Knjigu „Djevice premudra“ treba pročitati
Donosimo što je na predstavljanju knjige Djevice premudra biskupa Ratka Perića u Hrvatskom domu hercega Stjepana Kosače u Mostaru 3. prosinca 2024. rekao mr. don Bojan Ivešić, povjesničar i glavni tajnik Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine.
Čast mi je ali i velik izazov večeras sjediti na ovome mjestu i u ovoj ulozi. Među tolikim stručnijim osobama izbor je pao na moju malenkost da večeras progovorim u ovoj poznatoj dvorani o najnovijoj knjizi biskupa emeritusa Ratka Perića Djevice premudra – O Međugorju iz ljubavi prema istini. Kružila je okolo i konačno došla na mjesto gdje se razvijala od ideje do realizacije. Desetljeća aktivna skupljanja, proučavanja, oduzimanja i dodavanja ugradila su se u ove 262 ukoričene stranice. Samo mostarski dani i noći znaju koliko je vremena utrošeno „iz ljubavi prema istini“.
Auktora ovdje ne treba predstavljati; svima nam je i više nego poznat, osim što samo možemo ponoviti kako je britka pera, a još britkija uma. Složit ćete se sa mnom, kako Crkva u Hrvata u posljednjih 30 godina, ne poznaje plodonosnijega biskupa teološkoga i duhovnoga pisca nego li je biskup Perić. Svoj munus docendi u Kristovoj Crkvi obavljao je onako kako se to od pastira i traži.
Auktor ove studije, nakon školovanja kao zaređen svećenik imenovan je župnikom u Trebinju, zatim profesorom u Sarajevu, a papinskim dekretima najprije rektorom Hrvatskoga zavoda sv. Jeronima u Rimu te 1992. biskupom koadjutorom u Mostaru. U ljeto 1993. preuzeo je od svoga dotadašnjega ordinarija msgr. Pavla Žanića mostarsku katedru sa svim problemima, slučajevima i fenomenima, svjestan da mu je „kroz mnoge nevolje“ proći kao i svima nama.
Na području biskupije odvijao se „fenomen“, započet 1981. u Međugorju, s već globalnim odjekom. Rođen i odgojen do punoljetnosti u pretkoncilskom vremenu, dobar poznavatelj koncilskoga učenja u svoju je biskupsku službu integrirao ono što Crkva traži na području poučavanja, posvećivanja i upravljanja. I vjernici su uvijek bili uvjereni da pastir, uz Božju pomoć, istinski vjeruje u ono što im propovijeda. Djela govore da je puno vremena posvetio proučavanju „međugorskoga fenomena“, a i ova je knjiga potvrda tomu.
Povjereno mi je da se večeras osvrnem na rad četiriju komisija koje su istraživale ovaj fenomen, a u knjizi su obrađene na stranicama 27–55.
Prva komisija
Uzevši ozbiljno stvari u razmatranje, msgr. Žanić osniva 11. siječnja 1982. dijecezansku komisiju od četiri člana: dr. don Ante Brajko, dr. Želimir Puljić, dr. Mato Zovkić i dr. fra Ivan Dugandžić, a sam je biskup bio najodgovorniji.
Biskup je Žanić bio jasan: prikupite i ispitajte događaje i podatke o svemu što se tiče „ukazanja“ u Međugorju te tako pomozite Crkvi da dođe do istine u delikatnu pitanju (str. 28). I prije nego se Komisija sastala, prema auktorovu pisanju, za msgr. Žanića počele su stizati međugorske „poruke“ koje su zahvaćale u jedan drugi problem, tzv. hercegovački slučaj. To je Žaniću, za kojega se u studiji ne krije da je u početku bio benevolentan i sve prepustio sudu Crkve, bio znak upozorenja koji traži da se uključe pune spoznajne sposobnosti.
Dana 5. ožujka 1982. Komisija se sastala pod biskupovim predsjedanjem.
Članovi su poslijepodne pošli u Međugorje da ispitaju vidioce, skupe dokaze i kontaktiraju druge relevantne osobe. Don Ante Brajko i fra Ivan Dugandžić od Vicke, Jakova i Marije dobili su njihova iskustva raja, čistilišta i pakla kroz koje ih je Gospa provela. O svemu postoje zapisi na magnetofonskoj vrpci tako da se izrečenim ne može manipulirati, a transkripciju Vickina doživljaja onostranoga svijeta nalazimo na str. 30–31.
