Mladiću, jedno ti nedostaje!

Godine 29. po Kristovu rođenju, na putu između seoskih njiva u Pereji, s onu stranu Jordana, pod jednom hrastovom hladovinom, odvijao se ovaj razgovor između Učitelja i  njegova iznenadna posjetitelja.

Plemenit i zanosan mladić, devetnaest mu godina. Da je pohađao Jeruzalemsko sveučilište, možda bi bio prva godina filozofije. Predstavlja nam ga, prema propovijedi sv. Petra apostola, svjedoka očevidca, njegov pisar sv. Marko u drugoj polovici Evanđelja, u 10. poglavlju u šest redaka (Mk 10,17-22). O njemu pišu i druga dvojica evanđelista sinoptika (Mt 19,16-22; Lk 18,18-23). U toga neobičnoga mladića čini se da je sve čista desetka. Miran, skladan, uravnotežen: izvrstan – desetka. Pismen, kulturan i religiozan: desetka s pohvalom. Razvijen, stabilan, stasit i naočit: dva oka da ga se nagledaju, i dva uha da ga se naslušaju. Uzrastao po mjeri, i vanjštinom i nutrinom, tako da nema zemaljske majke koja ne uzdahne i koja ga ne bi voljela imati za sina, ili barem za zeta. Zna se on i obući, i obuti, i pozdraviti, i nasmijati, i stati, i pokazati u društvu, i muškom i ženskom, i miješanom. I nema djevojke koja ga ne bi voljela imati za zaručnika i životnoga supružnika. O njemu se komentira i u selu, i na obali, i u žetvi, i na derneku.

Još k tomu, naslijedi on i veliko bogatstvo djedovo pa onda i očevo. Nije on puno radio, pa nije Bog zna što ni zaslužan za to svoje imovinsko stanje, tj. blagostanje, nego svi prethodnici koji skupljahu, njemu namriješe i naniješe. I nabaštini se u kući mimo svake mjere. Svega i svačega. Pune bačve, pune naćve, puni tavani, puni podrumi. Njive rodile, ovce se namnožile, a goveda, konja, janjadi, jaradi bez broja, pa ih pastirice ne mogu ni prebrojiti svake večeri. Nema braće ni sestara, da se imanje ne rasipa. A sluge i sluškinje. A zanosan život. Stalno proljeće. Bog dao: zdrav kô drenovina. Nikada nikakva ljekovita čaja ni opojne trave ne uze. I u gozbu zvaše prijatelje svoje, svoga ranga visokoga, bogatoga, i posjećivaše njih, milo za drago. Svakoga petka, vikendom. Tako se prijateljstvo podržavaše i pothranjivaše. Šteta što ne znamo imena ovomu mladiću da ga oslovljavamo: Šimune, Benjamine, Zebulone, Naftali. Matej ga jednostavno zove: Neanískos (19,20) – mladić, mlađarac! Sv. Luka veli: „neki uglednik“ (18,18). Valjda biblijski pisac ne će da mu kaže imena samo zato da bi se pod slikom toga idealnog mladića našao svaki mladić koji to želi, da se poistovjeti s njime. Kao što se poistovjećujemo s onih jedanaest šahovničkih igrača što sat i pol trče travnjakom, pa kada oni pobijede, kao da smo i mi promatrači i navijači pobijedili; a kada oni izgube, kao da je sav narod u domovini poražen i onaj u dijaspori pregažen. Mi ćemo mladića zvati Neanískos.

Čuo taj anonimni mladić za Isusa, toga poslovnoga putnika Božjega, propovjednika uzduž i poprijeko Palestinom, čak i inozemstvom: Tirom, Sidonom i Dekapolom, prvoklasna liječnika, čudotvorca bez premca, učitelja, koji se ukazivaše kao vrhunski glas i odgovor u Galileji, Samariji i Judeji. Jači i od svih farizejskih književnika i svega sinedrija i glavara svećeničkih i narodnih. Koga taj Isus pohvali, taj je pohvaljen. Koga on kritizira, taj zaslužuje ukore i prijekore. Kada bi se on, Isus, ispeo na kakvu katedru u sinagogi ili u Hramu, ne bi ta katedra njemu nego On katedri davao auktoritet i biblijsku famoznost. I ovaj mladić u svemu svome zdravlju i znanju, u milju i obilju, želio bi još i tu potvrdu od Isusa da ga on pohvali. I ako mu on rekne da je sve u najboljem redu, tek će onda doista biti savršeno. I da mu on u konačnici zajamči da će mu i na drugome svijetu biti ovako ili barem slično ovomu.

