O čitanju Svetoga Pisma
Razmišljanje uz ulomak iz knjige
Nasljeduj Krista Tome Kempenca
Knjiga prva, glava 5
O čitanju Svetog Pisma
1. U Svetomu Pismu valja tražiti istinu, a ne rječitost. Čitavo Sveto Pismo moramo čitati u onom duhu u kojem je nastalo. Moramo u njem radije tražiti korist nego duhovite izreke. Moramo tako rado čitati pobožne i jednostavne knjige kao i uzvišene i duboke. Neka te ne smeta ugled pisca, da li je bio velike ili male naobrazbe; nego neka te na čitanje potiče ljubav k čistoj istini. Ne pitaj tko je to rekao, nego pripazi što kaže.
2. Ljudi prolaze, ali istina Gospodnja ostaje u vijeke (Ps 116, 2). Ne pitajući tko je tko, Bog nam govori na razne načine. Naša nas znatiželja često smeta u čitanju Svetoga Pisma kad bismo htjeli razumjeti i raspravljati gdje valja naprosto prijeći dalje. Ako želiš napredovati, onda čitaj ponizno, priprosto i vjerno, i ne želi nikada steći ime učenjaka. Rado pitaj i šutke slušaj riječi svetaca, neka ti pouke starijih budu drage, jer ih ne iznose bez razloga.
Mnogi i među onima koji vjeruju, a i među onima koji ne vjeruju, pokazuju interes za čitanje Svetoga Pisma. Međutim, već sama ta činjenica jasno upućuje na zaključak kako svako čitanje nije jednako, odnosno iz vjerničke perspektive gledano, rekli bismo kako svako čitanje Svetoga Pisma nije, u određenom smislu riječi, korisno.
Ponajprije, valja uočiti kako će, pristupajući toj najčitanijoj i najprevođenijoj knjizi na svijetu, neki naglasiti kako čitaju Sveto pismo, dok će drugi čitati Bibliju. Nekima je ona tako Riječ Božja u najuzvišenijem smislu, drugima tek izvor različitih informacija i zanimljivosti, a trećima čak i sredstvo kojim će pokušati dokazivati Božju okrutnost i nepravednost. Nijansi između tih triju glavnih gledanja ima mnoštvo.
Zanimljivo je u tom smislu primijetiti kako isti sadržaj zapisan u Svetomu Pismu jednima otkriva neizmjernu Božju ljubav po kojoj se On snizuje do čovjeka i za čovjekovo otkupljenje daruje svoga Jedinorođenoga Sina, dozvoljavajući da sam Bogočovjek proživi strašna poniženja, dok drugi u onomu što piše u Svetomu Pismu ne vide mrvicu Božje sućuti, a kamoli toliku Božju ljubav koja po sebi zaslužuje neprestanu zahvalu.
Zato nas mudro poučava Kempenac kako je važno u Svetomu pismu tražiti istinitost, a ne rječitost, odnosno radije tražiti korist, nego duhovite izreke. Koliko god neki tekstovi u Svetomu Pismu mogu lijepo zvučati i kao takvi biti prikladni kao mudre misli i želje u različitim oblicima čestitanja, ukoliko nisu sagledani u cjelovitosti Božje Riječi, oni su tako tek izjednačeni poslovicama ili mislima poznatih ljudi, bez onog dubljeg spasenjskog značenja, bez kojega je Sveto Pismo tek Biblija, knjiga ili zbirka knjižica koje mogu imati veliko značenje, ali ne onoliko važno koliko po sebi zaslužuje.
Zato za onoga tko pokušava milošću Duha Svetoga razumjeti Sveto Pismo nema razlike između “velikih” i “malih” knjiga, kao što i nije toliko bitno je li nešto napisao kakav starozavjetni ili novozavjetni orijaš, poput Mojsija, Izaije ili svetoga Pavla, ili je pak nešto napisao kakav nepoznati stočar, ribar ili kakav drugi u ljudskim očima nedovoljno priznati pisac. Uvijek je to Riječ Božja, a svako je slovce u njoj napisano bogoduho i nama dano na duhovnu i svaku drugu korist. Stoga je važno Sveto Pismo čitati pozorno i cjelovito, polako i uz stalno razmatranje, u onom duhu u kojem je nastalo, odnosno tako da nas na čitanje potiče ljubav k čistoj istini.
Jednako tako, Kempenac upozorava kako nije dobro dozvoliti nezdravoj i neponiznoj znatiželji da ovlada nama dok čitamo Sveto Pismo. Koji puta neki tekstovi u toj svetoj Knjizi pobuđuju veliko zanimanje čitatelja, želju da otkrije njihovo značenje, posebice kad su u pitanju nerazumljivi dijelovi i oni koji opisuju nezamisliva čudesa, ali valja htjeti razumjeti zašto Toma kaže da ponekad u takvim situacijama treba jednostavno u čitanju prijeći dalje. Nije tomu, naravno, razlog slijepo prihvaćanje nečega za što nam razum govori da je neprihvatljivo, nego više to što bismo zadržavanjem na takvim tekstovima ostajali zarobljeni za razumijevanje cjelovitosti Svetoga Pisma, a sve se više zadržavali na takvim nerazumljivim dijelovima koji nas udaljuju od izvorne Božje poruke. Upravo nam to potvrđuje činjenicu kako ima onih koji, tražeći samo takve dijelove, ne uviđaju ljepotu Božje Riječi i neizmjernu Božju ljubav, nego naprotiv, Sveto Pismo razumijevaju kao knjigu nepravde, a Boga kao nasilnika i čovjekomrsca.
Međutim, kako nas poučava Ps 116, a Kempenac to ponavlja, ljudi prolaze, ali istina Gospodnja ostaje u vijeke, odnosno Riječ Božja nije nešto što je od danas do sutra, nešto što se može mijenjati, kako se to čini s ljudskom riječi, nego ona Stalnost na koju nas Isus upozorava kada kaže: “Ne mislite da sam došao ukinuti Zakon ili Proroke. Nisam došao ukinuti, nego ispuniti. Zaista, kažem vam, dok ne prođe nebo i zemlja, ne, ni jedno slovce, ni jedan potezić iz Zakona neće proći, dok se sve ne zbude” (Mt 5, 17-18). Drugim riječima, sve što je u Svetomu Pismu napisano, napisano je tako da se čita u svjetlu Kristova poslanja, a prije svega je vidljivo u postojanosti čuvanja uzvišenosti onoga Zakona koji je drugo ime za Ljubav.
Bog nam tako govori na razne načine, svoju volju i svoju Riječ objavljuje po ljudskim riječima, služeći se ljudskom pameću i ljudskim sposobnostima, ali sve u svjetlu Utjelovljene Božje Riječi po kojoj nas želi privući k sebi, da bismo uživali u njegovoj Slavi. Stoga je doista važno, ako želimo napredovati u vjeri, Sveto Pismo čitati ponizno, priprosto i vjerno, tako da nam nije na pameti steći ime učenjaka, nego naprotiv redovito uz čitanje Svetoga Pisma čitati i osluškivati što o pročitanim odlomcima i cijelomu Svetomu Pismu kažu svetci ili što nas poučavaju stariji i mudriji. Ono što nam pak oni imaju reći o Svetomu Pismu rezultat je njihova poniznoga i stalnoga osluškivanja Božje Riječi, a u tom svjetlu dobro je znati da sve što kažu, kažu s razlogom.
