Petak, 17 rujna

Neznatna službenica – razmišljanje uz svetkovinu Bezgrješnog začeća Blažene Djevice Marije

Bezgrešno začeće


Neki filozofi još u starim vremenima grčke filozofije, a bilo je sličnih tvrdnji i u novije doba, nisu mogli pojmiti Boga koji dolazi u doticaj s materijom i skrbi za svoja stvorenja. Takve ideje bile su motivirane različitim razlozima. Neki su Vrhovno biće ili Prvi princip držali nepokrenutim pokretačem svega, ali ujedno i nepokretnim, za razliku od kozmosa koji se kreće, mijenja i propada. Štoviše, odbijali su svaku pomisao da bi se mogao kretati kao tvrdnju nespojivu sa zahtjevima savršenog Božjeg bitka. Prema filozofima Božje savršenstvo je takvo da ne dopušta ikakav pokret. Bog je savršen jer se ne kreće, jer bi svako kretanje uključivalo promjenu i nestalnost, a time i nesavršenstvo u njegovoj božanskoj biti. Prema tome bilo bi nedostojno Boga da se bavi prizemljenim i ljudskim stvarima, jer bi onda i sam bio poistovjećen s njima, te u istom promjenjivom procesu u kojem one nastaju, mijenjaju se i prolaze. Bog koji bi se bavio ljudskim sudbinama i životima, drže isti, bio bi krhak i ranjiv, kratkovjek i prolazan poput ljudi.


Božja skrb o neznatnima


Ali ne samo da Bog nije takav da bi smatrao nedostojnim sama sebe baviti se pitanjima ljudskog života skrbeći oko čovjekove dobrobiti, nego, štoviše, u ljubavi prema čovjeku nije smatrao nedostojnim samoga sebe pozabaviti se onim najnižim i najnedostojnijim u ljudskom životu, to jest grijehom. Stoga nam već prva stranica Svetoga pisma svjedoči o njegovoj odluci da pomogne čovjeku pobijediti grijeh. U tom je duhu i Božji narod primajući objavu ujedno razumijevao da je Bog dobri stvoritelj koji se brine za ljude. Njemu nije svejedno kako žive i što rade, nego se zanima za ono što oni čine. Ali ne kao zločesti sudac koji jedva čeka kako će ih uhvatiti u prijestupu i prekršaju, nego kao dobri Otac koji s ljubavlju prati svoju djecu. To su i prvi ljudi zaboravili i, od njih unaprijed, naraštaji zaboravljali. Htjeli su dio svoga života živjeti bez Boga, zaboravljajući da je posvuda i da sve vidi, u nekom zakutku zemlje gdje ih on ne bi vidio. Tako su zemlju pretvorili u mračni prostor ljudskog skrivanja, umjesto da bude obiteljski dom zajedništva, pun svjetla i vedrine.

No ipak Božjemu oku nisu mogli umaći, jer ono je bilo u njima, u njihovoj duši i savjesti. Ono je gledalo iznutra, a ne kao ljudi izvana. Zato ga nisu mogli ukloniti, a da ne ubiju sami sebe, jer ono je bilo najdublji dio njih. Pa i kad su ga udaljavali od sebe, ostajao im je prisutan u savjesti. Poradi toga ga nikada nisu niti mogli do kraja zatomiti praveći se da ne postoji, te je uvijek ostao kao kontrolna lampica koja ukazuje na njegovu prisutnost. Čovjek je, doduše, mogao vlastitom ohološću zamračiti svoj pogled do mjere da se ne susretne s njegovim, te je u svojoj sljepoći pomišljao da ga Bog ne vidi, samo zato što je sam bio slijep za Boga. Što se mali ljudski stvor više gordio i pravio velikim, to je Bog imao manje u njemu što gledati. Što je bio veći sam u svojim očima, to je bio manji u Božjim očima. Što je glumio veću veličinu, to je bio sićušniji za Boga. Tako su prvi ljudi umišljajući sebi veličinu i hoteći je ostvariti bez Boga, uskratilo ljudski rod za istinsko blaženstvo za koje su bili stvoreni.

Pa ipak i o takvim ljudima Bog je skrbio, jer je želio njihovo spasenje od grijeha i život u punini sukladan njegovu božanskom planu. S tim ciljem pozvao je u postojanje jedno čisto bezgrješno biće koje je bilo toliko jednostavno i čisto da je njegov pogled mogao počinuti na njoj. Njezino bezgrješno biće je dokaz ne samo da je Bog stvorio čovjeka, nego i da skrbi o njemu da živi čistim i vjerodostojnim životom dok ne prispije do punine zajedništva s njime.


