zadatak, nego je pao pod utjecaj međugorskih franjevaca, i to do mjere da je u potpunosti ignorirao drugu stranu. Nadamo se da je to učinio u dobroj vjeri i čiste savjesti, ali to ga svejedno ne oslobađa odgovornosti, niti umanjuje njegovu pristranost.

Ono što je Hoser napravio i o čemu se javno izjasnio nuka na zaključak da će Međugorje doista biti priznato kao mjesto ukazanja, a po prijedlogu komisije kardinala Ruinija, prema kojoj ispada da je prvih sedam dana ukazanja autentično, dok je ostalih 36 godina možda istina, možda laž, a možda i nešto sasvim treće. To još nikome za sada nije jasno, ali s vremenom će se i tome valjda dati smisleno ili barem relativno smisleno obrazloženje.

A glavni i u biti jedini argument pri tome su tzv. međugorski plodovi, izvor i uvir zasljepljujućeg fanatizma pred kojim padaju u vodu svi argumenti, a zdrav razum gasne.

Međutim, ukoliko papa uvaži zaključke istraživanja nadbiskupa Hosera i međugorska ukazanja prizna autentičnima, vjerujemo da će se brzo pokajati, jer će se tek tada otvoriti Pandorina kutija, u kojoj se ne će naći čak ni nada. Jer, ukoliko se želi ostati vjeran Istini, međugorskom se fenomenu ne može i ne smije pristupati iz pastoralne, nego isključivo iz dogmatske perspektive, kako je to lijepo, razumno i pravovjerno naglasio sada već bivši prefekt Kongregacije za nauk vjere – kardinal Gerhard Ludwig Müller, tvrdeći da pastoralno djelovanje ne može počivati na lažnim temeljima. U tom smislu rješenje je isključivo u dokazima doktrinarne naravi, a tu Međugorje  doživljava kapitulaciju.

Ukoliko ipak bude kako Hoser predviđa, točnije najavljuje, bit će to zasigurno mlinski kamen oko vrata cijele Crkve, jer se priznanjem Međugorja ne će izbrisati pitanja, a ne će se ni zatvoriti usta onima koji ta pitanja javno postavljaju.

Ostaje još samo zaključiti kako tolika složenost međugorskog fanatizma i njegovo cvjetanje nuka na pomisao da tu nije riječ samo o ljudskim lažima i prijevarama, nego da nam se valja boriti protiv Vrhovništva i Vlasti. No, znamo kome smo povjerovali, znamo tko nas je otkupio svojom krvlju, a znamo i da Vrhovništva i Vlasti ne mogu ništa onome tko se s punim pouzdanjem uzdaje u Boga. A u svemu tome imamo i najvjerniju Zagovornicu – Onu koja je staroj Zmiji satrla glavu.

P o v e z a n i   t e k s t o v i

Il fanatismo di Medjugorje e l’inviato papale arci... di Snježana Majdandžić-Gladić, il 28 agosto 2017, originale in croato, traduzione in inglese Il Vescovo di Varsavia-Praga, arcivescovo Henryk Hos...
Medjugorje Fanaticism and the Papal Envoy Archbish... By Snježana Majdandžić-Gladić, on 28 August 2017, translated from Croatian. The Bishop of Warsaw-Prague Archbishop Henryk Hoser, the Pope’s speci...
O međugorskim zelotima ili gospom protiv Gospe Uvod Ima nekih istina koje su toliko svete da se o njima ne može ni šutjeti, ni dozvoliti da se iskrivljuju. Nipošto i nikada. A, doslj...
On The Medjugorje Zealots or how the ‘Gospa’ Contr... By Snježana Majdandžić-Gladić, on 23 June 2017, translated from Croatian Introduction Some truths are so sacred that one cannot re...
Nadbiskup Hoser govori o Međugorju Uz domaći osvrt, i Kevin Symonds osvrnuo se na intervju msgr. Henryka Hosera od 18. kolovoza 2017. Donosimo hrvatski prijevod njegova promišljanja. ...