I dotrči taj mladić, veli sv. Marko. U zanosu svome ne korača normalno, ne povlači nogu za nogom, nego trči, dotrči. I ne samo pritrči, nego pade na koljena pred Isusa. On ne samo slučajno dođe do Isusa, nego kada ga ugleda, potrči, jer vidje u njemu nešto privlačno i vrijedno, nedostižno, idealno, duhovno, božanstveno. I upita ga:

– Dobri učitelju, što moram činiti da baštinim život vječni? Fino pitanje, životno, egzistencijalno, vječno. Ne samo teološko, nego i teleološko, svrhovito. Učitelju dobri! Kako divan naslov kojim mladić pozdravi Isusu. Učenici bi današnji rekli: Profesore vrijedni! Nije on samo učitelj, magister, učen, doctus, doktor, docent, profesor u glavi, u pameti, po spisima svojim, po dekanatu i rektoratu, po predavanjima i simpozijima, nego je ujedno plemenit, dobar, velikodušan, pun razumijevanja, riječju, srcem, djelom, ljudskošću. Gleda na svakoga učenika i učenicu kao da je to njegov vlastiti rođeni sin ili kći, brat ili sestra. “Učitelju dobri! Evo sve imam na ovome vremenitom svijetu, od dvadeset ili od devedeset godina koliko već bude dosuđeno, ali ako izgubim onaj trajni, vjekovječni, o kojemu ti pričaš nečuvene parabole, osobito ona nedavna o Gavanu i Lazaru (Lk 16,19-31), što mi sve ovo koristi, sav je trud: Gdje si bio? – Nigdje. Što si radio? – Ništa! Učitelju dobri, svega sam nabaštinio u svome životu, jesam nešto i radio, zna Bog i zna svijet, ali ako ne budem baštinio vječni život, piši propalo!” Vidiš, brate, po ovome da je to mudar mladić, koji ne misli samo na tijelo nego i na dušu. Ne cijeni samo vrijeme nego puno se više brine za vječnost. Nije mu stalo samo do ove multiklimatske promjenljive zemlje nego mnogo više do nepromjenljiva neba i nebeskoga „osvježenja, svjetlosti i mira“.

Isus učitelj odgovori: Mladiću, samo je jedan dobar, Bog, Otac. On je sama dobrota. Od njega je svaka dobrota. I majke koja njeguje svoje dijete, i dobrota djeteta koje hoće iz ljubavi a ne iz straha slušati svoga oca, i dobrota djevojke i mladića i vjernika i izabranoga i poganina, i domaćega i prognanika. Sve dobro ima svoj izvor u Dobrome Ocu, u Bogu. A dobrota je i onda kada zna ukorom izazvati da dijete ili učenik pokaže dobru stranu svoju. Isus svrati pozornost mladićevu na Boga Oca od kojega je svaki dobar dar i kojemu sve teži, koji ima o svakome od nas svoj božanski plan pun mudrosti i dobrote, svoj vječni projekt koji želi izraditi zajedno s našom domaćom pameću i slobodnom voljom. I taj se vječni mudri Očev idejni nacrt ili Očeva volja izrađuje točno po već danim Božjim uputama, znakovima, zakonima, zapovijedima, uz našu suradnju. On je arhitekt a čovjek je suradnik, argat.

– Mladiću, poznaš zapovijedi: Ne ubij! Ne čini preljuba! Ne ukradi! Ne svjedoči lažno! Ne varaj! Poštuj oca i majku! Sve smišljeno, projektirano i izrađeno u vječnosti prije nego je ovaj svijet i stvoren. Ti samo to ispuni. Obdržavati Božje zapovijedi – to je sav čovjek (Prop 12,13), punina čovještva i punina čovječanstva. Izvan tih zapovijedi sve klizi niza stranu, u močvaru. Koliko god ljudi govorili da napreduju, a ne drže se Božjih zakona, oni napreduju u kaljužu. Budeš li se držao Božjih zapovijedi, ne ćeš graditi babilonske kule, ni praznoglave filozofske sustave, nego ćeš prikupiti blago u stanove vječne, gdje ga “ni moljac ni rđa ne nagrizaju i gdje kradljivci ne potkapaju niti kradu” (Mt 6,20). Isus nabraja zapovijedi s one druge ploče Mojsijeve, ne one koje se odnose na Boga.

Ne ubij! Ni jezikom ni okom, ni letkom ni metkom. Nikoga!

Ne čini preljuba, da preko plota ideš u štetu, da se preko svoje zakonite supruge ljubakaš s nezakonitima. Mladiću, pre-ljub nije previše ljubiti, nego preko zida, preko zakona, preko zdrave ljubavi i pameti – bolesno i besmisleno ljubovati.

Ne ukradi ni iglu ni košulju, ni koku ni voku. Tko hoće sitnicu, hoće i krupnicu. Ti prste k sebi!