Marijina bezgrješnost


Marija se, stoga, s pravom naziva neznatnom službenicom, jer je svjesna da je sve Bog za nju učinio. Njezina je zasluga bila u tome što je čuvala Božji dar. Neznatna je jer nije pred Bogom gradila svoju ljudsku veličinu niti se imala potrebu skrivati od Boga. Znala je da o sebi i svom životu ne može donijeti bolju procjenu od one koje Bog daje, kao što ne može biti veća u ljudskoj veličini od božanske neznatnosti koju živi pred Bogom. Samoj sebi nije mogla dati bolju ocjenu od one koju on daje o njoj. Zato je i ona sebe mogla ispravno sagledati samo u svjetlu njegova sjaja i u zrcalu njegova pogleda. Ona je mogla biti velika samo kao zaogrnuta njegovom veličinom. Toliko jednostavna pred njegovim licem nije imala razloga zavaravati ni sebe ni njega. I što je bila manja u svojoj ljudskosti i sebi samoj, to je bila veća u njegovim očima. Bila mu je potpuno otvorena i izložena do mjere da ju je potpuno prožeo svojim pogledom.

A ono što je u njoj gledao bile je upravo njezina neznatnost, o čemu ona svjedoči pjevajući hvalospjev Veliča: „Što pogleda na neznatnost službenice svoje: odsad će me, evo, svi naraštaji zvati blaženom.“ Doista, pogledao je baš njezinu neznatnost, jer on ne gleda kao što ljudi gledaju u sjaj i blještavilo površne pojavnosti, nego gleda u ljepotu i dubinu srca. A ona je dopustila da se njegov pogled do kraja nastani u njoj. Ne samo onaj pogled savjesti kao trag njegove prisutnosti, nego onaj pravi milosni pogled kojim se u njoj nastanila njegova prisutnost. Bila je do kraja osvijetljena tim pogledom koji joj je bio kao štit i sjena od žege ovoga svijeta, a opet najveći sjaj i dar topline njegove ljubavi.

Kad je Bog Mariju učinio bezgrješnom, u njoj je pogledao ljudsku neznatnosti, ali ju je pogledao pogledom kojim je htio s ljubavlju zamilovati svakoga čovjeka i privući ga u svoj zagrljaj. Nazaretska se Djevica pak u svoj jednostavnosti otvarala Božjem pogledu, pred kojim je rasla nastavljajući živjeti u bezgrješnosti. Bila je milosti puna po prisutnosti njegova pogleda koji joj je bio nadnaravno svjetlo u duši. Zato se, po Marijinu primjeru, ljudska neznatnost sastoji u bezgrješnosti, što je ujedno i najveća veličina. Dok se ljudi trude kako omiljeti ljudima, dok sanjaju svoje snove o ljudskoj veličini i uzvišenim ostvarenjima na zemlji, neznatni ljudi sanjaju jedino o tome kako se svidjeti Bogu. Strogo se paze da ga ne povrijede i ne prouzroče da se njegov pogled otkloni od njih, jer je svjetlo s njegova lica najdragocjenije blago kojim raspolažu.

Na Marijinu primjeru tako je očita čudesna razmjene darova. Bog joj je podario dar čistoće od grijeha, a ona je prihvatila kao najuzvišeniji dar, ne misleći ni u jednom trenutku na ljudske ambicije i veličine, na zemaljska ostvarenja i nezdrave želje. Jedino je mislila o tome da bude dostojna njegova pogleda. Bog je najprije svrnuo pogled na nju i darovao joj je bezgrješnost, a potom je svrnuo pogled na njezinu potpunu vjernost, te joj je povjerio i svoga Sina da ga kao majka dadne na svijet. Povjerenu zadaću je ona izvršila na jedincat način, te je plod svoga prečistog srca odgajala u savršeno čistom ambijentu. Jer Marija nije samo kao dar primila da je bez grijeha začeta, nego je ona bezgrješno živjela uzvraćajući Bogu sve što joj je darovao.

Služeći Bogu i njegovu planu spasenja Marija je kao bezgrješna bila najbolja službenica, jer je time pokazala da je bolje od ijednog čovjeka razumjela bit života koja se sastoji u neporočnom življenju pred Bogom. Doista je neznatnost vrijedna divljenja shvatiti da je takav život vrjedniji od svih blaga i svake druge ljudske i zemaljske vrijednosti. Upravo kao neznatna bezgrješna službenica ostaje trajnim znakom nama vjernicima da kao djeca Božja otvorimo oči za Božji pogled. Otkriti nam je, njezinim zagovorom, Božju neizmjernu skrb za ljude, te u jednostavnosti srca, poput naše Majke, uzvratiti neporočnim i svetim životom.