O četiri argumenta protiv “Harryja Pottera” [video]

Taman sam navršio 8. rođendan kad sam na dar dobio prvu knjigu serijala Harry Potter. Nisam tada niti znao da u ruci držim možda i najpopularniju knjigu novijeg doba. Još manje sam znao da se o istoj već snimaju filmovi tako da sam nakon nekoliko mjeseci pri ulasku u kino dvoranu imao taman još par nepročitanih poglavlja. Ali jedno jesam znao: profesor Snape je negativac koji se želi dočepati kamena mudraca. Naime, svi su tragovi tom zaključku išli u prilog.

U roku od 2 sata shvatio sam da sam gadno pogriješio. Pravi je negativac zapravo mucavi profesor Quirrell. I kad sam malo bolje razmislio, to je imalo smisla jer su u knjizi svi tragovi također mogli uputiti i na njega. Zbog tog zaokreta, za mene priče o Harryu Potteru nikad nisu bile toliko uzbudljive zbog magije ili metloboja, iako knjiga pripada u skupinu fantastike po žanru. Za mene, te su knjige prvenstveno bile detektivske priče i pravo uzbuđenje bilo je otkriti pravog negativca ili dešifrirati određeni misterij pojedine knjige. I pritom je J. K. Rowling, autorica serijala, uvijek bila poštena. Svi su tragovi bili u knjigama. Pitanje je samo bilo koliko će me svojim pisanjem uspjeti navesti na krivi trag. S druge strane, gledajući Majstore iluzije nemate nikakve šanse otkriti pravu istinu svojim snagama. Redatelj vam jednostavno ne daje dovoljno jasne tragove ili čak daje eksplicitno pogrešne tragove pa je jedino što vam preostaje čekati kraj da biste dobili odgovor koji je toliko nevjerojatan da je besmislen. Slično kao kad iz matematike niste nikako znali riješiti zadatak pa ste zavirili na začelje knjige. Varali ste. J. K. Rowling ne vara i svi su vam tragovi pred nosom, samo morate pažljivo čitati. Stoga me ne čudi da je nakon završetka knjiga o Harryju, Rowling nastavila pisati detektivske priče.

Sve u svemu, Harry je za mene, ali i čitave generacije tinejdžera postao uvod u čaroban svijet knjiga i filmova. Oba su medija obarala razne rekorde gledanosti i zarade. Nije se ovdje samo radilo o popularnosti. I knjige i filmovi su bili vrhunska umjetnička djela. Pritom posebice u filmskom svijetu iskaču Zatočenik Azkabana i Red Feniksa. Dugo vremena, Red feniksa bila je najdeblja knjiga koju sam ikad pročitao i time sam se ponosio. Nažalost, filmovi su me u konačnici pretekli pa sam zadnje dvije knjige serijala dovršio tek nakon odgledanih filmova i to u svojim kasnim dvadesetima. Ostao sam začuđen da su mi knjige i dalje vrlo zanimljive, napete iako su pisane za tinejdžere. Također, mnogi zapleti i raspleti te moralne dileme pokazuju mi i danas da je autorica imala jasnu viziju pa je napisala priču koja ima glavu i rep. Naravno da me onda ražalostilo, ali i zabrinulo kad sam čuo da pojedini katolički autoriteti govore negativno o knjizi te je povezuju s grešnim radnjama. Isprva te to začudi, ali onda se i počneš pitati: ima li u tome istine? Radi li se ovdje zaista o nekakvim okultnim praksama? I što to onda znači općenito za čitanje i gledanje fantastike poput Gospodara prstenova, Kronika iz Narnije ili Star Warsa? Drugim riječima, smije li katolik čitati serijal Harry Potter?

Prije nego odgovorimo, evo malo konteksta. Prema svemu sudeći najveću je prašinu oko ovog pitanja podigla sociologinja Gabriela Kuby 2003. godine tako što je iznijela 10 argumenata protiv čitanja Pottera. Ona je čak pisala kardinalu Ratzingeru, a sve zato jer ju je zasmetalo što je jednom zgodom na jednom katoličkom skupu Peter Fleetwood ustvrdio da papa Ivan Pavao II. blagonaklono gleda na čitanje Harrya. Ona se s time očito nije mirila pa je iznijela svoje viđenje tih knjiga i o tome obavijestila Josipa Ratzingera. Kardinal Ratzinger joj je u pismu odgovorio da cijeni njen rad, da je dobro što ukazuje na određene zavodljivosti u knjizi te da se obrati Fleetwoodu. Pisma su uskoro postala javna te su neki mediji jedva dočekali da napišu da se papa protivi Potteru iako je J. Ratzinger tada bio kardinal, a ne papa. I ostalo je povijest. Crkveno se Učiteljstvo nikad nije službeno oglasilo, ali su razni autoriteti iznosili svoje viđenje serijala. Neki su knjige hvalili, poput kardinala Georga Pella, a neki ih kudili, poput egzorcista Gabriela Amortha.