Komisija se opet sastala 8. svibnja 1982. te odlučila nove korake. Trebali su uzeti od vidjelaca poruke o „velikom znaku“, najavljenu u početnim „ukazanjima“.
Zovkić i Puljić uspjeli su dobiti u visočkom sjemeništu od vidioca Ivana Dragićevića pisani odgovor o „velikom znaku“.
Biskup je Žanić tražio da se sva ispitivanja rade odvojeno i pod zakletvom – po Božju. Kako je vrijeme odmicalo, tako su se stvari pomalo komplicirale a nakane i relacije pomalo mijenjale. To su biskupu Žaniću rekli Zovkić i Puljić u jesen 1982. u pet točaka među kojima su apostrofirali da su trenutačni plodovi: dodatno podijeljena Crkva u Hercegovini, „ukazanja još traju“, vidioci kontradiktorni u pitanju „velikoga znaka“ itd. Biskup je Žanić o svemu izvijestio kardinala Ratzingera u studenome 1983.
Druga proširena komisija
Na stranicama 34–37 auktor prikazuje rad proširene komisije gdje se opet vidi želja da se dođe do istine. Komisija je formirana 1984. a svoje djelovanje završila 1986. Uz postojeća četiri člana prve Komisije biskup je Žanić zatražio sa svih teoloških učilišta u tadašnjoj Jugoslaviji svjetovne i redovničke teologe, prema izboru njihovih poglavara, te laike i stručnjake koji su kompetentni u materiji. Njihova su imena na str. 34.
Imenovano je 11 novih članova. Komisija je u dvije godine zasjedala sedam puta. U vremenu njezina rada auktor donosi priopćenja s pojedinih zasjedanja i sve ono što se u međuvremenu vani događalo. Počela su se organizirati hodočašća a kao ozbiljan problem pojavio se neposluh klerika direktno uključenih u život „vidjelaca“, što je dodatno mutilo ionako zamućenu vodu.
Članovi Komisije, teolozi i stručnjaci, nakon savjesna rada, na sjednici održanoj u Mostaru 1. i 2. svibnja 1986., izglasali su „Non constat de supernaturalitate“ – nije riječ o nadnaravnosti, i to: 11 glasova za, 2 protiv, 1 „in nucleo“ i 1 suzdržan.
Biskup je o svemu izvijestio Kongregaciju za nauk vjere koja je prema svojim Normama iz 1978. željela potvrdu i od Biskupske konferencije tadašnje Jugoslavije.
Komisija BKJ
U siječnju 1987. formirana je i treća komisija koja će djelovati do 1990. s posve novim članovima, njih 11, koji su održali 23 zasjedanja, što se može čitati na stranicama 38–40. Auktor ne ulazi detaljno ni u jedno zasjedanje, jer nije bilo nikakvih priopćenja. Na temelju rada te Komisije Biskupska je konferencija dala Izjavu 10. travnja 1990. sa svoga zasjedanja u Zadru potvrđujući da se ne može ustvrditi da je riječ o nadnaravnim objavama, ali je istaknula kako je potrebno naglasak staviti na pastoral te župe. Izbio je rat koji je unio veliki nered.
Sve je ovo bilo prije biskupovanja msgr. Perića. Tijekom 20 godina nije više formirana nikakva Komisija.
Komisija Svete Stolice
Opet prema Normama Kongregacije iz 1978. Sveta je Stolica 2010. formirala svoju komisiju pod predsjedanjem kardinala Camilla Ruinija, bivšega generalnoga vikara Rimske biskupije. Uz kardinala Ruinija bila su imenovana još petorica drugih kardinala: Jozef Tomko, Vinko Puljić, Josip Bozanić, Julian Herranz i Angelo Amato te drugi biskupi i svećenici stručnjaci i periti čija imena nalazimo na stranici 45. U četiri godine Komisija je održala 17 sjednica da bi 2014. zaključila svoje djelovanje u pontifikatu pape Franje.
Auktor iznosi kako su informacije, iako je vrijedila papinska tajna, curile na sve strane, bez ikakvih sankcija. To je sve poprilično diskreditiralo ovu Komisiju.
