Argentinsko siromaštvo i Papin peronizam
Čitam u La Prensi strašan podatak o rasprostranjenosti siromaštva u argentinskom društvu. Naslov glasi: „Okrutna panorama: milijun djece ide spavati s praznim želudcem.“ Novine donose brojke iz međunarodnoga izvješća u kojem stoji da deset milijuna djece u našoj zemlji „zbog nedostatka novca jede manje mesa i mliječnih proizvoda“.
Liberalno-slobodarska vlada hvali se makroekonomskim postignućem: postigla je fiskalnu ravnotežu i smanjila inflaciju. Ali ne primjećuje cijenu sustavnoga propadanja srednjega sloja, podvrgnuta stopi rastućega siromaštva koja objašnjava zašto je 55 % argentinskoga stanovništva siromašno, a jedanaest posto je palo u bijedu. Na prvi pogled mogu se vidjeti neobične prizori – to jest nikad zabilježeni u vremenima koja su bila bolja – ljudi prekapaju po hrpama smeća, nadajući se pronaći ostatke hrane. Nije to nikakva tajna. To su stvarni uvjeti mikroekonomije: cijene neprestano rastu; trgovcu ne preostaje ništa drugo nego dati primjedbu. On ovisi o veletrgovcu, ovaj o proizvođaču, a ovaj o uvjetima koji razumno ili nerazumno nalaže napredak gospodarstva, što je politički, državni i međunarodni problem. Kapitalizam nameće, sa svoje strane, dužnički režim određen vrijednošću novca, neumoljivim bogom.
Stanje uključuje i vjersku problematiku. Vjerojatno je da je većina stanovništva još uvijek krštena u Katoličkoj Crkvi. Prastari argentinski problem je odsutnost Euharistije: Argentinci ne idu na Misu. Taj se nedostatak, među ostalim, može objasniti i kroničnim nedostatkom svećenika. Argentinski se episkopat, osobito u prigodi plenarnih zasjedanja, izjasnio o nacionalnim aktualnostima uključujući, posredno, kritičko viđenje političkoga poretka koji je na vlasti. Takvi sudovi privlače novinsku pozornost na dva ili tri dana. Ali, po mom mišljenju, oni nemaju stvaran utjecaj na stanje u zemlji. Nadalje, biskupi ispovijedaju neku vrstu „ekstremizma centra“: mrze ono što smatraju „desnicom“ i smiješe se „ljevici“. To je njihovo ponašanje prema svećenstvu i tako je od tužnih sedamdesetih godina. Na taj način dopuštaju djelovanje Svećenika za treći svijet (tako se nazivaju). Normalni dušobrižnici, koji su radili kao dušobrižnici, nisu to prestajali primjećivati i patiti od toga. Nedavno sam pročitao komentare koji govore o „licemjerju argentinske Crkve“. Ispravnije bi bilo reći „licemjerje episkopata“, a ne cijele crkvene zajednice. Ta je zabuna česta među novinarima.
Sada dolazi do izražaja nova okolnost u odnosu pape Franje, ne prema Argentini – koju se do sada nije udostojao posjetiti – nego prema peronizmu[1] u njegovim raznim inačicama. Prvosvećenik je prešutno prepoznat kao vođa peronizma. Nedavni događaj to jasno pokazuje: guverner argentinske pokrajine La Rioja, koji želi naslijediti Alberta Fernándeza na mjestu predsjednika Justicijalističke stranke – koji se morao povući s mjesta čelnika te stranke zbog sramote u privatnom životu – otišao je na sastanak s Franjom. Ne treba biti zlonamjeran da se prepozna kako mu je išao postaviti pitanje predsjednika stranke. Papin peronizam očituje se u njegovoj naklonosti populizmu i zanemarivanju Predaje. Istina je da ta sklonost sama po sebi ne objašnjava Papino stajalište sučelice glavnim problemima Crkve; njegov položaj isusovca opterećen je poviješću te teološke i duhovne predaje. Vrlo nedavna vijest najavljuje da će 16. rujna vrhovni svećenik primiti vodstvo Opće konfederacije rada (Confederación General del Trabajo – CGT), mitskoga CGT-a, kojim godinama na ovaj ili onaj način upravlja peronizam. Kao i u slučaju sastanka s guvernerom La Rioje, CGT će iznijeti svoju kritiku Mileijeve vlade, onomu koga smatra najvećim peronističkim vođom Jorgeu Bergogliju. Očito je da će CGT u Rimu iznijeti pritužbe protiv gospodarskoga usmjerenja Mileijeve vlade, koju smatra – s razlogom – važnim uzrokom siromaštva u argentinskom društvu.