Prije nego se osvrnemo na neke od glavnih argumenata protiv serijala recimo neke ključne informacije o samim djelima. Prije svega radi se o izmišljenim pričama, po žanru fantastici. Toga je svjesna autorica kao i svi oni koji čitaju njen serijal. Niti u jednoj knjizi nećete imati napomenu da je djelo inspirirano stvarnim događajima ili da je utemeljeno na povijesnim zbivanjima kao u slučaju recimo djela Dana Browna. Također, Potter serijal je bajka pa ćete prema tome imati borbu dobra i zla te razna čudnovata bića i pojave poput goblina, vilenjaka, zmajeva, čarolija itd. I kao u svakoj bajci, dobro na kraju pobjeđuje. Autorica J. K. Rowling nominalno je kršćanka te je na kraju serijala ustvrdila da je Harry uvelike inspiriran Isusom jer se morao žrtvovati da bi porazio zlo u liku gospodara tame, odnosno lorda Voldemorta. Prema njenom mišljenju, način na koji je Harry porazio Voldemorta toliko je sličan kršćanskoj vjeri o smrti i uskrsnuću da je namjerno šutjela o povezanosti s kršćanstvom kako čitatelji ne bi dokučili u kojem smjeru će rasplet ići. J. Peterson će ustvrditi da je primjerice druga knjiga serijala, Odaja tajni, zapravo priča o sv. Jurju koji se bori protiv zmaja. Ukratko, na svaku osobu koja tvrdi da su djela sotonska, imate osobu koja tvrdi da su djela kršćanska. Ne čudi onda uopće da su knjige postale planetarno popularne te su autoricu navodno učinile bogatijom od engleske kraljice. Samo po sebi ovdje nema ničeg spornog, ali naravno moguće je da se između redaka kriju neke opasnosti. Pa prijeđimo sad na argumente protiv Pottera. Kao što smo napomenuli, ima ih 10 i sve ih možete pronaći ovdje. Meni se čini da ih se dio ponavlja pa sam izdvojio samo 4.

Jedan od tih argumenata je da se radi o seriji knjiga koje su plod tajno osmišljenog projekta kojim se mlade žali uvući u svijet okultnog i sotonističkog, da knjige obiluju magijama, nasiljem, žrtvovanjima i sl. Za ovo valja reći da nije argument, već tvrdnja, teza koju tek treba argumentirati. Dakle, nije dovoljno da u nečemu imate magiju ili žrtve da bi se radilo o nekoj propagandi istih. Isto možemo reći za serijal Star Wars ili pak Gospodare prstenova. I tamo imamo svakakvih magija i čarobiranja, žrtvovanja, ustajanja iz mrtvih itd. Slične prigovore dobivao je i Tolkien s time da je on zbilja većinu ideja crpio iz poganskih mitova. Ponavljam, možda se zaista radi o nekom tajnom projektu, ali da je to tako tek treba dokazati. Nije dovoljno reći da je to tako.

Drugi argument bi bio da su razlike između dobra i zla poprilično mutne, da Harry često ne poštuje autoritete što je samo po sebi loše te da su on i lord Voldemort previše slični. Ukratko, time se zbunjuje mlade i uvodi ih se u svijet relativizma. Ovaj argument je, za razliku od prvog, barem smislen. O njemu bi se mogla napisati čitava knjiga gdje bi se analiziralo je li istinit. Meni se čini da nije. Čini se očitom razlika između dobra i zla te su likovi jasno podijeljeni na pozitivce i negativce. No, nisu crno-bijeli. I pozitivci imaju svojih mana te na svojim greškama uče i rastu, a s druge strane imate povremeni pristup u percepciju negativaca. E sad, moj je dojam da time djelo dobiva na dubini. Na kraju krajeva, u stvarnom životu nikome ne vidite rogove ili aureolu pa da znate kakav je. Harry je klinac koji odrasta i ponekad se usprotivi autoritetima. Nekad su njegovi postupci opravdani, ponekad nisu i Harry uči. Bespogovorno slušanje autoriteta nije vrlina. Konačno, Harry i Voldemort imaju svojih sličnosti. No, Harry jasno daje do znanja da ga to brine, da ga to plaši i da to ne želi. No, iz toga zapravo uči, tijekom serijala, da nisu okolnosti te koje definiraju je li netko dobar ili zao, već odluke. Iako imaju svojih sličnosti, Harry donosi drastično drugačije odluke od Voldemorta i to ga u konačnici svrstava na stranu dobra. Sve u svemu, nisam dojma da se mlade ovime uvodi u relativizam, ali im se pokazuje da je moral puno kompleksniji od onoga što su čitali u Crvenkapici.