Ne svjedoči lažno protiv drugoga. Tko govori i tvori istinu, taj je identičan i autentičan.

Ne varaj! Nema, doduše, te zapovijedi u takvu obliku među onih deset, ali tebe, bogata mladića, dobro je i na tu podsjetiti. Za bogate to sigurno vrijedi – jer bogati kao da radije varaju nego siromašni.

Poštuj oca i majku. Nije ocu i majci rečeno da poštuju svoju djecu, jer ih oni poštuju i vole po naravi i krvi, nego je zapovjeđeno djeci da poštuju roditelje jer su ih našli, otkrili, prihvatili, jer ih oni uzdržavaju, odgajaju. Eto tih praktičnih zapovijedi, a one tri koje se odnose na Boga ispunjene su i sadržane u ovima. Tko prizna brata svoga, prizna i Boga. Tko dadne najmanjemu od moje braće, dao je i meni. Dakle konkretno dokazana ljubav.

– Učitelju, sve sam to držao od svoje mladosti! uzvrati radosni i savršeni Neanískos. Kakav veličanstven odgovor i kakva anima candida – sjajna duša pred Gospodinom! Zadivi i učitelja, profesora, Isusa. Sveti Marko ne mogaše izdržati a da ne doda: I Isus ga nato „pogleda, zavoli“ (10,21) božanskom ljubavlju, čistom, svetom, jedinstvenom ljubavlju. On sve to od mladosti svoje, od djetinjstva svoga, kako ga mama Rahela poučavaše, i otac Jakov odgajaše i stalno kroza život provjeravaše. On sve upijaše i sve doslovno poduzimaše kako se od njega iziskivaše. Eto izvedenoga projekta, već u dvadesetoj godini svojoj taj je mladić potpun, cjelovit, rekli bismo savršen. Budite savršeni kao što je savršen Otac vaš nebeski (Mt 5,48). Eto savršenstva. Kažeš da je nemoguće. Kako nemoguće kada ti je živ primjer tu, pred očima!

– Ali nije, veli mu Isus. O tebi Bog, mladiću, ima i još više i još ljepše, preko vode, preko gore, preko devet, preko deset… Što je ovo blago prema onom Blagu! Jedno ti nedostaje: Hajde, prodaj sve što imaš, podaj siromasima i imat ćeš blago na nebu. Onda dođi, slijedi me. Eto postigao si svih sedam, tj. svih deset zapovijedi, tu božansku desetku, ali ipak u Božjim očima i u Božjemu planu nedostaje ti samo jedno. Je li moguće da to jedno ne možeš postići, a deset postigao?

Apostoli u sebi misle: Naći će snage taj mladić i odgovoriti onako kako Isus kazuje. Ta on je auktoritet. Njega se prihvaća i kada nešto zahtjevno traži i kada kori. Njegovu se pogledu ne možeš oteti, njegovoj ljubavi ne ćeš odoljeti, njegovoj riječi ne znaš umaknuti. I od onoga čudesna mladića gle ovoga čudovišta:

– Na tu riječ lice se mladiću smrkne te se udalji žalostan, jer je imao velik imetak. Udalji se bez ijedne riječi! Nikada tako namrgođenih obrva ne izgledaše u životu kao tada, na taj poziv Isusov. Uzavre svijest u glavi njegovoj. Stade se udaljavati od Isusa i učenika njegovih. Pođe polako, olovne mu noge. Malo prije dotrči, sada se jedva vuče. Zastade pokraj puta i gleda onu svoju njivu i u njivi svega: Čuj, prodaj sve što imaš: konja jahača, dvije kuće dvokatnice, njive oranice, toliko kora pšenice, toliko bata ulja godišnje, toliko hektolitara vina, i to sve prodati, i siromasima podati i ići za njim, za ovim Siromahom koji ništa nema, ni dvije haljine, ni torbe, ni novca, ni štapa, kako je ono jednom govorio. Ima samo riječ, ali riječ potresnu, potešku.

– Uto učenici rekoše Isusu: Eno ga, stao je. Sada ga zovni, dok nije otišao. Vratit će se.

– Ja sam ga zovnuo, prijatelji moji. Moje riječi u njemu ječe, i ječat će cijeloga mu života. One se stalno vrte na moždanoj mu disketi: Sve prodaj pa siromasima podaj; sve prodaj pa siromasima podaj! I dođi slijedi mene i imat ćeš blago na nebu…

I produži korakom tromim, i produži mišlju strastvenom: I odreći se Tamare i njezine tjelesne ljubavi, lica i bića i srca, i životne sreće, i potomstva kojemu prenosim što imam, i poći za ovim Prosjakom, oko kojega se okupilo dvanaest drugih klasičnih prosjaka, dvanaest čudaka. I tu biti sretan? I opet Neanískos zastade, i kao da se hoće okrenuti da vidi je li Isus s učenicima još pod onom hladovinom.