Za papu Franju Ruinijeva Komisija je napravila „dobar posao“, što je potvrdio novinarima po povratku iz Sarajeva 2015. i iz Fatime 2017. Auktor donosi podatak, na temelju dviju objavljenih knjiga na talijanskom jeziku, da je Komisija ocijenila prvih „sedam ukazanja“ nadnaravnima. Biskup Perić detaljno iznosi sve nelogičnosti vezane uz Izvješće Komisije, što se može čitati na stranicama 50–51. Te su nelogičnosti još uočljivije kada ih biskup Perić raščlanjuje u podnaslovima „Prvih sedam ukazanja“; „Kraljica mira“; „Je li prvih sedam ili dvanaest ‘ukazanja’“; „Je li prvih sedam ili deset dana?“ – str. 52–55. Teško se čovjek može načuditi tolikim proceduralnim i sadržajnim labirintima. Msgr. Zovkić, član prve dvije dijecezanske komisije, teolog, bibličar i ekleziolog na sarajevskom predstavljanju knjige reče kako je ova Komisija, prema njegovu dojmu, „djelovala neozbiljno“.
Prosudba knjige Djevice premudra
Knjiga biskupa Perića plod je njegova povijesnoga nasljeđa, biskupske obveze i dugogodišnjega bavljenja onim što se događalo u njegovoj kući. Biskup Perić nije paušalni teolog, populist niti kontradiktorni neupućeni tumač o, za Crkvu, važnoj i ozbiljnoj učiteljskoj i vjerskoj problematici i izazovu. Knjiga je djelo u kojem se ispreplelo povijesno i teološko tumačenje onoga što se zove „međugorski fenomen“.
Pisano čitljivim, jednostavnim rječnikom iz vjere i utemeljeno na, ne na osobnim pretpostavkama ili emocijama, nego na vrelima a sve logički povezano. Biskup je opet pokazao da mu je stalo do Istine. Njegov pojam istine u ovome konkretnom slučaju, možda se veliku broju čitatelja ne sviđa. Nije prvi put u povijesti da je istina nevažna.
Biskup je u izričajima jasan i s mjerom, a nelogičnosti, kojima je ispunjena cjelokupna ova dugogodišnja diskusija, sažima i skolastički precizno prikazuje. Za razliku od svojih kritičara, auktor nikada i nigdje ne napada osobe, s njima se ne izruguje niti ih obezvrjeđuje, nego samo pokazuje na temelju njihovih izjava ili napisanih redaka logičku pogrješku koja se godinama ponavlja. On se bori za istinu u ljubavi izrečenu. Vjerujem da je i sada spreman na teološku diskusiju samo da se dođe do istine. Ova knjiga daje argumente, zdravorazumske, utemeljene i u njoj se ne nalaze formulacije onakve naravi kakve je auktor navikao slušati od svojih neistomišljenika. Bez obzira kakvo bilo čije stajalište o „fenomenu“, ova knjiga treba biti konzultirana i pročitana pa će čitatelja bar natjerati da počne mirno razmišljati i logički argumentirati!
Dopustit ćete mi da slikovito zaključim! Biskup Perić je od svojih prethodnika – od svojih otaca – naslijedio međugorski fenomen kao baštinu. I kao pravi sin, nije prezreo očinsko nasljedstvo, nego ga je do kraja ubaštinio kao svoju duhovnu „livadu“ koju su seljani preoravali, susjedi prekrajali, koju je rodbina svojatala, a braća samovoljno kosila, brazdila i sijala po njoj. Koji je to baštinik koji bi sve to s mirom gledao, slegnuo ramenima, odmahnuo desnicom i pošao drugim putem? Zar nije upravo on bio taj koji je morao stati pred cijelo selo i istaknuti međaš? Zar je krivo činio što je s braćom tjerao pravdu na čistac? Zar nije baš on bio taj koji je morao zagrmjeti: na ovoj livadi mora se znati tko ju pase a tko kosi. Sam nas Isus uči o tome tko ima pravo na ovčinjak i tko kuda ulazi u nj. Biskup, kazavši to javno, sve uklesa na međaš da se za navijeke zna da nikada nije pristao na ono što je selo razmjeralo i što su braća kolčila, nego po Božjoj pravdi i odgovornosti na koju se zakle, razape šator na mjestu koje je sam odredio, ali mu razgrnu krila da svatko može ući u nj i osjećati se da je i više nego dobrodošao!
Bojan Ivešić
videozapis (56’35” – 1:13’18”)