Oris sljedećega pape: bilješke jednoga kardinala

Dvije godine nakon teksta potpisana s ‘Demos’ (kasnije je otkriveno da ga je napisao kardinal George Pell, rođen 1941., koji je umro 2023.), novi anonimni dokument, povezan s prvim, utvrđuje sedam poglavitih zadaća sljedećih konklava kako bi se popravila pomutnja i kriza koju je stvorio Franjin pontifikat. Dokument je izvorno napisan na engleskom, a portal La Nuova Bussola Quotidiana objavio ga je istodobno na šest jezika. Tekst je namijenjen kruženju među kardinalima s obzirom na nadolazeće konklave i među vjernicima kao povod za razmišljanje o prvenstvenim potrebama Crkve. Tekst je sastavio jedan kardinal nakon što je prikupio prijedloge drugih kardinala i biskupa. Odlučili su ostati nepotpisani iz razloga objašnjenih u pismu.

Vatikan sutra

U ožujku 2022. pojavio se anoniman tekst s potpisom „Demos“ i naslovom „Vatikan danas“ – koji je pokrenuo niz ozbiljnih pitanja i kritika o pontifikatu pape Franje. Od kad se pojavio taj tekst prilike se u Crkve nisu bitno promijenile, a još manje poboljšale. Stoga se ovdje predložena promišljanja namjeravaju temeljiti na izvornima u svjetlu potreba Vatikana sutra.

Završne godine pontifikata, bilo kojega pontifikata, vrijeme su za procjenu stanja Crkve u sadašnjosti i potreba Crkve i njezinih vjernika u budućnosti. Jasno je da je snaga pontifikata pape Franje povećani naglasak koji je dao suosjećanju prema slabima, solidarnosti prema siromašnima i potisnutima na rub, brizi za dostojanstvo stvorenoga i ekološkim pitanjima koja iz toga proizlaze te naporima da prati patnike i otuđene u njihovim teretima.

Njegovi su nedostatci jednako očiti: samovoljan (autokratski), ponekad naizgled osvetoljubiv stil upravljanja; nehaj u pravnim stvarima; nesnošljivost prema neslaganju, čak i prema neslaganju punom poštovanja; i – još najozbiljnije – obrazac dvoznačnosti u pitanjima vjere i ćudoređa koji uzrokuje pomutnju među vjernicima. Zbunjenost rađa podjele i sukobe. Potkopava povjerenje u Božju Riječ. Slabi evanđeosko svjedočenje. A rezultat jest da je Crkva danas više izlomljena nego ikada u svojoj novijoj povijesti.

Zadaća sljedećega pontifikata stoga mora biti oporaviti i ponovo uspostaviti istine koje su među mnogim kršćanima polako zamagljene ili izgubljene. To uključuje, iako nije ograničeno na neka osnovna načela:
(a) nitko se ne spašava osim po i samo po Isusu Kristu, kao što je On sam jasno rekao;
(b) Bog je milosrdan, ali i pravedan, i prisno je zabrinut za svaki ljudski život. On oprašta, ali i nas drži odgovornima. On je i Spasitelj i Sudac;
(c) čovjek je stvorenje Božje, a ne izum samoga sebe, i nije stvorenje samo osjećaja i težnji (tȇka), nego i uma, slobodne volje i vječne sudbine;
(d) nepromjenjive objektivne istine o svijetu i ljudskoj naravi postoje i spoznatljive su po Božjoj Objavi i primjenom razuma;
(e) Božja riječ, zapisana u Svetom Pismu, pouzdana je i ima trajnu snagu;
(f) grijeh je stvaran i njegovi su učinci smrtonosni; i
(g) Njegova Crkva ima i vlast i dužnost „učiniti učenicima sve narode“. Neuspjeh da to djelo misionarske, spasonosne ljubavi radosno prihvati – ima posljedice. Kao što Pavao piše u Prvoj Korinćanima 9, 16: „jao meni ako ne navješćujem evanđelje“.

Iz gornje zadaće i popisa proistječu neke praktične primjedbe.

Prvo: istinski ugled se narušava kada se za njegovu primjenu rabe autoritarna sredstva. Papa je Petrov nasljednik i jamac jedinstva Crkve. Ali on nije samodržac (autokrat). On ne može mijenjati crkvenu nauku i ne smije proizvoljno izmišljati ili mijenjati crkvenu stegu. Crkvom upravlja kolegijalno sa svojom braćom biskupima u mjesnim biskupijama. I to uvijek čini u vjernoj neprekidnosti s Riječju Božjom i učenjem Crkve. „Nove paradigme“ i „novi neistraženi putovi“ koji odstupaju od njih nisu od Boga. Novi Papa morat će obnoviti hermeneutiku neprekinuta nastavljanja u katoličkom životu i ponovo potvrditi razumijevanje Drugoga vatikanskoga sabora o odgovarajućoj ulozi papinstva.

Drugo: kao što Crkva nije autokracija, nije ni demokracija. Crkva pripada Isusu Kristu. Ona je Njegova Crkva. Ona je otajstveno Tijelo Kristovo, sastavljeno od mnogih udova. Nemamo ovlasti mijenjati Njegova učenja kako bismo se udobnije uklopili u svijet. Povrh toga, katolički sensus fidelium nije stvar istraživanja javnoga mnijenja, pa čak ni mišljenja većine krštenih. Dolazi samo od onih koji istinski vjeruju i aktivno provode u djelo, ili barem iskreno pokušavaju provoditi u djelo, vjeru i učenja Crkve.