– Učenici opet svoju: Zovni ga, Učitelju, sada će doći, vidiš li da se dobro zamislio, da se koleba.

– Ja sam njega zovnuo. Moje riječi u njemu ječe, i ječat će cijeloga mu vijeka. I pođe mladić uza stranu, razmišljajući o ponudi: Odreći se svoje volje, svoga vlastitoga ja, svoga imena i identiteta i poistovjetiti se s ovim kako ga zovu Kristom, Mesijom, dakle biti učenikom njegovim, slušati njegovu besjedu, njegovu volju i kuda sve to… Imam ja svoje projekte koje želim ostvariti. I ovako se može biti sretan i na ovom i na onom svijetu. I uzađe mladić na brijeg i zastade i još jedan pogled prema Isusu i zamače, zamače pogledu i ljudskomu i božanskomu.

Je li ovaj Neanískos savršen? – Bezimeni mladić sigurno nije nikada nikoga ni krivim okom pogledao, ni rekao: Tamo se! Niti ikoga udario, pogotovo ubio. Ali je li ikada ikoga spasio kada je vidio da ga drugi satiru i gnječe, progone i tlače?

– Možda ovaj mladić nije nikada nijednoj djevojci ništa ružna rekao niti nažao učinio, pogotovo da bi joj dijete ostavio kod kuće, a on bestidno pobjegao u daleki svijet. A je li on branio čast svojih sugrađanki kada bi vidio da su ugrožene od skupine uličnih divljaka?

– Vjerojatno ovaj mladić nije nikada ništa ni u koga ukrao. A pitanje je, je li ikada ikomu išta dao od svoga bogatstva, pogotovo potrebniku i sirotanu?

– Sigurno ovaj mladić nije nikada Boga opsovao ni Božje svetinje uzalud izrekao, ni Božje zakona ni u čemu prestupio. A je li ikada rekao onomu svomu kolegi psovaču da ni on ne psuje, da ne vrijeđa njegove vrjednote, njegova Oca, Stvoritelja. Zauzeo bi se za svoga pokojnoga djeda ili oca u grobu da ga se ne psuje, a pokraj njega psuje se Boga, a on šuti, možda se čak smije.

I kako u Evanđelju stoje tri točkice, možemo pretpostaviti kako je dalje sve to moglo teći. Ovdje Evanđelje prestaje, a počinje naša životna priča, koja je u svakoga različita. Kada čovjek odbije Božji plan, ponudu, kada ne želi graditi kuću s Bogom, na Bogu, na zemlji koju on daje, po projektu koji on predočuje, onda i Bog otkaže i samo mu veli: Dobro, radi po svojoj glavi, pa ćeš vidjeti gdje ćeš glavinjajući zaglaviti.

Mladić se naravno oženi. Uze Tamaru, djevojku svoga srca, svoje visine i svoje mladosti. Nekoliko godina ne imađahu djeteta. Oboje zdravo, fizički, fiziološki, ali poroda nema pa nema. Ta im kombinacija ne bijaše ni na kraj pameti. Ali Bog se ipak smilova i konačno im se rodi dijete. Napredan mali, buco, viče, valja se po kući, ponešto tepa. Maloga iznose i pred kuću. Nije ni prohodao, a onaj jahaći konj vranac naleti u svoj svojoj razigranosti kroz dvorište i smrtno okrznu maloga. U kući žalost kakve ne bijaše do tada.

Ali žalost ne bi bila prava kada je ne bi sustigla druga, bolnija od ove. Nisu maloga pravo ni pokopali ni oplakali, ženu udari infarkt, te udri na jade po terapijama. Tek što je Tamara malo prizdravila, navale Sabejci i sve što te godine silni skakavci i gusjenice po njivama ne pojedoše i ne odniješe, pusti dušmani spališe i u sprženu zemlju pretvoriše. Zarobiše i njega, i nju, i stoku, i čobane. I ništa od svega onoga blaga i bogatstva, od one baštine i onoga velikoga sna. Sve, sve je samo varka, samo pusti snovi, ako nemaš koga da te pravo voli. Isus te pogleda i naznači da te voli, i umjesto da na božanski poljubac ponudiš lice, ti mu okrenu leđa! Što bi to ti htio, dobrovoljni pa mrzovoljni Neanískose!

– Gospodine Isuse, koji si rekao: Ne izabraste vi mene, nego ja izabrah vas, pomozi onim mladima koji osjećaju tvoj glas poziva i izabranja da se spremno odazovu i vjerno ustraju do kraja!