Vraćajući se na pitanje siromaštva više od polovice stanovništva, mora se priznati ozbiljnost postupnoga nestanka srednjega sloja, čije je postojanje izdvajalo Argentinu u Latinskoj Americi. Danas se istinitom pokazuje pojava suprotna onoj koja je tvorila izvornost argentinske zemlje: Argentinci iseljavaju, dakako ne u Boliviju ili Peru, nego u Španjolsku i druge europske zemlje.
Povijesno pitanje. U argentinskoj predaji XIX. stoljeća veliku je težinu u smislu uobličavanja nacionalnoga identiteta imalo alberdijsko načelo (Juana Bautiste Alberdija) „vladati znači napučiti“. Odnosilo se na useljavanje, ne „plavuša“ i „plavoookih“, nego Talijana s juga i Španjolaca. U to je vrijeme ta struja poprimila iznimnu važnost, određujući svojim postojanjem stanovništvo zemlje i utemeljenje srednjega sloja. Simbolički dva književna djela i njihovo međusobno suprotstavljanje oslikali su i kasniji tijek odnosa sela i grada, ukorijenjenost u hispansko-tuzemnoj[2] predaji ili uključnu otvorenost Ujedinjenomu Kraljevstvu i njegovu neprestanom utjecaju.
U XX. stoljeću mogu se istaknuti dvije vizije Argentine: jedna je liberalna, koja je dobila repliku u istaknutom fenomenu peronizma, počevši od 1945. godine, od mitskoga 17. listopada. Peronizam je imao i ima svrhu mijenjati, preobraziti nepromjenjivi sadržaj. Rečeno je da je ta zbilja osjećaj. Ako je peronizam uistinu osjećaj, može se objasniti zašto on sada kraljuje u Rimu.
U Buenos Aires, u petak 30. kolovoza 2024.
Blagdan sv. Ruže Limske, djevice, zaštitnice Amerike i Filipina
+ Hector Aguer
laplatanski nadbiskup emeritus
kastilski izvornik
La pobreza argentina y el peronismo del Papa
Leo en “La Prensa” un dato impresionante sobre la amplitud de la pobreza en la sociedad argentina. El título reza: “Crudo panorama: un millón de niños se va a dormir con el estómago vacío”. El periódico recoge cifras de un informe internacional, que precisa que diez millones de niños en nuestro país “comen menos carne y lácteos por falta de dinero”.
El gobierno liberal – libertario se jacta de un logro macroeconómico: haber alcanzado el equilibrio fiscal y el descenso de la inflación. Pero no advierte el costo de una erosión sistemática de las capas medias, sometidas a un ritmo de pobreza creciente que explica que el 55% de la población argentina es pobre, y el once por ciento ha caído en la indigencia. A simple vista se notan episodios insólitos – es decir, nunca registrados en tiempos que fueron mejores –, de gente revolviendo las pilas de basura, con la esperanza de hallar restos de comida. No es ningún misterio. Esas son las condiciones reales de la microeconomía: los precios suben incesantemente; el comerciante no tiene más remedio que remarcar. Él depende del mayorista, éste del fabricante, y éste de las condiciones que razonable o irrazonablemente manda la marcha de la economía, lo cual es un problema político, nacional e internacional. El capitalismo impone, por su parte, un régimen de endeudamiento determinado por el valor del dinero, un dios implacable.