Treće: dvoznačnost nije ni evanđeoska ni dobrodošla. Naprotiv, raspiruje sumnju i hrani raskolničke porive. Crkva je zajednica ne samo Riječi i sakramenta, nego i vjerovanja. Ono u što vjerujemo pomaže nam da se odredimo i održavamo. Stoga naukovna pitanja nisu teret koji nameću bešćutni „pismoznanci“. Niti su mozgovni prilog kršćanskom životu. Naprotiv, oni su ključni za vjerodostojno življenje kršćanskoga života, jer se tiču ​​primjene istine, a istina zahtijeva jasnoću, a ne dvosmislene preljeve. Tekući se pontifikat od početka opire evanđeoskoj snazi ​​i umnoj jasnoći svojih neposrednih prethodnika. Raspuštanje i prenamjena Zavoda Ivana Pavla II. za proučavanje braka i obitelji u Rimu i potiskivanje tekstova kao što je Veritatis splendor upućuju na uzdizanje „sućutnosti“ i osjećaja na štetu razuma, pravednosti i istine. Za vjeroispovjednu zajednicu to je i nezdravo i duboko opasno.

Četvrto: Osim što je zajednica Riječi, sakramenta i vjerovanja, Katolička Crkva je i pravna zajednica. Kanonsko pravo uređuje život Crkve, usklađuje njezine ustanove i postupke te jamči prava vjernika. Među oznakama tekućega pontifikata pretjerano je oslanjanje na motuproprij kao sredstvo upravljanja te općenito zanemarivanje i odbojnost prema kanonskim pojedinostima. I tu, kao i dvoznačnošću nauke, prijezir prema kanonskom pravu i pravilnom kanonskom postupanju potkopava povjerenje u čistoću poslanja Crkve.

Peto: Crkva je, kako ju je lijepo opisao Ivan XXIII., mater et magistra, „majka i učiteljica“ čovječanstva, a ne njegova poslušna sljedbenica; čuvarica čovjeka kao nositelja povijesti, a ne njezin predmet. Ona je Kristova zaručnica; njezina narav je osobna, nadnaravna i prisna, a ne samo institucionalna. Nju se nikada ne može svesti na sustav savitljive (rastezljive) etike ili sociološke raščlambe i preoblikovati da odgovara nagonima i težnjama (i spolnim zbunjenostima) jednoga doba. Jedna od glavnih mana tekućega pontifikata jest njegovo povlačenje od uvjerljive „teologije tijela“ i nedostatak uvjerljivoga kršćanskoga čovjekoslovlja… upravo u vrijeme kada se množe napadi na ljudsku narav i identitet, od transrodnosti do transhumanizma.

Šesto: Putovanja po svijetu tako su dobro služila pastiru poput pape Ivana Pavla II. zbog njegovih jedinstvenih osobnih darova i naravi vremena. Ali vremena i okolnosti su se promijenile. Crkva u Italiji i cijeloj Europi – povijesnoj domovini vjere – nalazi se u krizi. Samomu Vatikanu žurno je potrebna obnova ćudoređa, čišćenje institucija, postupaka i osoblja te duboka reforma financija kako bi se pripremio za izazovniju budućnost. Nisu to male stvari. One zahtijevaju nazočnost, izravnu pozornost i osobnu zauzetost svakoga novoga pape.

Sedmo i zadnje: Kardinalski zbor postoji kako bi Papi osiguravao savjete na visokoj razini i birao njegova nasljednika nakon njegove smrti. To služenje zahtijeva ljude čestite osobnosti, snažne teološke naobrazbe, zrela vodstvena iskustva i osobne svetosti. Isto tako zahtijeva Papu voljna pitati za savjet i slušati. Nejasno je u kojoj se mjeri to odnosi na pontifikat pape Franje. Sadašnji pontifikat stavio je naglasak na davanje raznolikosti Kardinalskomu zboru, ali nije uspio okupljati kardinale na redovitim konzistorijima čiji je cilj promicanje istinske kolegijalnosti i povjerenja među braćom. Kao rezultat toga mnogi izbornici koji će glasovati u sljedećim konklavama ne će se zapravo međusobno poznavati i stoga mogu biti podložniji manipulaciji. U budućnosti, ako Zbor želi služiti svojoj svrsi, kardinali koji ga čine trebaju više od crvene kapice i prstena. Trenutačni Kardinalski zbor trebao bi djelovati u predviđanju budućih problema, potreba ili promjena, biti proaktivan u međusobnom upoznavanju kako bi bolje razumjeli njihova različita viđenja Crkve, stanja u njihovim lokalnim Crkvama i njihove osobnosti – što utječe na njihovo razmatranje sljedećega pape.

Čitatelji će se opravdano zapitati zašto je ovaj tekst nepotpisan imenom i prezimenom. Odgovor bi trebao biti očit svakomu tko je upoznat s današnjim rimskim okruženjem. Iskrenost nije dobrodošla i njezine posljedice mogu biti neugodne. Pa ipak, ova bi se razmišljanja mogla nastaviti s još puno odlomaka, posebno ističući snažnu ovisnost sadašnjega pontifikata o Družbi Isusovoj, nedavni problematični rad kardinala Victora Manuela Fernándeza u Dikasteriju za učenje vjere i pojavu male oligarhije pouzdanika s pretjeranim utjecajem u Vatikanu – sve to unatoč tvrdnjama o sinodnoj decentralizaciji, između ostaloga.

Upravo zbog tih razloga ovdje navedena opominjuća promišljanja mogu biti korisna u mjesecima koji slijede. Nadati se da ovaj prilog može pomoći u vođenju potrebnih razgovora o tome kako bi Vatikan trebao izgledati u sljedećem pontifikatu.

Demos II.

engleski izvornik
francuski prijevod
kastilski prijevod
njemački prijevod
poljski prijevod
talijanski prijevod