Treći je argument da u knjizi nema pozitivne nadnaravne dimenzije. To za posljedicu navodno ima da se potkopava ideja dobrog Boga koji nas ljubi. Istina jest, da Bog kao takav praktički nije niti spomenut i likovi uopće ne postavljaju pitanja o Njemu. Knjiga puna mladih koji ne mole i ne idu na misu može biti povod za kopiranje takvog ponašanja. Istu stvar, nažalost, možemo reći za 99% popularnog sadržaja. No, nije točno da nema pozitivne nadnaravne dimenzije. Ona koja se provlači kroz čitav serijal jest ljubav i to roditelja prema djetetu. Ta ljubav štiti Harrya još otkada je bio beba i to je jedina sila protiv koje Voldemort ne može ništa. Ta ljubav može preživjeti čak i smrt.

Konačno, argument koji nije iznijela sama Kuby, ali meni se čini kao jedini koji može donijeti prevagu, je taj da je J. K. Rowling u procesu pisanja knjiga konzultirala stvarne vještice ne bi li od njih saznala za njihove prave čarolije i tako potajno ubacivala kletve u knjigu. Problem s tim argumentom je da se opet radi samo o tvrdnji. Sve što sam pronašao na tu temu jesu tračevi. Portal prenosi da je taj i taj rekao da su njemu rekli… To nije valjani argument. Ponavljam, ako bi to bilo točno to bi kompromitiralo čitav serijal. Ali nemamo niti jednog dokaza. Sve što imamo su razni „izvori“ i to nakon što su knjige već odavno napisane. Prema svemu sudeći, proces je bio obrnut. Nije autorica konzultirala vještice, već su one konzultirale knjigu ne bi li ukrale koju ideju kako biti privlačnije mladima. To nije krivnja autorice. I Bibliju mnogi koriste u okultne prakse. Na kraju krajeva, odakle sotonistima ‘666’?

Možete vidjeti da gotovo svi ti argumenti uopće nisu argumenti, već tvrdnje, mišljenja čiju istinitost tek treba dokazati. Osim što ovakav način rasprave pokazuje jednu širu društvenu problematiku jer nismo naviknuti razmišljati činjenično i logički, već to činimo emocionalno i navijački, čitava polemika oko Harrya pokazuje i jedno površno shvaćanje religije i vjere. Vjera je ta kojoj se pripisuju magična svojstva i to je po mom shvaćanju ključ problema. Zato se stvara dojam da čitanjem Harryja vi zapravo na sebe bacate neke uroke kao da bi tako nešto uopće bilo moguće. To je kao kad čujete da netko odbija liječnika jer njega će spasiti molitva ili kad imate ljude koji ne jedu jer bulje u sunce ili kad netko ne izmoli krunicu pa zna da će se sad sigurno nešto loše dogoditi. Primjera je bezbroj. Ako vjeru i religijske radnje percipirate kao magiju, kao nešto što će uzrokovati neka tektonska zbivanja u svijetu ili ćete molitvom moći manipulirati Božjom voljom, onda jasno da i čitanje o magičnom svijetu Pottera može biti problem. No korijen problema je u tome što i Bibliju čitate kao knjigu o magiji. Iz našeg je religioznog života nestao misterij. Mi sve znamo. Kao da smo Boga uhvatili za bradu. Ja koji se mučim u računanju popusta u dućanu čim brojevi nisu zaokruženi, koji se potpuno gubim kad čujem za teoriju relativnosti ili kvantnu fiziku… – kako mogu misliti da sam Boga svojim malenim umom obuhvatio? Jasno da o Bogu nešto možemo reći, ali ne može biti slučajno da je u Hrvatskoj „horoskop“ jedna od najčešće upisivanih riječi u Google. Jer ako molitvi pripisujemo magična svojstva, onda zaista možemo reći da čitanje horoskopa nije nešto strašno. To je onako… za zabavu. Da si umirimo dušu. Baš kao i molitva.

Tako da: ne. Nije problem što katolici čitaju o magiji u serijalu o Potteru. Pravi je problem što misle da o magiji čitaju u Bibliji. Ili još gore, ne znaju da se već ponašaju kao čarobnjaci i vještice.