La situación incluye una problemática religiosa. Es probable que la mayoría de la población sea todavía de bautizados en la Iglesia Católica. Un problema argentino ancestral es la ausencia de la Eucaristía: los argentinos no van a Misa. Esta carencia puede explicarse, entre otras cuestiones, por una crónica escasez de sacerdotes. El episcopado argentino ha pronunciado juicios sobre la actualidad nacional – incluyendo, de soslayo, una visión crítica del orden político vigente –, especialmente con ocasión de las asambleas plenarias; tales juicios atraen la atención periodística por dos o tres días. Pero, en mi opinión, no ejercen un influjo real sobre la situación del país. Además, los obispos profesan una especie de “extremismo de centro”: detestan a lo que consideran “de derecha” y sonríen a “la izquierda”. Éste es su comportamiento con el clero, lo es desde los tristes años setenta y, de ese modo, dejaron actuar a los Sacerdotes para el Tercer Mundo (así se llamaban). Los curas normales, que trabajaban de curas, no dejaron de advertirlo y de padecerlo. He leído recientemente comentarios que hablan de la “hipocresía de la Iglesia argentina”; deberían decir, más bien, la “hipocresía del episcopado”, y no de toda la comunidad eclesial. Esta confusión es corriente en los periodistas.
Una nueva circunstancia se destaca ahora en la relación del Papa Francisco, no con la Argentina – que hasta el presente no se ha dignado visitar –, sino con el peronismo en sus diversas variantes. El Pontífice es, implícitamente, reconocido como el líder del peronismo. Un acontecimiento reciente así lo da a entender: el gobernador de La Rioja, que aspira a suceder como presidente del Partido Justicialista a Alberto Fernández – quien debió renunciar a la presidencia de dicho partido, a causa del escándalo en su vida privada –, fue a reunirse con Francisco. No hace falta ser mal pensado para reconocer que fue a plantearle la cuestión de la presidencia del partido. El peronismo del Papa se manifiesta en su inclinación populista y su descuido de la Tradición. Es verdad que esta tendencia por sí sola no explica la posición del Papa ante los principales problemas de la Iglesia, que debe afrontar; su condición de jesuita pesa con la historia de esa tradición teológica y espiritual. Una noticia recentísima registra que el 16 de septiembre, el Sumo Pontífice recibirá a la cúpula de la Confederación General del Trabajo, la mítica CGT, por años manejada de un modo u otro por el peronismo. Al igual que en el caso del encuentro con el gobernador de La Rioja, la CGT va a presentar su crítica al gobierno de Milei, a quien considera el máximo dirigente peronista, Jorge Bergoglio. Obviamente, la CGT llevará a Roma sus quejas contra la orientación económica del gobierno de Milei, a la que considera – con razón – causa importante de la pobreza en la sociedad argentina.
Volviendo al asunto de la pobreza de más de la mitad de la población, se debe reconocer la gravedad de la paulatina desaparición de las capas medias, cuya existencia distinguía a la Argentina en Iberoamérica. Hoy día se verifica un fenómeno al revés de lo que constituía la originalidad de nuestro país: los argentinos emigran, no por cierto a Bolivia o a Perú, sino a España, y otros países europeos.
Una cuestión histórica. En la tradición argentina del siglo XIX ha pesado mucho, en cuanto a la configuración de la identidad nacional el principio alberdiano (de Juan Bautista Alberdi), “gobernar es poblar”. Fue referido a una inmigración que no fue de “rubios, de ojos celestes”, sino de italianos del sur y españoles; en su momento, esta corriente alcanzó una importancia extraordinaria, determinando conh su existencia a la población del país y la institución de las capas medias. Simbólicamente dos obras literarias y su oposición recíprocas ilustraron, también, el curso posterior de la relación entre el campo y la ciudad, el arraigo en la tradición hispano – criolla o la apertura implícita y el influjo incesante del Reino Unido.
En el siglo XX se pueden señalar dos visiones de la Argentina: una liberal, que obtuvo una réplica en el fenómeno destacado del peronismo, a partir de 1945 – el mítico 17 de octubre –. El peronismo tuvo y tiene el propósito de cambiar, de metamorfosear un contenido invariable. Se ha dicho que esa realidad es un sentimiento. Si es verdaderamente un sentimiento el peronismo, se puede explicar que ahora reine en Roma.
Buenos Aires, viernes 30 de agosto de 2024.
