Odgoj za novu čovječnost – razmišljanje uz 26. nedjelju kroz godinu (C)
Današnja Gospodinova prispodoba (Lk 16, 19-31) o siromahu Lazaru i bogatašu koji nije mario za njega vrlo je upečatljiva, te i u naše vrijeme potiče svakoga na preispitivanje savjesti kao što je bila poticajna u vrijeme kad ju je Gospodin ispričao. Doista, Isus je svojim slušateljima htio skrenuti pozornost na drukčiji pristup i zauzetiji odnos prema ljudima oko sebe, nego je postojao do tada. Jer vjerojatno se dobar dio ljudi držao stava koji se može izreći izrekom: Svatko je kovač svoje sreće. Što bi s druge pak strane značilo da je onda i svatko kriv za svoju nesreću. U takvom duhu vidimo da Isus onda predstavlja i bogataša koji ima na raspolaganju mnoga zemaljska dobra, te je uredno iza zatvorenih vrata uživao u njima i gostio se, ne mareći što neki siromah leži u čirevima pred njegovim vratima. Sebe je smatrao usrećenim takvim načinom života, a siromaha unesrećenim i odgovornim za svoje bijedno stanje.
No Isus ovom prispodobom kritizira takav pristup pojedinaca koji ne mare za svoga brata ispred vrata, nego pred njim uredno žive svoj život kao privatan, ne osjećajući ni potrebu ni dužnost učiniti nešto za druge ljude. Za Isusa je doista žalostan takav pristup drugima u kojem su zatvorena ne samo vrata doma, nego i vrata srca, jer nas stav poput onoga koji zauzima bogataš ne izgrađuje i ne obogaćuje. Onaj tko čini dobro siromahu i potrebnomu nikad se svojim činom ne osiromaši, već, naprotiv, obogati do onih krajnjih razmjera da stječe istinski život djelima milosrđa. Onaj tko ne osjeti i ne uoči pored sebe ljude potrebne naše pomoći i dobrote, proživi svoj život u duhovnoj sljepoći, kao što je slučaj bogataša iz prispodobe, kojemu se otvaraju oči tek kad dođe pred lice i sudište Božje. Tek tada uviđa kako je neprimjereno živio, te u što je zapao, kao što tek tada vidi i Lazara u slavi Božjoj, a nije ga nikada vidio ispred svojih vrata gdje mu je bio na dohvat ruke. I kao što on nikada nije Lazaru pružio ne samo ruku, nego ni prst ni mrvicu kruha, tako kasnije nije omogućeno Lazaru da umoči vršak prsta u vodu i rashladi mu jezik.
Tako vidimo kako nas Gospodin odgaja za novu čovječnost. Ne za onu lažnu čovječnost individualizma i sebičnosti, ne za okrnjenu čovječnost zatvorenog srca i zatvorenih vrata doma, ne za onu izobličenu čovječnost gozbi i užitaka u zemaljskim dobrima, već za onu čovječnost istinskog dobra duše koje se uvećava iskazivanjem milosrđa i činjenjem dobra. Naša čovječnost i odgovornost za druge ne smije biti takva da Bogu zahvaljujemo za ono što nam je dao, te da potom ne vodimo brigu o drugima, nego naša čovječnost mora biti takva da ostajemo trajno otvoreni braći u potrebi upravo dijeleći od svojih dobara. Štoviše, Isus hoće da izgradimo pravi osjećaj za druge na način da aktivno skrbimo o njima, te da se iz dana u dan, iz tjedna u tjedan trudimo pronaći ponekog potrebnika kojemu ćemo olakšati život i unijeti mu svjetla u tmurne dane. Doista je evanđeoski osjetiti vlastitu odgovornost za braću u potrebi, jer tada ne promatramo ljude kao smetnju na cesti ili opasnost pred vratima, a niti vlastiti život zamišljamo kao idiličnu stvarnost lišenu poteškoća i truda, već, naprotiv, učit ćemo se nositi tuđe i vlastito breme života. Odgojit ćemo se da se suočavamo s poteškoćama života, te ćemo stjecati osjećaj da smo pozvani biti kovačima tuđe sreće, jer svojom dobrotom možemo drugima olakšati život i učiniti ga sretnim. I to ne samo da se drugi osjeti sretan radi materijalnih dobara, nego prije svega radi naše dobrote.
Isus ne želi da u životu ostanemo osiromašeni za takvo životno iskustvo koje nas upućuje na druge, pri čemu bismo sami bili zakinuti, kao što je bogataš iz prispodobe sebe lišio životne radosti da čini dobro, a onda i života vječnoga koji mu je trebao biti nagrada Božja za učinjeno dobro i milosrdan život. Zato nas Gospodin potiče na milosrđe, ali ne na usiljeno milosrđe koje činimo da se riješimo onih koji nas dekomodiraju, nego na istinsko milosrđe koje prihvaćamo kao stil života. Nadalje, milosrđe koje nam Isus stavlja u prvi plan je takvo da izvire iz srca i nutrine, to jest da izvire iz svijesti o Bogu kao milosrdnome Ocu koji nas potiče na milosrdan život. A svijest o Bogu milosrdnome Ocu, kao i zadaću da budemo milosrdni otkrivamo u Božjoj riječi koja nas poučava i potiče ne samo da budu milosrdni poradi Zakona koji nam nešto nalaže, već da u iskustvu proroka i svetaca otkrivamo primjer, te da onda i sami činimo to na što nas Božja riječ i Božji svjedoci upućuju.
Neka nas, stoga, Isusova riječ osnaži da i sami budemo pozorni na potrebe naše braće, čime ćemo stvarati bolji i ljepši svijet. A osim toga, dat ćemo svjedočanstvo o Bogu, jer samo ako smo upoznali Boga, možemo biti na cjelovit način pozorni na potrebe braće. Neka nam njegova riječ bude putokaz, svjetlo i snaga da se odupremo individualizmu koji je uhvatio maha i u našem društvu, te stvara mnoštvo unesrećenih pojedinaca koji žive samo za se i kojima je jedina sreća uživanje u zabavama i gozbama, umjesto da žive za druge i da uživaju u sreći koju šire oko sebe dobrim djelima. I kao što je Isus živio predajući sebe za dobrobit svijeta, tako očekuje i od nas da živimo ove nove obzore čovječnosti koji se nadahnjuju na iskustvu Božjega života, te su jedini kadri preobražavati društvo i svijet.