Fiesta de Santa Rosa de Lima, virgen, Patrona de América y Filipinas
+ Héctor Aguer
Arzobispo Emérito de La Plata
Prevoditeljske napomene
[1] Peronizam je ljevičarski populizam; ideologija i pokret koji se temelji na zamislima, učenju i naslijeđu argentinskoga vladara Juana Peróna (1895.–1974.). Smatra se paternalističkim socijalizmom, nemarksističkim socijalizmom, katoličkim socijalizmom, latinoameričkim oblikom fašizma, ljevičarskom istovrijednicom fašizma, političkom religijom koja utemeljuje skup vrjednota koje su poprimile oblik osebujne religioznosti; antikapitalističkim populističkim nacionalizmom koji se obraća nižim slojevima: gradskim radnicima i siromašnijem seoskom stanovništvu. Sam Perón ga je opisao kao „ljevičarski pokret“ i „nacionalni socijalizam“, temeljen na kršćanskim društvenim vrjednotama s ciljem svrgavanja „imperijalističkoga ropstva“. Stupovi su mu gospodarska neovisnost zemlje o drugim zemljama promicanjem svoga gospodarstva, društvena pravednost (borba protiv društvenih i gospodarskih nejednakosti) i politička suverenost (nemiješanje stranih sila u unutarnje poslove zemlje). Bitan dio peronizma je nacionalizam koji potiče osjećaj nacionalnoga ponosa među Argentincima, ali – kao posljedicu miješanja urođeničkih naroda, raznih useljeničkih skupina i njihovih potomaka – obuhvaća sve etničke skupine i rase kao sastavne dijelove naroda i po tome se razlikuje od rasnoga ili šovinističkoga etnonacionalizma koji daje prednost jednoj etničkoj skupini. Peronizam se u sklopu Hladnoga rata i u oprjeci između liberalizma i marksizma zalaže za treći put, izražen u uzrečici: „Mi nismo ni Jenkiji ni marksisti.“
Dana 10. travnja 1948. Perón je pred argentinskim biskupima rekao: „Kao što svi koji se nazivaju demokratima to zapravo i nisu, tako ni svi oni koji se nazivaju katolicima nisu nadahnuti kršćanskim učenjima. Naša vjera je vjera poniznosti, unutarnjega odricanja, uzdizanja duhovnih vrjednota iznad materijalnih. To je religija siromašnih, onih koji su gladni i žedni pravednosti, a samo iz razloga koje vrlo dobro znaju uzoriti prelati koji me poštuju obraćajući pozornost da čuju, moglo je doći do rušenja vrjednota i bilo je moguće dopustiti uklanjanje siromašnih iz svijeta kako bi trgovci i moćnici mogli preuzeti hram i, što je još gore, kako bi se njime služili u svrhe svojih interesa.“
Pretežitu pripadnost Argentinaca katoličanstvu general Perón koristio je za svoje ciljeve i predstavljao se kao onaj koji spašava istinske vjerske vrijednosti zamagljene zabludama ili porocima. Pokušavao je uspostaviti osobnu prevlast nad crkvenom strukturom i služiti se Crkvom kao političkim sredstvom u službi vlasti. U listopadu 1950. rekao je: „Vrlo je lako podložiti se nalogu vjere ako moramo na zadovoljavajući način ispuniti samo forme, ali vjera je teška kada se pokušava ispuniti sadržaj… Nije dobar kršćanin onaj koji ide svake nedjelje na Misu i poslušno se trudi zadovoljiti formalne odredbe vjere… Drugovi, peronizam, koji možda ponekad ne poštuje forme, ali koji pokušava ispuniti krajnju crtu, to je učinkovit, stvaran i pošten način da se bude kršćanin.“
U prosincu 1954. predsjednik Perón proglasio je zakone kojim se rastavljenima dopušta sklapanje novoga građanskoga braka, omogućuje otvaranje javnih kuća (za bludničarstvo), zabranjuje vjerske ophode i katoličke skupove na javnim mjestima te trgovcima zabranjuje izlaganje jaslica ili drugih vjerskih likova u prigodi Božića. U ožujku 1955. ukinuo je sve vjerske blagdane osim Božića. Sveta Stolica ga je izopćila 15. lipnja 1955. Dana 16. lipnja 1955. navečer članovi Peronističke stranke zapalili su niz crkava u Argentini. Ministar policije zabranio je vatrogascima da gase požare.
[2] Pridjev criolla (kreolski) znači urođenički, tuzemski (u odnosu na doseljenike); označava osobu rođenu u latinskoameričkoj zemlji, potomka Europljana rođena u Americi (za razliku od bijelaca koji su doselili iz Europe) ili crnca rođena u Americi (za razliku od robova koji su dovedeni iz Afrike kao robovi).